Autor ovog promišljanja je Ivan Bašić.
U pravilu je potrebno izići na izbore, ali ne zbog pravila nego zato što se najčešće ima kome dati glas, iskazati povjerenje na temelju dosadašnjeg rada, kao mladu dati mu šansu da se iskaže ...
Ne smijemo idealizirati: ni vlastita žena nam u potpunosti ne odgovara pa smo je ipak izabrali, ni sami sa sobom u svemu nismo zadovoljni, pa se ipak prihvaćamo takvima kakvi jesmo.
Međutim, uvijek ima iznimaka od pravila.
I ja mislim da u drugom krugu nismo trebali izići birati iz razloga koje je Trpimir lijepo naveo i obrazložio. Ali od većine birača, koji ni u puno manje diskutabilnoj situaciji ne znaju dobro izabrati, utopija je očekivati da će znati prepoznati situaciju u kojoj se treba ponašati iznimno od pravila.
Zbog ovoga bi netko mogao prigovoriti da je na njih trebalo apelirati prije a ne poslije izbora tj. pozvati ih da ne iziđu na izbore.
Međutim, sve to zavisi od cilja koji želimo postići.
Ako nam je cilj na brzinu ih pridobiti samo za određenu situaciju, kao što uostalom rade izborni kandidati u svojim kampanjama, onda je to trebalo učiniti.
Ali što će nama "ovce" koje već u sljedećoj situaciji neće znati misliti svojom glavom?
Zato se i ja slažem da je baš sad pravo vrijeme za govoriti o ovome jer nam je cilj odgojiti ljude, a ne pridobiti ih. A to što je na ovim izborima prošlo ovako kako je – nije uopće važno.
Puno važniji su birači od onih koje se bira, a i od izabranih.
Zato valja još jednom naglasiti: i neizlaskom na izbore ja nešto govorim, za nešto sam se opredijelio i to nešto je možda mnogo bolje od svih drugih mogućnosti izbora.
Odluke valja donositi u skladu sa savjesti ne razmišljajući o posljedicama.
Mislim da sa primjenom ove misli u praksi mnogi birači imaju problema. Razmišljanje o posljedicama gotovo uvijek dovede do promjene prvotne odluke donesene na poticaj savjesti.
Npr. savjest me upućuje da glasujem za Jurčevića zbog tih i tih razloga (o tim razlozima je potrebno dobro razmisliti), ali ja razmišljam manje o tome a više o posljedicama takva izbora tj. počnem misliti da za Jurčevića neće glasovati mnogo ljudi te da neće pobijediti ili počnem razmišljati što će drugi misliti o mom izboru pa zbog toga promijenim odluku ...
Očito je da u ovom primjeru ja ne znam da je najvažnije da glasujem po savjesti, a ne tko će na izborima pobijediti, što će ljudi o mom izboru reći i kako će me ubuduće gledati.
Nije važno da moj izabranik pobijedi, nego ja, a to postižem jedino glasovanjem po savjesti pa makar me zbog toga i objesili.
U donošenju bilo kojih odluka je najvažnije da njima ne pogazimo svoje "ime". Ali o "imenu" se najmanje razmišlja. Mnogo je važnije biti u trendu ili ako je gusto, škakljivo, ne preuzimati rizik, ne istrčavati na čistinu i izlagati se, nego sakriti se u gomili.
U cijeloj ovoj priči oko izbora osim problema karakternosti i identiteta pojedinca, što je osnovni problem, ne mogu a da ne spomenem i problem bezličnosti i bljedila crkve.
Naravno, svi smo mi crkva ali sada govorim o njenom hijerarhijskom vodstvu. Cijelo vrijeme kao da se predomišljala što će, hoću-neću, kao da je problem bio teško uočljiv a ne ovako kristalno jasan.
Dokle se to ona urušila kad nas "poziva" na glasovanje za Bandića?
I ona je, sasvim je jasno, pala na razinu "biranja manjeg zla".
A gdje je bila prije?
U prvom krugu?
Čak i prije njega?
Kad već misli da je bilo potrebno uplesti se u ovo, da nama dezorijentiranima treba pomoći zašto nešto konkretno i na vrijeme nije poduzela. Zašto od početka izbora nije akcentirala nekog kandidata ili ga čak sama našla, pripremila i isturila na političku scenu i financijski ga podržala u kampanji kako bismo zajedno uspjeli?
Žalosno je bilo promatrati Jurčevićevu u financijskom smislu siromašnu kampanju. Bez obzira na vrijednost i poznatost osobe očito je potrebno i novca uložiti da bi se uspjelo. A s kojim novcem je on to mogao? Da ga nije možda trebao namaknuti i osigurati na kojekakve sumnjive načine kao ostali? Očito je da je čovjeku trebalo pomoći.
Nije to posao crkve – prigovorit će mnogi. Naravno, nije, ali duboko sam uvjeren da i crkva treba znati prepoznati situaciju i ponekad reagirati iznimno od pravila, a ta iznimka sigurno nije pozivanje vjernika da glasuju za "manje zlo".
Na žalost, crkva se odlučila umiješati, ali na krivi način. Učinila je to sramežljivo, u rukavicama, kao da se htjela umiješati i ostati neokaljana, dati na znanje da je ipak nešto učinila, a da istovremeno nije izašla iz okvira svojih ovlasti te se tako zaštitila od napada izvana od svojih neistomišljenika i iznutra od vjernika. A takvo ponašanje je Isus davno prokazao i osudio: treba biti vruć ili hladan, a ne bljutav jer ćeš biti ispljunut.
O neodgovornosti HDZ-a na političkoj sceni i u javnom životu kao uzroku nastanka političke situacije u kojoj smo se našli, neću ni govoriti. Iako su upravo oni prouzročili najviše štete ne zavrjeđuju ni približnu pažnju kao odgoj pojedinca i zdrava crkva.
I da zaključim: u prvom redu pojedinačna neodgovornost, neinformiranost i nezrelost, zatim neodgovornost crkve i HDZ-a doveli su do ovoga što sam, na žalost, doživio:
Supružnici dviju praktičnih katoličkih obitelji razgovaraju za koga će glasovati u drugom krugu. Supruga prve obitelji je za Bandića, a suprug za Josipovića. Supruga druge obitelji će izaći na izbore samo zato da svoj glasački listić poništi da ga netko ne bi zloupotrijebio, a njen suprug uopće ne želi izići na glasačko mjesto jer misli da nema za koga glasovati.
Od mogućnosti izbora dvojice kandidata četiri glasača su iznašli četiri različite mogućnosti izbora?! Međusobno su se toliko prepirali uvjeravajući jedni druge da je njihov izbor najbolji da su se zamalo razišli posvađeni. Izgledalo je skoro kao rasprave u našem Saboru. (nisam baš siguran jesam li ga trebao napisati početnim velikim slovom).
Eto, mislim da se u priči o ove dvije obitelji ogleda cijela današnja Hrvatska.
Sinoć sam na televiziji čuo pitanje: Je li na ovim izborima poražena crkva?
Pitanje je pravo i valja nam se dobro zamisliti.
Svi smo mi crkva i nadam se da nam je ovo samo velika pljuska, pljuska koja će nas razbuditi.
Ivan Bašić
