JOSIP JURČEVIĆ - Z@ NOVU HRVATSKU

NJIHALO HRVATSKE STRAVE

2012-02-03T04:05:00.001-08:00

Josip Jurčević Njihalo hrvatske strave

KLATEŽ I RITAM PROMJENA
Njihalo hrvatske strave
Photo: Wikipedia

KLATEŽ I RITAM PROMJENA

Njihalo hrvatske strave

Ritam promjena geopolitičke i civilizacijske pripadnosti Hrvatske dramatično se ubrzao i iz temelja mijenjao u proteklih stotinjak godina. Tako duboke i brze lomove nije u ovom kratkom razdoblju doživjela nijedna druga nacija ili država.

Autor: Josip Jurčević|
Photo: Wikipedia |
Srijeda, 01.02.2012 09:37

Javni prostor u Hrvatskoj svakoga je dana iznova okupiran s više stotina najnovijih najbanalnijih vijesti, pa je logično da se u toj poplavi neprimjetno utapa i mogućnost suočavanja građana s iznimno važnim događajima koji su presudni za budućnost. Hrvatska je i nadalje ostala prostor koji najdosljednije proždire skučena i pogubna svakodnevnica. U takvom ozračju je s javne pozornice nestalo i suočavanje s posljedicama koje za Hrvatsku i Hrvate nosi nedavna iznimnmo važna, povijesna i dalekosežna referendumska odluka.
S tragičnom lakoćom neodgovornosti bježi se od činjenice da je u ime Hrvatske donesena odluka prema kojoj je Hrvatska i formalno odustala od svoje suverenosti. Referendum je bio vrhunac polaganog, višegodišnjeg pragmatičnog procesa u kojem su sustavno razgrađivane sastavnice hrvatske suverenosti. Referendumska odluka je prijelomnica s kojom su i formalno poništena sva postignuća Hrvatskog domovinskog rata. Na neizvjesno vrijeme je opet zapečaćeno stanje hrvatske državne nesuverenosti, a hrvatska budućnost je povraćena u teške višestoljetne tijekove iz kojih se nakratko izašlo početkom 1990-ih.
Predugačka je svjetska i hrvatska priča o suverenosti, kao temeljnom polazištu neke zajednice za odlučivanje o vlastitom životu i sudbini. Povijest nastanka svake sadašnje suverene države u svijetu obilježena je dugim, upornim i mukotrpnim nastojanjem da se ostvari i potom sačuva suverenost. O tome jednakom upečatljivošću svjedoči povijest i sadašnjost svjetske supersile SAD-a, kao i povijest brojnih drugih nacija i država koje su suverenost ostvarile tijekom 20. stoljeća.
U prostoru ove kolumne je više puta spominjana susjedna država Slovenija, kao primjer kako se prema svojoj suverenosti pozitivno odnosi zajednica koja je stanovništvom i teritorijem dvostruko manja od Hrvatske, a povijesnim iskustvima je bliska Hrvatskoj. U kolumnama su još više naglašavane paradoksalnosti društvenih i političkih procesa u Republici Hrvatskoj, te primjeri koji razvidno ukazuju na veleizdajničke procese u hrvatskim društvenim i državnim institucijama.
Sada, formalnim ukidanjem suverenosti RH, situacija u Hrvatskoj i prema Hrvatskoj je potpuno izokrenuta (naopaka) u odnosu na situaciju od prije samo desetak dana, jer ključne odluke o Hrvatskoj više se ni formalno ne donose u Hrvatskoj. Suverenost Hrvatske je prestala biti stvarnost i opet je postala sanak pusti, sa svim posljedicama koje slijede.
No, na (ne)sreću za Hrvatsku to nije nikakva novost, jer njihalo hrvatske strave – od suvernosti do nesuverenosti – je dugovjekovna hrvatska tradicija i posebnost. Iz ove hrvatske ponavljajuće priče svatko, tko hoće, zasigurno može učiti i o žalosnoj hrvatskoj sadašnjosti, ali i o doglednoj budućnosti.
Pacta conventa
Na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće europski kontinent je bio nestabilan i prepun problema, slično kao i sada. Hrvatska je do tada imala svoje narodne kraljeve i bila je samostalna i suverena država, na način kao i niz drugih država toga doba. Međutim, nakon zagonetne smrti kralja Zvonimira, među hrvatskim plemstvom je zavladala nesloga i rasulo, a posljednji hrvatski kralj (Petar) poginuo je u ratu protiv ugarskog kralja Kolomana koji je krenuo u osvajanje Hrvatske.
Međutim, Ugarska nije uspjela mačem pokoriti Hrvatsku, pa je Koloman otvorio pregovarački proces s hrvatskim plemićima. Na koncu je 1102. g. Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom, tj. u državnu zajednicu kojoj je zajednički bio kralj iz ugarske dinastije Arpadovića, i ta zajednica je trajala preko četiri stoljeća.
Zanimljivo je što, zbog nedostatka izvora, još uvijek između ugarskih i hrvatskih povjesničara traju živahni sporovi glede autentičnosti, vrste, značenja i detalja tadašnjeg dogovorenog sporazuma (tzv. Pacta conventa) prema kojem se „Hrvati podrediše ugarskom kralju“, a on zauzvrat obeća hrvatskim plemićima da će oni „uživati svoje posjede u miru“. No, još je zanimljivije i znakovitije što se u Hrvatskoj stručnjaci svih vrsta sada bezbučno odnose prema svim tajnovitostima i značenjima aktualne, najnovije Pacta convente koju je RH „ispregovarala“ i potpisala s EU.
Predziđe kršćanstva
U četiri stoljeća, kroz život prođe približno dvadesetak naraštaja. Možemo li se barem na trenutak poistovjetiti s količinom i kakvoćom tih iskustava na hrvatskom prostoru u vrijeme personalne unije s Ugarskom!? Koliko li je vanjskih interesa i silnica protutnjalo, haračilo i ostavljalo pustoš diljem Hrvatske.
Ovdje su se redali i stoljećima ukrštali interesi Biznata, Venecije, Genove, Napulja, Ugarske, Tatara, Njemačkog Carstva, Češke, Poljske, križara, papa, protupapa, heretika, Osmanlija, Habsburga...
Sa vanjskim silnicama isprepletali su se brojne unutarhrvatske feudalne suprotstavljenosti i zasebni interesi kojekavih skupina. Hrvatska područja su plamtila u svim vrstama oružanih sukoba, stradavanja i seoba, a dijelovi hrvatskog teritorija su zaposjedani, otimani, mijenjani i rasprodavani.
U tim slomovima i rasapima svih vrsta, Hrvatska je sve više pretvarana u „predziđe kršćanstva“, ili granično mjesto onodobnog sukoba civilizacija između tzv. Istoka i Zapada. Hrvatska je tako krajem 15. stoljeća s najtragičnijim posljedicama uvučena u 200-godišnji „civilizacijski“ rat, koji se s malim prekidima uglavnom vodio na hrvatskom teritoriju, i smirivao se tek nakon Karlovačkog mira (1699. g.).
U početnom razdoblju toga rata kojim se branila „kršćanska Europa“, uzalud je Hrvatska kao „štit i prag kršćanstva“ tražila pomoć od kršćanske Europe, koja je ostala gluha, slijepa i nepokretna, kako tada tako i u mnogim prigodama iza toga. A tako je bilo - sjećamo se, zar ne – i nedavne 1991. godine.
Personalna unija Ugarske i Hrvatske završila je potpunim slomom. Na Mohačkjom polju (1526. g.) doživljen je težak poraz od Osmanlijske vojske, kralj Ludovik 2. se prilikom bijega utopio u jednom potoku, zajednička država je propala, a vladajuće plemstvo je narednih godina međusobno ratovalo zbog neslaganja koga izabrati za „novoga gospodina koji će ih braniti“.
Od Habsburške Monarhije do Austro-Ugarske
Dio hrvatskoga plemstva koji je novoga gospodara pronašao u Ferdinandu Habsburškom uputio je iz Cetina (1527. g.) tipičnu hrvatsku nesuverenu poruku: „Neka zna vaše veličanstvo kako se nemože naći zabilježeno da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom jer po smrti našega posljednjega kralja, sretne uspomene, Zvonimira, slobodne se volje pridružismo svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, poslije toga vašem veličanstvu.“
I tako je ostalo narednih četiri stoljeća, u kojima je Hrvatska ponavljala sve tragedije iz prethodna četiri stoljeća. Hrvatska je nastavila biti bojište kao europsko „predziće kršćanstva“, trpeći masovne pogibije i progone te rasap hrvatskih zemalja. Uz to, hrvatski političari i hrvatske postrojbe su pokorno služile interesima bečkog dvora, u svim vrstama unutarnjih ugroza i pokušaja ostvarenja europskih ambicija. Vrhunac služenja je bio europske revolucionarne 1848/9.. g., kada je hrvatski ban između mogućnosti ostvarenja hrvatske samostalnosti i spašavanja interesa bečkog dvora odabrao tipično hrvatski - interese bečkoga dvora.
Za takav tipični odabir, dvadesetak godina kasnije, uslijedila je tipična „zahvala“ bečkog dvora, koji je sklopio nagodbu (1867. g.) o dvojnoj monarhiji s Ugarskom, a potom je (1868. g.) veći dio hrvatskih zemalja prisiljen na podređivanje Ugarskoj, dok je preostali dio ostao pod izravnom upravom Austrije.
Ove su se nagodbe dobrim dijelom dogodile i zbog golemih koncepcijskih, interesnih i drugačijih sukoba i podjela koji su postojali unutar nedoraslih hrvatskih upravljačkih elita. Jedni su zagovarali uniju s Austrijom, drugi s Ugarskom, treći s južnoslavenskom braćom, a četvrti koji su bili najmarginalniji bili su za samostalnu Hrvatsku.
Mnogi detalji tijeka događanja koji su doveli do usvajanja (u Hrvatskom saboru) za Hrvatsku sramotne i ponižavajuće tzv. Ugarsko-hrvatske nagodbe veoma su slični događajima koji su sada doveli do ulaska RH u EU. I prije stoljećeipol bio je niz diktata, promjena izbornih i drugih procedura, javnih i sudskih progona, promjena zakona itd., dok u Hrvatskom saboru napokon nisu ostali samo oni koji su bili za Nagodbu. U cijeloj tadašnjoj zbrci – kao i u sadašnjoj - bilo je prijevara, krivotvorina, nelegalnosti, nelegitimnosti i zabuna, a vrhunac je bila manipulacija s tzv. riječkom krpicom, prema kojoj je Rijeka izravno došla pod Ugarsku.
Narednih pola stoljeća – od Nagodbe do raspada Austro-Ugarske (1918. g.) – središnji hrvatski problem bio je u uzaludnim pokušajima izlaska iz kliješta dviju nagodbi.
Od Jugoslavije do samostalnosti i nazad
Osnovni problemi Hrvatske s obje Jugoslavije su uglavnom poznati, jer te probleme izravno proživljavamo i do sada, pa nema potrebe spominjati ih u ovoj kolumni. Tim više, jer su češće naznačivani u ranijim kolumnama.
Ovdje je potrebno zaključno naglasiti tek nekoliko znakovitih i zanimljivih zbirnih značajki.
Usprkos višetisućljetnoj i svekolikoj nestabilnosti šireg prostora na kojem se nalazi Hrvatska te velikoj dinamici svekolikih zbivanja, ipak su se temeljne promjene geopolitičke pripadnosti Hrvatske prije 20. stoljeća događale nakon veoma dugih vremenskih razdoblja. Hrvatska je najprije bila pet stoljeća samostalna, te je potom četiri stoljeća bila u državnoj zajednici s Ugarskom, a iza toga četiri stoljeća pod vrhovnom vlašću Habsburgovaca.
Ukupno gledajući, u tih 13 stoljeća Hrvatska je neprekidno pripadala civilizacijskom i kulturnom krugu koji označavaju pojmovi Mediteran i Srednja Europa, te stoga državna samostalnost ili državno zajedništvo s drugima nisu predstavljali potpune lomove.
No ritam promjena geopolitičke i civilizacijske pripadnosti Hrvatske dramatično se ubrzao i iz temelja mijenjao u proteklih stotinjak godina. Tako duboke i brze lomove nije u ovom kratkom razdoblju doživjela nijedna druga nacija ili država. Naime, Hrvatska je u proteklih sto godina promijenila čak šest veoma različitih geopolitičkih položaja i šest veoma različitih upravljačkih modela, koji su međusobno teško spojivi u svojim bitnim politološkim, kulturološkim i civilizacijskim određenjima.
Austro-Ugarska, prva Jugoslavija, NDH, komunistička Jugoslavija, Republika Hrvatska, Europska unija. Ili: stara europska monarhija, divlja diktatura, totalitarizam osovinskog tipa, revolucionarna komunistička diktatura proletarijata, samostalni demokratski parlamentarizam, neoblikovani hedonistički neoliberalizam.
Posebno pogubno je bilo što je svaka nova državna tvorevina i upravljački model, kojima je u proteklih sto godina pripadala Hrvatska, smatrao kako mu je najveći neprijatelj prethodna država i njen upravljački model. Zbog toga je svaka nova država vodila najžešću bitku protiv svega stvarnoga, institucijskoga, kadrovskoga, identitetskoga i simboličkoga iz prethodne države. Bio je to sveopći rat, bez kriterija, obzira i milosti. Istovremeno, to je bilo ishodište trajne i opće nestabilnosti i nesigurnosti hrvatskoga društva, od institucijskih do osobnih razina.
Tragikomične situacije očitovale su se i na mnogobrojnim pojedinačnim sudbinama. Bilo je dosta pojedinaca koji su zbog brzine povijesnih promjena stigli još brže prilagođvati sebe, te s jednakim žarom i uspjehom služiti u čak četiri nanizane radikalno suprotstavljene države i režima kojima je pripadala Hrvatska.
Prva velika prigoda za zaustavljanje povijesnog njihala hrvatske strave propuštena je prije desetak dana. No vrijeme općih promjena očigledno pristiže sve brže i brže, pa ne treba žaliti za prolivenim mlijekom, nego je korisno pripremati se za skoru, narednu povijesnu prigodu.

TOMISLAV JONJIĆ O POLITIČKOJ KORUPCIJI

2011-12-23T03:38:00.000-08:00

Dok je u Hrvatskoj religija ljudskih prava stekla vrlo brojne sljedbenike, a politički se glavoklimavci na svakom koraku zaklinju u demokraciju, nitko se dosad – koliko mi je poznato – nije suočio s problemom koji nam svima bode oči, i koji u velikoj mjeri priječi ostvarenje demokracije, ljudskih prava i pravne države.

To su statuti i pravilnici, uopće temeljni pravni akti političkih stranaka. I po logici stvari i po izričitim zakonskim odredbama, ti statuti ne bi smjeli biti u neskladu s temeljnim vrijednostima koje pravni poredak proklamira, morali bi biti u funkciji promicanja jednakosti građana pred zakonom, vladavine prava te promicanja slobode i demokracije, što drugim riječima znači da bi morali članovima stranke omogućiti ona prava koja su im zajamčena ustavom i razrađena u političkom zakonodavstvu.

U stvarnosti se – po pravilu i s vrlo rijetkim iznimkama – dešava nešto posve drugo. Statuti i pravilnici su sastavljeni tako da stranačkom vodstvu omogućuju umalo neograničenu vlast i skoro apsolutnu nesmjenjivost. Uslijed toga je moguće da stranačka vodstva političku stranku, koja bi imala biti temeljnim instrumentom političke borbe u parlamentarnoj demokraciji, pretvore u najobičnija privatna poduzeća kojima se upravlja čvršćom rukom nego što bi se ikad usudio učiniti bilo koji privatni poduzetnik koji vodi računa o minimumu zadovoljstva svojih zaposlenika (znajući da time vodi računa o svome profitu).

Time je zajamčena selekcija nagore: u stranačkoj hijerarhiji napreduju najposlušniji, a ne najkvalitetniji i najinventivniji, na izbornim listama visoko se plasiraju oni koji su u milosti stranačkog vrha, a ne oni koji bi narodu i državi mogli ponuditi kvalitetnija rješenja, što sve za posljedicu ima pasivizaciju biračkoga tijela, apatiju mladih i ambicioznih ljudi odnosno: Hrvatsku kao zemlju stagnacije i pesimizma.

Najšokantnija od svega jest činjenica da hrvatski pravni sustav – čak i prije nego što je, kako se to eufemistički kaže, usklađen s pravnom stečevinom Europske unije – poznaje instrumente koji omogućuju nadzor nad pravnim aspektom djelovanja političkih stranaka: od njihova osnivanja i registracije, preko njihova statutarnog djelovanja i izbora stranačkih tijela, sve do njihova brisanja iz registra političkih stranaka. Poodavno, dakle, postoje norme i postoje sankcije, ali se te norme ne primjenjuju, a sankcije kao da ne postoje.

Zato je moguće da stranačka vodstva brzojavima ili običnim SMS-porukama iz stranke isključuju čitave podružnice ili članove predsjedništva (uopće se ne obazirući na statutarne odredbe o ispitnome postupku, pravu na obranu i pravu na dvostupanjsko odlučivanje!); zato je moguće da stranački predsjednici imaju doživotni mandat (poput boljševičkih diktatora); zato je neupamćena pojava da je neki predsjednik napustio stranku prije nego što to – poput predsjednika Hrvatskoga nogometnog saveza – sâm odluči.

Iznimka je moguća samo u sprezi s vlašću: nema primjera da je stranačko vodstvo bilo koje oporbene stranke smijenjeno bez izravnog upletanja vlasti.

Upravo u tome grmu leži zec. Nijedna vladajuća garnitura, dolazila ona s tzv. ljevice ili s tzv. desnog centra (od oznake «desnice» bježe svi, ponajviše oni koji nemaju pojma da su neboljševičke diktature XX. stoljeća potekle s političkoga centra, a ne s desnice!), ne će posegnuti za reformom toga dijela političkog sustava, nikakva se upravna tijela ni upravni sudovi ne će založiti za primjenu zakona, nijedan se medij ne će sustavno truditi da i u političkim strankama zaživi vladavina prava i demokratski način ophođenja.

Razlozi su očevidni: one koji nemaju pravog legitimiteta najlakše je korumpirati; onima bez legitimiteta najlakše je manipulirati. Zato je pravo pitanje: kad će doći na red obračun s tim, zapravo najotrovnijim oblikom korupcije – političkom korupcijom?

Tomislav JONJIĆ / Politički zatvorenik

IVICA URSIĆ U X. IZBORNOJ JEDINICI GLASUJE ZA LISTU PROF. JURČEVIĆA

2011-12-02T07:54:00.001-08:00

Ivica Ursić: Kome (ću) dati svoj glas?

Petak, 02 Prosinac 2011 12:28

Bliži se Nedjelja. Dan Gospodnji.
Bliži se. 4. prosinac 2011.
Bliži se dan izbora.

To je dan kada svaki Hrvat i kada svaki građanin ove zemlje ima pravo i obvezu izaći na izbore i povjeriti svoj glas i svoju sudbinu u ruke jedne od ponuđenih političkih opcija.
Kome dati svoj glas?
Kome dati svoje povjerenje?
Kome povjeriti sudbinu svoje djece?
Kome povjeriti sudbinu svoga naroda i domovine?
Izbor nije lagan i to ne zato što je toliko dobrih opcija nego jednostavno zato što ni jedna nije ono čemu se nadao birač kojemu je ova Hrvatska na srcu.
Idemo redom.
HDZ
Svakome tko je ikada (a puno nas je takvih) znao birati HDZ, danas mora biti ili slijep ili gluh ili je protekle godine proveo u apsolutnoj amneziji, da bi zaokružio listu te stranke. Nakon VELEIZDAJE, koju je ova stranka, na čelu sa svojom političkom vrhuškom, napravila, svaki glas HDZ-u je ili ludost ili je težnja za nastavkom sluganske politike koja nas je kao narod ponizila do samog dna.
Istočni grijeh HDZ-a je „judin poljubac“ i „pilatovsko pranje ruku“ kada je u pitanju general Ante Gotovina i svi oni koji su zahvaljujući HDZ-u i šutljivoj hrvatskoj većini skončali u haškim i inim kazamatima samo zato što su se drznuli braniti Domovinu.
Treba li ih nabrajati? Generali Mirko Norac, Mladen Markač, Slobodan Praljak, Dario Kordić i njegova grupa ... znamo mi dobro tko je branio, a tko je ovu zemlju i ovaj narod učinio nesretnima.
Ne treba ni spominjati Hrvate u BiH, ZERP, Savudrijsku valu, Slobodnu Dalmaciju ... popis grijeha HDZ-a je predug. Teorija o „popravljanju“ HDZ-a ne drži vodu, jer nešto što je izdalo temeljne principe, a na kojima je i nastalo, treba umrijeti, zatim se iznova roditi, treba proći svoju pustinju, okajati grijehe, a ne jeftinim predizbornim trikovima vrijeđati i ono malo zdravog razuma koji nam je preostao. Misle li oni uistinu da je naše pamćenje tako loše?
Razno razni apartčici i uhljebi godinama parazitiraju na državnim jaslama, narodu s nekoliko patetičnih fraza pred izbore žele razbuditi ugasli nacionalni ponos kojeg su im sustavno zatirali i sada ... (to je fenomenalno) ... traže od tog istog naroda neka im opet podari povjerenje. Zašto? Pa valjda da im ga opet iznevjere. Kakvi smo nije ni čudo što se oni nadaju.
SDP
Na njih je i suvišno trošiti riječi. Oni nisu državotvorni, jer su svojim postupcima na državotvornost gledali (i gledaju) kao na nešto negativno i retrogradno. Vjerojatno će biti relativni (ne daj Bože i apsolutni) pobjednici izbora, ali to je rezultat apsolutne dominacije u svim relevantnijim medijima kojima sustavno indoktriniraju prosječnog čovjeka koji po svoje mišljenje odlazi na TV Dnevnik.
Činjenica da je za njih najveći zločinac nad Hrvatima, JB Tito, ujedno i najpozitivnija osoba i najveći političar u povijesti, dovoljna je da ih diskreditira kod svakog onog koji Hrvatsku voli. Sve ostalo su nijanse. JBT odnosno komunizam geneza je čitavog zla.
Svi ostali koji su njihovi sateliti, od tzv. laburista pa preko tzv. liberala i tzv. neovisnih lista raznih „bivših popova“, pa „jurčića i bandića“, samo ciljano služe kako bi pokupili eventualne rubne glasove pa da tako uz podršku profesionalnih Srba i manjinaca mogu doći do dvotrećinske većine u Saboru.
Plan je dobar, jer je njima dovoljno dovesti do glasačkih mjesta svoju 1/3 za koju je pokojni predsjednik Tuđman rekao da su „žuti i zeleni mravi“, a u biti to su oni koji nikada ne će prežaliti „jugovinu“ i kojima nikakva Hrvatska nikada nije bila niti će ikada biti poželjna.
HSP
Kada kažem HSP onda mislim i na HČSP i na HSP dr. Ante Starčević i sve ono što za sebe tvrdi da je državotvorno. Oni su najnegativniji likovi ove drame. Mogli su ujedinivši se izvesti narod i Hrvatsku iz gliba u koji je upala i iz ponora u kojeg će tek upasti, ali njihova oholost, samodovoljnost i gola sebičnost pokazali su se u svom punom svjetlu. Nije njima ni do naroda ni do Hrvatske, njima je do sjedalice u Saboru i do njihovih osobnih probitaka.
Pitam se samo zašto je odbačen Zvonko Bušić? Gdje je Thompson? Zašto oni, kao dokazani domoljubi, nisu podržali nikoga od te pravaške svite? Valjda je i njima sve jasno. Prepošteni su oni za te igre. Tu ne treba više trošiti riječi. Puno je onih čestitih ljudi koji će iz naivnosti dati svoj glas, ali to je bačen glas.
I tko je ostao?
HRAST koji se nažalost raspukao i u kojem još uvijek ima pojedinaca koje bih osobno volio vidjeti u Saboru (Ivo Perišić) i onih koji su misteriozno nestali s liste HRASTA, a bili su naše velike nade (Josip Markotić) i za mene jedina opcija kojoj ću dati svoj glas, a to je:

SAVEZ ZA HRVATSKU
general Željko Sačić
Goran Dodig
Milovan Šibl
Benjamin Tolić
Josip Jurčević
Silvana Ćurković ...
... ja sam uvjeren da bi ti ljudi govorili u Saboru ono što bih i ja tamo govorio.
Možda je to malo, (ali mi već poodavno u Saboru nemamo nikoga tko bi zastupao državotvornu ideju) ali ako shvatimo da osim one gore spomenute 1/3 „žutih i zelenih mravi“, drugu 1/3 čine „pragmatici“ koji će biti uz svakoga tko ima šansu dobiti izbore i naravno samo ako to bude u njihovu konkretnu korist, onda onu preostalu 1/3 čine državotvorne, domoljubne snage.
Jedna trećina njih je u poodmaklim godinama i još uvijek misli da je HDZ = Franjo Tuđman. Jedna trećina je još premlada i srce ih vuče prema lažnoj retorici „pravaških trubača“, preostala 1/3 su oni koji se uvijek odazivaju na poziv Domovine.
Oni idu u rat, oni ginu i oni su i stvorili ovu državu.
Oni će i sutra, ako zatreba, opet ratovati.
Oružjem, perom, srcem.
Na njima i počiva budućnost Hrvatske, naša budućnost i budućnost naše djece.
Oni se ne prodavaju za „judine škude“, oni nikada ne bi „locirali, identificirali, uhitili i transferirali“, oni nikada ne bi prepustili medije UDBI i ORJUNI, oni nikada ne bi bili veleizdajnici.
Možda nitko od njih i ne uđe u Sabor. Možda. Ako se to dogodi, onda je naša razjedinjenost razlog što opet u Saboru ne ćemo imati nikoga tko će nas predstavljati. O našoj sudbini odlučivati će oni kojima do nas nije stalo. Ni do nas ni do Hrvatske.
Samo ujedinjeni imali smo i imamo šansu zaštititi sebe i Domovinu. Ako ne uspijemo onda krivca tražimo među sobom, među onima koji ne žele služiti Hrvatskoj i njezinom narodu, među onima koji nas godinama varaju lažnim obećanjima, među nama koji takvima dajemo svoj glas ili ga ne dajemo onima koji nas nikada ne bi iznevjerili.
Biti i u manjini (danas), a biti s takvima (Savez za Hrvatsku), velika je čast i privilegija, jer njihovo sutra tek dolazi. Neminovno dolazi. To je povijesna neminovnost. Njihovo sutra i naše je sutra.
Kada ovaj narod, koji je tek izašao iz egipatskog ropstva, sada upadne u babilonsko ropstvo, opet će ona državotvorna i domoljubna manjina morati stvar uzeti u svoje ruke. I spašavati ono što ostane od nas i Hrvatske.
Glasajmo po srcu i po onome što je po Božjoj pravdi pravedno. Nema tu rasipanja glasova. Bolje je da jedan jedini čestit čovjek uđe u Sabor nego da nas još jednom prevedu žedne preko vode. Njegov glas će biti i naš glas.

Makar i jedini.

Zato moj glas i ide SAVEZU ZA HRVATSKU.
Barem ću imati mirnu savjest.
A to je danas rijetkost.
Nažalost.

