DRUŠTVENA (NE)STABILNOST
Hrvatska na rubu socijalnog kaosa
Već su se dogodili prvi sukobi s policijom, puknule su prve petarde i zapaljeni su prvi kontejneri sa smećem. Sljedeći uobičajeni korak su 'Molotovljevi kokteli' i oružje kojeg u Hrvatskoj ima u izobilju. Ako i kad se to dogodi Hrvatska će se naći u plamenu socijalnog kaosa.
Stabilnost znači postojanost ili održavanje ravnoteže. Stabilnost je najvažnija kako bi se izbjeglo rušenje ili propast bilo čega; od pojedinačnih stvari, ideja i ljudi do svjetova, društava, država i režima. Umijeće vladanja ili upravljanja svodi se na održavanje društvene ravnoteže. To je najsloženiji posao koji uopće postoji, jer je potrebno u većem ili manjem skladu (tj. u ravnoteži) održavati veliki broj različitih i suprotstavljenih pojedinačnih i skupnih interesa, potreba, želja, očekivanja, uvjerenja itd.
U najdubljim temeljima stabilnosti bilo kojeg društva i države nalaze se opće neupitne vrednote i simboli s kojima se poistovjećuju i građani i institucije. Na tim vrednotama su izgrađeni pravni propisi, etički kodeks i način funkcioniranja svih društvenih i državnih institucija. Stabilnost društva i države je to veća što je stvarno funkcioniranje institucija bliže vrednotama, pravnim propisima i etičkom kodeksu.
U stabilnim društvima ravnoteža se temelji na cijelom nizu razrađenih institucionalnih mehanizama koji građanima jamče da kroz taj sustav mogu ravnopravno i pravedno ostvarivati svoje ciljeve. Tako građani stiču povjerenje u institucionalni sustav, te se sve male i velike društvene promjene događaju planski, unutar institucija, bez ozbiljnijih narušavanja državne i društvene stabilnosti.
U nestabilnim društvima institucije ne funkcioniraju, te se društvene promjene događaju izvan ili u sukobu s institucijama. U svakom pogledu najpogubniji oblik izvaninstitucionalnih promjena jesu revolucije, koje u sebi nužno sadrže i najteže oblike nasilja. No, čak se i revolucije međusobno razlikuju. Većina revolucionarnih promjena tijekom povijesti se događala ipak organizirano, te se sustavnim nasiljem rušio stari i uspostavljao novi poredak. Unutar revolucionarnih (nasilnih) društvenih promjena najgorima i najokrutnijima pokazale su se neorganizirane, tzv. spontane revolucije koje su proizlazile iz općeg socijalnog kaosa.
Po tko zna koji puta potrebno je naglasiti sljedeće: Hrvatska ima golema prirodna bogatstva, iznimno povoljan geopolitički položaj i zemljopisna određenja, te veliki socijalni kapital u Hrvatskoj i u iseljeništvu. To su osnovne pretpostavke prema kojima bi hrvatska država i hrvatsko društvo trebali biti veoma stabilni, a Hrvatska bi trebala biti zajednica u kojoj su svi građani sigurni, zadovoljni i egzistencijalno zbrinuti. Međutim, stabilnost hrvatskog društva i države je toliko duboko i sustavno narušena da društvu prijeti socijalni kaos, a država je pred potpunim rasulom. Većina građana Hrvatske su na rubu siromaštva, te žive u sve većem sigurnosnom i egzistencijalnom strahu.
Osnovni razlog ovoga golemoga ponora između hrvatskih objektivnih mogućnosti i hrvatske stvarnosti je u krajnje neuspješnom načinu upravljanja Hrvatskom, i prije i nakon 1990. godine. Posebno je bolna upravljačka neuspješnost u proteklih 20-ak godina, jer su u povijesnu prigodu stvaranja samostalne hrvatske države i njenu obranu uložene goleme žrtve i očekivanja.
Ponor slamanja vrijednosnih temelja hrvatske stabilnosti otvorio se već ranih 1990-ih kada je u najtežim ratnim okolnostima započela organizirana pljačka zajedničke, društvene, imovine. Taj pljačkaški pohod povećavao se iz godine u godinu, a u njemu su uglavnom sudjelovale upravljačke strukture koje su nasljeđene iz komunističke Jugoslavije. Formalne promjene stranaka i osoba na vlasti nisu nimalo zaustavile taj razorni proces.
Pljačka je provođena najsustavnije jer je legalizirana nelegitimnim zakonskim propisima i stvaranjem korupcijske hobotnice u državnim i društvenim institucijama. Popratni razultat bilo je katastrofalno socijalno raslojavanje i sve radikalnija izopačenost djelovanja državnih i društvenih institucija.
