POVRATAK U BUDUĆNOST
Posljednji dan neovisnosti!?
Budući je ovo jubilarni dvadeseti i možda posljednji Dan državnosti koji se do sada barem privatno smio obilježavati u Hrvatskoj, nije primjereno dalje se propitivati o našim gospodarima. Jer oni će i onako opstati, pa se s njima možemo baviti kad bude prekasno.
Uoči važne nogometne utakmice između Grčke i Hrvatske, hrvatskim navijačima je od grčke države stiglo samo jedno upozorenje. Hrvatski navijači ne smiju nositi ili pokazati bilo kakvu makedonsku nacionalnu oznaku ili simbol, jer će istoga trenutka biti uhićeni i odmah deportirani.
Sve drugo što će hrvatski navijači raditi u onemoćaloj i pobunjenoj Grčkoj uopće nije važno. Mogu se bez ozbiljnijih posljedica pridružiti grčkim pobunjenicima i prosvjednicima te se dobro ispucati u svim oblicima nasilja. Jedino ako se i slučajno kod njih pronađe bilo kakva makedonska nacionalna oznaka biti će odmah i doslovno izbrisani iz Grčke.
Vladari u Hrvatskoj bi rekli kako se po ovome vidi da je Grčka, usprkos svojem članstvu u EU, ostala jedna veoma zaostala i nacionalno potpuno zatucana balkanska država. No vladari u Hrvatskoj nikako ne bi rekli da je u Grčkoj tako jer je kultura starovjekovne Grčke jedan od glavnih temelja cjele europske kulture i europskog identiteta, te da su Grci stoga i sačuvali svoj identitet gotovo tri tisućljeća.
Dakle, na nesreću hrvatskih građana institucije sadašnje hrvatske države su eu-ROPSKE, te nemaju ni najmanju naznaku tzv. grčkog-balkanskog nacionalnog sindroma. Kao konačni dokaz ove važne činjenice, državni čelnici u Republici Hrvatskoj se već godinama sustavno i najozbiljnije pripremaju za zajedničko svečano priopćenje povodom Dana neovisnosti 08. 10. 2012. godine.
„Drugovi i drugarice!
Prije dvadesetak godina, postojanje frakcija i frakcijskih borbi u našoj Partiji omogućavalo je klasnom neprijatelju da ubaci u Partiju svoje špijune i provokatore. U Hrvatskoj je rukovodstvo Partije palo pod buržoasko-nacionalni utjecaj i na taj način radilo u interesu neprijatelja radničke klase. Kad je Partija počela da energično čisti svoje redove, svi oni koji su iz Partije bili odstranjeni nisu položili svoje oružje, nego su i dalje rovarili.
Tako je bilo omogućeno da određeni kvislinški elementi u Hrvatskoj - potpomognuti stranim zavojevačima i fašističkom ustaškom emigracijom - počnu dizati glave i okretati točak istorije natrag. Jedna skupina tih stranih slugu se ilegalno sastala 08. oktobra 1991. godine u zamračenom podrumu zgrade zagrebačke INE i čak objavila nekakav njihov proglas o nezavisnosti Hrvatske...“
Sreća i zadovoljstvo
Kad bi u Hrvatskoj već sada bilo imalo iskrenosti i slobode ne bi se moralo čekati još dugih godinu dana, nego bi otprilike ovako već ove godine - povodom dvadesete obljetnice Dana neovisnosti - započelo zajedničko priopćenje troje čelnih osoba Republike Hrvatske: predsjednika države Ive Josipovića, predsjednika Sabora Luke Bebića i predsjednice Vlade Jadranke Kosor. Njima je od pamtivjeka pridružen čenik SDP-a Zoran Milanović te sestrojedinstveni dvojac Vesnairatimir Pusić-Čačić i glavni komunistički tužitelj Mladen Bajić. Iza njih se za supotpis ovakvog prioćenja nagurava i većina domaće upravljačke elite, tj. ostalih čelnih osoba u institucijama državne i društvene moći u Republici Hrvatskoj.
Nije u ovom slučaju samo u pitanju načelo političke i ine slobode i iskrenosti u Hrvatskoj, nego je u pitanju nešto još važnije, a to je i osobna sreća i osobno zadovoljstvo vladajućih i oprbenih drugova i drugarica koji zajednički upravljaju Hrvatskom.
Stoga se već sada, bez čekanja presudene naredne godine, mogu usprkos određenom riziku postavljati mnoga osnovna ljudska i ljudskopravna pitanja.
Tko i zbog čega ima pravo susprezati izraze njihove osobne sreće i zadovoljstva? Tko i što to njih - koje smo demokratski izabrali - spriječava u slobodi i iskrenosti njihova javnog govora?
Zbog čega su naši odabrani gospodari prinuđeni nama govoriti metajezikom. O svjetskom ugledniku Titu. O crvenoj Hrvatskoj O regionalnom bratstvu i jednistvu. O zaboravu prošlosti. O udruženom zločinačkom pothvatu. O nužnosti kažnjavanja najistaknutijih predvodnika otpora srbijanskoj oružanoj agresiji.. O nužnosti bilo kojih i bilo kakvih integracija, smo stoga da ne bi bilo hrvatske državne suverenosti i samnostalnosti.
Sve to naši gospodari čine navodno zbog naše presretne budućnosti u koju nas privode, štiteći nas da do kraja ne propadnemo u svojoj suverenoj i neovisnoj državi, nego negdje drugdje. Jer izgleda da su oni najdublje uvjereni kako mi – pojedinačno, a posebice kao zajednica – nismo sposobni biti ni politički suvereni niti upravljati blagodatima koje imamo u Hrvatskoj.
