REVOLUCIJA BEZ JOGURTA
Budali je more do koljena
Stari znalci su pokušali u Hrvatskoj nametnuti novoga Miroslava Šolevića, alias Pernara, koji je preko noći 'spontano' osvojio udarna mjesta u svim najmasovnijim medijima (HTV, EPH itd.). Naivna srpsko-hrvatska upravljačka struktura je uzalud ispucala i pompozno puštanje Purde, misleći valjda kako su hrvatski građani naivni, piše Josip Jurčević.
Nije bilo teško najaviti da će se val prosvjednog nezadovoljstva u Hrvatskoj širiti, jer za to postoje čvrste pretpostavke u sve masovnijem stvarno opravdanom nezadovoljstvu hrvatskih građana. Opravdano su nezadovoljni gotovo svi slojevi hrvatskoga društva. Gledajući dobno, nezadovoljni su svi, od najmlađih do najstarijih. Krajnje nezadovoljavajuće stanje je u hrvatskim vrtićima, školama, institutima i fakultetima, kao i na svim drugim javnim i privatnim (ne)radnim mjestima te u staračkim domovima.
Statusno, tj. materijalno i moralno su u Hrvatskoj jednako poniženi nezaposleni kao i tete u vrtićima, učitelji, nastavnici, profesori, znanstvenici, liječnici, suci, policajci, vojnici, državna administracija i zaposleni u privatnom sektoru, a naročito i s pravom su najnezadovoljniji oni koji su najbrojniji – umirovljenici. Osim što smo svi nezadovoljni stanjem na svojem (ne)radnom mjestu, nezadovoljni smo i kao konzumenti svih usluga koje plaćamo kao porezni obveznici. Nefunkcionirajući sustav je pred potpunim kolapsom.
Vladajuća i oporbena struktura koja je izravno najodgovornija za ovakvu situaciju u Hrvatskoj međusobno se grupno i pojedinačno sve glasnije natječe u krajnje banalnim tumačenjima ove duboke i složene krize hrvatske države i hrvatskog društva. Nije to samo spontani podsvjesni obrambeni mehanizam bijega od odgovornosti, nego je to proizvod i dresure koju su upravljačke strukture prošle u asocijalnoj i anacionalnoj grabežljivoj političkoj „školi“ koja (pre)dugo postoji u Hrvatskoj.
Tako nas obasipaju banalnim javnim govorima kako su za krizu i prosvjede u Hrvatskoj krive suparničke političko-pljačkaške skupine, Europa, nepostojeća svjetska kriza, facebook, Egipat, Libija, Srbija, masoni, astrologija i sve drugo što nisu sami oni. Ne treba se takvim banalnostima čuditi ni sada, jer se upravljači u Hrvatskoj neprekidno ponašaju prema staroj hrvatsko narodnoj izreci koja kaže da je budali more do koljena. Bilo bi to možda i zabavno da nismo dovedeni u razdoblje kada se svi zaista utapamo u socijalnom kaosu.
„Jogurt revoluciji“ su se tada priključivale mase nezadovoljnih u Srbiji koju je potresala golema gospodarska i socijalna kriza. Naziv „jogurt revolucija“ je nastao zbog toga što su putujući i gladni prosvjednici kao plaću dobivali jogurt i komad kruha. Glavni lik-predvodnik „jogurt revolucije“ i usmjerivač rulje bio je pripadnik srbijanskih obavještajnih službi Miroslav Šolević, kojeg su miloševićevski mediji tada predstavili kao „čovjeka iz naroda“, te ga tako „spontano“ instalirali na mjesto vođe nezadovoljnog naroda. Naravno, iza Šolevića je operativno stajao javnosti nevidljivi dio goleme represivne srbijanske strukture. Ta srbijanska situacija bila je općenito tipična, tj. modelski se ponavljala u različitim dijelovima svijeta i u različitim razdobljima, jer to se tako radi.
Na taj način je „jogurt revolucija“, iako prividno spontana i neorganizirana, zapravo bila veoma organizirana i ostvarivala je precizno ciljane zadatke. Pritom je povijesno ostalo nevažno što većina gladne i polusvjesne rulje nije znala, a vjerojatno nije ni razmišljala što se iza brda valja. Njihovi ciljevi su bili trenutni; dobiti jogurt i komad kruha, a adrenalina su ionako imali u izobilju.
Sadašnja dubinska situacija u Hrvatskoj je veoma slična i usporediva sa završnim godinama 1980-ih. U dubokoj smo gospodarskoj i socijalnoj krizi, institucijski sustav je u komi, sve je veći broj nezaposlenih, siromašnih i gladnih. Zaposlenima se smanjuju plaće i kupovna moć, a sve je više i zaposlenih koji ne dobivaju zarađene plaće. Upravljači su potpuno izgubili povjerenje građana, ali ne prestaju galamiti (lagati) kako nam je sve bolje, te nemilosrdno nastoje opljačkati što se još može, kako bi nas ostavili i bez zadnjih kapi zajedničke i pojedinačne krvi.