Ivica Ursić

GLAVAŠ PORUČUJE IZ MOSTARSKOG ZATVORA

2011-10-25T02:56:00.000-07:00

BRANIMIR GLAVAŠ EKSKLUZIVNO IZ MOSTARSKOG ZATVORA:

Unatoč sustavnom progonu politički sam još uvijek živ

Objavljeno: 24.10.2011

Na predstojećim parlamentarnim izborima natjecat će se i jedan sasvim poseban kandidat.
Premda je Branimir Glavaš u mostarskom zatvoru, gdje služi osmogodišnju kaznu zbog počinjenja ratnog zločina, Glavni odbor njegovog HDSSB-a jučer ga je, za što nema zakonskih prepreka, odredio za nositelja liste u obje jedinice u kojima će izaći na izbore, četvrtoj i petoj. U povodu toga smo napravili s Glav

Cilj su tri zastupnička mandata

Kakve izborne rezultate HDSSB-a očekujete?

- Primaran nam je cilj osvojiti tri zastupnička mandata, znači, da naš rezultat ne bude lošiji nego na izborima prije četiri godine i da opet možemo formirati svoj klub. Nadamo se da bi taj rezultat mogao biti i bolji, mislim da ne bi bili iznenađenje da HDSSB osvoji i četvrti mandat, što bi onda bio i puni uspjeh stranke.

Ne upravljam daljinski iz Mostara

Zbog toga čelnike HDSSB-a nazivaju Vašim marionetama?

- Nas petorica u predsjedništvu, Šišljagić, Bubalo, Drmić, Burić i ja, suradnici smo, ali i prijatelji, i to je jamac našeg jedinstva, u drugim strankama nije tako. Znamo da nas u ovim nenormalnim okolnostima samo međusobni sukobi mogu uništiti i zato ih ne smijemo dopustiti. A Šišljagić i Bubalo potpuno su samostalni u obnašanju svojih izvršnih dužnosti, župana odnosno osječkog gradonačelnika. Predsjedništvo im se ne miješa u posao, obojica imaju odriješene ruke u donošenju odluka, ali time snose i osobnu odgovornost. Dakle, ni Šišljagićem ni Bubalom ne upravljam ja daljinski iz Mostara, to su zlonamjerna podmetanja.

ešem kraći intervju.

- Ovo je poruka da me se HDSSB nije odrekao i da je stranka u kontinuitetu s našim temeljnim programskim polazištima. Zbog okolnosti u kojima se nalazim, ova mi je odluka velika moralna potpora i iznimno priznanje. Mene se već više godina kriminalizira, a ipak sam zadržao političku i prijateljsku potporu suradnika. To je dosad neviđeno u hrvatskoj politici. Bez lažne skromnosti, bestijalno me se politički progoni, a ja sam unatoč tome ostao politički živ, to osim meni nikome u Hrvatskoj nije uspjelo.

Hoćete li biti i kandidat, a ne samo nositelj listi?

- Nismo još razgovarali o kandidatima, o tome će predsjedništvo HDSSB-a raspravljati na sjednici 30. listopada u Mostaru. Dakle, iznošenje bilo kojih imena zasad je samo nagađanje. Kad je o mojoj kandidaturi riječ, velika je nepoznanica hoće li mi vlasti u Zagrebu izdati putovnicu.
Mislite da se zbog izbora odugovlači s izdavanjem Vaše putovnice?
- Apsolutno. Kad je ljetos istekla trajnost mojih dokumenata, prvo sam zatražio od osječke policije da mi izdaju osobnu iskaznicu, ali odgovorili su mi da ne mogu jer su za to potrebni otisci prstiju. Uputili su me da se obratim hrvatskom konzulatu u Mostaru da mi i bez osobne iskaznice izdaju putovnicu. Tada uopće nisam razmišljao o izborima, nego su mi dokumenti bili nužni zbog reguliranja mojih svakodnevnih životnih potreba i nastupanja pred BiH institucijama. Problem je nastao kad su u HDZ-u shvatili da bih ja dokumente mogao iskoristiti i za sudjelovanje na izborima, a njima to nikako ne bi odgovaralo.

Vaši kolege iz HDSSB-a tvrde i da su im iz HDZ-a poručili da ćete dobiti putovnicu ako oni budu držali kvorum u Saboru.

- Andrija Hebrang rekao je Ivanu Drmiću da imam zakonsko pravo na putovnicu, da je moj zahtjev na premijerkinom stolu, ali da će to biti riješeno ako HDSSB bude držao kvorum HDZ-u. Ako to nije istina, neka onda premijerka pita Hebranga zašto je lagao Drmiću. Ovo je samo dodatni dokaz da HDZ godinama zloupotrebljava policiju, pravosuđe i druge institucije koje bi morale biti neovisne. Na taj način oni ucjenjuju svoje političke neistomišljenike.

Kako uopće funkcionira HDSSB cijelo ovo vrijeme dok ste Vi u zatvoru u BiH?

- Prošle godine, uoči odlaska u zatvor, predložio sam predsjedništvu stranke da se potpuno povučem, da im ne budem uteg. Predsjedništvo je ipak odlučilo da će, pod cijenu daljnjih napada na stranku i njih same, nastaviti promicati istinu o političkom progonu kojem sam izvrgnut, sve do mojeg povratka u Hrvatsku. Zato već 13 mjeseci predsjedništvo HDSSB-a održava sjednice iza zatvorskih vrata i po tome smo sigurno jedinstvena stranka u Europi. Sastajemo se bar dva puta mjesečno tijekom zatvorskih posjeta, a i u stalnom smo telefonskom kontaktu.

Dražen CIGLENEČKI

POSLJEDNJI DAN NEOVISNOSTI

2011-10-08T14:26:00.000-07:00

POVRATAK U BUDUĆNOST

Posljednji dan neovisnosti!?

Budući je ovo jubilarni dvadeseti i možda posljednji Dan državnosti koji se do sada barem privatno smio obilježavati u Hrvatskoj, nije primjereno dalje se propitivati o našim gospodarima. Jer oni će i onako opstati, pa se s njima možemo baviti kad bude prekasno.

Autor: Josip Jurčević|

Uoči važne nogometne utakmice između Grčke i Hrvatske, hrvatskim navijačima je od grčke države stiglo samo jedno upozorenje. Hrvatski navijači ne smiju nositi ili pokazati bilo kakvu makedonsku nacionalnu oznaku ili simbol, jer će istoga trenutka biti uhićeni i odmah deportirani.

Sve drugo što će hrvatski navijači raditi u onemoćaloj i pobunjenoj Grčkoj uopće nije važno. Mogu se bez ozbiljnijih posljedica pridružiti grčkim pobunjenicima i prosvjednicima te se dobro ispucati u svim oblicima nasilja. Jedino ako se i slučajno kod njih pronađe bilo kakva makedonska nacionalna oznaka biti će odmah i doslovno izbrisani iz Grčke.

Vladari u Hrvatskoj bi rekli kako se po ovome vidi da je Grčka, usprkos svojem članstvu u EU, ostala jedna veoma zaostala i nacionalno potpuno zatucana balkanska država. No vladari u Hrvatskoj nikako ne bi rekli da je u Grčkoj tako jer je kultura starovjekovne Grčke jedan od glavnih temelja cjele europske kulture i europskog identiteta, te da su Grci stoga i sačuvali svoj identitet gotovo tri tisućljeća.

Dakle, na nesreću hrvatskih građana institucije sadašnje hrvatske države su eu-ROPSKE, te nemaju ni najmanju naznaku tzv. grčkog-balkanskog nacionalnog sindroma. Kao konačni dokaz ove važne činjenice, državni čelnici u Republici Hrvatskoj se već godinama sustavno i najozbiljnije pripremaju za zajedničko svečano priopćenje povodom Dana neovisnosti 08. 10. 2012. godine.

„Drugovi i drugarice!

Prije dvadesetak godina, postojanje frakcija i frakcijskih borbi u našoj Partiji omogućavalo je klasnom neprijatelju da ubaci u Partiju svoje špijune i provokatore. U Hrvatskoj je rukovodstvo Partije palo pod buržoasko-nacionalni utjecaj i na taj način radilo u interesu neprijatelja radničke klase. Kad je Partija počela da energično čisti svoje redove, svi oni koji su iz Partije bili odstranjeni nisu položili svoje oružje, nego su i dalje rovarili.

Tako je bilo omogućeno da određeni kvislinški elementi u Hrvatskoj - potpomognuti stranim zavojevačima i fašističkom ustaškom emigracijom - počnu dizati glave i okretati točak istorije natrag. Jedna skupina tih stranih slugu se ilegalno sastala 08. oktobra 1991. godine u zamračenom podrumu zgrade zagrebačke INE i čak objavila nekakav njihov proglas o nezavisnosti Hrvatske...“

Sreća i zadovoljstvo

Kad bi u Hrvatskoj već sada bilo imalo iskrenosti i slobode ne bi se moralo čekati još dugih godinu dana, nego bi otprilike ovako već ove godine - povodom dvadesete obljetnice Dana neovisnosti - započelo zajedničko priopćenje troje čelnih osoba Republike Hrvatske: predsjednika države Ive Josipovića, predsjednika Sabora Luke Bebića i predsjednice Vlade Jadranke Kosor. Njima je od pamtivjeka pridružen čenik SDP-a Zoran Milanović te sestrojedinstveni dvojac Vesnairatimir Pusić-Čačić i glavni komunistički tužitelj Mladen Bajić. Iza njih se za supotpis ovakvog prioćenja nagurava i većina domaće upravljačke elite, tj. ostalih čelnih osoba u institucijama državne i društvene moći u Republici Hrvatskoj.

Nije u ovom slučaju samo u pitanju načelo političke i ine slobode i iskrenosti u Hrvatskoj, nego je u pitanju nešto još važnije, a to je i osobna sreća i osobno zadovoljstvo vladajućih i oprbenih drugova i drugarica koji zajednički upravljaju Hrvatskom.

Stoga se već sada, bez čekanja presudene naredne godine, mogu usprkos određenom riziku postavljati mnoga osnovna ljudska i ljudskopravna pitanja.

Tko i zbog čega ima pravo susprezati izraze njihove osobne sreće i zadovoljstva? Tko i što to njih - koje smo demokratski izabrali - spriječava u slobodi i iskrenosti njihova javnog govora?

Zbog čega su naši odabrani gospodari prinuđeni nama govoriti metajezikom. O svjetskom ugledniku Titu. O crvenoj Hrvatskoj O regionalnom bratstvu i jednistvu. O zaboravu prošlosti. O udruženom zločinačkom pothvatu. O nužnosti kažnjavanja najistaknutijih predvodnika otpora srbijanskoj oružanoj agresiji.. O nužnosti bilo kojih i bilo kakvih integracija, smo stoga da ne bi bilo hrvatske državne suverenosti i samnostalnosti.

Sve to naši gospodari čine navodno zbog naše presretne budućnosti u koju nas privode, štiteći nas da do kraja ne propadnemo u svojoj suverenoj i neovisnoj državi, nego negdje drugdje. Jer izgleda da su oni najdublje uvjereni kako mi – pojedinačno, a posebice kao zajednica – nismo sposobni biti ni politički suvereni niti upravljati blagodatima koje imamo u Hrvatskoj.

Samopropitivanje

No, budući je ovo jubilarni dvadeseti i možda posljednji Dan državnosti koji se do sada barem privatno smio obilježavati u Hrvatskoj, nije primjereno dalje se propitivati o našim gospodarima. Jer oni će i onako opstati, pa se s njima možemo baviti kad bude prekasno.

Sada je još vrijeme za samopropitivanje.

Jesmo li mi, većina u Hrvatskoj, uopće svjesni da upravljači u Hrvatskoj silno trpe i pate zbog postojanja i najmanje razine hrvatske državne samostalnosti. Oni trpe i pate osobno i zajednički, a ta teška patnja ima emotivne, psihološke, ideološke, političke i druge dimenzije. Jesmo li svjesni da smo mi najodgovorniji za njihovu patnju, jer ih zlostavljamo svojim „zaostalim i nastranim“ željama o hrvatskoj državnoj samostalnosti.

Ako smo imalo kršćani i/ili plemeniti domoljubi moramo – barem povodom možda posljednjeg Dana neovisnosti – suosjećati s onima koji s toliko velikom neugodom, gađanjem i nezadovoljstvom tako dugo i uporno obnašaju najodgovornije dužnosti u svim institucijama hrvatske države i društva. Jesmo li se ikada jednostavno ljudski zapitali kako se oni loše osjećaju. Usprkos tome što su nas opljačkali. Usprkos tome što vrše sve vrste veleizdaja. Usprkos tome što nas vrijeđaju, proganjaju i osuđuju.

Možda ih mi koji smo velika većina, u svojoj ograničenoj sebičnosti, osuđujemo samo zbog toga što oni nisu kao mi, koji volimo svoju domovinu, te smo se dragovoljno izložili pogibeljima, žrtvama i drugačijim odricanjima kako bi imali hrvatsku državu koja će biti servis naših interesa i vrijednosti.

Zar smo stvarno toliko ograničeni da mislimo kako je njima ukupno bolje nego nama. Ili da su oni ukupno sretniji i zadovoljniji nego mi. Zar mi ne vidimo njihovu nesreću i nezadovoljstvo.

Budimo milostivi

Zamislimo samo, koliko je ljudskog jada i frustracije u tome što Predsjednik RH, I. Josipović, svoju tugu mora utapati u bauljanju prostorm bivše Jugoslavije služeći velikosrbijanskim interesima. A to radi zbog toga što je predsjednik države koju nemože smisliti i jer u njoj nemože službeno nostiti odoru JNA s petokrakom na čelu.

Zamislimo samo, koliko je teško Predsjedniku Sabora, L. Bebiću, što je bio prisiljen čak deset godina služiti F. Tuđmanu te smo ga potom godinama zlostavljali kako bi ga konačno na prijevaru dogurali za predsjednika njemu omraženog Sabora hrvatske države. I što on jadan ima od svega toga - i onoga što je išlo uz to - kad je on cijelo vrijeme uprazno maštao samo o svome drugu Titu.

Ipak budimo mi do kraja iskreni. Ipak je sada osobno najteže Jadranki Kosor. Ne samo zbog senzibiliteta, koji je već u mladosti bio prepoznat te je stoga i dobila kodno ime Suzana. Ona je nesretnica mogla imati sjajnu karijeru u svojoj propaloj državi, a ne dočekivati starost i još glumatati različite uloge u ovoj, njoj stranoj državi Hrvatskoj.

Nije nimalo lako J. Kosor godinama se javno predstavljati ministricom i zastupnicom hrvatskih branitelja, a istovremeno predvoditi sutav tzv. društvenih državnih resora koji stvarno progoni, osuđuje i pljačka te iste branitelje. To je najklasičniji i krajnje frustrirajući položaj

Nije J. Kosor, kao ni druge upravljače, mogla utješiti ni sustavna abolicija agresorskih ratnih zločinaca, niti njihovo uključivanje u sustav vlasti i financijskih potpora države RH. Ona i njen dragi Ivo su čak osam godina prigrlili ratne zločince u najnoviju srbijansko-hrvatsku koaliciju, te su svi udruženo nastavili najnemilosrdnije materijalno i duhovno pustošenje Hrvatske. Ali, uzalud. Ni s time se nemogoše utješiti.

Sada, kad je J. Kosor na vrhuncu moći i kada vodi svoju životnu bitku da baš ona potpiše konačni i nepovratni kraj suverenmosti hrvatske države, pojavila se horda njenih nedavnih drugova i drugarica koji bi si isto tako htjeli priuštiti taj užitak, koji je mala satisfakcija za bol koju trpe upravljajući hrvatskom državom već dvadesetak godina.

Stoga, zaključno. Građani Hrvatske suočimo se i s ovom stranom istine koja svjedoči o našoj sebičnosti.

Već dvadesetak godina neprekidno zlostavljamo upravljače u Hrvatskoj, prisiljavajući ih svojim glasovima na demokratskim izborima da moraju stalno boraviti na vlasti u hrvatskoj državi.

Budimo milostivi barem povodom ovog možda i posljednjeg Dana neovisnosti. Prisegnimo sami sebi tri stvari.

Prvo, da ćemo svi izaći na naredne izbore. Drugo, da ćemo svojim glasovima dosadašnje vladajuće i oporbene upravljače osloboditi s vlasti u mrskoj im državi I treće, da ćemo dovođenjem na upravljačke položaje kazniti one koji su dokazali da vole hrvatsku državu, pa neka napokon zasluženo pate zajedno sa svima nama.

HRVATSKI CRNI I ZLATNI 3. LISTOPADA

2011-10-03T00:22:00.000-07:00

Datum 03.10.2011.

Ljubica Štefan: Hrvatski crni i zlatni 3. listopada

Taj 3. listopada 1946. crni je, prebolan dan povijesti hrvatskoga naroda. Ali, to je, iako pun suza i krvi, i dan zahvalnosti Bogu što ga je obdario takvim uzoritim nadbiskupom. Desetljećima Stepinac je porobljenome svome narodu bio, kao Sluga Božji, njegov zagovornik kod Oca. A sada smo dočekali zlatni pobjednički hrvatski 3. listopada 1998.: "Papa Ivan Pavao II. u najvećem našem marijanskom svetištu proglasio je službeno blaženikom našeg mučenika, naš ponos - kardinala Alojzija Stepinca. Rijeke vjernika, onih sretnika koji su uspjeli dobiti ulaznice za svečanost, počele su se slijevati sa svih strana Lijepe nam Naše u Mariju Bistricu već dan prije. Na suncem okupanom Svetištu, poslije niza tmurnih kišnih dana, Svetog Oca dočekalo je petsto tisuća vjernika. Podmukli klevetnici našeg mučenika pokušali su u zadnji čas zagorčati veliko slavlje i sreću hrvatskog naroda, suludo se nadajući da oni mogu spriječiti Petrovog nasljednika da obavi čin beatifikacije. Sretni i presretni, čak i s ponekom suzom radosnicom, hrvatski vjernici slušali su riječi Svetoga Oca: "Mi, udovoljavajući želji Našeg brata zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te druge brojne braće i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se časni sluga Božji Alojzije Stepinac od sada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, 10. veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga." Dne 3. listopada 1998. dan je pobjede mučenika Stepinca nad silama zla, dan pobjede izmučenoga i oklevetanoga hrvatskog naroda, dan priznanja Svete Stolice za sve pale u borbi za slobodu, naše nevine žrtve, dan objave Ivana Pavla II. urbi et orbi istine o Hrvatskoj, njezinoj Crkvi, vjerničkom hrvatskom puku. Dirljive tople riječi Svetoga Oca upućene "miloj Hrvatskoj" i "dragom hrvatskom narodu" melem su na duboke, još nezacijeljene naše rane. Što reći nego: "Hvala Ti, Pape!"

Ljubica Štefan (Hrvatsko slovo, 9. listopada 1998.)

Msgr. Nikola Soldo: Stepinac je bio uzor!

Stepinac je kao svećenik bio uzor. To je dobar razlog da ga proglašavaju svecem, ali ne smije se zaboraviti da je on cijelim svojim autoritetom stao iza hrvatske države. To je ono što će ući u povijest. To je svima imponiralo. To što je on svetac veliko je, ali ima i drugih svetaca kod Hrvata. Važno je da on u pitanju hrvatske države nije uzmakao ni za milimetar. To je ono što je Stepinca uzdiglo. On je u povijesnom času stao iza hrvatske države, a to je bilo veliko junaštvo. Pustio je da bude osuđen i zatvoren. Bio je svjestan da su ga mogli mučiti poput Krista, ubiti negdje u mukama, a da nitko za to ne zna. Hrabrost je bila živ se predati u zločinačke ruke, jer moglo se dogoditi i gore. Njegov nastup na komunističkom sudu u Zagrebu je veliki kapital za hrvatski narod i mi mu moramo odavati dužno priznanje. (1992.)

Msgr. Milan Simčić: Govor za školske antologije

Iako je sam čin beatifikacije službeno priznanje sa strane Crkve o junačkom stupnju kreposti i o mučeništvu našega blaženika, ne može se zatajiti ili prešutjeti činjenica da tim krepostima pripada i pravo Stepinčevo kršćansko domoljublje. On je hrabro pred komunističkim sudom branio pravo hrvatskog naroda na neovisnost i na svoju državu. Stepinčev bi govor na sudu u Zagrebu 1946. trebao ući u naše školske antologije da se mladi naraštaji nadahnjuju na duhovnoj snazi i hrabrom svjedočenju istini, što je Stepinac pokazao i riječju i djelom.

Dr. Franjo Tuđman: Uzor duboke vjere i ljubavi

Kardinal Alojzije Stepinac bio je uzor duboke vjere i ljubavi prema čovjeku i nesebične predanosti svojoj Crkvi, a također i prema svome hrvatskom narodu.
Bio je osobno žrtva dviju velikih ideologija prve polovice XX. stoljeća - nacizma i komunizma, ideologija bez Boga, koje su se borile za tijelo i dušu europskih ljudi i naroda.
Zbog svoje odlučnosti u spašavanju progonjenih, podjednako Hrvata, Srba i Židova bio je ugrožen od kvislinške vlasti NDH. A radi svoje nepokolebljive vjernosti Katoličkoj crkvi i zajedništva hrvatskih katolika s Petrovim nasljednikom, bio je osuđen po komunističkoj vlasti i izložen smrtnoj pogibelji. Danas on odlukom Svete Stolice izlazi kao mučenik čiste savjesti i pravi svjedok vjere pred očima čitavog čovječanstva. Bio je pastir svoga naroda, čiji su životni kredo i odanost hrvatskom narodu najbolje sažimale njegove riječi da bi bio ništarija da nije bio uz svoj narod koji se plebiscitarno izjasnio za svoju državu.
Stepinčevom beatifikacijom odaje se priznanje istini i njegovoj žrtvi pred poviješću, ali i sadašnjošću, jer sa scene još nisu nestale snage koje bi hrvatskom narodu, katoličkoj crkvi i ovoj demokratskoj Hrvatskoj, željele nametnuti krivnju za fašističke grijehe i zločine, koje je hrvatski narod i država osuđivao i osuđuju.
Uzdizanjem prvog čovjeka katoličke crkve u Hrvatskoj u razdoblju II. svjetskog rata na čast Oltara znači ujedno priznanje svim žrtvama i mučenicima i fašističkog i komunističkog režima. (km)

http://www.velecasnisudac.com/index.php?option=com_content&view=article&id=4&Itemid=7