Put do sadašnje situacije sastavljen je od dugačkog niza sitnih i krupnih prepoznatljivih destruktivnih institucijskih poteza, na koje nije bilo nikakve organizirane obrane. Brojni zaposleni su se uzalud žalili i prosvjedovali što su njihova poduzeća opljačkana i što su oni tako ostajali bez plaća i posla. Institucije u Hrvatskoj su ostajale gluhe na pravedne zahtjeve i prosvjede brojnih drugih skupina građana; od seljaka i ribara do majki i studenata.
Tek je sada u potpunosti vidljivo kako nije bilo slučajno što je Hrvatski domovinski rat jedini rat uopće u kojem službeno nije bilo heroja, iako je to bilo herojsko doba hrvatske povijesti. Nije slučajno ni što je Sabor donio protutustavni Ustavni zakon o suradnji s Haškim tribunalom, niti je slučajno što Ustavni sud već 15 godina ne odgovrara na tužbu o tome.
U Hrvatskoj je postalo logično da su agresorski ratni zločinci zauzeli mjesta u institucijama vlasti, a heroji hrvatske obrane su u zatvorima. Postalo je logično i da je vrh izvršne vlasti (Vlada RH) glavni organizator progona hrvatskih branitelja, a Državno odvjetništvo i sudovi sve učestalije u montiranim političkim procesima optužuju i osuđuju hrvatske branitelje. U slučajevima kada časna sudska vijeća ne pristaju donijeti osuđujuću presudu, sudski procesi se uporno ponavljaju dok se ne pronađe sudsko vijeće koje će izreći sramotnu presudu.
U Hrvatskoj je postalo logično da dva mandata predsjednik države bude osoba koje je u Haagu bila lažni svjedok protiv hrvatske države, te da ga naslijedi predsjednički kandidat Haške mreže koji nakon izbora za Predsjednika uporno služi interesima agresorske Srbije.
Malo po malo, pljačkaška upravljačka struktura u Hrvatskoj je postajala sve sigurnija kako može nekažnjeno raditi što hoće. Hrvatska oružana sila i sigurnosni sustav su bez otpora dekonstruirani. Hrvatska je u pljačkaškim postupcima vlastodržaca ostala bez banaka, sustava komunikacija, naftnog energetskog sustava i brojnih drugih strateških gospodarskih subjekata. Vrh vlasti je odbio održati referendum, iako su branitelji sakupili dovoljan broj potpisa. Prije 15-ak mjeseci, u samo jednom danu su tri najviša tijela vlasti – Sabor, Predsjednik i Vlada – donijeli veleizdajničku odluku da pristaju na izvansudski arbitražni politički dogovor u kojem hrvatska država treba ostati bez velikih dijelova svojega teritorija.
Prije nešto više od godinu dana vlasti u Hrvatskoj su krenule u novi val progona i uhićenja hrvatskih branitelja, od Šibenika do Vukovara. Tako je gotovo bezbučno uhićen i Franjo Drljo jedan od najvećih preživjelih i javno nepoznatih heroja Hrvatskog domovinskog rata. Na isti način je uhićen i Tomislav Merčep prvi zapovjednik obrane Vukovara. Na prvi pogled je izgledalo da nema kraja pljačkaškoj i izdajničkoj djelatnosti vlastodržaca u Hrvatskoj.
Međutim, tada se dogodio naizgled potpuno nevažni i za hrvatsku situaciju potpuno uobičajeni slučaj Purda. Već sada je potpuno očigledno da je BiH uhićenje - prema srbijanskoj tjeralici - “običnog“ vukovarskog branitelja bio prag izdržljivosti općeg nezadovoljstva hrvatskih građana. Bila je to kap preko ruba čaše.
U Hrvatskoj se pokrenuo tipični val općeg nezadovoljstva. Spontano su, diljem Hrvatske, najprije prosvjedovale relativno malobrojne i nepovezane skupine brtanitelja. Bio sam u inicijativi prvog braniteljskog skupa u Zagrebu, a govorio sam na prvom braniteljskom prosvjedu u Šibeniku. Bilo je očigledno da vlast iznutra i izvana ima nadzor nad tim prvim prosvjedima. Međutim, ipak se i tada moglo zapaziti da je „prokuhalo“ puno dublje, jer su na brojnim malim mjestima i u internetskoj mreži započela bezbrojna spontana okupljanja koja su imala akcijski naboj. Najedamput su iznikle mnogobrojne osobe – branitelji, mladi, nezaposleni, umirovljenici, majke, žene i drugi „obični ljudi iz susjedstva“ koji su do sada trpili i šutili. Svi su počeli govoriti: „Idemo na prosvjed“. Mnogi nisu znali odgovoriti ni o kakvom se prosvjedu radi niti tko je organizator prosvjeda. Ali svi žele ići na prosvjed.