Proteklih godina u Hrvatskoj su se događali povremeni, različito motivinari i međusobno nepovezani prosvjedi prognanika, branitelja, radnika, ribara, seljaka, prosvjetnih djelatnika i mladih. Ove, 2011. godine je nastupilo novo vrijeme u kojem su prosvjedi dobili neprekinuti oblik, te sve veću masovnost i međusobnu isprepletenost različitih društvenih skupina. Prije približno mjesec dana, dio braniteljskih prosvjeda je bio spontan, a dio infiltriran i nadziran.
U pokušajima uspostavljanja nadzora nad prosvjedima od strane vladajućih, oporbenih i drugih došlo je i do potpuno prepoznatljivog raslojavanja među braniteljima. Korisnost toga je što je sada svim braniteljima posve jasno tko je u službi nebraniteljskih ciljeva. No, sve veći problem je što između braniteljskih prosvjeda nije došlo do stvaranja koordinacije koja bi artikulirala interese i tako prosvjede vodila ka postizanju ciljeva. Na taj način se spontanitet braniteljskih prosvjeda već sada stopio s prosvjedima u koje se spontano uključuju najrazličitije skupine nezadovoljnih, pa sve skupa ubrzano postaje neregulirana poplava koja ne bira ciljeve nego udara po svemu na što naiđe.
Tu situaciju su iskoristili stari znalci koji su u samo nekoliko dana pokušali u Hrvatskoj nametnuti novoga Miroslava Šolevića, alias Pernara, koji je preko noći „spontano“ osvojio udarna mjesta u svim najmasovnijim medijima (HTV, EPH itd.). Naivna srpsko-hrvatska upravljačka struktura je uzalud ispucala i pompozno puštanje Purde, misleći valjda kako su hrvatski građani naivni. Prosuđujući prema dosadašnjoj kreativnosti kontrolora Hrvatske, treba očekivati da će na bratskom srbijanskom tržištu žurno nabaviti goleme količine jogurta, jer im je valjda samo to preostalo da revoluciju bez jogurta pretvore (povrate) u već viđenu „jogurt revoluciju“.
Statusno, tj. materijalno i moralno su u Hrvatskoj jednako poniženi nezaposleni kao i tete u vrtićima, učitelji, nastavnici, profesori, znanstvenici, liječnici, suci, policajci, vojnici, državna administracija i zaposleni u privatnom sektoru, a naročito i s pravom su najnezadovoljniji oni koji su najbrojniji – umirovljenici. Osim što smo svi nezadovoljni stanjem na svojem (ne)radnom mjestu, nezadovoljni smo i kao konzumenti svih usluga koje plaćamo kao porezni obveznici. Nefunkcionirajući sustav je pred potpunim kolapsom.
Vladajuća i oporbena struktura koja je izravno najodgovornija za ovakvu situaciju u Hrvatskoj međusobno se grupno i pojedinačno sve glasnije natječe u krajnje banalnim tumačenjima ove duboke i složene krize hrvatske države i hrvatskog društva. Nije to samo spontani podsvjesni obrambeni mehanizam bijega od odgovornosti, nego je to proizvod i dresure koju su upravljačke strukture prošle u asocijalnoj i anacionalnoj grabežljivoj političkoj „školi“ koja (pre)dugo postoji u Hrvatskoj.
Tako nas obasipaju banalnim javnim govorima kako su za krizu i prosvjede u Hrvatskoj krive suparničke političko-pljačkaške skupine, Europa, nepostojeća svjetska kriza, facebook, Egipat, Libija, Srbija, masoni, astrologija i sve drugo što nisu sami oni. Ne treba se takvim banalnostima čuditi ni sada, jer se upravljači u Hrvatskoj neprekidno ponašaju prema staroj hrvatsko narodnoj izreci koja kaže da je budali more do koljena. Bilo bi to možda i zabavno da nismo dovedeni u razdoblje kada se svi zaista utapamo u socijalnom kaosu.
Jogurt revolucija
U prošloj kolumni je naglašeno kako je od svih revolucija najtragičniji socijalni kaos. Stoga je korisno prisjetiti se iskustva iz nedavnog vremena s kraja 1980-ih, kada se u Srbiji događala organizirana revolucija koja je ostala poznata pod nazivom „jogurt revolucija“ ili „antibirokratska revolucija“. Radilo se o organiziranim pohodima rulje s kojima je miloševićevska struktura nasilnim putem ubrzano provodila promjene u svim javnim institucijama u Srbiji. Pod pritiskom „jogurt revolucije“ bili su u Srbiji prinuđeni davati ostavke svi koji se u institucijama (vlasti, gospodarstva, medija itd.) nisu slagali s projektom srbijanske agresije. Tako su revolucionarnim putem sve institucije u Srbiji veoma brzo postale potpuno monolitne i krenule su u desetgodišnju oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku, Sloveniju, BiH i Kosovo.„Jogurt revoluciji“ su se tada priključivale mase nezadovoljnih u Srbiji koju je potresala golema gospodarska i socijalna kriza. Naziv „jogurt revolucija“ je nastao zbog toga što su putujući i gladni prosvjednici kao plaću dobivali jogurt i komad kruha. Glavni lik-predvodnik „jogurt revolucije“ i usmjerivač rulje bio je pripadnik srbijanskih obavještajnih službi Miroslav Šolević, kojeg su miloševićevski mediji tada predstavili kao „čovjeka iz naroda“, te ga tako „spontano“ instalirali na mjesto vođe nezadovoljnog naroda. Naravno, iza Šolevića je operativno stajao javnosti nevidljivi dio goleme represivne srbijanske strukture. Ta srbijanska situacija bila je općenito tipična, tj. modelski se ponavljala u različitim dijelovima svijeta i u različitim razdobljima, jer to se tako radi.