PRIOPĆENJE PREDSJEDNIŠTVA STRANKE HRAST

2011-09-22T16:49:00.001-07:00

Hrvatski rast (skraćeno: Hrast) – Mi, članovi predsjedništva stranke Hrast povodom
nelegalno sazivanog Sabora stranke (i Konvencije pokreta Hrast) za 24. rujna 2011. u
Zagrebu, nakon u javnosti već objavljivanih nepotpunih vijesti o manipulacijama i
organiziranom nasilju provođenom nad političkom strankom i pokretom Hrast, posebno na
sjednici 4. srpnja 2011. pa nadalje, kojim nasiljem je počinjen i napad na hrvatsku političku
demokraciju, a protiv kojega nadležna državna tijela stranci Hrast do danas nisu pružila
pravnu zaštitu i uspostavila uvjete za zakonitost njezinoga političkog djelovanja i rada,
upućujemo
PRIOPĆENJE
Stranka Hrast upisana je u upisnik političkih stranaka Rješenjem Ministarstva uprave u
siječnju 2011. godine. Statutom stranke, predsjedništvo je kao upravno tijelo jedino
ovlašteno donositi sve odluke o političkom djelovanju i radu stranke, a predsjednica stranke
ima tek ovlasti zastupanja, predstavljanja, potpisivanja akata sabora i predsjedništva te
formalnog saziva njihovih sjednica. Predsjednica stranke Željka Markić od upisa stranke pa
sve do danas (u više od pola godine rada), kao statutarno formalna sazivateljica, nije
sazvala nijednu sjednicu predsjedništva, iako se one moraju održavati najmanje jednom
mjesečno.
Dana 1. srpnja 2011., sedam (od dvanaest) članova predsjedništva radi potrebe osiguranja
zakonitosti djelovanja stranke (donošenja neodložnih odluka, zahtijevane promjene adrese
sjedišta, znaka i pečata stranke, utvrđenja uvjeta koalicijskih ugovora, i dr.), zatražilo je od
predsjednice stranke Željke Markić sazivanje sjednice predsjedništva za 4. srpnja 2011.
Predsjednica se, nakon prvotne ogluhe, naknadno odazvala i uključila u pripremu sjednice
(davanjem pisanih prijedloga izmjene Poslovnika), došla je i osobno otvorila sjednicu, ali
samo zato da bi je odmah zatim pokušala samovoljno zatvoriti i spriječiti predsjedništvo u
legalnom i legitimnom radu, plašeći se odluka većine. Većina se članova s time nije
suglasila, nego se glasovanjem odlučila o nastavku sjednice.
Nakon odluke o nastavku sjednice predsjedništva, predsjednica stranke Željka Markić (u
suradnji s nasilno nazočnima Ladislavom Ilčićem iz udruge „Grozd“ i Krešimirom Miletićem iz
udruge “CRO-BIOS“ koji nisu članovi stranke) organizirala je, pa u namjeri prekida sjednice
u dvoranu pozvala, veću skupinu osoba, koje su nakon upada u dvoranu počinile grubo
fizičko nasilje nad članovima predsjedništva, prekinuli sjednicu i otuđili imovinu stranke. Od
tada je stranka Hrast potpuno onemogućena u zakonitom političkom djelovanju. Zbog
nasilnog prekida sjednice i fizičkog napada na jednog člana predsjedništva pozvana je
policija, a zbog tog poziva policije, fizički je napadnut i dugi član predsjedništva. Zbog
kasnijeg nasilnog protupravnog iznošenja imovine stranke iz prostora u ulici Florijana
Andrašeca broj 14, policija je pozvana i po drugi put. Prema nama raspoloživim podacima,
protiv napadača i otimača imovine nije pokrenut nikakav postupak.
Nakon što su nasilnici napustili prostor održavanja sjednice, predsjedništvo stranke u
sastavu koje je činilo kvorum, nastavilo je sjednicu i donijelo odluke nužne za osiguranje
zakonitosti djelovanja stranke i podnijelo ih Ministarstvu uprave radi upisa. Međutim,
Ministarstvo uprave svojim je Rješenjem od 25. srpnja 2011. odbilo zahtjev predsjedništva
za upis odluka, uz jedino obrazloženje da formalni poziv za sjednicu predsjedništva nije
uputila predsjednica stranke, ne očitujući se o bitnoj činjenici njezine potvrde dolaska,
uključenja u pripremu sjednice i njezinom osobnom otvaranju sjednice, a posebno o
kvorumu započete i nastavljene sjednice predsjedništva stranke. Takvim rješenjem,
Ministarstvo uprave do drugačije je rješidbe prizivnog tijela, ili do poništenja svoga rješenja
po pravu nadzora, umjesto osiguranja zakonitosti rada političke stranke koju vodi u svom
registru (upisniku) i sprječavanja posljedica daljnjih nezakonitosti, a na što je obvezno i
provedbom nadzora po službenoj dužnosti, omogućilo daljnja protupravna samovoljna djela
predsjednice stranke Željke Markić, koje ona trajno i čini, protupravno koristeći ime, žiroračun
i ostale identifikacijske podatke stranke Hrast, donoseći samovlasno, bez za to ikakvih
statutarnih ovlasti, ili s osobama koje nisu članovi stranke, odluke iz djelokruga političkog
djelovanja stranke uključujući financijske transakcije, zapošljavanja i otpuštanja djelatnika
stranke, potpisujući ih i ovjeravajući ih otuđenim pečatom stranke.
Unatoč takvim protustatutarnim i protupravnim postupcima predsjednice stranke i njezinih
pomagača, u javnom priopćenju Stalnog odbora pokreta Hrast (izabranog na sjednici
Velikog vijeća 17. lipnja 2011., za koju je Ladislav Ilčić ubrzo nakon toga priznao da je na nju
svjesno doveo nove članove radi provedbe preuzimanja glasačke većine u tijelima pokreta),
stranku Hrast javno se oglašava fiktivnim i nesamostalnim organizmom. Članove
predsjedništva odgovorne za zakonitost političkog djelovanja stranke koji su tražili
spomenutu sjednicu stranke, prikazuje se u kontekstu zaplotnjačkih rušitelja hrvatskog
političkog jedinstva, vrijeđa se njihova čast, ugled i dostojanstvo do toga da im se
stigmatizacijom u javnosti ugrozi društveni položaj.
Stranka Hrvatski rast (skraćeno Hrast) osnovana je i upisana u Registar političkih stranaka u
želji uspostave i razvoja istoimenog nacionalnog političkog pokreta i predaje njegove izborne
liste na predstojećim izborima, a njezino je časno članstvo na sebe dragovoljno preuzelo
obveze i odgovornosti čuvanja njezinih programskih vrednota i zakonitosti političkog
djelovanja stranke od svake moguće ugroze do koje može doći širenjem članstva pokreta.
Upravo takva ugroza nastupila je spomenutog 17. lipnja 2011., kada su na prijevaru
marginalizirani utemeljitelji pokreta i preuzeta sva središnja tijela pokreta Hrast od strane
Ladislava Ilčića, Željke Markić i njigovih pomagača. Da bi spriječili zakonito pravo stranke
Hrast da zaštiti svoje ime i cijeli projekt, isti su spomenutog 4. srpnja 2011., opisanim
nasilništvom, prekinuli prvu i do sada jedinu sjednicu predsjedništva stranke Hrast te otuđili
njezinu imovinu.
U ozračju takvih razmišljanja stvarnih rušitelja pokreta Hrast dopustili su si tumačenje prema
kojemu su stranka, njezini članovi, predsjedništvo i druga upravna tijela stranke tek „fiktivni
nesamostalni organizmi“, za razliku od predsjednice stranke koja jedina nije „fiktivna“ pa,
unatoč Statutu koji joj ne daje ni jedno pravo odlučivanja, samovlasno od odlučivanja
izvlašćuje za to nadležna upravna tijela stranke i sebi uzima sva njihova prava. Isti nasilnički
otimači imena, programa i imovine stranke Hrast, protupravno sazivaju i žele održati Sabor
stranke i Konvencije pokreta Hrast 24. rujna 2011., a da predsjedništvo stranke, kao ni jedno
drugo njezino upravno tijelo, nije odlučilo o potrebi, mjestu i vremenu održavanja sabora
stranke, nazočnosti gostiju i njihovom izboru, niti je na bilo koji drugi način sudjelovalo u
njegovoj pripremi.
Pod dojmom spomenutog Rješenja Ministarstva uprave od 25. srpnja 2011., nije za
nevjerovati da će to ministarstvo prihvatiti i upis odluka takvoga „sabora“ jedne političke
stranke.
Stoga potpisnici ovoga priopćenja – članovi predsjedništva političke stranke Hrast,
izražavaju i traže najoštriju javnu osudu provedenog nasilja nad političkom strankom Hrast i
njezinim članovima predsjedništva, otuđenja stranačke imovine, izvlaštenja članova upravnih
tijela stranke i članova stranke od bilo kakvog utjecaja i uvida u djelovanje i rad stranke,
javnih medijskih napada na život, čast i ugled članova predsjedništva i same stranke,
dosadašnjeg nedjelovanja nadležnih državnih tijela u svrhu sprječavanja i kažnjavanja
nezakonitosti i omogućavanja zakonitog političkog djelovanja stranke Hrast, dosadašnjeg
nezakonitog političkog djelovanja pojedinaca i skupina pod registriranim imenom stranke
Hrast u čemu ih samovlašću predvodi predsjednica stranke Željka Markić i neodložno
djelovanje nadležnih državnih tijela u svrhu zaustavljanja takve daljnje nezakonitosti
djelovanja.
Zagreb, 20. rujna 2011.
Potpisnici:
Članovi predsjedništva i stranke Hrast:
Damir Grošinić
Boris Kantoci
Ive Livljanić
Dražen Lovrić
Ivo Markulin
Ivan Marohnić
Jadranka Matašin
Arsen Pirc
Neda Prosoli
Željko Tomašević
Ivan Tomljenović
Tomislava Pia Vajs
Frane Vrkljan
Marko Živković
Zaštitu svih ugroženih prava članova predsjedništva i stranke Hrast podržavaju utemeljitelji,
koordinatori i članovi pokreta Hrast:
Ivan Baćak
Dražen Dujmović
Josip Jurčević
Alojzije Prosoli
Ivica Relković

PONOSNA GLASNA MINUTA ŠUTNJE

2011-09-22T12:20:00.000-07:00

DEN HAAG: Ponosna “GLASNA” minuta tišine - prosvjed podrške generalima Markaču i Gotovini ...

PDF | Ispis | E-mail

Četvrtak, 22 Rujan 2011 15:00

ICTY Injustice – pravda je izgubila ravnotežu

CROATIAN WORLD CONGRESS – HRVATSKI SVJETSKI KONGRES

NGO in Special Consultative Status with the Economic and Social Council of the United Nations

ICTY Injustice – pravda je izgubila ravnotežu

Hrvatski svjetski kongres kao organizator velikog prosvjednog skupa u Den Haagu u znak potpore haaškim uznicima poziva cijelu Hrvatsku da se u subotu, 24. rujna s početkom u 14 sati priključi odlučnom suprotstavljanju nepravednoj prvostupanjskoj presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču te ocjeni oslobodilačke vojne akcije Oluja “združenim zločinačkim pothvatom”.

Neka u subotu, 24. rujna u 14 sati zazvone sva crkvena zvona, neka se oglase gradske sirene kao i sirene brodova i automobila u cijeloj “Lijepoj našoj” kao znak potpore istini, pravdi i domoljublju. Sudjelujte i Vi u ovoj povijesnoj akciji “GLASNE” minute tišine i dajte na simboličan način svoju potporu haaškom prosvjednom skupu.

Kada?

- Subota, 24.9.2011., 14 sati

Gdje?

- U cijeloj Hrvatskoj

Što?

- Crkvena zvona Gradske sirene Sirene brodova i automobila

Zašto?

- Za pravdu i istinu o Domovinskom ratu Za potporu hrvatskim haaškim uznicima.

Danijel Lučić

Tel: +49 171 7463 714

Fax: +49 621 501 84 9011

E-Mail: info@icty-injustice.org

www.icty-injustice.org

ICTY - Injustice

Justice has lost its balance

Pravda je izgubila ravnotežu

Petar Ćosić

Tel: +49 172 685 49 25

Fax: +49 6182 781 998

E-Mail: info@icty-injustice.org

www.icty-injustice.org

Pokažimo Haagu crveni karton - Prosvjed u Den Haagu 24-09-2011.

Hrvati Vancouvera pružili podšku generalima MARKAČU i GOTOVINI :

(Zajednička fotografija - klikom otvorite veći format fotografije)

Hrvati Argentine u Buenos Airesu u hrvatskom katoličkom centru sv. Nikole Tavelića :

(Zajednička fotografija - klikom otvorite veći format fotografije)

Pozivamo sve Hrvatice i Hrvate u Domovini i iseljeništvu da se pridruže ovoj akciji HSK i podrže ovaj prosvjed u Den Haag -u. Uredništvo Političk@ scen@

GLAS ZA HDZ ZNAČI GLAS ZA SDP. I OBRNUTO

2011-09-21T00:48:00.000-07:00

U glavnoj ulozi svih prijevara bila je Jadranka Kosor

POVRATAK NA MJESTO ZLOČINA

U glavnoj ulozi svih prijevara bila je Jadranka Kosor

Photo: Daniel Kasap/PIXSELL

POVRATAK NA MJESTO ZLOČINA

U glavnoj ulozi svih prijevara bila je Jadranka Kosor

Arena nije slučajno odabrana, jer su se sličnim gladijatorskim masovkama vršile manipulacije puka još od starog rimskog vremena. Tada su vladajući to izvodili pod parolom „Kruha i igara!“. No, civilizacija je od tada očigledno napredovala. Naročito u Hrvatskoj, u kojoj je ukinut kruh te su ostale samo igre.

Autor: Josip Jurčević|
Photo: Daniel Kasap/PIXSELL |
Utorak, 20.09.2011 18:45

Može li se političkim nasljednikom F. Tuđmana samoproglašavati netko tko je 1990-ih zagovarao opstanak Jugoslavije i komunizam? Može li se zastupnikom hrvatskih branitelja samoproglašavati netko tko je godinama na čelu protupravnog raspolaganja i pljačkanja imovine hrvatskih branitelja u njihovom Fondu? Može li se predstavljati prijateljem hrvatskih generala i branitelja onaj tko je već godinama među njihovim čelnim progoniteljima, i to na temlju krivotvorina i laži?

Može li biti prijatelj hrvatskih umirovljenika, majki, nezaposlenih, mladih, osiromašenih i ostalih obespravljenih hrvatskih građana netko tko je godinama bio u vrhu državnih institucija koje su pljačkale, izdavale i ubijale njihovu stvarnost i budućnost?

Sve to nije moguće čak ni zamisliti nigdje u svijetu. Osim što se to stvarno događa u Hrvatskoj.

Jedna takva radikalna i gromoglasna, apsurdna predstava održana je na subotnjoj masovci HDZ-a u zagrebačkoj Areni. A u glavnoj ulozi svih prijevara bila je J. Kosor.

Drugi razlog odabira Arene bio je u tipičnoj psihologiji „povratka na mjesto zločina“, koji je počinjen 2009. godine kada je car Sanader dao cijelo svoje carstvo vjerujući kako je pronašao svojeg konja spasa. No, i ovo hrvatsko civilizacijsko iskustvo je pokazalo revolucionarni iskorak, da ni inače veoma plemenite životinje, tj. konji više nisu ono što su nekad bili.

Ali, dragom Ivi je ipak ostala utjeha jer je izravno i uživo mogao slušati ovogodišnju bučnu predstavu, budući se i Arena i zatvor nalaze u Remetincu, na bliskom razmaku od samo dvjestotinjak metara. Tko zna o čemu je Sanader razmišljao slušajući kako ga veoma loše oponaša hrvatska Fidela Castro (J. Kosor), koja je slušatelje omamljivala dugim prelijevanjem šupljeg u prazno i zblenutim pljeskanjem samoj sebi.

Kad je bunovna Kosorova pozvala na probuđena sjećanja, možda su se sjećanja dragog Ive vratila čak desetak godina unazad, na splitsku Rivu kad je obećavao sve ono što će kasnije temeljito iznevjeriti. Taj hokuš-pokus model Sanadera na splitskoj Rivi pokazao se prevarantski krajnje uspješnim čak dva puta: na parlamentarnim izborima 2003. i 2007. godine. Budući su birači u Hrvatskoj dva puta zaredom naiskap popili isti predizborni otrov, ne treba čuditi što nekreativni trovači u HDZ-u i nadalje nude isti masovni recept.

Dva dana nakon Arene susreo sam dva iskusna i u svakom pogledu izgladnjela hrvatska intelektualca na koje je pala kap otrova iz Arene, te su halucinirali o čudu obraćenja izdajica i pljačkaša koji sada zaista kreću u pohod spašavanja Hrvatske.

Crno bijeli svijet

Nisam htio biti okrutan prema poštenim hrvatskim intelektualcima te uspoređivati njihovu logorašku vitkost s pregojaznim obujmom prvog reda HDZ-ovaca, nego sam ih podsjećao na mnogobrojne činjenice koje su i njima i svim hrvatskim građanima stalno dobro poznate. Osim u vrijeme izbora.

Ponajprije, približno 70.000 članova Saveza komunista se 1990. g. učlanilo u HDZ, kako bi sačuvali svoje osobne pogodnosti ali i institucijsku moć jugokomunističke strukture. Uz to, približno 14.000 društvenih organizacija i udruga iz komunističke Jugoslavije jednostavno se samo preregistriralo u „novi“ sustav Republike Hrvatske, sačuvavajući i nadalje svoje prostore, izvore proračunskog novca i kadrove, tj. svoju strukturiranu moć.

Veoma malobrojne osobe i organizacije iz razdoblja komunizma koje su zaista prihvatile demokraciju i samostalnu hrvatsku državu bile su postupno eliminirane i iz HDZ-a, kao i iz državnih i društvenih institucija RH, te su tako doživljavali sudbinu neovisnih pojedinaca koji su stjecajem ratnih i političkih zapleta privremeno uspjeli ući u institucije.

Velika većina saborskih, te županijskih i općinskih skupštinskih zastupnika u RH - u svim sazivima od 1990. do sada - bili su u svakom pogledu čvrsti predstavnici bivšeg sustava i vremena. Taj postotak bivših je stalno još veći na ključnim mjestima izvršne vlasti, pravosuđa, znanosti, obrazovanja, kulture, gospodarstva, medija i civilnog društva u RH.

U prvih deset godina tzv. HDZ-ove vlasti najteže je zlorabljena potpuno nekritička ideja „svehrvatske pomirbe“, koja je korištena isključivo za očuvanje moći stare strukture. Brzinski je eliminiran onaj tko je pokušao utemeljeno dokazati da neki predstavnici stare strukture nisu sposobni ili da su izdajnici.

U privatizacijskoj pljački – od kioska do poduzeća, institucija i banaka; od teritorija i nekretnina do pokretnina usluga i prava – glavni akteri bili su čvrsti predstavnici stare strukture i njihovi biološki potomci.

U cijelom tom prijenosu strukturirane institucijske moći, ili tzv. tranziciji, jednako i ravnopravno su uz HDZ sudjelovale i stare strukture koje su raspoređene u svim značajnijim „novim“ strankama. Svaki hrvatski građanin to može najkonkretnije spoznati u svojem životnom i poslovnom okruženju. Isto tako, protokom vremena svima nama su se u pravom svjetlu pokazali i mnogi HDZ-ovi kapitalci.

Javno je najjasniji u svakom pogledu S. Mesić, koji je daleke 1967. g. bio najžešći progonitelj potpisnika Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku. Od 1990. do 1992. g. Mesić je bio najglasniji pjevač ustaških pjesama diljem svijeta. Nakon 1994. g. Mesić je javno najpoznatiji neprijatelj hrvatske državotvornosti ali i gromobran koji prikriva preostale dubinske razarače.

Javnosti su sada više ili manje poznati Mesiću slični pervertitski slučajevi nekada najmoćnijih HDZ-ovaca J. Manolića, J. Perkovića, Z. Mustača, J. Boljkovca, S. Degoricije, H. Šarinića, M. Granića itd.

U ostalim strankama nije trebalo biti tolikog prikrivanja, pa su od početka 1990-ih javno poznata temeljna opredjeljenja I. Račana-S. Linića i njihovih, R. Čačića-V.Pusićke i njihovih, I. Jakovčića i njegovih, te niza sličnih koji su nestali s javne scene. U HSLS-u je bila nešto složenija situacija, ali su javno ipak isplivali G. Granić, G. Fižulić, J. Radoš itd. Većina HSS-ova i HSP-ova još uvijek rone, jer je tako predviđeno scenarijem.

U prvih deset godina postojanja RH, daleko najviše novih (tj. demokratski i hrvatski orjentiranih) osoba bilo je učlanjeno u HDZ, te su stjecali određena upravljačka iskustva uglavnom na manje značajnim i nižim razinama. Oni su prepoznati kao glavna potencijalna i donekle strukturirana opasnost svim hrvatskim neprijateljima - u RH i izvan nje. Radi toga je poduzeta duga i složena operacija njihove neutralizacije, a potom i potpune perverzije HDZ-a; iz stranke koja je navodno stvorila hrvatsku državu u stranku koja će zaista potpuno razoriti hrvatsku državu i društvo.

Glavni i najveći posao neutralizacije izvornih HDZ-ovaca odradio je I. Pašalić (uglavnom nakon 2000. g.) koji ih je u najvećem broju izvukao iz HDZ-a i odveo u bespuće. Tako je otvoren širok prostor veleizdajničkoj djelatnosti I. Sanadera, koji je rastom svoje moći sve više obračunavao s ostacima izvornih HDZ-ovaca, uključujući i one „tipične hrvatske naivce“ koji su ga doveli na tron (B. Glavaš, a potom i ostali utemeljitelji). Zadaća J. Kosor je tek dovršiti posao dragog Ive.

Stoga, sadašnji ulazak pojedinaca u HDZ, podsjeća na „mudre i vidovite“ pojedince koji su krajem 1980-ih ulazili u Savez komunista. Ili, kako još jasnije i duhovito reče Z. Hodak: „Ući sada u HDZ, to je perspektivno kao da se netko u Hrvatskoj sredinom svibnja 1945. g. učlanio u Ustaški pokret.“

Svrha

Prema tome, sada je pri kraju mučno samoubojstvo HDZ-a, koje podsjeća na najbolje vještine harakirija, ili ovdašnjeg (samo)nabijanja na kolac. Arena je svakako najprimjerenija pozornica za to.

Iz gore navedenog konteksta se iščitava tajna sve dublje i sve otvorenije pravosudne i javne samokriminalizacije HDZ-a, te istovremene potpune amnestije – za potpuno iste grijehe - potpuno istih struktura u drugim strankama. Veličanstveno svjetsko umijeće je pritom što se sve ovo kirurški najpreciznije događa u vrijeme dok je HDZ formalno na vlasti.

Prvi cilj je svakako da pervertirani HDZ sam sebe skine s vlasti i da na njegovo mjesto „čistih ruku“ zasjedne SDP i njegovi. No, prema tome scenariju, nikako se nesmije dopustiti da politički prostor, kojeg lažno zastupa HDZ, popuni bilo koja novnonastala hrvatska politika. Zbog toga je fizičkim nasiljem bezbučno uništen Hrast, a Hrvatski plamen je ugašen obavještajno-političkim manevrima. Temeljem toga se javnim presingom nastoje unaprijed pokopavati veliki izborni izgledi svih drugh samoniklih inicijativa hrvatskog političkog zajedništva.

Tako se i pred ove izbore odvija igra skrivača s biračima, na isti način kao i 2003. i 2007. godine. Lažno se prikazuje da postoje samo dvije mogućnosti: SDP i njihovi te pervertirani HDZ i njihovi. Stoga je javni prostor već sada potpuno zasićen svim vrstama samo njihovog bilo kakvog govora, te stvarnih i navodnih svađa i sukoba.

A zbiljnost je jasnija nego ikada u ovih dvadesetak godina. SDP, HNS, IDS i sadašnji HDZ su potpuno isti, čak i više nego kad su otvoreno bili bratski komunisti.

Stoga je važno prepoznati da glas za HDZ znači glas za SDP. I obrnuto.

PROGLAS HRVATA SJEVERNE I JUŽNE AMERIKE, KANADE, AUSTRALIJE I EUROPE

2011-09-19T00:58:00.001-07:00

Hrvatsko iseljeništvo Sjedinjenih Država Amerike, Kanade,

Južne Amerike, Australije i Europe

upućuju

P R O G L A S

---------------------------------------

Hrvatskom Narodu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i diljem svijeta

o zajedničkom nastupu obrane i održanja

hrvatskog suvereniteta, identiteta, ugleda i dostojanstva

Rujan 2011

O TEMPORA, O MORES

( O čudnih li vremena ! )

Dvadeset dvije godine poslije pada Berlinskog zida, dvadeset godina poslije srbijanske oružane agresije na Hrvatsku, sedamnaest godina nakon sramotne letargije međunarodnih institucija koje su uzastopce civilizacijski zakazivale u odnosu na interese hrvatskog naroda, i šesnaest godina nakon vojne i političke pobjede Hrvatske, hrvatska je nacija sada suočena s povijesno jedinstvenim egzistencijalnim problemima na političkoj, socijalnoj, ekonomskoj, moralnoj i vjerskoj razini.

Hrvatska nacija koja se 1991. godine na referendumu odlučila - s golemom većinom od 94 posto - za slobodnu i nezavisnu državu, već je godinama svjedokom da je vlast u hrvatskoj državi – od političkih elita i čelnika do društvenih i državnih institucija - zakazala u odnosu na interese hrvatske nacije.

Današnja očigledna nesposobnost, korumpiranost, neuspješnost, podložnost i pokvarenost velikog dijela vladajućih elita golemi je balast koji, umjesto da izgrađuje i učvršćuje temelje hrvatske nacije, djeluje razarajuće i podređuje se stranim interesima. Zbog toga, ova povijesna hrvatska situacija zahtijeva korjenite i sveobuhvatne upravljačke promjene.

Hrvatske iseljeničke zajednice oduvijek su se očitavale nesebičnim djelovanjima koja su usmjerena na boljitak života prosječnog hrvatskog čovjeka, te podređujući vlastite interese slobodi Hrvatske i hrvatskoj državotvornosti. Od poslijeratnih dana 1945. kada je hrvatsko pučanstvo bilo desetkovano od režima komunističke Jugoslavije po vrhovnom planu i nalogu Josipa Broza Tita, pa do vremena hrvatskog Domovinskog rata kada je ta ideologija oživljena prema Načertaniju u obliku Memoranduma SANU, hrvatsko iseljeništvo je – velikim nesebičnim prinosima i djelovanjima - iskazivalo svoju veliku ljubav prema svojoj domovini radom unutar i izvan granica domovine Hrvatske.

PREKRETNICA

Sada je opet doba povijesne prekretnice. Pred hrvatskom su nacijom sudbonosne odluke za čije je donošenje potrebna potpuno otvorena i temeljita rasprava te istinito predstavljanje i analiza svih domaćih i stranih ugovora koji su presudni za desetljeća hrvatske budućnosti. Nije demokratski niti je razumno odrediti ulazak u Europsku Uniju kao glavni politički cilj, a da se prije toga hrvatskoj javnosti ne predoči cjelokupni pregovarački proces i dokumenti o kojima bi otvoreno trebali raspravljati hrvatski građani i stručnjaci. Referendumska odluka o (ne)pristupanju Europskoj Uniji može biti legitimna samo ako ju donese nadpolovična većina svih upisanih birača, a ne većina birača koji pristupe referendumu.

Interes hrvatske nacije mora biti osnovna pretpostavka u svim postupcima predstavnika hrvatske države, u svim ugovorima, u svim raspravama i pregovorima te u svim potpisivanjima. Dosadašnje upravljačke strukture u Hrvatskoj nisu postupale prema ovim načelima, nego su interese hrvatske nacije i hrvatske države podredile svojim osobnim i stranim interesima. Takvo postupanje mora odmah prestati te biti zamijenjeno razvidnošću, kritičnom evaluacijom i poništavanjem dosadašnjih neprihvatljivih ugovora.

U Hrvatskoj se moraju oblikovati nove nacionalne strategije koje će imati jasnu viziju te dugoročne i kratkoročne ciljeve, a u svemu tomu poglavito se trebaju zastupati hrvatski nacionalni interesi. Budući da je praksa današnje vladajuće i oporbene strukture u Hrvatskoj bila suprotna, očigledno je da na upravljačke položaje trebaju doći nove osobe koje nisu kompromitirane i koje su stručne, moralne i odgovorne.

BUDUĆE HRVATSKO VODSTVO

Za buduće uspješno upravljanje Hrvatskom potrebne su korjenite programske i kadrovske promjene. One su nužne u gotovo svim područjima državnog i društvenog života u Hrvatskoj, a naročito u pogledu suvereniteta, gospodarstva i pravosuđa. Koncepcija promjena treba biti izvorno hrvatska i rasterećena pogrešnih očekivanja od stranih fondova i stranih stručnjaka. U Hrvatskoj mora svima postati jasno da strani fondovi, kao i strani političari i stručnjaci, zastupaju i predstavljaju svoje interese. Stoga su neprihvatljiva daljnja zaduživanja Hrvatske i nastavak bilo kakve podložnosti stranim interesima jer će na taj način i budući hrvatski naraštaji biti stavljeni pod još veću dužničku hipoteku.

SUVERENITET NACIJE

Suverenitet nacije predstavlja srž njezina postojanja i srž odnosa prema drugim ljudskim zajednicama. Biti svoj gospodar na svome teritoriju najbitnije je i neotuđivo pravo slobodnog čovjeka i slobodnih ljudskih zajednica, čije je opstojanje očitovano u tradiciji, jeziku, povijesnom prostoru, vjeri, kulturi te snošljivosti prema drugima ali i pravu na obranu.

Hrvatska je tijekom trinaest stoljeća svoje povijesti – usprkos brojnim nepogodama i izazovima - izgrađivala i očuvala identitet i duh svoje nacionalne samosvijesti i suverenosti. Hrvatska je i u suvremenoj povijesti, pod okriljem moderne Europe, bila izložena svim najtežim nasiljima te otuđenjima dijelova teritorija i političke suverenosti. Tako su europske sile - 1915. g. tajnim Londonskim ugovorom i 1920. Rapalskim ugovorom - protucivilizacijski i nelegitimno trgovale hrvatskim teritorijem. Potom je Hrvatska bila dvadesetak godina zarobljena u prvoj Jugoslaviji, a da to nikada čak ni formalno nije potvrdilo nijedno hrvatsko predstavničko tijelo. Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska je gotovo pola stoljeća, bez ikakve zaštite ili pomoći demokratskog svijeta, trpjela sve oblike najteže represije komunističkog totalitarizma druge Jugoslavije. Taj isti demokratski svijet je i 90-ih podupirao srpsku oružanu agresiju na Hrvatsku i mirno promatrao sve počinjene zločine, a nakon političke i vojne pobjede u ratu Hrvatska je – od 1995. do sada - jednostavno prevarena.

Danas čak ni zastupnici u Hrvatskom saboru, a još manje hrvatski građani, nemaju uvida u detalje pregovora i ugovora s Europskom Unijom iako se tu odlučuje o budućoj sudbini hrvatske nacije. Odlučuje se kako ćemo se ponašati, što ćemo djecu učiti, koga i koliko stranaca ćemo u zemlju primati, kojim jezikom ćemo govoriti. Zastupnici u Hrvatskom saboru sva ta kršenja temeljnih ljudskih prava sramotno toleriraju: bez poziva na nepristranu raspravu, bez odgovornosti i bez grižnje savjesti.

Otac Domovine Ante Starčević davno je rekao: “Hrvati su se htjeli osloboditi jarma bilo čijega a ne jarme mijenjati”. Nacija koja putem svoga državnog Sabora, Vlade i oporbe prodaje dušu za novac i dopušta da joj stranci pišu i diktiraju povijest, osuđena je na ponavljanje te povijesti, a njezino vodstvo osuđeno je na povijesni prezir. U svijetu 21. stoljeća, u kojem postoji svjesna hrvatska mladež, potpuno je neprihvatljiva korupcijska rasprodaja nacionalne imovine, nacionalnih interesa i nacionalnih vrijednosti.