Samopropitivanje
No, budući je ovo jubilarni dvadeseti i možda posljednji Dan državnosti koji se do sada barem privatno smio obilježavati u Hrvatskoj, nije primjereno dalje se propitivati o našim gospodarima. Jer oni će i onako opstati, pa se s njima možemo baviti kad bude prekasno.
Sada je još vrijeme za samopropitivanje.
Jesmo li mi, većina u Hrvatskoj, uopće svjesni da upravljači u Hrvatskoj silno trpe i pate zbog postojanja i najmanje razine hrvatske državne samostalnosti. Oni trpe i pate osobno i zajednički, a ta teška patnja ima emotivne, psihološke, ideološke, političke i druge dimenzije. Jesmo li svjesni da smo mi najodgovorniji za njihovu patnju, jer ih zlostavljamo svojim „zaostalim i nastranim“ željama o hrvatskoj državnoj samostalnosti.
Ako smo imalo kršćani i/ili plemeniti domoljubi moramo – barem povodom možda posljednjeg Dana neovisnosti – suosjećati s onima koji s toliko velikom neugodom, gađanjem i nezadovoljstvom tako dugo i uporno obnašaju najodgovornije dužnosti u svim institucijama hrvatske države i društva. Jesmo li se ikada jednostavno ljudski zapitali kako se oni loše osjećaju. Usprkos tome što su nas opljačkali. Usprkos tome što vrše sve vrste veleizdaja. Usprkos tome što nas vrijeđaju, proganjaju i osuđuju.
Možda ih mi koji smo velika većina, u svojoj ograničenoj sebičnosti, osuđujemo samo zbog toga što oni nisu kao mi, koji volimo svoju domovinu, te smo se dragovoljno izložili pogibeljima, žrtvama i drugačijim odricanjima kako bi imali hrvatsku državu koja će biti servis naših interesa i vrijednosti.
Zar smo stvarno toliko ograničeni da mislimo kako je njima ukupno bolje nego nama. Ili da su oni ukupno sretniji i zadovoljniji nego mi. Zar mi ne vidimo njihovu nesreću i nezadovoljstvo.
Budimo milostivi
Zamislimo samo, koliko je ljudskog jada i frustracije u tome što Predsjednik RH, I. Josipović, svoju tugu mora utapati u bauljanju prostorm bivše Jugoslavije služeći velikosrbijanskim interesima. A to radi zbog toga što je predsjednik države koju nemože smisliti i jer u njoj nemože službeno nostiti odoru JNA s petokrakom na čelu.
Zamislimo samo, koliko je teško Predsjedniku Sabora, L. Bebiću, što je bio prisiljen čak deset godina služiti F. Tuđmanu te smo ga potom godinama zlostavljali kako bi ga konačno na prijevaru dogurali za predsjednika njemu omraženog Sabora hrvatske države. I što on jadan ima od svega toga - i onoga što je išlo uz to - kad je on cijelo vrijeme uprazno maštao samo o svome drugu Titu.
Ipak budimo mi do kraja iskreni. Ipak je sada osobno najteže Jadranki Kosor. Ne samo zbog senzibiliteta, koji je već u mladosti bio prepoznat te je stoga i dobila kodno ime Suzana. Ona je nesretnica mogla imati sjajnu karijeru u svojoj propaloj državi, a ne dočekivati starost i još glumatati različite uloge u ovoj, njoj stranoj državi Hrvatskoj.
Nije nimalo lako J. Kosor godinama se javno predstavljati ministricom i zastupnicom hrvatskih branitelja, a istovremeno predvoditi sutav tzv. društvenih državnih resora koji stvarno progoni, osuđuje i pljačka te iste branitelje. To je najklasičniji i krajnje frustrirajući položaj
Nije J. Kosor, kao ni druge upravljače, mogla utješiti ni sustavna abolicija agresorskih ratnih zločinaca, niti njihovo uključivanje u sustav vlasti i financijskih potpora države RH. Ona i njen dragi Ivo su čak osam godina prigrlili ratne zločince u najnoviju srbijansko-hrvatsku koaliciju, te su svi udruženo nastavili najnemilosrdnije materijalno i duhovno pustošenje Hrvatske. Ali, uzalud. Ni s time se nemogoše utješiti.
Sada, kad je J. Kosor na vrhuncu moći i kada vodi svoju životnu bitku da baš ona potpiše konačni i nepovratni kraj suverenmosti hrvatske države, pojavila se horda njenih nedavnih drugova i drugarica koji bi si isto tako htjeli priuštiti taj užitak, koji je mala satisfakcija za bol koju trpe upravljajući hrvatskom državom već dvadesetak godina.
Stoga, zaključno. Građani Hrvatske suočimo se i s ovom stranom istine koja svjedoči o našoj sebičnosti.
Već dvadesetak godina neprekidno zlostavljamo upravljače u Hrvatskoj, prisiljavajući ih svojim glasovima na demokratskim izborima da moraju stalno boraviti na vlasti u hrvatskoj državi.
Budimo milostivi barem povodom ovog možda i posljednjeg Dana neovisnosti. Prisegnimo sami sebi tri stvari.
Prvo, da ćemo svi izaći na naredne izbore. Drugo, da ćemo svojim glasovima dosadašnje vladajuće i oporbene upravljače osloboditi s vlasti u mrskoj im državi I treće, da ćemo dovođenjem na upravljačke položaje kazniti one koji su dokazali da vole hrvatsku državu, pa neka napokon zasluženo pate zajedno sa svima nama.