Na taj način je „jogurt revolucija“, iako prividno spontana i neorganizirana, zapravo bila veoma organizirana i ostvarivala je precizno ciljane zadatke. Pritom je povijesno ostalo nevažno što većina gladne i polusvjesne rulje nije znala, a vjerojatno nije ni razmišljala što se iza brda valja. Njihovi ciljevi su bili trenutni; dobiti jogurt i komad kruha, a adrenalina su ionako imali u izobilju.
Revolucija bez jogurta
Tijekom 1989. i 1990. g. dijelovi „jogurt revolucije“ i njenih inačica su se uspjeli iz Srbije organizirano preliti i u Hrvatsku, te su u zločinački vrtlog srbijanske agresije na Hrvatsku povukli i dio Srba u Hrvatskoj. U drugoj polovici 1980-ih u Hrvatskoj je (kao i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji) bila golema gospodarska i socijalna kriza. U Hrvatskoj su se tada događali masovni prosvjedi radnika, mladih i drugih skupina gladnih i nezadovoljnih građana. Međutim, golema većina građana, uključujući i većinu Srba u Hrvatskoj, nisu se dali navući na uvezenu „jogurt revoluciju“, niti su prihvaćali vođu Šolevića.Sadašnja dubinska situacija u Hrvatskoj je veoma slična i usporediva sa završnim godinama 1980-ih. U dubokoj smo gospodarskoj i socijalnoj krizi, institucijski sustav je u komi, sve je veći broj nezaposlenih, siromašnih i gladnih. Zaposlenima se smanjuju plaće i kupovna moć, a sve je više i zaposlenih koji ne dobivaju zarađene plaće. Upravljači su potpuno izgubili povjerenje građana, ali ne prestaju galamiti (lagati) kako nam je sve bolje, te nemilosrdno nastoje opljačkati što se još može, kako bi nas ostavili i bez zadnjih kapi zajedničke i pojedinačne krvi.
Proteklih godina u Hrvatskoj su se događali povremeni, različito motivinari i međusobno nepovezani prosvjedi prognanika, branitelja, radnika, ribara, seljaka, prosvjetnih djelatnika i mladih. Ove, 2011. godine je nastupilo novo vrijeme u kojem su prosvjedi dobili neprekinuti oblik, te sve veću masovnost i međusobnu isprepletenost različitih društvenih skupina. Prije približno mjesec dana, dio braniteljskih prosvjeda je bio spontan, a dio infiltriran i nadziran.
U pokušajima uspostavljanja nadzora nad prosvjedima od strane vladajućih, oporbenih i drugih došlo je i do potpuno prepoznatljivog raslojavanja među braniteljima. Korisnost toga je što je sada svim braniteljima posve jasno tko je u službi nebraniteljskih ciljeva. No, sve veći problem je što između braniteljskih prosvjeda nije došlo do stvaranja koordinacije koja bi artikulirala interese i tako prosvjede vodila ka postizanju ciljeva. Na taj način se spontanitet braniteljskih prosvjeda već sada stopio s prosvjedima u koje se spontano uključuju najrazličitije skupine nezadovoljnih, pa sve skupa ubrzano postaje neregulirana poplava koja ne bira ciljeve nego udara po svemu na što naiđe.
Tu situaciju su iskoristili stari znalci koji su u samo nekoliko dana pokušali u Hrvatskoj nametnuti novoga Miroslava Šolevića, alias Pernara, koji je preko noći „spontano“ osvojio udarna mjesta u svim najmasovnijim medijima (HTV, EPH itd.). Naivna srpsko-hrvatska upravljačka struktura je uzalud ispucala i pompozno puštanje Purde, misleći valjda kako su hrvatski građani naivni. Prosuđujući prema dosadašnjoj kreativnosti kontrolora Hrvatske, treba očekivati da će na bratskom srbijanskom tržištu žurno nabaviti goleme količine jogurta, jer im je valjda samo to preostalo da revoluciju bez jogurta pretvore (povrate) u već viđenu „jogurt revoluciju“.