Kolonijalno postupanje mora prestati

Ako velike nacije i multinacionalne kompanije ne razumiju da je kolonijalno doba već neslavno završeno te da iživljavanje u neokolonijalnom smislu u današnjoj Europi nije moralno; ako potpuno promašena politika u Hrvatskoj podupire tu podložnost, onda je jasno da će se taj status quo nastaviti i još više proširiti u sustave gospodarstva, obrazovanja, pravosuđa, Akademije i koncepcije moralnosti i vjere.

Taj se proces već odvija, pred našim očima u Hrvatskoj, a vjerno mu služe sadašnje vladajuće i oporbene strukture u Hrvatskoj. One se ne namjeravaju ukloniti i ustupiti mjesto sposobnijima, moralnijima i odgovornijima i zato je krajnje vrijeme da se u hrvatsku politiku uključe nacionalno svjesni, stručni, moralni i odgovorni pojedinci koji bi na pravednim izborima preuzeli vlast i svojim znanjem, radom i poštenjem zaustavili daljnju kolonizaciju te oblikovali suverenu i uspješnu hrvatsku budućnost.

ZAHTIJEVAMO da se ničim ne može dovoditi u pitanje koncept hrvatskog državnog suvereniteta koji podrazumijeva teritorijalnu nedodirljivost i nepromjenjivost granica. Neprihvatljivo je da autoritativni pojedinci odlučuju o budućnosti državnog teritorija. More je također državni teritorij. Stoga Hrvatski sabor, kao zakonodavno tijelo, treba donijeti odluku o gospodarskom pojasu nad dijelom Jadranskog mora koji pripada Hrvatskoj.

ZAHTIJEVAMO otvorenu raspravu o sporenju Savudrijske vale koja se ne odnosi samo na regulaciju pomorske plovidbe te korištenja mora i podmorja, nego i na pravo sudjelovanja u donošenju svih drugih općih odluka o Jadranskom moru. Institucije hrvatske države nemaju prava niti mogu pristajati na političke arbitraže o državnom teritoriju, pa se Hrvatski sabor treba nedvojbeno očitovati da se sporazum o Savudrijskoj vali može donijeti i prihvatiti samo u okviru međunarodnog pomorskog prava.

ZAHTIJEVAMO isto tako, da druga neriješena granična pitanja, poput Prevlake, Svete Gere i Podunavlja, dobiju najveću državnu (političku i stručnu) pozornost. Dosadašnje postupanje hrvatskih državnih institucija i političara u pitanjima graničnih sporova više je išlo u prilog zadovoljavanja stranih interesa nego prema zaštiti teritorijalne baštine hrvatske države.

ZAHTIJEVAMO jasno stajalište da je hrvatski jezik nerazdvojni dio hrvatskog nacionalnog identiteta te da se o statusu, sadržaju i zaštiti hrvatskog jezika može odlučivati samo unutar hrvatskih interesa i institucija, bez podlijeganja bilo kakvim izvanhrvatskim zahtjevima i pritiscima. Isto se odnosi i na zaštitu i afirmaciju hrvatske književne i druge kulturne baštine.

ZAHTIJEVAMO da se u Saboru provede temeljita, stručna, razborita i nepristrana rasprava te da se iz Izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske izbriše bilo kakvo očitovanje o Zavnohu kao jednom od izvornih temelja građanske i demokratske države.

Zavnoh je bez narodnog legitimiteta samoproglašen po nalogu vodstva Komunističke partije Jugoslavije. Kao takav, Zavnoh je bio institucijska podloga za komunističku diktaturu koja je u Hrvatskoj trajala do 1990. i koja je izravno odgovorna za sustavno, neljudsko i fizičko uništavanje velikog dijela hrvatskog naroda nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Prema Rezoluciji Vijeća Europe i iskustvu velikog dijela hrvatskog naroda, dio takvog komunističkog sustava ne može imati mjesta u ustavu države koja se želi zvati građanskom i demokratskom.

ZAHTIJEVAMO da se u Hrvatskom saboru provede temeljita, stručna, razborita i nepristrana rasprava o promjeni imena “Hrvatski državni sabor” u “Hrvatski sabor”. Sabor koji nije „državni“ postaje „nedržavni“ krnjeg suvereniteta. Put ustavnih promjena provedenih bez otvorene detaljne rasprave i sudjelovanja stručnih nepolitičkih tijela samo potvrđuje samovolju, pristranost i podložnost vladajućih pojedinaca koji su putem promjene teksta „Hrvatski sabor I narod“ u „Hrvatski sabor ILI narod“ isključili ulogu naroda u odlukama, prenijeli cijelu težinu odluka isključivo na tijelo Sabora i time drastično okrnjili suverenitet naroda.

Sustavno okrnjavanje suvereniteta naroda zahtijeva odgovore na pitanja po kome, kako i zašto, pod ovom vladom i oporbom, Hrvatska gubi suverenitet koji je plaćen žrtvama palim na bojištima i žrtvama zatočenim u stranim i domaćim zatvorima.

PROMAŠENO GOSPODARSTVO

Šesnaest godina nakon završetka rata, pokazatelji o hrvatskom gospodarstvu dramatično su porazni, a načelni razlozi za takvo stanje nisu u međunarodnim gospodarskim kretanjima nego u krajnje neuspješnoj gospodarskoj politici u Hrvatskoj. Svaka odgovorna nacija mora voditi što uspješniju razvojnu gospodarsku politiku koja je sukladna nacionalnim interesima i postojećim mogućnostima. Ne može se, dugoročno, trošiti više od provjerenih prihoda, jer se u protivnom ulazi u nova beskonačna zaduženja koja vode rasprodaji nacionalnih bogatstava i gubitku svekolike suverenosti.

Hrvatska tone u sve veća vanjska zaduživanja i ovisnost o interesima Međunarodnog monetarnog fonda i drugih međunarodnih institucija. Sadašnje gospodarsko i socijalno stanje u Hrvatskoj na pragu je izdržljivosti i moglo bi dovesti do opće nacionalne katastrofe.

Hrvatska mora u cijelosti i duboko restrukturirati svoj gospodarski sustav koji je naslijeđen iz nepoduzetničkog i netržišnog komunističkog gospodarskog modela. Hrvatska prirodna bogatstva i komparativne prednosti te hrvatsko znanje i poslovna kreativnost moraju biti temelj gospodarske preobrazbe u Hrvatskoj, a ta preobrazba podrazumijeva i cjelokupnu upravljačku (državnu i društvenu) preobrazbu.

Zbog korupcije i neodgovornosti, pravne nesigurnosti, protupoduzetničkog ozračja i drugih negativnosti koje su preplavile Hrvatsku, hrvatsko znanje i poduzetnička kreativnost odlazi iz Hrvatske, naročito odlaskom mladih i obrazovanih naraštaja koji svoje znanje i svoju uspješnost pokazuju diljem svijeta. Gospodarski i drukčije uspješnoj Hrvatskoj ne trebaju kultovi političkih vođa nego transparentnost, zdravo planiranje, nova radna etika, pravna sigurnost i otvoren prostor za gospodarsko natjecanje.

Gospodarsko planiranje

Neophodno je potrebno uspostaviti sustav gospodarskog planiranja koji se ne temelji na monopolima ili ideološkim i političkim povlasticama, nepotizmu i stranim utjecajima, nego na zdravim poduzetničkim načelima, nadzoru uvoza i izvoza, balansiranom proračunu, strateškim poticajima, razvojnoj poreznoj politici, nadzoru i reguliranju dotoka investicijskog kapitala koji će hrvatskom gospodarstvu davati kamatnu i drukčiju ravnopravnost.

ZAHTIJEVAMO da se brodogradnja očuva u Hrvatskoj, kako zbog njezine proizvodne stabilnosti i unosnosti, tako i zbog iznimnog tradicijskog i obrazovnog sustava brodograditeljskog znanja koje dugo postoji u Hrvatskoj. Način gospodarskog upravljanja brodogradnjom je ono što treba mijenjati u Hrvatskoj. Nužno je što prije otkriti i otkloniti sve štete koje su hrvatskoj brodogradnji postavljene u pregovaračkim poglavljima te utvrditi tko je to učinio i u čijem interesu.

ZAHTIJEVAMO vrjednovanje ribarstva u Hrvatskoj kao tradicionalnog posla i načina života, zahvaljujući iznimnim hrvatskim morskim i slatkovodnim pogodnostima te ekološkoj očuvanosti. Nikakav strani interes, ponuda ili nalog nije vrijedan umanjivanja tog nacionalnog blaga koje je gurnuto na marginu prema korupcijskim odlukama vlasti u Hrvatskoj a bez sudjelovanja i privole hrvatskih ribara i građana općenito. Infantilna obećanja novčane pomoći od 30 milijuna eura hrvatskim ribarima tek su neznatni dio onoga što se potencijalno može održivim putem ostvariti ribolovom u hrvatskom moru.

ZAHTIJEVAMO da se poljoprivredni razvitak mora temeljiti na ekološkim pogodnostima, povoljnoj poreznoj politici, strateškim poticajima, proizvodnim programima prilagođenim regijama u Hrvatskoj, odgovarajućim razvojem skladišnog sustava i prijevoza, poticanjem izvoza. Današnji potpuno nepotreban i katastrofalan odnos uvoza i izvoza prehrambenih proizvoda jedan je od najvećih pokazatelja goleme neuspješnosti gospodarske politike u Hrvatskoj.

ZAHTIJEVAMO vrjednovanje maloga i srednjega poduzetništva kao glavnoga oslonca svakog zdravog nacionalnog gospodarstva. Stvaranje kratkoročnih i dugoročnih gospodarskih uvjeta, osiguravanje naplate dugova i planiranje zapošljavanja neke su od glavnih uloga države u nacionalnom gospodarstvu. No sve to ne događa se u Hrvatskoj. Primjerice, službeno izvješće o stopi nezaposlenosti od 12 posto i realno od 24 posto pečat je nesposobnog državnog vodstva koje treba mijenjati.

ZAHTIJEVAMO razlaz s dosadašnjim bankarskim pristupom. Poželjna su državna jamstva za ulaganja novih konkurentnih bankovnih kredita pod boljim uvjetima. U Hrvatskoj se kamate moraju smanjiti barem za polovicu jer današnja tužna stvarnost klasičan je primjer ukorijenjenog lihvarstva. Bankarsko iskorištavanje hrvatskih građana i poduzeća mora žurno doći kraju, bez obzira koliko novčanih prijateljstava, diskretnih ugovora i nepotizma postoji. Bez tog poteza, bit će nemoguće financijski preživjeti barem polovici osoba i firmi koje su pod teretom kredita. Očigledno je da su upravljači u Hrvatskoj strateški zastupali svoje osobne i strane financijske interese radeći time protiv interesa hrvatskih građana i poduzeća.

ZAHTIJEVAMO administrativne i izborne reforme. Važan dio gospodarskog razvoja predstavlja izborna i administrativna reorganizacija Hrvatske s ciljem povećavanja učinkovitosti i odgovornosti državne strukture, kako institucija tako i svakog državnog službenika. U tom pogledu moguće je i korisno smanjiti broj županija i općina na polovicu. Usporedo s tim treba provesti temeljitu izmjenu izbornog sustava i provesti stvarnu decentralizaciju kako bi na svim upravljačkim razinama bili što bolje zastupljeni interesi državljana, regija i lokalnih zajednica. Moderne zajednice očekuju od svojih predstavnika odgovorno vodstvo i konstruktivne inicijative, a to se danas u Hrvatskoj ne događa, nego se uglavnom proizvode štete za zajednicu, i to bez odgovornosti.

PRAVNA DRŽAVA

Pravna država mora biti pravedna, a sadašnja Hrvatska to nije. U pravnoj državi vlast štiti sve svoje građane, a ona to u Hrvatskoj ne čini. Pravna država mora poštovati istinu, a Hrvatska to ne čini. Pravna država mora jamčiti jednakost građana, a Hrvatska to ne čini. Pravna država mora biti nepristrana, a današnja Hrvatska to nije. Pravna država mora pokazati odgovornost u obrani državne baštine, a to se u Hrvatskoj ne čini. Pravna država mora poštovati ljudska prava, ali se u Hrvatskoj ona ne poštuju. Pravna država mora pokazati budnost u obrani nacionalnih vrjednota, a u Hrvatskoj se to ne čini. Pravna država ne smije biti selektivna, a ona upravo tako djeluje. Pravna država mora biti izraz nacionalno svjesne zajednice, a ona to nije. Pravna država mora imati moralno vodstvo, a ona to nema. Dakle pravna država u Hrvatskoj postoji samo djelomično, a i to sve manje.

Sadašnji pravni entiteti u Hrvatskoj zapravo su glorificirani i naslijeđeni ostatci starih ideologija nadopunjeni nizovima tek formalno preuzetih euro zakona. Ovi su entiteti poslušničkog mentaliteta i spornog integriteta. Oni ne žele kriterije i odgovornost. Oni ne žele lustraciju jer bi sami bili glavni predmet tog procesa.

Pravnu državu ne čine blokovi ispisanih papira nego pravedne institucije koje se zasnivaju na zakonu, tradiciji, identitetu, vjeri i razumijevanju povijesnog konteksta. Prepisivanje tuđih zakona i njihovo mehaničko unošenje u nacionalni život primitivan je pristup koji vodi samo daljnoj podređenosti i ovisnosti, a na nacionalnu sramotu. Zbiljski, takvo postupanje nije ništa drugo nego nastavljanje staroga pod novim imenom.

ZAHTIJEVAMO da svi uključeni u pregovore sa EU odmah hrvatskoj javnosti predoče sve detalje pregovaračkog procesa i sporazume o svim zaključenim poglavljima. Svim građanima i slojevima hrvatskog društva, a napose stručnjacima, treba omogućiti dovoljno vremena i javni prostor za očitovanje prije negoli se pristupi referendumu.

Budući da je iz poznatih detalja o ponižavajućem načinu pregovaranja jasno da su hrvatski političari prihvaćali diktat interesa EU, potrebno je - prema irskom i mađarskom modelu - jasno odrediti nove amandmane koji će zaštititi hrvatske nacionalne i državne interese. Hrvatska u svim svojim međunarodnim pregovorima i odnosima mora poglavito voditi računa o svojim suverenim i nacionalnim interesima. Održavanje referenduma može se prihvatiti samo prema pravilu da odluku može donijeti nadpolovična većina svih birača.

ZAHTIJEVAMO da hrvatske državne institucije javno priznaju kako su političke osude hrvatskih generala u Hagu zapravo i osude hrvatske države te da poduzmu sve političke, pravne i druge radnje koje će se tome učinkovito suprotstaviti u mreži međunarodnih institucija, a što je sukladno i Povelji Ujedinjenih naroda i drugim međunarodnim dokumentima.

ZAHTIJEVAMO da prestane politički, medijski i pravosudni progon hrvatskih branitelja, da se bez iznimke uspostavi moratorij na sve sudske procese protiv branitelja dok god se Haaški sud i nadležne međunarodne institucije jasno ne očituju o tomu tko je bio agresor a tko žrtva. Pogreške tribunala za prostor bivše Jugoslavije počinjene u procesu protiv hrvatskih generala moraju biti ispravljene jer su te odluke presedani protivni povelji Ujedinjenih naroda, jer vrijeđaju čast svakog nacionalno svjesnog Hrvata i pokazuju odsutnost pravde upravo tamo gdje je ta pravda tražena po sadašnjoj vladi i oporbi.

ZAHTIJEVAMO da se nikako ne odustane od međunarodne tužbe za genocid protiv Srbije i potražnjom za ratne reparacije, ne samo na institucionalnoj nego i na osobnoj razini. Srbija mora javno priznati, točno po modelu poratne Njemačke, da je izvršila agresiju na Hrvatsku. To moraju službeno izjaviti politička vodstva u Hrvatskoj, a rezolucijom Sabora taj se potez treba deklarirati neosporivim i neopozivim. Čelne hrvatske državne institucije, uključujući i Ured predsjednika, trebaju se ponovno nedvosmisleno očitovati u tom pogledu.

ZAHTIJEVAMO da se izvrši dekomunizacija cjelokupnog hrvatskog javnog života, da se zakonski zabrane svi simboli komunističkog sustava, da se iznese na vidjelo i osudi kult Josipa Broza Tita, da se identificiraju i procesuiraju još živi počinitelji masovnih zločina protiv hrvatskih građana, da se potpiše novi, vremenski određen i učinkovit ugovor o masovnim grobnicama sa Slovenijom, da se ponovno ustanovi vjerodostojna državna Komisija za istraživanje ratnih i poratnih žrtava.

Nitko nema pravo negirati istinu o masovnim zločinima koje je komunistički režim počinio nad hrvatskim građanima jer članovi obitelji žrtava još uvijek su živi svjedoci. O svemu tomu izravno govori približno 900 masovnih grobišta u Hrvatskoj, 600 u Sloveniji te još neutvrđena brojna masovna grobišta u BiH, Srbiji, Kosovu, Vojvodini i Makedoniji. Sve žrtve i sva grobišta zahtijevaju pravdu. Hrvatski sabor, kao i uredi predsjednika države i predsjednice Vlade najodgovorniji su za objelodanjenje istine. Institucionalno negiranje pravde samo produžuje podjele u narodu i navodi na ponavljanje zločina, a ostavlja otvoreno pitanje sukrivnje neaktivnog državnog vodstva.

ZAHTIJEVAMO da se jasno odredi nova politika Republike Hrvatske prema Hrvatima u BiH, da se Hrvatima u BiH pruži sva pomoć u očuvanju pune konstitutivnosti i jednakopravnosti Hrvata u BiH.

ZAHTIJEVAMO da se ustanovi novo neovisno stručno tijelo za analizu negativnih demografskih statistika, da se sačini realan plan za rješenje tog problema te da se taj plan u Saboru usvoji kao strateški prioritet koji će se ostvarivati u najkraćem vremenskom roku. Za provedbu plana žurno se moraju osigurati novčana sredstva u državnom proračunu.

ZAHTIJEVAMO da se u Hrvatskom saboru otvori poštena rasprava o obustavi političkog trgovanja s predstavnicima etničkih manjina. U ime načela ravnopravnosti potrebno je ukinuti ustavno jamstvo o specijalnom statusu srpske etničke manjine jer se radi o diskriminaciji ostalih manjina i goleme većine hrvatskih građana.

ZAHTIJEVAMO da se državne institucije javno i nedvojbeno izjasne o privatizaciji, koja je zapravo uglavnom bila legalizirana pljačka zajedničke nacionalne imovine - počevši od banaka, telekomunikacija, dijela turizma do brojnih upješnih poduzeća i najnovijih prodaja državnog teritorija. U Hrvatskoj stranci postaju vlasnici, a domaći građani sluge i dugoročni dužnici. Hrvatskoj je potreban pozitivni građanski nacionalizam u kojem građani preuzimaju odgovornost za razvoj, a strane investicije ne smiju voditi prodaji državne baštine.

ZAHTIJEVAMO da se otvori javna rasprava o ulozi i uspavanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti jer se radi o instituciji koju plaća hrvatski narod, a ona – uvažavajući časne iznimke – živi u dekadentnoj prošlosti pod zastarjelim metodama rada. Akademija ne smije biti vlasništvo skupine predrasudnih ljudi, već zajedništvo intelektualaca domoljuba koji doprinose uvjetima za boljitak svoje države. Akademija bi trebala biti najviše državno savjetničko tijelo. U ime odgovornosti, za Akademiju je poželjno ili voditi, ili naučiti, ili se ukloniti sa puta.

ZAHTIJEVAMO da hrvatske državne institucije prestanu podlijegati različitim zahtjevima novodošlih neslužbenih organizacija koje se planirano i neiskreno predstavljaju u ime ljudskih prava, a usmjerene su na rušenje tradicionalnih humanističkih i kršćanskih vrjednota. Prava većine ne smiju biti povrijeđena u ime političkih i drugih specifičnih interesa manjina.

ZAHTIJEVAMO da se povede temeljita, stručna razborita i nepristrana rasprava o promjeni amandmana o pravu i procesima glasovanja hrvatskih državljana koji žive u inozemstvu. Usvojeni amandmani ukazuju na namjerni proceduralni propust činjenica da Hrvatska dijaspora, koja predstavlja više od 45 posto glasačkog pučanstva, u Hrvatskoj dobija tri zastupnika. Ovakove arbitrarne odluke zasjenjuju integritet začetnika i provoditelja takvih promjena.

MORALNA DRŽAVA

Hrvatska koraca nekim čudnim putem. Htjela bi biti netko drugi, što nije i ne bi trebala biti. Ona treba ostati vjerna svojoj tradiciji i svojim posebnostima. Hrvatski narod u sebi nosi nasljeđe (pravednosti i morala koji su plod njegova vjerskog, a u većini slučaja kršćanskog odgoja) i poštene duše, poštena čovjeka napaćena sustavima, koji su ga gazili u ime svega i svačega.

I sada, nakon dugih godina borbe za slobodom i višeslojnih patnji koje su mu duboko u sjećanju, hrvatski je čovjek zaslužio da mu se u vlastitoj državi zajamči sloboda vjere i javno prizna da je kršćanin, da mu je kršćanstvo u svim svojim oblicima oblikovalo i sačuvalo naciju i da mu se konačno omogući da živi moralan život moralnog društva. Njegova svetišta, pobožnost i duboka vjera govore jasno o tome tko je on.

Komunizam mu je ubio više od 600 svećenika, stvorio tisuće mučenika i na površinu iznio ono najljepše u njegovom narodu, u osobi kardinala Stepinca, koji karakterizira temelj njegovog naroda:

Principi od kojih se ne odriče

Ljubav koja mu je temelj

Žrtva koja nije sebična

Riječ koja je odraz poštenja

Istina zbog koje je spreman u smrt : na vješala ili u jamu

Moralni kod koji su u njega usadila stoljeća kršćanskog odgoja

Stoga Hrvati imaju pravo, na temelju povijesnog sjećanja, tražiti da žive u pravednoj, pravnoj i moralnoj državi jasnih zakona, jasnih stavova, jasnih načela i temeljnog traženja da njihova vjerska uvjerenja budu s poštovanjem prihvaćena i cijenjena. To ujedno znači dvostruko traženje:

1. Službeno kršćanstvo, Crkva u Hrvata, mora postati proaktivna: uvijek i svuda javno isticati kršćanska i moralna načela te se hrabro suprotstavljati svim zakonima i političkim djelatnostima koji su u suprotnosti s temeljnim ljudskim, vjerskim i moralnim pravom svakog čovjeka.

2. U isto vrijeme trebala bi Crkva pozitivno stati iza onih javnih političkih osoba koje se javno zalažu za gore navedena prava i principe.

Jasan stav Crkve ne može preuzeti nitko drugi, niti ga može zamijeniti ikakva interpretacija njena stava. To je minimum traženja poštenog, običnog hrvatskog čovjeka koji to zaslužuje i želi da mu država bude što bolja i pravednija.

ZAKLJUČAK

Nakon obrane slobode i države u hrvatskom Domovinskom ratu, hrvatski je narod postupno izgubio nadzor nad svojim suverenim pravima i mogućnošću da odlučuje o svojoj budućnosti. Razlog tome poglavito su korumpirane, neuspješne upravljačke i oporbene strukture koje su zbog toga sada ostale bez povjerenja građana. Stoga se Hrvatska nalazi pred imperativom provođenja dubokih upravljačkih i duhovnih promjena koje se mogu izvršiti samo ako upravljanje hrvatskim društvenim i državnim institucijama preuzmu stručni, moralni, domoljubni i odgovorni ljudi.

Ekonomija, suverenitet i pravosuđe u Hrvatskoj su državi neriješeni problemi povrijeđeni velikim dijelom procesom ulaska u EU. Neosporno je potrebna cjelovita razvidnost u svim odlukama Vlade i očitovanje jasnih stavova nacionalne politike koja prvobitno određuje i brani interese hrvatskog naroda unutar i izvan državnih granica.

Principi moralnih, osobnih i ljudskih prava zahtijevaju da odgovorna hrvatska vlast i druge hrvatske institucije uvaže navedene zahtjeve o suverenitetu nacije, o gospodarstvu, i o pravnoj državi jer će se , bez njihovih rješenja, nadalje, po smišljenom planu nastaviti podijeljenost nacije, a na sveukupnu i dugoročnu štetu svih građana.

O nacionalnom suverenitetu:

1. Hrvatski sabor treba donijeti odluku o Gospodarskom pojasu na Jadranu.

2. Spor oko Savudrijske vale treba riješiti u okviru međunarodnog pomorskog prava.

3. Treba riješiti granična pitanja Prevlake, Svete Gere i Podunavlja.

4. Treba zaštititi hrvatski jezik, hrvatsku književnu i drugu kulturnu baštinu.

5. Ime ZAVNOH treba izbrisati iz Izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske.

6. Hrvatski sabor treba promijeniti u prijašnje ime - Hrvatski narodni sabor.

O promašenom gospodarstvu:

1. Brodogradnju u Hrvatskoj treba očuvati kako ne bi podlijegala interesima EU.

2. Ribarstvo u Hrvatskoj treba očuvati i ne umanjivati ga pod interesima EU.

3. Treba očuvati interese poljoprivrede i hrvatskih poljoprivrednika.

4. Treba omogućiti slobodan prostor za razvoj malog i srednjeg poduzetništva.

5. Treba zacrtati i provesti razlaz s dosadašnjim bankarskim pristupom.

6. Treba provesti učinkovite administrativne i izborne reforme.

O nedostatcima pravne države:

1. Odmah treba provesti cjelokupnu transparentnost u svim pregovorima sa EU.

2. Hrvatske državne institucije trebaju otvoreno odbiti osudu hrvatskim generalima.

3. Treba uspostaviti moratorij na sve sudske procese protiv Hrvatskih branitelja.

4. Tužbu za genocid protiv Srbije treba proširiti osim državnih i na osobne razine.

5. Treba provesti dekomunizaciju cjelokupnog hrvatskog javnog života.

6. Treba jasno odrediti novu politiku RH prema Hrvatima u BiH.

7. Negativni demografski pokazatelji trebaju postati strateški prioritet u Hrvatskoj.

8. Srpskoj manjini treba ukinuti ustavno jamstvo o specijalnom statusu.

9. Privatizaciju treba provesti transparentno i u interesu građana.

10. HAZU, tijelo koje plaća hrvatski narod, treba provesti vlastitu reformu

11. Državne institucije ne smiju podlijegati novodošlim, neslužbenim organizacijama.

12. Treba poništiti sramotne ustavne promjene o glasovanju Hrvata u dijaspori.

Bez iznimke potrebno je unijeti odgovornost u dnevni javni rad i razumijevanje kako, kada, zašto i po kome je došlo do ove situacije pa će postati jasno što je potrebno činiti da se sve to ispravi.

Potpisano iseljeništvo očekuje, iako s dvojbom, otvoren pristup hrvatskih vlasti gore navedenim problemima. Ono traži stvarne i brze promjene, otvorene rasprave, poništavanje nejasnih stavova,kritiku nesposobnosti, prokazivanje sebičnosti i nepoštenja i kazne za prekršaje protiv nacionalnih interesa.

