Wednesday, January 20, 2010

CRVENA PRAVDA

«Nova pravednost», demagoški promičbeni slogan predsjedničkoga kandidata Socijaldemokratske partije Hrvatske, dr. Ive Josipovića, na početku je službene predsjedničke kampanje sveden na riječ «Pravda». Na prvi je pogled time omogućeno efektnije dizajnersko oblikovanje igre riječi «Prav – DA». No malo komu će promaknuti da je time istodobno otvoreno povezivanje s nazivom središnjega boljševičkog lista, Lenjinove, Staljinove i Brežnjevljeve «Pravde». I kao što u hrvatskome pravda ne znači nužno pravicu (nego i, recimo, smutnju, svađu, prepirku), tako ni ruska pravda ne znači pravicu, nego – istinu. A kakva je ta istina bila, danas je poznato čitavu čovječanstvu.

Josipović ostavlja dojam uglađena intelektualca i – s obzirom na dosege Mesićeve vladavine – vrlo je vjerojatno da ni kao mogući predsjednik Republike ne bi ni sebe ni državu izvrgavao podsmijehu, kao što to redovito čini aktualni gospodar Pantovčaka. No da ni ni on nije imun od zabrinjavajućih razmjera ignorancije i manipulacije, pokazuje, primjerice, i njegovo obrazloženje protivljenja arbitražnom sporazumu sa Slovenijom. Jasno aludirajući na razdoblje Nezavisne Države Hrvatske, Josipović je ponovio kako nema oprosta onima koji su prije šest desetljeća tuđinu darovali Istru, Rijeku, Zadar i otoke. Dakle, ni kao sveučilišni profesor i predsjednički kandidat, Josipović nije svladao elementarne činjenice iz nacionalne povijesti ne tako davnoga XX. stoljeća. Jer, Istra, Rijeka, Zadar i (neki) otoci predani su tuđinu puno prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ta su hrvatska područja bila žrtve na oltaru jugoslavenskoga ujedinjenja, i kad bismo doista imali državu, u hrvatskim bi se školama postavljalo pitanje, zašto izdajicama nazivamo one koji su bili prisiljeni žrtvovati dio nacionalnog teritorija za kakvu-takvu hrvatsku državu, dok kao nacionalne velikane slavimo one koji su žrtvovali i veća područja radi stvaranja jugoslavenske države, tvorevine koja je i sama po sebi – bez obzira na hrvatske teritorijalne žrtve – bila negacije hrvatske misli i nasilje nad hrvatskim narodom?

Ni središnja točka Josipovićeve kampanje, zahtjev za ustavnopravnim dokidanjem odredbe o zastarjelosti većeg dijela «pretvorbenoga kriminala», zapravo ne može izdržati ni test pravednosti, a kamoli test pravne sigurnosti. On, dakako, računa na opći osjećaj pravičnosti i na opravdano nezadovoljstvo hrvatskih građana sadašnjim stupnjem socijalnih prava. Svi mi, ili bar većina nas, znamenitu «privatizaciju i pretvorbu» smatramo eufemizmom za pljačku. I vjerojatno se upravo radi demagoške eksplozivnosti poziva na reviziju tih zlodjela, u javnosti, ne računajući upravo ovaj mjesečnik, uporno izbjegava upozoriti na to, da retroaktivno ukidanje strogih i preciznih kaznenopravnih normi otvara prostor strahovitoj pravnoj nesigurnosti. S malo karikiranja, može se reći da bi sutradan u povoljnoj saborskoj konstelaciji moglo ponovno doći do retroaktivnog zahvata u temeljne pravne norme, pa se 2011. može kaznenim djelom unatrag proglasiti ono što je 2009. bilo dopušteno.

A ljudi svoje ponašanje prilagođavaju propisima: ako danas čine nešto što je zakonom dopušteno, ne može im se nametnuti obveza da to ipak ne čine, jer će možda ta ista djelatnost sutra biti zabranjena. Takav zahtjev bi bio duboko nepravičan i u protimbi sa svim temeljnim dokumentima o ljudskim pravima: valja se ravnati po zakonima koji vrijede, a ne po zakonima kakvi bi možda trebali vrijediti. Tomu valja dodati još i to, da bi se pravna akrobacija za koju se Josipović demagoški zalaže, dovela do nerješivih problema kao što je sudbina pravnih poslova nastalih nakon neposredne «privatizacije i pretvorbe», odnosno pravni položaj poštenih trećih stjecatelja. Drugim riječima, izgledi Josipovićeve inicijative još su mršaviji od ispraznih Mesićevih obećanja 2000. i 2005., da će u Hrvatsku «vratiti opljačkani novac». No, s političkom pameti koju redovito pokazuju, Hrvati su izabrali Mesića, pa se ne treba čuditi ako opet izaberu njemu sličnoga – Josipovića, pokazujući tako istinitost one prastare, da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje...

Tomislav JONJIĆ