Događaji proteklih dana u Zagrebu jasno pokazuju prosvjednički spontanitet i sve veću spremnost svih slojeva društva na sudjelovanje u prosvjedima kao jedinom rješenju svih problema. Očigledno je da bilo tko običnim face-pozivom može uspješno pokrenuti prosvjede, te da je puno zainteresiranih slikati se na prosvjedima: od malih strančica do egzibicionista svih vrsta.
Već su se dogodili prvi sukobi s policijom, puknule su prve petarde i zapaljeni su prvi kontejneri sa smećem. Sljedeći uobičajeni korak su „Molotovljevi kokteli“ i oružje kojeg u Hrvatskoj ima u izobilju. Ako i kad se to dogodi Hrvatska će se naći u plamenu socijalnog kaosa, u temelju kojega su katastrofalno neodgovorne institucije i opravdano golemo ogorčenje opljačkanoga i obespravljenoga naroda.
Dubinske institucijske upravljačke i duhovne promjene u Hrvatskoj su očigledna nužnost. A jednaka nužnost su i organizirana djelovanja, kako bi se izbjegla tragedija socijalnog kaosa.
U najdubljim temeljima stabilnosti bilo kojeg društva i države nalaze se opće neupitne vrednote i simboli s kojima se poistovjećuju i građani i institucije. Na tim vrednotama su izgrađeni pravni propisi, etički kodeks i način funkcioniranja svih društvenih i državnih institucija. Stabilnost društva i države je to veća što je stvarno funkcioniranje institucija bliže vrednotama, pravnim propisima i etičkom kodeksu.
U stabilnim društvima ravnoteža se temelji na cijelom nizu razrađenih institucionalnih mehanizama koji građanima jamče da kroz taj sustav mogu ravnopravno i pravedno ostvarivati svoje ciljeve. Tako građani stiču povjerenje u institucionalni sustav, te se sve male i velike društvene promjene događaju planski, unutar institucija, bez ozbiljnijih narušavanja državne i društvene stabilnosti.
U nestabilnim društvima institucije ne funkcioniraju, te se društvene promjene događaju izvan ili u sukobu s institucijama. U svakom pogledu najpogubniji oblik izvaninstitucionalnih promjena jesu revolucije, koje u sebi nužno sadrže i najteže oblike nasilja. No, čak se i revolucije međusobno razlikuju. Većina revolucionarnih promjena tijekom povijesti se događala ipak organizirano, te se sustavnim nasiljem rušio stari i uspostavljao novi poredak. Unutar revolucionarnih (nasilnih) društvenih promjena najgorima i najokrutnijima pokazale su se neorganizirane, tzv. spontane revolucije koje su proizlazile iz općeg socijalnog kaosa.
Slamanje vrijednosnih temelja hrvatske stabilnosti
Osnovni razlog ovoga golemoga ponora između hrvatskih objektivnih mogućnosti i hrvatske stvarnosti je u krajnje neuspješnom načinu upravljanja Hrvatskom, i prije i nakon 1990. godine. Posebno je bolna upravljačka neuspješnost u proteklih 20-ak godina, jer su u povijesnu prigodu stvaranja samostalne hrvatske države i njenu obranu uložene goleme žrtve i očekivanja.
Ponor slamanja vrijednosnih temelja hrvatske stabilnosti otvorio se već ranih 1990-ih kada je u najtežim ratnim okolnostima započela organizirana pljačka zajedničke, društvene, imovine. Taj pljačkaški pohod povećavao se iz godine u godinu, a u njemu su uglavnom sudjelovale upravljačke strukture koje su nasljeđene iz komunističke Jugoslavije. Formalne promjene stranaka i osoba na vlasti nisu nimalo zaustavile taj razorni proces.
Pljačka je provođena najsustavnije jer je legalizirana nelegitimnim zakonskim propisima i stvaranjem korupcijske hobotnice u državnim i društvenim institucijama. Popratni razultat bilo je katastrofalno socijalno raslojavanje i sve radikalnija izopačenost djelovanja državnih i društvenih institucija.
Put do sadašnje situacije sastavljen je od dugačkog niza sitnih i krupnih prepoznatljivih destruktivnih institucijskih poteza, na koje nije bilo nikakve organizirane obrane. Brojni zaposleni su se uzalud žalili i prosvjedovali što su njihova poduzeća opljačkana i što su oni tako ostajali bez plaća i posla. Institucije u Hrvatskoj su ostajale gluhe na pravedne zahtjeve i prosvjede brojnih drugih skupina građana; od seljaka i ribara do majki i studenata.