Dugogodišnje iskustvo hrvatskog iseljeništva na svim kontinentima jasno ukazuje da dolazak novih ljudi putem izbora zahtijeva vodstvo poštenih, karizmatičnih kandidata, nadarenost promidžbe, detaljni gospodarski i politički plan te strateško zajedništvo stranaka koje su odgovorne prema hrvatskoj državi i hrvatskoj naciji. Samo to nesebično zajedništvo jamči im izbornu pobjedu.

U tom slučaju, iseljeništvo može ponovno okupiti i pokrenuti svoje zajednice i ponuditi tom hrvatskom zajedništvu veliku podršku profesionalne logistike i financija na izborima te poštenje pristupa, znanje i kapital za razvoj poslije izbora.

Ponuda iz hrvatskog iseljeništva jasna je i pouzdana, a donošenje odluke o prihvaćanju ove razvojne domoljubne ponude je na strankama i Hrvatima u domovini.

Ovo nije samo tema različitog mišljenja ili različitih političkih pristupa, već poziv za povijesni ispit savjesti nacionalnog identiteta za svaku hrvatsku organizaciju i svakog hrvatskog čovjeka.

SVE ZA HRVATSKU - A HRVATSKU NI ZA ŠTO

Zaklada Hrvatska Hrvatima

1534 Plaza Lane 135

Burlingame, California 94010

USA

neću odustati ni od djelovanja niti od ciljeva i svrhe koje veoma jasno javno izričem, ma štogod se oko mene događalo

2011-08-26T04:00:00.001-07:00

JOSIP JURČEVIĆ GOVORI ZA DRAGOVOLJAC.COM

Posljednjih dana 'hrvatski' mediji prepuni su napisa vezano za incident koji se dogodio između članova HRAST-a. Spominju se masovne tučnjave, krađe i prijave, što sve skupa baca vrlo ružnu sliku na hrvatski politički prostor. Kako bi razjasnili o čemu se tu doista radi, razgovaramo sa prof Josipom Jurčevićem, čovjekom čije je domoljubno djelovanje već godinama poznato hrvatskoj javnosti.Zbog čega je uopće trebalo stvarati politički pokret Hrast?
Hrast je jedan od niza pokušaja koji su namjeravali objediniti razasute domoljubne stranke, organizacije i pojedince s ciljem da se napokon zajednički izađe na sljedeće parlamentarne izbore, a potom se to trebalo ponavljati i u budućnosti. Takvih pokušaja je bio cijeli niz u proteklih 20-ak godina, no redovito se nije uspijevalo zbog niza različitih razloga: objektivnih i subjektivnih.
S jedne strane, vladajuće strukture koje su naslijeđene iz bivše Jugoslavije cijelo vrijeme golemo, raznovrsno i moćno djeluju protiv nastanka i uspjeha bilo kakve hrvatske politike. A iste strukture su bilo kavu hrvatsku politiku doslovno i potpuno pogubile 1945. g. te potom onemogućavale nastanak i svakog njezinog zametka. O tome možda najzornije svjedoči „obični“ statistički podatak da je u Hrvatskoj od 1945. do 1990. vođeno čak 30-ak tisuća političkih procesa u kojima je za tzv. politički krimen osuđeno približno 100 tisuća osoba.
Tako se ideja hrvatske državotvornosti i nekih hrvatskih političkih djelovanja desetljećima organizirano održavala jedino u hrvatskom iseljeništvu. No, iseljeništvo je bilo raspršeno diljem svijeta, bez potpore međunarodnih čimbenika i mogućnosti ozbiljnijeg utjecanja na događaje u domovini.
Osim toga, jugoslavenske komunističke strukture su i nama u domovini i hrvatskom iseljeništvu nametale tzv. povijesnu krivnju, da je svaka i bilo kakva hrvatska država nužno zločinačka. Još ni danas nismo svjesni koliko su praktični mehanizmi i psihologija te „povijesne krivnje“ utjecali i utječu na sve što se događa u Hrvatskoj i s hrvatskom državom. Tu je možda najpoučnija Haška priča.
Stoga je objektivni startni položaj bilo kakve hrvatske politike jednako težak bio krajem 1980-ih, kao i danas. Čak i ono što se danas u Hrvatskoj naziva i predstavlja hrvatskom politikom zapravo je lažni proizvod kojeg su osnovali ili infiltrirali protuhrvatski interesi. Unutar toga bespomoćno se utapaju mnogobrojni pojedinci koji su imali časne namjere.
S druge strane, a pod utjecajem naznačenog povijesnog i aktualnog stanja, kod hrvatskih domoljuba se potiču i razvijaju mnogobrojne subjektivne duhovne slabosti i temeljna neznanja, koje dodatno destimuliraju i onemogućavaju bilo koji oblik zajedništva, a naročito političkog.
Zbog svega naznačenog treba imati beskonačnog strpljenja i vjere da se hrvatska politika mora roditi i djelovati u Hrvatskoj. Svi dosadašnji neuspjesi ne smiju sijati malodušje i nevjericu, nego biti poukama i dodatnom snago za uspostavu i provođenje hrvatske politike. Ili hrvatske politike neće biti.
Na tragu ovakvih povijesnih uvida, znanja i svijesti te nacionalnih i socijalnih motiva treba promatrati i vrednovati sve pokušaje rađanja hrvatske politike. U te pokušaje svakako pripada i iskustvo s Hrastom.
Kakvi su sadašnji izgledi za nastanak hrvatske politike?
U ovom sadašnjem slučaju (Hrasta i ostalih aktualnih pokušaja) situacija je značajno izglednija i sudbinski odgovornija nego u ranijim pokušajima, jer su dosadašnji upravljači izdali sve hrvatske interese i Hrvatsku doveli pred državno i društveno rasulo, te je očigledno da su naredni izbori barem jednako presudni za hrvatsku budućnost, kao što su to bili i izbori 1990. godine.
Objektivno gledajući, sadašnja situacija je idealna za nastanak i veliki uspjeh hrvatske politike. Svi dijelovi upravljačke strukture u Hrvatskoj, znači vladajući i oporba, izgubili su povjerenje birača, a u Hrvatskoj bjesni duboka materijalna, upravljačka i duhovna kriza kojoj se ne vidi kraja. Krizna vremena su uvijek i svugdje u svijetu bila vrijeme dubokih promjena.
Ako sada ne nastane i ne postane odlučujuća hrvatska politika, tada je pitanje koliko stoljeća će naredni naraštaji čekati novu prigodu. U slučaju neuspjeha bila bi to neoprostiva i najveća odgovornost našeg naraštaja prema budućnosti, jer bi naraštaj koji je stvorio državu postao izdajnik svega dobroga što država znači jednoj naciji.
Tako je iskustvo s nastankom i rušenjem Hrasta veoma zanimljivo i nadajmo se poučno svima koji će sada i nadalje pokušavati promijeniti situaciju u Hrvatskoj, pa je korisno i u ovom razgovoru navesti podosta detalja.
Koji su Vaši motivi za bavljenje politikom?
Moji osobni motivi i razlozi ulaska u politički život proizlaze iz naznačene opće hrvatske situacije. Nisam bio u komunističkoj partiji niti sam se nakon 1990. g. uključivao u novonastale stranke, iako sam bio društveno veoma aktivan. Primjerice, bio sam srednje istaknuti sudionik Hrvatskog proljeća, a od proljeća 1991. g. bio sam dragovoljac Hrvatskog domovinskog rata. Na prošlim predsjedničkim izborima odlučio sam se prvi put izravno uključiti u politički život.
Cilj mi je, u okviru mojih mogućnosti, pridonijeti procesu promjena u Hrvatskoj, te sam kampanju temeljio na pokušaju provođenja predizbora, tj. da se kandidatu neokomunističkih struktura suprotstavi samo jedan nacionalni kandidat. Desetak mjeseci prije predsjedničkih izbora sve je bilo očigledno. Oni koji upravljaju Hrvatskom, izvana i iznutra, imat će jednog svojeg kandidata, i sve će biti podešeno njegovoj pobjedi. Glavni preduvjet tome bilo je da se na nacionalnoj strani mora pojaviti puno predsjedničkih kandidata, nešto stvarnih i puno lažnih.
Ta strategija mi je bila poznata približno godinu dana prije predsjedničkih izbora. Tada je čak je bilo očigledno i da se za protuhrvatskog predsjedničkog kandidata medijski i drugačije izgrađuje Ivo Josipović. Stoga sam ga ja javno i nazvao haškim predsjedničkim kandidatom.
O svemu tome sam javno pisao i govorio devet mjeseci prije predsjedničkih izbora i nadalje, a o tome ću objaviti i dokumentiranu knjigu prije sljedećih predsjedničkih izbora, pa to možda pridonese da se ista igra opet ne ponovi.
U svojoj predsjedničkoj kampanji sam naglašavao da su za mene predsjednički izbori samo uvod u parlamentarne i lokalne izbore na kojima mora započeti proces dubokih upravljačkih i duhovnih promjena u Hrvatskoj.
No, posebno je znakovito je da niti jedan od čak devet predsjedničkih kandidata koji su se predstavljali nacionalnima nije prihvatio ni ozbiljniji razgovor o hrvatskoj inačici američkog modela predizbora ili nekom drugom objektivnom načinu odabira jednog nacionalnog kandidata. Na koncu, kad više nije bilo vremena za predizbore, predlagao sam – za hrvatsku Big Brother situaciju - markentiški atraktivno izvlačenje iz šešira. No ni to nije prihvaćeno.
Odbio sam ponude biti predsjednički kandidat nekih manjih stranaka, jer bi to bitno narušilo mogućnost kasnijeg djelovanja na političkom objedinjavanju za parlamentarne i lokalne izbore.
U večeri objave rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora, medijima sam izjavio da sam obzirom na okolnosti veoma zadovoljan mojim rezultatom od 2,8% glasova, te da je taj rezultat dokaz da je ipak rođena nova hrvatska politička paradigma. Naime iako sam bio teško diskriminiran u mogućnostima javnog nastupanja s čime su najteže kršene odredbe zakona o izboru Predsjednika, ipak sam pronalazio prigode dosta javno iznositi hrvatski politički program na lokalnim i internetskim medijima.
Na temelju toga čak je 55.000 birača uspjelo prepoznati što govorim te su mi dali glas. To je golem broj koji je i više nego dovoljan da se iz njega može – prije ili kasnije – izvući organizacijska struktura nositelja hrvatske politike. Tim više, jer sam po cijeloj Hrvatskoj imao veoma ujednačen broj glasova.
I što se događalo nakon predsjedničkih izbora?
Čim su završili predsjednički izbori (početkom 2010. g.), sa skupinom pojedinaca koji su me podržavali u kampanji, započeo sam raditi na traženju putova hrvatskog političkog okupljanja za nizove nerednih parlamentarnih, lokalnih i predsjedničkih izbora. Postojeće manje stranke i grupacije se nisu mogle zaobići usprkos niza slabosti, neuspjeha i teškoća koje su nosile sa sobom.
Kako sve ne bi počinjalo i završavalo u Zagrebu dogovorili smo s Jurom Šimićem (iz Bjelovara) da prvi sastanak širokog kruga manjih stranaka i poznatijih javnih osoba bjelovarska skupina organizira u Bjelovaru. Nakon dužih razgovora i dogovora, u proljeće 2010. u Bjelovaru se okupilo 70-ak osoba, i to je do sada bio najveći skup, tzv. Bjelovarska inicijativa.
Nazočno je bilo po nekoliko čelnih osoba iz niza stranaka (pravaških, demokršćanskih, Jedino Hrvatska, Zagorska stranaka itd.), te više poznatijih udruga – npr. HKV, tri bivša predsjednička kandidata – A. Ledić, M. Tuđman i J. Jurčević itd.
Sastanak je bio tipičan za hrvatske prilike. Gotovo svi su govorili i suglasili se o dramatičnosti situacije u Hrvatskoj, te nužnosti zajedničkog izlaska na sljedeće izbore. No, iz rasporeda sjedenja, vođenja sastanka i izjava za nazočne medije koji su čekali pred vratima, bilo je očigledno da sastanak nije bio neutralno postavljen, nego da su na bjelovarske organizatore zasjeli HSP-ovci (D. Srb i još nekolicina, bez A. Đapića), što je bilo protivno dogovoru kojeg sam imao s J. Šimićem. Naime, strategija je bila da se nikome u startu ne daje prednost, jer se u prošlosti pokazalo da to vodi brzom raspadu pokušaja okupljanja.
Na ovom (prvom) skupu nitko nije postavljao izravne uvjete daljnje suradnje, jedino su predstavnici Jedino Hrvatske (M. Šibl, M. Bošnjak i B. Tolić) bili do kraja otvoreni i oštri, uvjetujući da njihovo daljnje sudjelovanje traži odmah, jasno i kratko očitovanje svih o EU, tj. „ne EU“. Oko toga je bilo dosta rasprave, s tim što nitko nije bio izrijekom na položaju „da EU, ali se nitko nije suglasio s JH da temelj zajedništva bude samo „ne EU“. Većina je bila da se to i slična pitanja usuglašavaju na narednim sastancima.
Što se potom događalo s Bjelovarskom inicijativom?
Dogovoren je drugi sastanak u Zagrebu, a kao koordinator se ponudio D. Srb, navodeći da HSP ima najbolju infrastrukturu. Meni, a vjerojatno i ostalima bila je jasna igra nametanja HSP-a. no, nitko nije htio oko toga problematizirati, kako se ne bi sve završilo na prvom sastanku.
Nakon prvog sastanka imao sam žestoke razgovore s J. Šimićem, no on je neuvjerljivo tvrdio da nije u dogovoru s HSP-om. Znatno kasnije kad se stvar raspala, Šimić je ipak meni otvoreno rekao da je njegovo stajalište od početka da svi moramo u HSP, jer je tako najbolje. Njegovo pravo na osobno mišljenje nije sporno, no sporno je što nije bio iskren od početka, nego naprotiv, prisezao je na neutralnost.
Na drugom sastanku u Zagrebu sve je svima postalo jasno, i bilo im je previše. HSP je scenarij sastanka (u Novinarskom domu) i dosta odazvanih medija podredio isključivo svojim stranačkim interesima. Čak je ovoga puta fizički nazočio i glavnu riječ vodio A. Đapić.
Nije nevažno znati je li HSP bio sebičan i ograničen u razumijevanju situacije ili su radili prema zadatku strukture koja vlada Hrvatskom. Ovdje se neću upuštati u tu analizu, nego je važno naglasiti da je u oba slučaja rezultat bio isti; ovaj pokušaj zajedništva je propao.
Poslije sastanka mi je pojedinačno prilazila većina pojedinaca, te su odlučno rekli da više ne žele sudjelovati u toj HSP-ovoj igri.
U narednim tjednima, razgovor sa mnom je tražio D. Srb, nudeći ulazak „istaknutih pojedinaca“ u HSP ili nekakvu izbornu suradnju pod kapom HSP-a, a sve je opravdavao s pričom o stoljećeipol starosti HSP-a, njihovim saborskim položajem i ugledom itd.
Nisam bio načelno protiv ulaska svih u HSP, ali je svima (i D. Srbu) bilo jasno da nijedna stranka i golema većina pojedinaca ne želi u ovakav HSP, zbog različitih razloga. Bez odgovora je ostajalo moje pitanje je li na prvom mjestu stranka ili interes Hrvatske. Znam da je D. Srb obavio pojedinačni razgovor i s M. Tuđmanom, a vjerojatno i s nekim drugima. Za sada je očigledno – bez uspjeha.
Na taj način je brzo i neslavno skončala Bjelovarska inicijativa. Nije to bilo ništa neočekivano ni meni niti boljim poznavateljima pravaških i političkih prilika u Hrvatskoj. Moralo se ići dalje.
I što se dalje događalo s političkim okupljanjem?
Narednih ljetnih i jesenskih mjeseci 2010. g. održao sam niz dugih i ponovljenih pojedinačnih sastanaka sa stranačkim i udrugaškim predstavnicima propale Bjelovarske inicijative (osim s HSP-om) te s nizom drugih osoba, a te osobe su isto tako razgovarale sa skupinama i pojedincima koje su poznavali. Održavani su i zajednički sastanci s više desetaka nazočnih osoba. Dio osoba je bio stalan, dio je odustajao, a pridolazili su novozainteresirani. Razgovori su bili više-manje tipični: dugi, ponavljajući s malo novih ideja i bez značajnijih pomaka u organizacijskom smislu.
Sve to je trebalo izdržati, te djelovati da se dogode bitni organizacijski pomaci. Uz mene, najuporniji su tada bili Ž. Tomašević i G. Rubić, koje sam predložio za koordinatore sastanaka i okupljanja, što su ostali bez ikakvih problema prihvatili. Oni su bili idealni koordinatori, ne samo zbog svoje sustavnosti i marljivosti, nego i zbog toga jer nisu bili osobno politički ambiciozniji i poznatiji, pa su bili prihvatljivi svima jer nisu „ugrožavali“ ambicije mnogih s očiglednim osobnim ambicijama.
Na ovim sastancima svi su, barem verbalno, bespogovorno uviđali nužnost zajedništva, ali model ostvarenja je bio veoma raznolik.
Malo po malo ustalila se osnovna skupina stranaka, udruga i pojedinaca, te je odlučeno da se načini model koji će biti prilagođen svim vrstama interesa, taština i slabosti u hrvatskom stranačko-političkom, udrugaškom i općem javnom životu. Nažalost, ranije naznačena objektivno i subjektivno uvjetovana politička neizgrađenost u Hrvatskoj je toliko visoka da drugog (lakšeg i u svijetu uobičajenog) puta nije bilo.
Bila je dvojba: ili ići s takvim veoma otvorenim i u svakom pogledu rizičnim modelom ili odustati od okupljanja. Moglo se osnovati i novu stranku, ali ona bi bila nova bezuspješna kap u već postojećem moru.
Tako je nastao veoma netipičan model političkog okupljanja u kojem je gotovo svaka sastavnica grčevito čuvala i štitila sve svoje interese i frustracije. To je model u kojem nije bilo lidera, niti nekog izdvojenog odlučujućeg tijela.
Predugo bi trajalo opisivanje smiješnih i žalosnih situacija u kojima veoma veliki broj viših dužnosnika malih stranaka, udruga i organizacija koristi sve svoje nadarenosti i mogućnosti isključivo za zaštitu svojeg malog položajčića i kroz to promatra i iscrpljuje sav svoj život i svoje probitke, te se samo na toj skučenosti uključuje u djelovanje za opće dobro.
No, takav ljudski potencijal je za sada uglavnom na raspolaganju u Hrvatskoj i to se jednostavno treba bez ljutnje i ogorčenja razumjevati i uvažavati. Možda je situaciju najslikovitije i najkraće opisao Z. Bušić, kad mi je nedavno (suočavajući se s ovom situacijom) pola u šali a pola u zbilji rekao: „Razočaran sam. Ovo u hrvatskom političkom i javnom životu je prava pravcata ludnica. Možda je pametnije i bolje da se vratim u zatvor.“
Gdje je tu politički pokret Hrast?
Iz ovog događanja je nastao politički pokret Hrast, kojem je svrha bila okupiti što veći broj stranaka, udruga, organizacija i pojedinaca, s ciljem da se uspješno zajednički izlazi na sljedeće izbore u Hrvatskoj. Svakoj organizaciji i pojedincu je zajamčena njegova puna i svakovrsna samostalnost.
Već tada sam naglasio objektivnu činjenicu (i nitko u pokretu se nije protivio) da mi s tim neobičnim modelom nismo realna snaga, a naša glavna prednost pred biračima je u ostvarenju (makar i takvog) zajedništva. Odnosno, naš izborni uspjeh ne treba očekivati u sintetiziranoj našoj snazi, nego prvenstveno zbog rasula i krize vladajućih struktura u Hrvatskoj.
Gotova dva mjeseca su u pokretu bezbroj puta brušena, raspravljana, usvajana, poništavana pa ponovno usvajana dvostranična osnovna načela i točke koje će se provesti nakon osnivanja vlasti. Taj polazni osnovni tekstić sam osobno napisao i on zaista nije bio nikakva mudrost, nego tipični sažetak. Na koncu je taj tekst usvojen, s neznatnim programskim i nekim stilskim izmjenama. No, put do toga je bio više nego mukotrpan, kao da se radi o novoj kršćanskoj kanonizaciji Biblije. No, već tada su se vidjele sve hrvatske opće organizacijske teškoće, a napose teški egomanski karakteri pojedinaca.
Kakav je bio ustroj političkog pokreta Hrast i tko su njegovi utemeljitelji?
Pokret se nije nigdje registrirao, nego predstavlja neformaliziranu političku inicijativu. Svi utemeljitelji (stranke, udruge, pojedinci-predsjednički kandidati i koordinatori) imali su po jednog predstavnika u upravljačkom tijelu pokreta, a planirano je da novopridošle skupine i predstavnici koordinacija izbornih jedinica također daju po jednog predstavnika u to tijelo, koje je nekoliko puta mijenjalo naziv, a na koncu je opstao naziv Veliko Vijeće Hrasta (VVH).
Sve odluke donosile su se na sjednicama VVH, a termin i neke teme svake naredne sjednice zakazivane su na prethodnoj sjednici. Nastajala su i različita nova niža operativna tijela, odbori itd. Tako je nastalo i operativno tijelo VVH-a, koje nije moglo donositi odluke, nego samo provoditi ono što je odredio VVH. To izvršno tijelo je također mijenjalo naziv, a na koncu se ustalio naziv Stalni odbor.
O svemu su se vodili i zapisnici, koji su skraćeno prikazivali duge i složene porođajne muke pokreta.
Utemeljitelja pokreta je bilo 17, te toliko i članova VVH. Dvije stranke: Republikanska zajednica (predstavnik u VVH je njen predsjednik Mario Marcos Ostojić, rani povratnik iz iseljeništva iz J. Amerike, a u RH je dugogodišnji djelatnik Ministarstva vanjskih poslova) i Obiteljska stranka (Ivica Relković, predsjednik OS). Udruge i incijative: Hrvatsko kulturno vijeće (Hrvoje Hitrec, predsjednik HKV), vjerničke udruge (Alojzije Prosoli), Hrvatsko društvo političkih zatvorenika (Ivan Marohnić), žrtvoslovne udruge (Željko Tomašević), Glas roditelja za djecu (Ladislav Ilčić ,predsjednik GROZD-a), obiteljske udruge (Krešimir Miletić), Hrvatski pleter (Ivo Markulin, predsjednik HP), udruge mladih (Ivan Tomljenović, studentski pravobranitelj), udruge za život (Mirjana Granić), opće udruge (Dražene Dujmović), predsjednice stranke Hrast (Željka Markić, ujedno i dopredsjednica GROZD-a), Goran Rubić (zbog rada na nastanku pokreta), te tri bivša predsjednička kandidata (Ante Ledić, Miroslav Tuđman i Josip Jurčević).
Datum nastanka pokreta nije moguće točno odrediti, jer se radilo o inicijativi, koja se početkom jeseni 2010. ustalila i dobila naziv Hrast. Glede naziva je bilo puno prijedloga i rasprava, a na koncu je prihvaćen prijedlog H. Hitreca, koji je objasnio različita simbolička značenja riječi Hrast. Proširenja imena Hrast u Hrvatski rast dosjetio se I. Relković.
Zašto i kako je uz pokret nastala i stranka Hrast?
Glavni razlog registraciji stranke je u zakonu o parlamentarnim izborima, koji dopušta da na izbore mogu izaći stranke, koalicije stranaka ili neovisne liste. Hrast je htio pokazati političko zajedništvo te nismo prihvatili varijantu nezavisnih lista, kojima zakon ne dopušta zajedništvo, nego je svaka nezavisna lista sama za sebe.
Stoga je odlučeno da se osnuje i istoimena stranka (Hrast), koja je trebala poslužiti samo kao tehničko sredstvo predaje zajedničkih izbornih lista političkog pokreta Hrast. Pokret se trebao razvijati i širiti, a stranka je organizacijski umrtvljena nakon osnivanja. Osnivačka skupština stranke dogodila se u studenome 2010., bez obavještavanja medija.
Kako bi se sve usredotočilo na pokret te kako ne bi bilo pogrešnih percepcija ili zloporaba, dogovoreno je da u stranku ne uđu istaknutiji pojedinci iz pokreta (utemeljitelji), nego da svaki utemeljitelj odredi deset „svojih ljudi“ kao osnivače stranke, te da svaki utemeljitelj ima jednog „svojeg čovjeka“ u predsjedništvu stranke. Na taj način, ni ja niti većina utemeljitelja nismo članovi stranke Hrast. Nekoliko utemeljitelja pokreta (Tomašević, Rubić, Markulin, Tomljenović, Granić) ipak su na osnivačkoj skupštini ušli u članstvo stranke, a detalji razloga mi nisu poznati.
Zanimljivo je da prva osnivačka skupština stranke nije uspjela, jer se nije skupilo zakonom predviđenih 100 ljudi, budući neke skupine i pojedinci nisu imali ili nisu poslali „svoje ljude“. Na drugoj, uspješnoj, osnivačkoj skupštini okupilo se tek 120-ak osnivača, što znači da su opet zakazali neki pojedinci i neke skupine. Zbog toga predsjedništvo stranke na koncu nije imalo 18 članova (predsjednicu i 17 članova koji su ujedno bili i dopredsjednici stranke), nego samo 13 članova.
Osnivanje stranke dogodilo se u studenom 2010. u vrijeme kad sam bio na trotjednom gostovanju kod hrvatskih iseljenika u Australiji. Za predsjednicu stranke je izabrana potpuno nepoznata Željka Markić (dopredsjednica udruge GROZD), koja do tada nije igrala nikakvu ulogu u pokretu.
Svi smo se ranije složili da za predsjednika stranke treba izabrati pouzdanu te nepoznatu osobu koja neće na sebe i stranku privlačiti javnu pozornost. Zbog niza razloga ja sam zagovarao kako je poželjno da to bude ženska osoba. Kako je odabrana Željka Markić, ostala mi je tajna. Jedino su mi rekli da su je – u nedostatku bilo koga drugog - predložili I. Relković i L. Ilčić.
No, postoji i udruga Hrast. Kako i zašto je ona nastala?
Pokret se počeo redovito sastajati, a budući nije bio registriran nije mogao imati pečata, račun u banci, svoju Internet stranicu i ostalo što je potrebno za funkcioniranje. Sve te tehničke stvari je trebala imati stranka, no njena registracija u ministarstvu se otegla. Pobojali smo da će biti i većih i dužih komplikacija s registracijom stranke od strane zainteresiranih struktura vlasti kojima Hrast nije odgovarao. Osim toga, neke grupacije utemeljiteljice pokreta, kao i stranke s kojima se razgovaralo o ulasku u pokret nerado su gledale na to da stranka Hrast bude aktivnija u pokretu preko pečata, računa i sl., jer je na taj način navodno ugrožavala subjektivitet tih stranaka.
Stoga je donesena odluka da se registrira udruga istoga imena (Hrast), te da se preko nje što prije i bez unutarnjih otpora omogući pravno pokrivana djelovanja pokreta. Kako se ni udruga Hrast, ne bi doživjela kao neka opasnost za stranke i u druge u pokretu, prihvaćeno je da nas samo četvero (Tomašević, Rubić, Relković i Jurčević) osnujemo i budemo članovi udruge. Nitko drugi od utemeljitelja tada nije si htio komplicirati život s papirologijom i procedurom osnivanja udruge Hrast.
To su najjednostavnije činjenice koje govore o razlozima nastanka neregistriranog političkog pokreta, te registrirane stranke i udruge, a sve troje pod istim imenom Hrast, tj. Hrvatski rast. Teoretski i na prvi praktični pogled to je zaista ludo, ali to je bio jedini način na koji su pristajale stranke i udruge utemeljiteljice političkog pokreta Hrast, a slično razmišlja i većina čelništava malih stranaka (stotinjak) i bezbrojnih udruga (ima ih preko 60.000). Velika većina čelništava se ni pod koju cijenu ne žele odreći svojih malih statusića i povremene milostinje koje im udjeljuju vladajući; neki zbog neizgrađenosti i nezrelosti, a neki to i ne smiju.
U kojem trenutku i iz kojih razloga je došlo do razmimoilaženja u mišljenju kod članova HRAST-a?
Ta priča je najduža, najzanimljivija i najpoučnija. Po tome iskustvu u Hrastu bi se mogla pisati komično-tragična književna djela i filmski scenariji, a velikih istraživanja mogli bi provesti politolozi, povjesničari i sociolozi a naročito psiholozi i psihijatri. A sve to skupa je odraz i slika stanja političkog života u Hrvatskoj, koji odlučuje o sudbini cjelokupnog državnog i društvenog života, te svih naših pojedinačnih života. Dakle, to je Hrvatska stvarnost koju teško može razumjeti netko tko to nije praktički iskusio.
Razmimoilaženja, pa i svakojaka neslaganja - koja su išla do nezamislive infantilnosti te banalnih i dugih prepiranja - postojala su cijelo vrijeme u pokretu Hrast, što je bitno otežavalo i usporavalo razvijanje pokreta. Dio razmimoilaženja je bio potpuno razumljiv u jednom tako složenom i ambicioznom pokretu.
No, pored toga, od početka se vidjelo da su pravi motivi i interesi utemeljitelja bili ipak veoma različiti. Bilo je nevjerice, ali se prišlo za svaki slučaj da se nešto dobije ako pokret uspije. Bilo je nevjerice spojene s dobrim namjerama da se dade potpora hrvatskim načelima i po mnogo čemu drugom novom hrvatskom političkom pokušaju. Bilo je uobičajenih osobnih interesa i ambicija, ali i čiste egomanije. Bilo je naravno i ulazaka po zadatku.
No, bilo je dosta i izgrađenih moralnih načela i hrvatskih nacionalnih interesa, s ciljem da se otvori proces upravljačkih promjena u Hrvatskoj. Bilo je i svega drugoga. Nije ovdje mjesto obrazlagati jednostavne i složene razloge svakog pojedinačnog utemeljitelja Hrasta. Za to će nekom drugom prigodom biti dosta vremena, a postoji i povelika pismohrana.
U svakom slučaju, interesi i motivi, pored drugih razloga, su dosta utjecali na različitu količinu rada pojedinaca u samom Hrastu. Dio utemeljitelja je od početka rijetko, a vidjevši sve komplikacije, i sve rjeđe dolazio na redovite i česte sastanke, te se gotovo nisu ni uključivali u operativne djelatnosti. Dio utemeljitelja je dosta redovito dolazio na sastanke i sudjelovao u odlučivanju, ali je operativno djelovao veoma malo ili nikako. Dio utemeljitelja je veoma redovito dolazio na sastanke i iznimno puno djelovao i trošio vremena na razvoj pokreta Hrast.
Gledajući ukupno – i vremenski i sadržajno – među utemeljiteljima Hrasta je daleko najdjelatnije bilo sedam osoba, i na neki način Hrasta operativno ne bi bilo bez njih, pa ih i ovdje treba izdvojiti: Tomašević, Rubić, Relković, Jurčević, Prosoli, Markulin, i Hitrec. Uz njih su veliki prinos davale brojne osobe koje su nosile koordinacije 10. i 9. izborne jedinice, a od početka u informatičkom širenju ideje Hrasta posebno je značajan Ivan Baćak.
Usprkos slomu pokreta Hrast, ovdje ću najprije naglasiti neke iznimno dobre rezultate, koje je usprkos svemu pokazao Hrast, do izvršenja puča, koji je nedvojbeno imao bitne čimbenike izvan Hrasta.
Politički pokret Hrast je prvi put pokazao da u političkom životu RH mogu zajedno politički djelovati veoma raznorodne skupine, organizacije i pojedinci. U tome je posebno važno da su se - usprkos svim naznačenim razlikama, neslaganjima i drugim slabostima Hrasta – sve ključne odluke uspjele donositi konsenzusom. Kad su pojedinci bili nezadovoljni, velika većina je pristajala voditi duge, duge rasprave dok se nije pronašlo rješenje kojim su svi bili zadovoljni. Bio je to ulog u mukotrpne pokušaje izgradnje međusobnog povjerenja i nadvladavanja svih bolesti sebičnosti.
Iako je Hrast medijski bio prešućivan, i iako je imao golemih unutarnjih slabosti, ipak je ideja Hrasta izazvala veliku pozornost među brojnim hrvatskim građanima, koji su u Hrastu vidjeli izlaz iz krize upravljanja Hrvatskom. To što su se s idejom i akcijama Hrasta stapali građani, nažalost nije bio prvenstveno rezultat nekog uspješnog djelovanja Hrasta, nego katastrofe do koje su nas dovele političke strukture u Hrvatskoj. Dakle Hrast je pokazao da su hrvatski građani veoma zainteresirani i da znaju prepoznati poštenu nacionalnu ponudu koja ne počiva na kultovima. Stoga će svi budući zaista hrvatski politički pokušaji morati uvažavati neka iskustva do kojih se došlo u Hrastu.
No, vratimo se razmimoilaženjima u Hrastu?
O poučnoj slabosti Hrasta najjasnije svjedoči sljedeći slučaj. Pripremili smo da pvo javno predstavljanje političkog pokreta Hrast bude 10. 12. 2010., na dan međunarodnih ljudskih prava i obljetnicu smrti F. Tuđmana. Sukladno tome dugo smo brusili pozivnicu u kojoj smo to sve naveli i naglasili da ćemo poslije predstavljanja otići položiti vijenac na grob F. Tuđmana.
Taj tekst i program predstavljanja smo konačno oblikovali nas četvorica – Hitrec, Relković, Jurčević i Ilčić. Ilčić se sam ponudio da će on i Markićka iz GROZD-a poslati email pozive svim medijima.
Međutim pozivi medijima uopće nisu upućeni, jer su Ilčić i Markićka preko noći iskombinirali da njihovu ugledu i politici šteti što se u pozivnici spominje F. Tuđman i što se predstavljamo povodom obljetnice njegove smrti. Sve to su nam njih dvoje sasvim mirno i otvoreno emailom priopćili drugi dan (09. 12. 2010.) popodne, te predložili da se otvori rasprava o tome. To je bilo toliko suludo, ne samo politički, nego i organizacijski, jer je sve bil odogovoreno u Hrastu (i uz aktivno sudjelovanje Ilčića), dvorana već bila zakupljena (i to na jedvite jade), a nekolicina nas je već obavijestila novinare koje smo poznavali.
Vjerovali ili ne, prvo javno predstavljanje Hrasta (10. 12.) tako je održano bez upućenih pozivnica medijima, te je na predstavljanje došlo samo nekoliko novinara koje smo privatno obavijestili.
Što se potom dogodilo s Ilčićem i Markićkom?
Vjerovali ili ne, nije se dogodilo apsolutno ništa. Ne samo što za takvu suludost i neviđenu neodgovornost i nekorektnost nije bilo sankcija, nego se na narednoj i narednim sjednici VVH čak o tome nije uopće ni raspravljalo.
Logično je pitati se zašto? Odgovor također zvuči suludo: zbog iracionalnog stajališta članova VVH o čuvanja nekakvog mira u kući. Kad sam taj dan i narednih dana razgovarao sa svim članovima VVH predlažući da takva suludost i neodgovornost mora imati neku sankciju, jer će u protivnom i drugi moći u Hrastu raditi nesagledivu štetu, odgovori su bili: „Pa nemoj sada. Nije vrijeme. Nije dobro da sada to otvaramo i radimo raskole!“, itd.
Tada a i danas tvrdim da je to bila najveća logička i načelna pogreška u organizacijskom smislu u Hrastu. Ne stoga što su Ilčić i Markićka poslije bili među glavnim pučistima, nego stoga što se s takvim skandaloznim postupanjem ne može napraviti ništa i nigdje.
Bio sam tada u dvojbi što učiniti. Odabrao sam prihvatiti put velike većine i ne otvarati to pitanje s kojim nitko drugi nije bio suglasan, ali sam u daljnjem djelovanju Hrasta veoma često i odmah otvarao usmene ili email rasprave s daljnjim i uglavnom Ilčić-Markićkinim sebičnostima i nenačelnostima. Na taj način se dosta rano u nepoduzetnom ozračju VVH i izvan njega percipiralo da smo u nekom nepotrebnom osobnom sukobu Ilčić-Markićka i ja.
Što se potom događalo i kako su postupali ostali članovi VVH?
Jedini od ostalih članova koji je – u nizu drugih pasivnosti i pogrešaka Hrasta - barem načelno i često na sastancima i u emailovima govorio o lošem ili katastrofalnom stanju u Hrastu bio je g. Markulin, koji je također učestalo tražio da moramo nešto mijenjati i poduzimati. Međutim, u VVH je zavladalo nepodnošljivo ozračje čuvanja mira u kući. A to je značilo da se većina točno zaključenog i dogovorenog na VVH jednostavno nije ostvarivalo, te se pritom nije pitalo ni zbog čega niti tko je zakazao.
Banalni primjer je nabavka i opremanje prostora Hrasta te zapošljavanje tajnice. Pet članova VVH je preuzelo obvezu da će to na tržištu riješiti u tjedan dana. Prošlo je preko mjesec dana i ništa se nije događalo, pa sam potom osobno pronašao prostor i uz pomoć Tomaševića i Rubića se pobrinuo za njegovo čišćenje, opremanje i odabir tajnice putem internog natječaja.
Još je katastrofalnije bilo s najbitnijim za Hrast, a to je osnivanje teritorijalnih koordinacija Hrasta po izbornim jedinicama. Sve je do tančina isplanirano, određeno i postavljeni su točni rokovi. No, ništa se nije događalo.
Tada sam predložio da me VVH imenuje voditeljem Stalnog odbora, te da preuzimam odgovornost da će se do sredine ožujka osnovati koordinacije u 10. i 9. izbornoj jedinici. Tako je i bilo, ali sav posao sam odradio samo uz pomoć I. Relkovića, te osoba iz 10. i 9. izboren jedinice.
Sredinom ožujka sam opet trebao tri tjedna ići među hrvatske iseljenike, ovaj puta u S. Ameriku, gdje su Hrvati bili veoma zainteresirani za ideju i pružanje potpore Hrastu. Na VVH sam predložio da namjesto mene za voditelja Stalnog odbora postavi I. Relkovića, te je određeno da će se do mojeg povratka osnovati ostale koordinacije, a za neke od njih smo već Relković i ja odradili dio priprema. Potom, u prvoj polovici travnja su trebali započeti predizbori.
No, kad sam se vratio iz S. Amerike nije bila osnovana nijedna nova koordinacija, niti je Hrastu pristupila ijedna nova stranaka ili skupina., a u VVH su se otvorili i radikalizirali unutarnji sukobi; prvenstveno između Ilčić-Markićke i Relkovića. Razlog je bio banalan, Ilčić-Markićka nisu htjeli Hrastu staviti na raspolaganje terenski adresar kojeg su prikupili u ime i uz pomoć svih nas tj. Hrasta, a bez toga adresara Relković nije mogao osnivati koordinacije..
Ilčić-Markićka su otvoreno na sjednicama VVH govorili da je to njihov adresar, da nemaju povjerenja u ostale utemeljitelje, da će sve raditi po svome i da ni slučajno neće dati adresar, a ako se ostalima ne sviđa njihovo postupanje neka ih VVH izbaci. Nažalost, velika većina u VVH i nadalje je smatrala da treba čuvati mir u kući, iako je kuća gorjela od rata i vatre. Tijekom puča se uglavnom prepoznalo koji članovi utemeljitelji su bili spavači-pučisti a koji su bili tipični hrvatski naivci.
Naravno vrijeme je prolazilo, odvijali su se besplodni sastanci, uz sve češće veoma teške i sve glasnije verbalne ispade Markićke prema Relkoviću, koji je to prepokorno podnosio. Otvorile su se i različite email rasprave, u kojima su zajednički trojac Ilčić-Markić-Miletić najčešće bili jedna napadačka strana, a osamljeni pojedinci iz VVH na drugoj. Bio sam - uz donekle Ž. Tomaševića i ponekad I. Markulina - jedini član VVH koji se otvoreno i bez zadrške uključivao u sve email rasprave i zaštitu Relkovića, koji je sam „mudro šutio, iz meni ni sada razumljivih i opravdanih razloga. U rasprave su se češće uključivali i članovi koordinacije iz 10. izborne jedinice.
Tako sam postupno od trojca Ilčić-Markić-Miletić bio percipiran kao posebna smetnja, te su posebno sinkronizirano naizmjence email raspravljali ili u četiri oka prijetvorno razgovarali sa mnom, pokušavajući me ili pridobiti ili ekstremizirati i prikazati kao jedini problem Hrasta.
Što je dovelo do puča u Hrastu?
Opisane situacije bi trajale do tko zna kada da se nisu dogodile dvije prijelomnice koje su vodile k ubrzanom puču. Prva prijelomnica je bio zajednički i iznimno uspješni prosvjedni skup Hrasta s nastajućom strankom ABH na čelu s generalom Ž. Sačićem, a povodom haških presuda. Na skupu su između ostalih govorili i Miletić (veoma dobro) i Ilčić (veoma loše). Zanimljivo je da su obojica – vidjevši 70-ak tisuća ljudi na Trgu te da će možda ispasti zbog previše govornika – gotovo cvilili da im se omogući nastup.
Sada je potpuno očigledno je da su i upravljači Hrvatske tada prepoznali kakvu bi političku opasnost predstavljala daljnja sve bliža suradnja ABH i Hrasta, te njihovo okupljanje drugih stranaka. Taj strah se u Hrastu odmah počeo prepoznavati i kod kasnijih pučista, koji su – najvjerojatnije daljinskim upravljačem – počeli sve više problematizirati, kritizirati i izbjegavati suradnju s ABH i s još nekim strankama i domoljubnim grupacijama s kojima su neki od članova VVH, uključujući i mene, započeli dogovore.
Budući Hrast, gledajući ukupno, do početka svibnja nije ostvario gotovo ništa od bitnog i davno planiranog (neosnovane terenske koordinacije, neprovođenje predizbora, markentiške i finacijske dubioze, itd.), zatražio sam posebnu sjednicu VVH na kojoj se moraju donijeti ključne odluke. Prvo, tražio sam donošenje odluke: hoćemo li ići na sljedeće izbore (što nikako nismo mogli sami s tolikim rezultatskim nulama i kašnjenjima) ili ćemo se preorijentirati na dugoročni rad. Drugo, predložio sam ako idemo na sljedeće izbore treba nužno i žurno ući u čvrsto savezništvo s ABH i nekim drugim bliskim strankama i grupacijama, uz čuvanje načela da se na izborne liste dolazi temeljem objektivnih kriterija.
Na sjednici VVH je u početku bilo veoma napeto, jer je kasniji pučistički kvartet Ilčić-Markić-Miletić-Ostojić predložio sumanutost da Relkovića voditelja Stalnog odbora (koji praktično cijeli dan mora biti ina raspolaganju Hrastu) zamjeni Ostojić (koji je cjelodnevno zauzet svojim obvezama u MVPEI). Sumanuti prijedlog ipak nije prošao.
U nastavku sjednice jednoglasno su uglavnom prihvaćeni moji načelni prijedlozi, tj. da se ide na izbore i da se ubrzano uđe u koalicijske odnose s ABH i ostalima. Čak su podijeljene i konkretne zadaće, tj. tko će i pod kojim uvjetima pregovarati, tko će rješavati marketing itd.
No, sve je to bila lagana i lažna uvodna predstava, pred izvođenje puča u Hrastu.
Koja je bila druga prijelomnica?
Uskoro se, iznenada,pojavila i druga – unutarhrastovska – prijelomnica, koja je panično ubrzala puč. Naime, M. Živković (voditelj odjela za Internet u Hrastu) podnio je službeno izvješće da su Ilčić-Markićka s nekoliko svojih suradnika neovlašteno preuzeli dio Hrastove internetske komunikacije, te njega neovlašteno isključili. Uz to izvješće Živkovića - a i neke uplatnice koje su slučajno došle do kancelarije Hrasta – ukazali su da Ilčić-Markićka neovlašteno u ime Hrasta i bez znanja ovlaštenih u pokretu Hrast petljaju s donacijama i donatorima iz iseljeništva.
To je bilo stvarno previše, te sam radi zaštite Hrasta ali i sebe kao jedne od formalno odgovornih osoba u pokretu Hrast – ultimativno tražio da se taj službeno prijavljeni slučaj mora do kraja razjasniti, jer će nam se u protivnom to svima teško obiti o glavu, politički i kazneno. U VVH, a naročito kod G. Rubića, prevladavala je klasika, tj. da se ništa ne poduzima, nego da sve prekrije perje i šaš.
Međutim, ja sam nastavio emailovima tražiti čiste račune. Uz to, na Stalnom odboru (Tomašević, Rubić, Hitrec, Jurčević, Relković, Markić, Ilčić) su se o drugim pitanjima (javnim akcijama, marketingu, dizajnu itd.) do kraja zaoštrile svađe, naročito između Markićke i Relkovića. Stalni odbor je potom s neuobičajenim mirom priredio i sljedeću sjednicu VVH, te pravodobno odredio datum njena održavanja (sredinom lipnja), koji je prilagođen većini članova VVH. Bilo je to zatišje pred buru.
Osim toga u Stalnom odbor usu izbili i sukobi zbog toga što su Ilčić-Markićka neovlašteno i tajno obavili dogovor s P. Čorićem iz HSP AS, da se na sastanku za uspostavu koalicije grubo eliminiraju ABH, HDS i HČSP, pa i oni mogu posvjedočiti o načinu djelovanja Hrastovih pučista.
Kako se odvijala ta pučistička sjednica VVH?
Najprije je Stalni odbor - na prijedlog Markićke, bez konzultacija s članovima VVH i bez moje nazočnosti – za jedan dan pomaknuo ključnu (pučističku) sjednicu VVH.
Odabran je dan i sat za koji se znalo da sam zajedno s kardinalom Puljićem i dva biskupa predstavljač važne knjige u crkvi Sv. Mati slobode. Vjerojatno to nije bilo slučajno, jer su pučisti iz iskustva mogli pretpostavljati da ću uporno pružati otpor.
Kasnije se pokazalo da su pučisti i njihovi vanjski gospodari i pomagači sve dobro pripremili, a ostali članovi VVH su bili kao „janje za klanje“, te ni moja nazočnost na sjednici VVH ne bi ništa promijenila.
Nekoliko dana prije ključne sjednice VVH postalo je jasno da se priprema puč. Naime, iz 6. izborne jedinice koju sam ja pokrivao i pripremao za osnivanje koordinacije javljeno mi je da je hrastovce u 6-toj iznenada uporno nazivala neka Ana Pažin iz GROZD-a, koja je rekla da je zadužena u jednom danu osnovati koordinaciju. Bit je bila u tome da GROZD (ilčić- Markićka i ekipa) i u 6-oj postavi svojeg koordinatora, koji je automatski postajao član VVH, a to je značilo još jedan glas pučistima u VVH, koji su se očigledno bojali da i „janje za klanje“ radi slični nemoralni posao.
Slučajno saznavši to, jedva sam stopirao pučističko osnivanje koordinacije za 6-tu, ali sam iz drugih nekoliko izbornih jedinica saznao da je operacija pučista uspjela, te da su prema poznatom Sanaderovom modelu „izabrali“ svoje koordinatore. Kad sam neke članove VVH telefonski obavijestio o dramatičnim terenskim događajima - predlažući da se žurno nađe Stalni odbor i odgodi sjednicu VVH dok se ne utvrdi što se to događa – nitko nije htio ni prstom mrdnuti.
Tako je došao petak, sredinom lipnja, i započela je sjednica VVH. Mogao sam biti nazočan pola sata i odjuriti na navedeno predstavljanje. Već prije sjednice bila je neuobičajena situacija. U prostorima Hrasta sjedila je i gomila nepoznatih ljudi, među kojima sam tek dva-tri poznavao (B. Prebeg, general Ž. Glasnović). Bili su to predstavnici postojećih ili nepostojećih 11 nepoznatih grupacija koje su pučisti doveli kao nove predstavnike u VVH. Uz njih je došlo i 5-6 novih koordinatora koje su uglavnom namjestili pučisti. Nedostajao je jedino koordinator 6-te u kojoj puč nije uspio, a sam se nisam htio služiti tom metodom koja je rušila Hrast i sva njegova vrijednosna načela.
Na početku sjednice sam rekao da za pola sata moram ići i predložio sam izmjenu dnevnog reda VVH, s time da prva točka bude rješavanje odnosa među utemeljiteljima, te da je to korektno prema novim članovima VVH koji mogu vidjeti u što ulaze, kako poslije ne bi rekli da su manipulirani. Miletić koji je vodio sjednicu počeo se žestoko protiviti ovom prijedlogu. Stoga sam predložio da sjednicu vodi netko drugi tko nije navijački raspoložen i nije bio toliko istaknut u dosadašnjim sukobima. Na to je I. Relković objavio da zbog stanja u Hrastu do daljnjeg zaleđuje svoj status u Hrastu.
Drama je bila na vrhuncu, jer su o dnevnom redu, o prijemu novih članova i o svemu drugom ipak odlučivali dotadašnji članovi VVH (ukupno 22), od kojih su na sjednici nedostajali Tuđman, Ledić i Dujmović (zakasnio i došao nakon pola sata, kad je sve bitno bilo odlučeno).
Na glasovanju o mojim prijedlozima bilo je veoma gusto, rezultat je bio 10:8 protiv mojih prijedloga (Relković je bio nazočan ali samozamrznut, a Dujmović je kasnio, dok Ledić i Tuđman nisu uopće došli). Šteta što se Relković samozaledio i što je Dujmović kasnio, jer bi u tom slučaju rezultat bio 10:10, pa bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi pučisti reagirali. Vjerojatno fizičkim nasiljem, kao dva tjedna kasnije na sjednici predsjedništva stranke.
Vrijedi zabilježiti ovih osam glasova: Tomašević, Markulin, Prosoli, Baćak, Marohnić, Tomljenović, Živković i Jurčević). Za mene osobno najveće iznenađenje je pučizam i cijela nemoralna uloga spavača koju je dugo igrao Rubić, te čini mi se smušena glasačka inercija Hitreca i njegov dosadašnji ostanak i supotpisivanje lažnih javnih izjava pučista. Za neke može iznenaditi i pučizam Mirjane Granić iz molitvenih skupina, no to nije iznenađenje ako znamo da je u najgore doba bila marljiva članica HHO-a.
Potom je uslijedilo provođenje pučističkog dnevnog reda, s kojim je petorka utemeljitelja Ilčić-Markić-Miletić-Ostojić-Rubić preuzela svu vlast u Hrastu i započela njegovo vrijednosno, organizacijsko i metodološko upropaštavanje.
Najprije su na sjednici primljeni novi članovi VVH (njih 17), koji su time dobili pravo glasa i odlučivali o sudbini Hrasta, iako gotovo svi nisu nijedanput bili u Hrastu. Kasnije se saznalo da su svi bili temeljito instruirani kako glasovati, a to je u Splitu na jednom kasnijem sastanku pred 20-ak ljudi javno priznao i Ilčić. Saznalo se kasnije da su instrukcije bile jednostavne. Cijela situacija u Hrastu im je predstavljena kao sudbonosni križarski rat katolika i Hrvata protiv nevjernika i Protuhrvata. A sličnom pričom su kasnije pučisti pokušali izmanipulirati i Hrastovu mrežu na terenu. Na sreću, uglavnom neuspješno.
Nakon prijema novih uglavnom čudnih članova i njihova ubrzanog predstavljanja (ime i prezime te najčešća fraza „ja sam hrvatski nacionalist“), isteklo je mojih pola sata i odjurio sam na predstavljanje. Kasnije sam saznao da je sve daljnje brojno pučističko glasovanje išlo kao po najlojalnijem loju.
Nakon višesatnog izbivanja, uspio sam se vratiti pred kraj te duge sjednice VVH i čuti kako prije kraja Miletić napušta sjednicu s obrazloženjem da mora ići kući, a Ilčić ga glasno ispraća pohvalom: „Bravo Krešo, odlično si odradio posao“.
Kada i kako je došlo do fizičkog obračunavanja?
U danima nakon puča u VVH stvari su se počele razbistravati i kod većine naivnih utemeljitelja i u Hrastovoj mreži na terenu. Odnosno, pučisti su pokušali svoj puč utemeljiteljima objasniti kao nešto sasvim uobičajeno i demokratsko, te zbog javnosti i mreže na terenu zadržati sva utemeljiteljska imena, ali u potpuno pasivnom položaju.
No, kao što pokazuju događaji i dokumenti ta pučistička priča ipak nije prošla, ni kod utemeljitelja niti na terenu.
Naime, u dugim raspravama na početku nastajanja političkog pokreta Hrast, utemeljitelji su predvidjeli i veliku vjerojatnost da će, prije ili kasnije, protuhrvatski interesi izvršiti pokušaj infiltracije i pučističkog preuzimanja pokreta Hrast. Stoga je u statut stranke Hrast ugrađen mehanizam da se zaštite ideje, vrijednosti i politički ciljevi pokreta Hrast.
Radi se o statutarnim odredbama po kojima sve važnije odluke u stranci donosi predsjedništvo stranke, kojeg su činili predstavnici utemeljitelja. Na temelju toga je za početak srpnja 2011. sazvana sjednica predsjedništva stranke Hrast. U međuvremenu je umro jedan član predsjedništva (M. Mikuljan). No svejedno, odnos snaga u predsjedništvu stranke bio je 7:5 u korist prevarenih utemeljitelja. Prije sjednice predsjedništva pučisti su pokušali preobratiti dio članova predsjedništva, no nisu uspjeli.
Stoga, kad se na početku sjednice pokazalo da su pučisti u manjini, Markićka daje signal Granićki i Rubiću da u prostorije sastanka pozovu skupinu uglavnom nepoznatih nasilnika s kojima je izravno izvan prostorija čekao i upravljao Ostojić. Po upadu nasilnika u prostorije s njima su – osim Ostojića - upravljali još Markićka i Rubić (koji su članovi predsjedništva stranke) te Ilčić i Miletić. Zanimljivo je da Ilčić, Ostojić i Miletić (kao i većina utemeljitelja) nisu osobno članovi stranke, te nisu imali što tražiti na sjednici predsjedništva.
O drskosti Ilčića i Miletića svjedoči i činjenica da su nepozvani došli na sjednicu predsjedništva, te su odbili zahtjev članova predsjedništva da napuste sjednicu. Tako su njih dvojica unutra čekali upad nasilnika.
Nasilnici su počeli fizički zlostavljati najmlađeg člana predsjedništva Živkovića te prijetiti ostalima. Stoga je član predsjedništva Tomašević telefonom pozvao policiju, pa je i on prije dolaska policije fizički napadnut. Zanimljivo je da je policija bila krajnje suzdržana, te su nakon odlaska policije u prostorijama ostali svi, uključujući i nasilnike. U toj situaciji Tomašević i Živković su nazvali nekolicinu utemeljitelja i obavijestili nas o svemu te da neizvjesnost i dalje traje. Nakon 40-ak minuta u prostorije smo došli Tomljenović i ja a potom i još neki utemeljitelji.
Budući su prostorije bile u posjedu udruge DIS, koja je te prostorije ustupila na korištenje Hrastu i još nekim udrugama i inicijativma, obavijestio sam sve nazočne da – zbog opće sramote i blamaže – Hrast više tu ne može održavati sastanke bez nazočnosti zaštitara.
Na to su pučisti dali znak nasilnicima te su zajedno u hordi s njima počeli iz prostorija otuđivati sve što im je došlo pod ruku: fotokopirku, računala i drugu informatičku opremu, dokumente, majice, letke itd. Zamolio sam Ilčića, Miletića i Markićku da se urazume te da barem naprave zapisnik toga što iznose, kako moja udruga DIS ne bi bila odgovorna za otuđenje stvari. No, sve troje me ignoriralo i slavodobitno se smješkalo, a Ostojić (kojeg inače dosta dobro poznajem) s pjenom na ustima je siktao prema meni: „Raskrinkat ću ja tebe! Saznat će se za koga radiš!“ Rekao sam mu da se sabere, te da promisli za koga on radi uvodeći latinoameričke „tupamaros“ metode u politički život u Hrvatskoj.
U toj suludosti nije mi preostalo drugo nego pozvati policiju radi otuđivanja imovine. Policija je brzo došla. No, znakovito je – osim konstatacije da sam ih pozvao i mojih podataka – policija nije ništa praktički poduzela, iako su nasilnici još uvijek otuđivali imovinu.
Dakle, ovo fizičko nasilje je temeljna demokratska granica koja predstavlja potpunu kompromitaciju i rušenje političkog pokreta Hrast, bez obzira kako će cijela stvar završiti u formalnopravnom smislu, a taj formalnopravni dio još traje.
Osim tih kratkoročnih negativnih učinaka, ta blamaža i sramota će sigurno poslužiti i za kompromitaciju budućih političkih pokušaja u koje će se uključivati domoljubi i vjernici, jer pučisti su se uporno predstavljali kao zastupnici kršćanskih i domoljubnih vrijednosti i interesa, a nalaze se ina čelu takvih udruga. Stoga treba očekivati da će se većina čestitih vjernika i domoljuba iz toga kruga ograditi od sramotnog i kompromitirajućeg postupanja Ilčića, Markićke, Miletića, Ostojića i Rubića.
Što se potom događalo u stranci Hrast?
Nakon nekoliko sati prekida, većina članova predsjedništva su nastavili svoju sjednicu i donijeli su legitimne odluke, između ostalih i odluku o brisanju iz članstva predsjednice stranke Markić i Rubića. Sve to je upućeno na verifikacijsku proceduru u nadležno Ministarstvo uprave.
No, ministarstvo je nakon proteka zakonskog roka, ovih dana, donijelo protudemokratsko i protupravno rješenje kojim izravno podupire pučiste tvrdeći da sjednica predsjedništva nije sazvana sukladno statutu, iako je sve napravljeno potpuno sukladno statutu. Ovo sramotno rješenje je potpisao ministar Mlakar.
Na taj način je očigledno da vladajuće državne institucije stoje iza cijele „nasilne operacije u Hrastu“, tj. puča, fizičkog nasilja i uništavanja političkog pokreta Hrast, te pokazuju što su vladajuće političke strukture u stanju poduzimati za onemogućavanje konstituiranja hrvatske politike u Hrvatskoj. Uostalom, nije to neka novost. Sjetimo se fizičkog i drugačijeg nasilja s kojim je Sanader prije desetak godina doveden na čelo HDZ-a.
Dakle, u ovom slučaju - i politički i formalnopravno - je odgovorna Vlada RH na čelu s J. Kosor. Ta korumpirana struktura i nadalje održava na životu pučističku skupinu, te će s njom do daljnjega postupati kao s golf-lopticom, koju će do izbora udarati u svim potrebnim smjerovima, kako bi se kompromitirali drugi pokušaji političkog zajedništva hrvatskih domoljuba.
Šira braniteljska populacija s vama se najbolje upoznala kada ste nastupili na braniteljskim prosvjedima koje je organizirala Akcija za bolju Hrvatsku i od strane branitelja ste izuzetno dobro prihvaćeni. Kako to da niste pristupili generalu Sačiću i Akciji za bolju Hrvatsku, i namjeravate li to učiniti?
Smatram da me braniteljska populacija dobro poznaje i iz rata i nakon njega, budući sam većinu svojeg javnog djelovanja protekla dva desetljeća podredio dosljednom zastupanju vrijednosti i interesa koje su branitelji iskazali tijekom obrana hrvatske države od srbijanske oružane agresije.
Od travnja, tj. zajedničkih prosvjeda s ABH neprekidno i intenzivno surađujem na dvije razine s generalom Sačićem i ABH. Prvo, na sve njihove pozive radi tribina, konferencija za medija i drugih javnih istupa, odazivam se odmah i bez ikakve zadrške. Drugo, s generalom Sačićem i sjajnim momcima i profesionalcima iz ABH radim na pokušaju koalicijskog okupljanja za izbore. Svima nam je jasno da bez toga zajedništva nijedna grupacija nema izgleda na uspjeh.
Stoga je sve podređeno ostvarivanju tog koalicijskog zajedništva. Stoga je i moj nestranački položaj najkorisniji za to zajedništvo, jer poznajem i u dobrim sam odnosima s nizom čelnika i osoba u manjim strankama, te procesu hrvatskog političkog zajedništva u ovoj situaciji mogu najviše pridonijeti ako nisam član nijedna stranke. Uostalom, zbog toga nisam bio ni član stranke Hrast, nego samo utemeljitelj i pripadnik pokreta.
Nakon HRAST-a, imali smo Hrvatski plamen, koji je isto tako promoviran kao baza za okupljanje domoljubnih Hrvata. Ljudi su već prilično zbunjeni od svih tih stranaka i baza, možete nam reći nešto više o tome?
Možda sve to zbunjuje na prvi pogled. No, na početku ovog možda i predugačkog razgovora naznačio sam izrazito nepovoljne okolnosti u kojima se pokušava roditi ozbiljna i uspješna hrvatska politika, te koliko puno treba biti razborit, optimističan, strpljiv i uporan.
Gotovo cijeli politički prostor u Hrvatskoj i BiH (stranke, mediji, novac itd.), kao i većina hrvatskih interesa i vrijednosti su okupirani, a okupatori dobro znaju da je za trajanje njihove okupacije najvažnije u ranoj fazi locirati, idnetificirati i razbijati hrvatsku politiku.
Stoga je i bilo u Hrvatskoj toliko pokušaja koji su razbijeni. To je kao načelni sukob dobra i zla. Zlo nema milosti i neprekidno djeluje i vreba, a posao dobra je da vjeruje u sebe te da nikao ne odustaje u pokušajima nadvladavanja zla i stvaranja dobra.
Sjetimo se, slično je bilo i u Hrvatskom domovinskom ratu. Nitko ozbiljan i stručan nije nam davao nikakve šanse. No, naše povjerenja u sebe, kreativnost i upornost te vjera u dobro koje činimo i branimo uspjelo je zaustaviti goleme količine moćnih oružja i interesa.
Tako je i sada. Moramo vjerovati u sebe i ono što radimo, te jasno razlikovati što su sredstva a što ciljevi. Stranke, pokreti, organizacije i druge stvari su sredstva za ostvarivanje političkih ciljeva. Pogrešno je na bilo koji način robovati sredstvima a ne ciljevima i svrsi.
Prema tome, Hrast, Hrvatski plamen i sve tome slično su sredstva, koja treba prilagođavati i mijenjati radi ostvarivanja političkih rezultata. To mijenjanje za sada nije naš izbor, nego nužda na koju nas tjera nadmoćniji neprijatelj. Kao u pravom oružanom ratu; ako ste slabiji i ne mijenjate slabo zaštićeni položaj, nastradali ste čim vas otkriju i opkole.
Svi koji smo hrvatski svjesni, moramo se potruditi razumjeti cijelu situaciju i naš nepovoljni hrvatski položaj, te ne samo promatrati i prigovarati, nego se pridružiti i djelovati. Propadanje stranaka, pokreta i ostalih sredstava ne smije kod nas razvijati malodušje i nevjericu, nego nas sve više podučavati i jačati. Ako je obrnuto, onda se ostvaruju ciljevi neprijatelja.
Prema tome, bit će još stranaka, pokreta i baza, dok se ne uspostave čvrsti hrvatski temelji, u koje su već ugrađene najrazličitije i brojne višestoljetne žrtve, odricanja i energije. Ta neće valjda odustati i predati se naš naraštaj koji je stvorio i obranio hrvatsku državu, i još je preostalo samo urediti hrvatske institucije.
Kakve su vaše daljnje namjere, vezano za politiku?
U izravnu politiku sam prvi put ušao prije približno dvije godine, u 58-oj godini mojeg života. Već to - ako se i ne zna moj životopis ili nisu pročitali moji brojni radovi i knjige – ukazuje da se radi o ozbiljnoj i promišljenoj odluci.
Dakle, veoma dobro sam znao u što ulazim, što me čeka i što hoću. Stoga budite uvjereni da neću odustati ni od djelovanja niti od ciljeva i svrhe koje veoma jasno javno izričem, ma štogod se oko mene događalo.
A Vama zahvaljujem što ste mi dali prigodu ovako opsežno progovoriti na našem iznimno važnom dragovoljačkom portalu
Zahvaljujemo na odgovorima i želimo Vam uspjeh u Vašim budućim političkim djelovanjima.