Tek je sada u potpunosti vidljivo kako nije bilo slučajno što je Hrvatski domovinski rat jedini rat uopće u kojem službeno nije bilo heroja, iako je to bilo herojsko doba hrvatske povijesti. Nije slučajno ni što je Sabor donio protutustavni Ustavni zakon o suradnji s Haškim tribunalom, niti je slučajno što Ustavni sud već 15 godina ne odgovrara na tužbu o tome.
U Hrvatskoj je postalo logično da su agresorski ratni zločinci zauzeli mjesta u institucijama vlasti, a heroji hrvatske obrane su u zatvorima. Postalo je logično i da je vrh izvršne vlasti (Vlada RH) glavni organizator progona hrvatskih branitelja, a Državno odvjetništvo i sudovi sve učestalije u montiranim političkim procesima optužuju i osuđuju hrvatske branitelje. U slučajevima kada časna sudska vijeća ne pristaju donijeti osuđujuću presudu, sudski procesi se uporno ponavljaju dok se ne pronađe sudsko vijeće koje će izreći sramotnu presudu.
U Hrvatskoj je postalo logično da dva mandata predsjednik države bude osoba koje je u Haagu bila lažni svjedok protiv hrvatske države, te da ga naslijedi predsjednički kandidat Haške mreže koji nakon izbora za Predsjednika uporno služi interesima agresorske Srbije.
Kap preko ruba čaše
Prije nešto više od godinu dana vlasti u Hrvatskoj su krenule u novi val progona i uhićenja hrvatskih branitelja, od Šibenika do Vukovara. Tako je gotovo bezbučno uhićen i Franjo Drljo jedan od najvećih preživjelih i javno nepoznatih heroja Hrvatskog domovinskog rata. Na isti način je uhićen i Tomislav Merčep prvi zapovjednik obrane Vukovara. Na prvi pogled je izgledalo da nema kraja pljačkaškoj i izdajničkoj djelatnosti vlastodržaca u Hrvatskoj.
Međutim, tada se dogodio naizgled potpuno nevažni i za hrvatsku situaciju potpuno uobičajeni slučaj Purda. Već sada je potpuno očigledno da je BiH uhićenje - prema srbijanskoj tjeralici - “običnog“ vukovarskog branitelja bio prag izdržljivosti općeg nezadovoljstva hrvatskih građana. Bila je to kap preko ruba čaše.
U Hrvatskoj se pokrenuo tipični val općeg nezadovoljstva. Spontano su, diljem Hrvatske, najprije prosvjedovale relativno malobrojne i nepovezane skupine brtanitelja. Bio sam u inicijativi prvog braniteljskog skupa u Zagrebu, a govorio sam na prvom braniteljskom prosvjedu u Šibeniku. Bilo je očigledno da vlast iznutra i izvana ima nadzor nad tim prvim prosvjedima. Međutim, ipak se i tada moglo zapaziti da je „prokuhalo“ puno dublje, jer su na brojnim malim mjestima i u internetskoj mreži započela bezbrojna spontana okupljanja koja su imala akcijski naboj. Najedamput su iznikle mnogobrojne osobe – branitelji, mladi, nezaposleni, umirovljenici, majke, žene i drugi „obični ljudi iz susjedstva“ koji su do sada trpili i šutili. Svi su počeli govoriti: „Idemo na prosvjed“. Mnogi nisu znali odgovoriti ni o kakvom se prosvjedu radi niti tko je organizator prosvjeda. Ali svi žele ići na prosvjed.
Događaji proteklih dana u Zagrebu jasno pokazuju prosvjednički spontanitet i sve veću spremnost svih slojeva društva na sudjelovanje u prosvjedima kao jedinom rješenju svih problema. Očigledno je da bilo tko običnim face-pozivom može uspješno pokrenuti prosvjede, te da je puno zainteresiranih slikati se na prosvjedima: od malih strančica do egzibicionista svih vrsta.
Već su se dogodili prvi sukobi s policijom, puknule su prve petarde i zapaljeni su prvi kontejneri sa smećem. Sljedeći uobičajeni korak su „Molotovljevi kokteli“ i oružje kojeg u Hrvatskoj ima u izobilju. Ako i kad se to dogodi Hrvatska će se naći u plamenu socijalnog kaosa, u temelju kojega su katastrofalno neodgovorne institucije i opravdano golemo ogorčenje opljačkanoga i obespravljenoga naroda.
Dubinske institucijske upravljačke i duhovne promjene u Hrvatskoj su očigledna nužnost. A jednaka nužnost su i organizirana djelovanja, kako bi se izbjegla tragedija socijalnog kaosa.