Objavio: dragovoljac.com

ZAJEDNO ZA NOVU HRVATSKU

2011-06-25T17:23:00.001-07:00

Zvonko Bušić: POZIV NA DOSTOJANSTVO I ODGOVORNOST

Subota, 25 Lipanj 2011 13:00

POZIV NA DOSTOJANSTVO I ODGOVORNOST

Zvonko Bušić
25.6.2011
Dan državnosti

Svakom Hrvatu u domovini i izvan nje sudbina je Hrvatske na srcu jer je to i njegova sudbina. Onaj tko to zaboravi, prije ili kasnije spozna da je bio u zabludi. Hrvati izvan domovine sastavni su dio hrvatskoga bića, i u njima su nemjerljivi potencijali za budućnost našeg naroda i domovine.

Kad god je Hrvatska bila u pogibelji, Hrvati izvan domovine su  priskakali u pomoć. Na žalost, njihovo domoljublje i spremnost na pomoć domovini bili su u nedavnoj prošlosti i zlorabljeni. Ipak, najveći je dio te pomoći iskorišten u svrhu naoružanja i obrane domovine.  Sa sigurnošću se može reći da se Hrvatska ne bi obranila bez pomoći izvandomovinske Hrvatske; u naoružanju, opremi, novcu i ljudstvu. Hrvatska je opet na raskrižju. Zemlja je u gospodarskoj, političkoj i moralnoj krizi. Za to krivicu najviše snose političke elite koje su - uz pomoć vanjskih čimbenika i preostalih jugokomunističkih struktura – sve više postavljane na vlast nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Vodstvo današnje vladajuće stranke je suprotnost onome koje je stvorilo državu. Vodeća oporbena stranka je izravna sljednica nekadašnje Komunističke partije. Te se dvije stranke namjeravaju smjenjivati na vlasti do potpunog uništenja hrvatske države i njezinog utapanja u naddržavnim asocijacijama.
Hrvatski generali osuđeni su u Haagu. Progon hrvatskih branitelja nastavlja se i na sudovima u Hrvatskoj, a u tu svrhu su ustrojena četiri specijalna sudišta u Hrvatskoj, rad kojih će nadgledati haška ispostava smještena u Sarajevu.
Moralna i politička destrukcija društvenog života odvija se kroz djelovanje specijaliziranih građanskih udruga financiranih iz inozemstva; bankarski sustav je u stranom vlasništvu, a uloga Hrvatske narodne banke svedena je na čuvanje interesa tog vlasništva; glasačko pravo Hrvata izvan domovine svedeno je na simboličnu razinu, dok je nacionalnim manjinama osigurano dvostruko pravo glasa, tako da se danas vlast u zemlji ne može ustrojiti bez blagoslova stranke donedavnih pobunjenika protiv Hrvatske; planiranim i nepotrebnim inozemnim zaduživanjem zemlja je od 2000-te naovamo dovedena na rub dužničkog ropstva, a svrha te operacije je rastakanje hrvatske države i konačno preuzimanje hrvatskog nacionalnog bogatstva ispod svake razumne cijene.
Sadašnje upravljačke elite u Hrvatskoj neće prestati s tim nečasnim i štetnim poslom. Neće stati jer dobro znaju što rade. Neće se promijeniti jer im zadatak nije da grade nego da rastaču već izgrađeno. Neće posustati jer oni koji njima upravljaju uvijek u pričuvi imaju svježu i spremnu novu skupinu poslušnika.
Uostalom, radi toga i postoje dvije ''partije'' u Hrvatskoj. Stoga se njih može zaustaviti samo udruženim djelovanjem svih domoljubnih snaga, ujedinjenih s ciljem očuvanja hrvatskog državnog suvereniteta, samostalnosti i slobode. Hrvatski suverenitet je nedjeljiv, neprenosiv i jedino čvrsto jamstvo hrvatskog opstanka, slobode i napretka.
Moj životni put znate. Živio sam i bio spreman umrijeti za jednu ideju. I nijednoga trenutka zbog toga nisam požalio jer ta ideja nije bila neka apstraktna misao nego živa stvarnost, zemlja, ljudi, povijest, mitovi i snovi o budućnosti, ukratko – Hrvatska! Najuzvišeniji trenutak novije hrvatske povijesti i ostvarenje svojih ideala dočekao sam u zatvoru, i činilo mi se da je svrha moga križa ispunjena i okrunjena veličanstvenom pobjedom hrvatske slobode.
Moje su molitve uslišane, i moji su se snovi ostvarili, ali nažalost Hrvatska koju sam zatekao nakon povratka iz američkog zatvora već je bila na putu propasti i samodestrukcije. Teško je bilo gledati kako su iz dana u dan bile blaćene njezine svetinje a uzdizali se njezini neprijatelji. Da sam se pravio da to ne vidim, izdao bih sve za što sam se čitavi život borio. Dragi prijatelji, uzmaka više nema, Domovina opet zove!  Svaki hrvatski domoljub odrekao bi se svojeg dosadašnjeg rada za domovinu kad se opet ne bi odazvao!
U ovom odlučnom trenutku Hrvatskoj su potrebni značajni ljudi koji su spremni vlastiti ego i vlastite interese podrediti ideji. Potrebno je snažno vodstvo, koje je nepodmitljivo, neokaljano, neustrašivo, odlučno, i sposobno artikulirati narodne interese.
Okupio sam na stajalištu obrane hrvatskog suvereniteta i vraćanja dostojanstva i ponosa hrvatskom radniku i branitelju, skupinu časnih, hrabrih i u hrvatskom narodu utjecajnih ljudi, svojevrsni Glavni stožer kojemu je glavna zadaća ujediniti raspršene domoljubne snage u jedinstvenu snagu koja će se na predstojećim izborima ponuditi kao jedina hrvatska nacionalna opcija i suprotstaviti se daljnjem rastakanju Hrvatske.
Svu svoju energiju i ugled spremni smo uložiti u stvaranje i jačanje takvog pokreta koji će biti brana daljem urušavanju hrvatske države i njezinom uvlačenju u neku novu južno-slavensku tvorevinu. Vrijeme je da konačno prihvatimo našu odgovornost i kao narod uzmemo vlastitu sudbinu u svoje ruke. Propustimo li to učiniti, povijest nam nikada neće oprostiti.
Sjetimo se kako je davne 1976 god. legendarni Bruno Bušić završio onaj „Poziv na dostojanstvo i slobodu“:
„Ovo su sudbonosni trenutci….vrijeme je da spoznamo sve zablude i odbacimo sva jalova očekivanja…..čuvajući osjetljivost zauvijek nazočne neizvjesnosti, mi se ne smijemo bojati mogućih žrtava i mogućih promašaja, jer zaista – svaka pogreška vrjednija je od pustoši, svaki je čin i žrtva vrednija od obamrlosti, a mi nemamo što izgubiti osim ropstva na koji ne možemo i ne ćemo pristati.“
Te su riječi i danas itekako relevantne.
Onda je cilj bio postići zajedništvo i hrvatsko nacionalno pitanje iznijeti na svjetsku pozornicu.  Sada je cilj kroz zajedništvo svih domoljubnih silnica na ovogodišnjim izborima u Hrvatski državni sabor i na vlast dovesti, po kriteriju poštenja, domoljublja, i sposobnosti, najbolje što naš narod ima.
Iako su to zamašni planovi, a vremena je malo, uz Božju pomoć i Vašu, dragi Hrvati i Hrvatice diljem svijeta, svesrdnu, moralnu, i žurnu novčanu potporu naša će domoljubna akcija sigurno nadmašiti sva očekivanja.
Članovi glavnog stožera:
Zvonko Bušić, dr. Davor Pavuna, dr. Goran Dodig, dr. Josip Jurčević, general Željko Sačić, Anja Šovagović Despot, Lidija Bajuk i Marko Perković-Thompson

*Mnogima je poznato na koje se sve načine novac može dostavljati glavnome stožeru. Za one koje će slati putem bankovnih transakcija ili osobnih čekova, privremena adresa je:
„Hrvatski Plamen“
Žiro račun: 24950091136006720
„NAVA Banka“ Zagreb Međunarodni kod: NVBAHR 22
Za transparentnost i sve priznanice jamčimo.

REAKCIJE NA UHIĆENJE ĐURE BRODARCA

2011-06-21T08:52:00.000-07:00

REAKCIJE NA UHIĆENJE ĐURE BRODARCA

Sačić: Nezadovoljni smo kriminalizacijom branitelja

Jurčević: Brodarac je pritvoren samo zato što je branio svoju zemlju i njezine građane

Željko Sačić smatra kako akcijskim planom vlada pretvara hrvatske ratne zapovjednike od žrtava agresije u ratne zločince, kako bi se, ocijenio je, poslije rata napravila revizija povijesti. Istaknuo je kako su u vrijeme agresije, kad je Brodarac stao na čelo obrane, dvije trećine banovinskoga područja okupirale JNA i srpske snage te da je od 94 tisuće Hrvata s tog područja protjerano 65 tisuća

Objavljeno: 21. 6. 2011. u 13:52 Zadnja izmjena: 21. 6. 2011. u 13:52

ZAGREB - Izražavamo nezadovoljstvo prema protuhrvatskoj politici ove vlade i njezina eksponenta glavnoga državnog odvjetnika Mladena Bajića, koji u sklopu akcijskoga plana kriminalizacije branitelja nastoje zatvoriti poglavlje 23 u pregovorima s Europskom unijom, zbog čega je uhićen i ratni zapovjednik sisačke policijske uprave Đuro Brodarac, izjavio je danas na konferenciji za novinare predsjednik Akcije za bolju Hrvatsku Željko Sačić.

FOTO: VJESNIKOVA ARHIVA

Predsjednik Akcije za bolju Hrvatsku Željko Sačić i Josip Jurčević

Sačić smatra kako akcijskim planom vlada pretvara hrvatske ratne zapovjednike od žrtava agresije u ratne zločince, kako bi se, ocijenio je, poslije rata napravila revizija povijesti.

Po Sačićevim riječima Mladena Bajića ucjenjuje glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, koji je, smatra Sačić, abolirao Ratka Mladića za zločine počinjene u Hrvatskoj. Osudio je zakonske ovlasti kojima se, ocijenio je, na temelju kleveta Save Štrbca mogu progoniti hrvatski branitelji te dodao kako se sprema progon 17 tisuća hrvatskih branitelja

Istaknuo je kako su u vrijeme agresije, kad je Brodarac stao na čelo obrane, dvije trećine banovinskoga područja okupirale JNA i srpske snage te da je od 94 tisuće Hrvata s tog područja protjerano 65 tisuća. Ubijeno je 500 hrvatskih ljudi, a na tom području je otkriveno i 39 masovnih grobnica, rekao je dodavši kako su masovni zločini počinjeni u Baćinu, Dvoru na Uni, Petrinji i Glini.
U obranu od agresije 8 tisuća dobro naoružanih vojnika JNA i njima pridruženih četničkih snaga domaćih Srba stao je s dragovoljcima Đuro Brodarac, istaknuo je Sačić dodavši kako vlada danas progoni upravo te ljude.
Po Sačićevim riječima Mladena Bajića ucjenjuje glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, koji je, smatra Sačić, abolirao Ratka Mladića za zločine počinjene u Hrvatskoj.
Osudio je zakonske ovlasti kojima se, ocijenio je, na temelju kleveta Save Štrbca mogu progoniti hrvatski branitelji te dodao kako se sprema progon 17 tisuća hrvatskih branitelja.
»Nećete uspjeti jer ćemo organizirati sve domoljubne snage i stvoriti zakonit pokret otpora protiv vlade i njezina državnog odvjetnika Bajića«, poručio je Sačić dodavši kako je politika zadnjih deset godina dovela u pitanje i sam opstanak hrvatskog naroda.

Prof. Josip Jurčević ocjenjuje kako se u Hrvatskoj događa civilizacijska, pravna, pravosudna i politička katastrofa. »Brodarac je pritvoren samo zato što je branio svoju zemlju i njezine građane«, rekao je Jurčević dodavši kako se od 150 masovnih grobišta otkrivenih u Hrvatskoj, 40 nalazi na sisačkom području.
Ocijenio je kako je Mladen Bajić radi osobne odgovornosti zatvorio nedužne stražare u splitskoj Lori te napomenuo kako se sada njihov predmet nalazi u Strasbourgu.
»U Hrvatskoj su se krivotvorili dokumenti da bi branitelji mogli biti suđeni u Haagu«, rekao je ustvrdivši kako u hrvatskim institucijama sjede pljačkaške i korumpirane bande.
Smatra kako je sramotno da državni odvjetnik bez ikakve istrage može podizati optužnice protiv branitelja, što je dio dogovora s Haagom.
Pozvao je medije da ne šute ili prešućuju opravdane reakcije hrvatskih branitelja koji su, istaknuo je, kao i svi građani dužni zaštititi našu budućnost.
Zvonko Bušić je odnos hrvatske vlasti prema braniteljima usporedio sa sudskim progonom silovane djevojke, koja je braneći se od napadača ogrebala nasilnike.
Dopredsjednik Akcije za bolju Hrvatsku Maks Slaviček podsjetio je kako se u hrvatskim zatvorima nalazi 40 Srba optuženih za ratne zločine dok je istodobno u zatvorima 347 Hrvata, koji su zemlju branili od srpske agresije. [Hina]

HRAST SE DOKAZAO KAO NOVA POLITIČKA SNAGA SPREMNA PREUZETI ODGOVORNOST ZA BUDUĆNOST DOMOVINE

2011-06-05T15:14:00.000-07:00

Hrast u tjedan dana u 14 hrvatskih gradova

Vremenska prognoza je u petak 27. svibnja, dan uoči javne akcije Hrasta, bila krajnje nepovoljna: dramatično pogoršanje, vjetar, kiša u cijeloj Hrvatskoj, osim na krajnjem jugu. Skupine volontera na pet strana Hrvatske čekale su “znak” za početak ili… Pa ne će nas valjda jedna kiša obeshrabriti?
Tiskovne konferencije i izjave za medije upriličene su u pet gradova: Zaprešiću (u središnjoj Hrvatskoj), Iloku (istok), Umagu (zapad), Murskom Središću (sjever) i Dubrovniku (jug).
Volonteri su u majicama sa znakom Hrasta prošetali trgovima i ulicama spomenutih gradova i u nenametljivom, ali odlučnom stilu pružili prolaznicima informacije o novom političkom pokretu - Hrvatskom rastu (Hrastu).

U Zaprešiću je bila kiša, pa je u središtu grada i oko tržnice bila gužva pod svim raspoloživim nadstrešnicama. Kad bi neka od skupina volontera krenula prema onima koje je netko već posjetio, digli bi letke u zrak da pokažu da su ih već dobili. U ime Velikog vijeća Hrasta u Zaprešiću su bili Hrvoje Hitrec, Ante Ledić, Krešimir Miletić i Marko Živković. U ime Vijeća grada Zaprešića konce akcije u rukama su držali Tomislav Malkoč, Mate Barun i Vedran Cesarec, te njihovi drugi brojni suradnici.

U Iloku je bilo nešto mirnije i nešto bolje vrijeme. Akciju predstavljanja Hrasta građanima ovog divnog srijemskog gradića vodili su članovi Velikog vijeća Hrasta Željko Tomašević i Ivan Marohnić. I ovdje, naravno, uz pomoć lokalnih članova Hrasta iz više slavnosnih gradova.
Željko Tomašević je u svojoj izjavi upoznao hrvatsku javnost s razlogom osnivanja, naravi, dosadašnjim sastavom i ciljem političkog pokreta Hrast, naglasivši da su dosadašnje političke strukture pokazale svoju nenacionalnu, nesocijalnu, korumpiranu i neuspješnu narav zbog čega je Hrvatskoj potrebna cjelovita društvena preobrazba koju mogu provesti samo moralni, stručni i odgovorni ljudi koji su životom posvjedočili svoje domoljublje, priznavanje općeljudskih vrijednosti i stručnost. Na upit o razlozima medijskog prešućivanja Hrasta, ukazao je da je preduvjet izbornog uspjeha, odnosno pobjede nad postojećim strukturama postignuće zajedništva moralno vjerodostojnih skupina i osoba, čega se postojeće političke strukture panično boje znajući da im ni jedna stranka samostalno ne može ugroziti održanje u političkom životu. Ivan Marohnić je ukazao na velike hrvatske gospodarske mogućnosti i stvarnu gospodarsku krizu uvjetovanu nesposobnošću i neodgovornošću, odnosno nebrigom postojećih političkih struktura za hrvatsku dobrobit i probitke. Naglasio je iznimne mogućnosti ovoga kraja u poljodjelstvu i proizvodnji hrane. Krunoslav Balentović je govorio o velikim mogućnostima gospodarstva u Slavoniji i Srijemu, koji s obzirom na raspoložive izvore mogu stvoriti stvarno blagostanje, a ne sadašnje stanje koje stvara ozračje beznađa i zapuštenosti.
Nakon tiskovne konferencije članovi Hrasta uputili su se u posjet Franjevačkom samostanu Svetog Ivana Kapistrana gdje ih je srdačno dočekao o. Flavijan Šolc, upoznao ih sa životopisom Svetog Ivana Kapistrana i čudima zadobivenim po njegovom zagovoru, udijelio blagoslov pokretu Hrast, a potom im pokazao baštinu samostana i samostansku knjižnicu. Zatim su članovi izaslanstva Hrasta nastavili građanima Iloka dijeliti Hrastove promidžbene letke.

U Umagu je akcija počela izjavom za Glas Istre koju je dao Ivica Relković, član Velikog vijeća Hrasta. Nakon toga slijedila je ležerna šetnja središtem grada i razgovor s građanima. Rijetki su prošli pored naših volontera a da nisu uzeli letak.

Sjevernu skupinu predvodili su Dražen i Kristina Bušić te Dražen Rajić. Dolasku u Mursko Središće prethodilo je gostovanje na Radiju 105 u obližnoj Selnici gdje je Dražen Bušić - član velikog vijeća Hrasta zajedno sa suprugom Kristinom i nekoliko volontera predstavio pokret Hrast. Došavši potom u Mursko Središće usljedila je podjela letaka i predstavljanje samog pokreta javnosti sa simboličnim početkom u pet do dvanaest. Građani Murskog Središća su sa interesom popratili ovu našu akciju te im se ovom prilikom zahvaljujemo na ljubaznom prijemu.

U Dubrovniku je bilo i sunčano vrijeme i sunčana akcija Hrasta. Ovdje su i volonteri bili iznenađeni otvorenošću prolaznika prema pokretu. Nerijetko su, uz letak koji su pružili, dobili povratnu rečenicu: Znam za vas i želim vam da uspijete!
Na tiskovnoj konferenciji su govorili Ivan Baćak, član Velikog vijeća i koordinator Vijeća Hrasta X. izborne jedinice i Josip Mikuš, koordinator Vijeća Hrasta grada Dubrovnika.
Slično je bilo i u gradovima u kojima se akcija toga dana odvijala u poslijepodnevnim terminima.

Članovi Hrasta koji su proveli akciju u Vukovaru, najprije su se pomolili pred Spomen obilježjem na Ovčari gdje je velikosrpski napadač 19/20. studenog 1991. mučki pobio medicinsko osoblje i ranjenike iz vukovarske bolnice. Nakon šetnje središtem Vukovara i podjele letaka građanima, volonteri Hrasta su posjet gradu heroju završilii još jednom molitvom, sada pred Spomen Križem na ušću rječice Vuke u Dunav.

Na jugu su članovi Hrasta poslije podne proveli akciju u Metkoviću i Opuzenu. U Metkoviću je organizirana i konferencija za novinare na Velikoj rivi ispred spomenika poginulim braniteljima s početkom u 17 sati. Prisutnim lokalnim medijima radio Naroni i portalu www.metkovic.hr pokret su predstavili Krešimir Jelovac zamjenik predsjednika Obiteljske stranke i član Vijeća Hrasta X. izborne jedinice, Josip Mikuš, koordinator vijeća za Grad Dubrovnik i mladi metkovski intelektualci dr. Božo Petrov i Milan Kapović iz vijeća Hrasta grada Metkovića. Cilj pokreta Hrast ,pod čiju je “krošnju” pristupilo dvadesetak udruga, političkih stranaka i mnoštvo istaknutih pojedinaca, je pobjeda na izborima za Hrvatski sabor i potpuna promjena političke kulture u Hrvatskoj.
Osim tiskovne konferencije predstavnici i simpatizeri Hrasta zadržali bi se se nekoliko sati na metkovskim ulicama u druženju s građanima, koji su razočarani trenutačnom političkom i gospodarskom situacijom pozitivno reagirali na koncept predizbora koji će omogućiti da u hrvatski sabor uđu pošteni, nacionalno i socijalno osjetljivi pojedinci.

U večernjim satima tridesetak aktivista Hrasta posjetilo Opuzen u kojem su također upriličili ležerno predstavljanje građanima.
Na sjevernom djelu Jadrana, umjesto poznate bure, Senj je oplahnuo dašak Hrastove javne akcije. I tamo se na ulicama komentirao novi pokret. I tamo se u ruci pregledavao Hrastov letak s nadom da je to - to.
Akcija javnog predstavljanja Hrasta na ulicama hrvatskim gradova nastavila se u nedjelju u Samoboru. Posebno je živo bilo na glavnom trgu gdje su se volonteri Hrasta najduže zadržali u razgovorima s građanima.

U nedjelju je Hrast zasađen i u Sinju brzom i bljeskovitom akcijom koja je počela od Trga kralja Tomislava a nastavila se okolnim ulicama. Aktivisti Hrasta i ovdje su podijelilii velike količine letaka. Svima koji su željeli čuti koju riječ uživo, objasnili su o kakvom se projektu radi. Na ovaj način Hrast je demonstrirao blizinu sa narodom i spremnost na neposredan kontakt “oči u oči”, na obilazak Hrvatske “od vrata do vrata”. Ivo Perišić, koordinator Vijeća Hrasta grada Splita dao je izjavu sinjskom Hit radiju. Sinj je osvojen neposrednošću i dobrotom!
U nedjelju Hrast se predstavio i na ulicama Omiša. I tu s moglo čuti ohrabrenje i potpora: Samo da uspijete!

Ponedjeljak, 30. svibnja, prema novom državnom kolebljivom kalendaru, Dan hrvatskog sabora, bio je rezerviran za Split. Akcija je i provedena tijekom vikenda zbog Hrastove poruke umjerene prema izborima za hrvatskii sabor. Kao način predstavljanja Hrast je izabrao dolazak k narodu, a ne čekanje da ga netko drugi predstavi u javnosti. Evidentno je naime da „veliki“ mediji kao po dogovoru ignoriraju nazočnost Hrasta na hrvatskom političkom prostoru. Zato Hrast zna kako izravno doći do naroda. I zato Hrast ide tim sigurnim putem, s narodom uza se. Hrast je ovom akcijom poručio biračima da ga ne brinu zapreke i da će učiniti sve da Hrvati dobiju ono što žele: odgovorne zastupnike u saboru, odgovornu vlast i istinski demokratsku Hrvatsku.
Prvi tjedan Hrastovih javnih akcija diljem Hrvatske završio je u četvrtak 2. svibnja u Šibeniku. Jedan je volonter ovako izrekao svoje iskustvo i svoju nagradu sudjelovanja u akciji: Ljudi hoće, ljudi se nadaju, ljudi čekaju nešto kao Hrast. Sada je na nama da do njih dođemo u svakom kutku Hrvatske. Od grada do grada, od mjesta do mjesta, od vrata do vrata…
A ni lokalni mediji nas nisu prešutjeli. Dislociranu tiskovnu i Hrastovu akciju popratilo je 15 medija. Akciju smo u prvom tjednu proveli u 14 gradova. Podijelili smo na desetke tisuća letaka. Hrast u mnogim sredinama nije više samo stablo, nego i nada da se rađa pokret kojem će svatko moći biti grana, grančica, jedan list. Za novu Hrvatsku.
Akcijom su koordinirali: Ivan Tomljenović i Marko ŽIvković, uredski su je pomogli Emilko Stojić i Marijana Rajič, a isplanirao i provedbeno povezivao Ivica Relković.

HRVATSKO BUDJENJE

2011-05-23T15:57:00.001-07:00

Prva javna akcija Hrasta!

Pokret Hrvatski rast - Hrast organizira prvu masovnu javnu akciju upoznavanje građana s Hrastom od subote 28. svibnja do ponedjeljka 30. svibnja 2011. u više gradova u svim krajevima Hrvatske, od Umaga do Iloka i od Murskog Središća do Dubrovnika. Akcije će u raznim gradovima biti u subotu i nedjelju od 10 do 13 i od 17 do 20 sati te u ponedjeljak od 17 do 20 sati.
U tri dana planiramo obići više gradova u raznim dijelovima Hrvatske, predstaviti pokret Hrvatski rast građanima na ulicama i trgovima te na tiskovnim konferencijama. Gdje god se, prema planu koji ćete moći pratiti na našoj internetskoj stranici, budemo kretali, moći ćete nam se pridružiti u našim "otvorenim uredima".
Ako ste voljni volontirati (animacija građana i podjela letaka), molimo vas da nam e-mail adresu akcija@h-rast.hr javite broj mobitela, mjesto boravka, kada ste sve slobodni u navedene dane i eventualne druge želje i napomene. Organizatori će vas rasporediti po gradovima o čemu ćete na vrijeme biti obaviješteni.
Ako tih dana svratite do naših punktova, rado ćemo vas upoznati s našim pokretom. Točna mjesta i raspored akcija pratite na našoj internetskoj stranici.
Pridružite se! Sudjelujmo u rastu nove Hrvatske!
Hrvatski rast - Hrast

HRVATI U NJEMAČKOJ REKLI 'NE HAAŠKOJ PRAVDI'

2011-05-14T11:10:00.000-07:00

Stipe Pudja

FRANKFURT - Pod sloganima "Pravda izgubila ravnotežu" i "Recimo -ne- haaškoj nepravdi" , u subotu popodne na glavnom frankfurtskom trgu Römer održan je miran prosvjed na kojem su iseljeni Hrvata iskazali svoje neslaganje sa haaškom presudom generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.
Na prosvjedu se, po navodima policije, okupilo oko 650 prosvjednika.
Organizatori prosvjeda iz Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke, željeli su "senzibililizirati i upoznati njemačku javnost s činjenicom da Oluja nije bila udruženi zločinački pothvat".
Uz Jadranku Cigelj, bivšu zatvorenica u srpskom koncetracijskom logoru Omarska te član uprave
Međunarodne zajednice za ljudska prava (IGFM) u Frankfurtu Nijemca Karla Hafena, na skupu je govorio i dr. Slobodan Lang, poznati humanitarac iz Zagreba.
Dr.Lang je sa frankfurtskog skupa pozvao predsjednika drzave i predsjednicu Vlade da formiraju savjet uglednih pravnika i preuzmu odgovornost za obranu hrvatskih generala u daljnjem postupku.

Prosvjedni skup u Frankfurtu bio je prvi veći od sličnih prosvjeda koji tijekom ovog i idućeg mjeseca planira organizirati HSKNJ u Stuttgartu, Münchenu te pravaški bloka u Bonnu i najvjerojatnije Den Haagu za blagdan Sv.Ante i imendan generala Gotovine.

SLIJEDE NOVI HAŠKI UDARI PROTIV HRVATSKE

2011-05-09T06:24:00.000-07:00

Jedna od najvećih zabluda koju je Haška mreža nametnula u Hrvatskoj jest javno uvjerenja kako je haški sudski proces protiv 'šestorice' nevažan ili manje važan za Hrvatsku. A istina je tome suprotna, tj. taj sudski proces je najvažniji za hrvatsku budućnost u svakom pogledu, piše Josip Jurčević.

Stvari se polako vraćaju u normalu. Čini se da je prošao prvi javni udar prvostupanjske presude Haškog tribunala. Čini se da su svi pripadnici Haške mreže u Hrvatskoj ostali su na svojim mjestima, te mogu mirno nastaviti svoju razaralačku djelatnost.
Najodgovorniji u Hrvatskoj reagirali su predvidljivo, tj. krajnje neodgovorno. Vladajuća i oporbena upravljačka struktura najprije nas je obasipala lažnim izjavama da su šokirani, iznenađeni i razočarani, iako su godinama sustavno radili da presuda bude baš ovakva. Potom su neistinito tvrdili da se radi o presudi za pojedinačne zločine, a da su i Oluja i Hrvatski domovinski rat ostali blistavo čisti, iako je haška presuda prvenstveno presuda hrvatskoj državi, a to znači i Oluju i Hrvatskom domovinskom ratu.
Iza toga su opet pobjegli na svoje uobičajeno mjesto, tj. daleko od stvarnosti, izražavajući bezgraničnu vjeru da će konačna drugostupanjska presuda sigurno biti pravična. Neki su čak iznova lažno obećali kako će se sada stvoriti moćna udružena skupina briljantne obrane, koja će napokon u žalbenom postupku odraditi ono što nisu ni pokušali odraditi tijekom trajanja višegodišnjeg sudskog procesa. Iako je općepoznato koliko su i formalnopravno skučene mogućnosti u žalbenom postupku.
U sve se savršeno – kao i do sada – uklopio čelnik daleko najplaćenije obrane, koji je godinama – uz pomoć medija, širio lažne javne vijesti kako proces teče sjajno za njegova branjenika. On je sam zapanjujuće jednostavno izrekao da je obrana bila naivna, tj. potpuno nesposobna. Nesposobnost se zaista, ali samo na prvi pogled, mogla očitovati u činjenici da se obrana godinama bavila svime i svačime samo ne jedinom ključnom točkom optužnice – „udruženim zločinačkim pothvatom“.
Međutim, ne smijemo biti naivni te naivno prihvatiti samopriznanje naivnosti, jer se ta „naivnost“ obrane godinama savršeno uklapala u ciljeve tužiteljstva i ciljeve cijele Haške mreže. Isto tako, u ciljeve tužiteljstva i cijele Haške mreže savršeno su se godinama uklapale „šokirane“ institucije Republike Hrvatske.
U svakom slučaju, sačuvaj nas Bože žalbe koju će sastaviti ta „naivna“ obrana, uz pomoć „šokiranih“ institucija Republike Hrvatske.

Skladnost Haške mreže

Vlastodržačka struktura u Hrvatskoj je vjerojatno opet radosna i bezbrižna, jer misli da su haški udari odgođeni za narednih godinu ili dvije, koliko će vjerojatno trajati žalbeni postupak i izricanje konačne presude u slučaju „trojice“. Ta radost vlastodržaca se očituje u tome što su se proteklih dana već vratili svojoj staroj i sigurnoj pjesmi-uspavanci, kako se moramo baviti uobičajenim bitnim pitanjima oporavka gospodarstva i dovršetkom slavnih pristupnih pregovora s EU. Na tome valu radosti vjerojatno misle rutinski obaviti i naredne parlamentarne izbore.
No, toj očekivanoj idili objektivno prijete novi i još daleko veći haški udari. Radi se prvenstveno o prvostupanjskoj presudi šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine, koja presuda se može očekivati nakon ljetnog odmora, tj. uoči parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. O datumu izricanja ove, kao i drugih haških presuda, može se samo približno zaključivati na temelju dosadašnjih haških iskustava, jer nema propisanog roka u kojem se – nakon dovršetka rasprave - izriče presuda.
Zanimljivo je što se, prema nekim ranijim predviđanjima, izricanje prvostupanjske presude „šestorici“ očekivalo prije izricanja prvostupanjske presude „trojici“. No, dogodilo se obrnuto. Jedan od razloga tome je svakako i u činjenici što je tijek raspravnog postupka u procesu protiv „trojice“ bio pod potpunim nadzorom Haške mreže, a idilična skladnost tužiteljstva i članova sudskog vijeća bila je potpuno očigledna za sve koji su i površno pratili internetske prijenose raspravnog postupka. Stoga je presudu „trojici“ bilo zaista jednostavno sastaviti.
U ovaj haški sklad su se savršeno i sustavno uklopile i državne institucije RH, koje su pristale biti pokorne sluge haškog tužiteljstva, koje je i prema haškim pravilima tek jedna od dvije suprotstavljene stranke u sudskom postupku. Na taj način su državne institucije RH teško diskriminirale drugu stranku u sudskom postupku – optužene Hrvate iz RH i iz BiH.
„Usput“, a to je daleko najvažnije, državne institucije RH su tako – služenjem tužiteljstvu te mnogobrojnim opstrukcijama i krivotvorinama prema optuženima – bile jedan od glavnih čimbenika izgradnje optužnica i presuda u kojima se stvarno presuđuje hrvatskoj državi.
Taj haški okvir su vjerno slijedile i obrane „trojice“, koje su se utapale u sekundarnim i tercijarnim detaljima, pa je i s ove strane neokrznuta ostajala jedina ključna točka optužnice – „udruženi zločinački pothvat“.

General Praljak radi namjesto hrvatske države

Za razliku od potpuno kontroliranog tijeka sudskog procesa protiv „trojice“, haška idila u procesu protiv šestorice Hrvata iz BiH je najozbiljnije procesno, medijski i politički narušena zahvaljujući jednome od optuženih – generalu Slobodanu Praljku. On je očigledno bio i jedini od optuženih Hrvata - iz RH i iz BiH - koji je i prije odlaska u Haag shvatio cijelu hašku igru. General Praljak je shvatio da je Haški tribunal politički sud, te da za tužiteljstvo rade i korumpirano-izdajničke državne institucije RH. Isto tako, on je očigledno shvatio i da je velika većina obrana sinkronizirani dio haške predstave.
I ono najvažnije, general Praljak je shvatio da je „udruženi zločinački pothvat“ jedina bitna točka optužnice.
Zbog svega toga, general Praljak je – namjesto hrvatske države - uložio golemi napor i sredstva kako bi se temeljito propitala ta ključna točka optužnice u odnosu prema BiH. Najprije je organizirao prikupljanje te tematsku i pojmovnu katalogizaciju iznimno velike količine povijesnih izvora: pisanih i grafičkih dokumenata, literature i iskaza svjedoka, te izvornih video i audio zapisa.
Tu golemu povijesnu građu je digitalizirao i učinio je svima dostupnom putem internetskog portala, a najvažnije zbirke dokumenata su tiskane u velikoj nakladi i odaslane na nizove važnih adresa u svijetu. Tijekom trajanja sudskog procesa genaral Praljak je osobno koristio većinu kvote vremena koju je sud dodijelio njegovoj obrani, te je u izlaganjima iznio veliki broj činjenica, a goleme nizove dokumenata je službeno uveo u sudski proces.
Posebno je važno što je general Praljak sudskom vijeću predložio, a vijeće je prihvatilo da se napravi znanstvena ekspertiza o odnosu državnih institucija RH prema BiH u razdoblju 1990 – 1995. godine. Ekspertiza ne samo što je pokazala potpunu neutemeljenost „udruženog zločinačkog pothvata“ države RH prema državi BiH, nego je pokazala da je RH u iznimno velikoj mjeri – politički, vojno, humanitarno i na druge načine – kontinuirano pomagala uspostavu i obranu cjelovite države BiH.
Na taj način, nitko od zainteresiranih u svjetskoj politici, struci i javnosti neće moći reći da nije znao ili da nije bio pravodobno obaviješten o svemu što je relevantno u sudskom procesu protiv „šestorice“. To nikako neće moći reći ni nitko u sudskom vijeću, na kojem je odgovornost donošenja sudske presude te moralna odgovornost pred sudom pravne struke, javnosti i povijesti.
Stoga će biti višestruko i iznimno zanimljivo pratiti izricanje ove presude, jer se sudsko vijeće nalazi pod dva nepomirljiva pritiska. S jedne strane nalaze se brojne čvrste činjenice, a s druge strane su nelogične tužiteljske spekulacije o navodnom „udruženom zločinačkom pothvatu“ koje zastupaju krugove određenih moćnih međunarodnih interesa.
Jedini koji se uporno prave gluhi i slijepi su upravljačke strukture i mediji u Hrvatskoj. To je na neki način i razumljivo, jer je za njih čak i haško tužiteljstvo reklo da su u korist tužiteljstva dostavili i odradili više nego je i zatraženo. U tome „višku“ posebno mjesto pripada krivotvorinama na štetu optuženih, a koje krivotvorine su za svoje interne potrebe proizvele državne institucije RH.
Za razumijevanje koliko čvrsto haški interesi nadziru situaciju u RH, te koliki strah od istine imaju pripadnici Haške mreže u Hrvatskoj, znakovit je i odnos vlasti RH i medija u Hrvatskoj prema suđenju „šestorici“. Najprije je to suđenje bilo drastično iskrivljeno prikazivano i marginalizirano, a u najvažnijem – završnom – raspravnom razdoblju i gotovo potpuno prešućivano. Isto tako je u Hrvatskoj bila potpuno prešućena i iznimno važna ekspertiza.

Presuda „šestorici“ je najvažnija za Hrvatsku

Jedna od najvećih zabluda koju je Haška mreža nametnula u Hrvatskoj jest javno uvjerenja kako je haški sudski proces protiv „šestorice“ nevažan ili manje važan za Hrvatsku. A istina je tome suprotna, tj. taj sudski proces je najvažniji za hrvatsku budućnost u svakom pogledu.
Jedina ključna, i prva, točka optužnice svakom od šestorice Hrvata iz BiH glasi da su pripadnici „udruženog zločinačkog pothvata“, kojem su na čelu bile sve ključna državne, političke, vojne, policijske, sigurnosne i druge institucije RH. Optužnica kaže da je cilj toga navodnog „udruženog zločinačkog pothvata“ bio u etničkom čišćenju dijelova teritorija BiH, te njegovom pripajanju teritoriju RH. Pritom se u optužnici navodi da je „udruženi zločinački pothvat“ (država RH i optuženi pojedinci), radi postizanja navedenih ciljeva, počinio niz najtežih međunarodnih ratnih i humanitarnih zločina.
Iako je glavna točka optužnice protiv „trojice“ gotovo ista kao i u slučaju „šestorice“ (tj. „udruženi zločinački pothvat“), ipak se u slučaju „šestorice“ optužuje država RH da je najteže ratne i humanitarne zločine navodno počinila protiv državljana i države BiH, a u slučaju „trojice“ protiv dijela svojih državljana i dijela svojeg teritorija.
Stoga bi bile i daleko veće i dugoročnije sve štete – političke, percepcijske, identitetske, pravne i materijalne – koje bi imala hrvatska država, hrvatsko društvo i svi hrvatski državljani, u slučaju da bilo tko od „šestorice“ bude osuđen na temelju teze o „udruženom zločinačkom pothvatu“. Pritom, sama visina kazne - koja je i u slučaju „trojice“ i „šestorice“ veoma bitna za optužene i njihove najbliže – ne bi nimalo utjecala na ovu tragičnu sudbinu Hrvatske.
Dakle, drugi najteži haški udar na Hrvatsku moguć je u narednih nekoliko mjeseci. U takvim okolnostima, za sada treba samo tek podsjetiti da se u Haškoj mreži polako i sigurno priprema i treći haški udar na Hrvatsku, a to je povlačenje hrvatske tužbe koja je - pred stalnim Međunarodnim sudom u Haagu - podignuta protiv Srbije.
No, sve naznačeno zapravo i nisu neki veliki problemi, niti treba biti imalo malodušan, jer ipak nam je sretna najvažnija okolnost. Naime, i u svim hrvatskim haškim problemima odlučujući čimbenik su bile - i ostale su - državne institucije Republike Hrvatske. A o (ne)redu i osobama u njima ipak svojom izbornom voljom izravno odlučuju samo hrvatski građani.
Jesmo li – uoči presudnih parlamentarnih izbora- svjesni ove jednostavne i sjajne činjenice?

Josip Jurčević

Članak je preuzet s Dnevno.hr.

ISTINA ĆE NAS OSLOBODITI

2011-04-24T13:46:00.000-07:00

Od 2000. g. je počelo najkriminalnije razdoblje suradnje, jer je od tada pripremljena i provođena strategija suradnje s Haškim tužiteljstvom a ne sa Sudom. Ta kriminalna djelatnost je čak protivna i Ustavnom zakonu i osnovnim pravnim načelima, jer je tužiteljstvo stranka u sudskim postupcima.

Hrvatska je društvo neznanja
Prvostupanjskom presudom trojici hrvatskih generala u Hagu započeo je proces suočavanja hrvatskih građana s cjelovitom istinom i dijelovima istine o hrvatskom društvu i hrvatskoj državi. Budući je ta istina krivotvorena u iznimno velikim razmjerima i dimenzijama, suočavanje s istinom bit će iznimno složeno, dugotrajno, iznenađujuće i bolno. Nažalost, brojne ranije i manje bolne prigode za suočavanje s istinom smo propustili, te smo došli do ove teške razine s koje tek počinjemo. U tome smislu, pored svih golemih šteta, može se tražiti i tračak korisnosti u prvostupanjskoj haškoj presudi.
Prastara je i općevažeća izreka: „Znanje je moć“. Ta se jednostavna istina temelji na dubokoj mudrosti teoretskih promišljanja najvećih umova ljudske civilizacije, kao i na mnogobrojnim praktičnim iskustvima iz povijesti ljudske civilizacije. Sukladno tome nastala je i izreka koja kaže: „Najveća laž je ona laž koja se predstavlja kao istina.“
Obje izreke je nužno imati u vidu, ako se želi početi suočavati sa sadašnjom situacijom u Hrvatskoj. Naime, hrvatsko društvo se stoljećima držalo u neznanju, s osnovnim ciljem da moć u Hrvatskoj ostvaruju izvanhrvatski i protuhrvatski interesi. Neznanje se nije u Hrvatsku samo uvozilo, nego je najopasnije što su i institucije u Hrvatskoj, protokom višestoljetnog vremena, sve više pristajale proizvoditi neznanje, nanoseći i reproducirajući pregoleme, dugotrajne i raznovrsne štete hrvatskome društvu.
Naslage neznanja u Hrvatskoj su višegeneracijske i višedimenzionalne. One su duboke, široke i visoke, te međusobno isprepletene i međuovisne. Zbog toga je neznanje u Hrvatskoj duboko ukorijenjeno u duhu, umu, psihi, mentalitetu i emocijama mnogobrojnih pojedinaca, te gotovo svih organizacija i institucija.
Zbog svega naznačenog je suprotstavljanje neznanju u Hrvatskoj iznimno, složeno, teško i opasno, jer se sudara s veoma osmišljenim i izgrađenim izvanhrvatskim interesima, te sa svim vrstama unutarhrvatskih otpora koji proizlaze iz naopake strukturiranosti institucija u Hrvatskoj i iz iracionalne prirode neznanja, predrasuda, stereotipa i zabluda.
Tko god je u Hrvatskoj pokušavao ili se pokušava suprotstaviti neznanju nailazio je i nailazi na sve vrste očekivanih i velikih problema, koji su tipični za takove situacije, jer oni koji su konzervirali svoju moć u Hrvatskoj nastoje je makijavelistički očuvati - svim sredstvima.
Kompleks manje socijalne i nacionalne vrijednosti
Među najveća opća osnovna neznanja u Hrvatskoj svakako pripada stereotip kako je Hrvatska mala – po površini teritorija i broju stanovnika – pa zbog toga navodno nemože biti samostalne hrvatske države. Ili, ako Hrvatska već i može biti samostalna država, onda to navodno nije nikako dobro, ni za Hrvatsku niti za cijeli svijet. O nerazumnosti ove besmislice – tj. kompleksu manje socijalne i nacionalne vrijednosti -moglo bi se nadugačko teoretizirati.
No, za rušenje ovog stereotipa najsnažnija je činjenica da su i u starijoj i novijoj povijesti postojale, te da i danas postoje uspješne države koje su – po broju stanovnika i površini teritorija – slične ili znatno manje od Hrvatske. Za to je najbolji, te vremenski i prostorno najbliži, primjer Republike Slovenije, koja je više nego dvostruko stanovništvom malobrojnija i površinom manja od Republike Hrvatske (RH).
Uz to, Slovenija je prvi puta postala samostalna država 1991. g., što je sigurno bio identitetski i politički nedostatak u odnosu na hrvatsku povijest. Slovenija je, kao i Hrvatska, izašla iz istoga totalitarizma kao i Hrvatska, te su obje zbog toga naslijedila i mnoge slične probleme. Međutim, Hrvatska je sada pred društvenim, nacionalnim i državnim rasulom, a Slovenija je veoma stabilna država sa sve snažnije konstituiranim državnim i nacionalnim interesima.
Prvenstveni razlog te goleme razlike je u kakvoći upravljačkih struktura u Sloveniji i u Hrvatskoj. Slovenske institucije su veoma samosvjesne, suverene, obrazovane, nacionalne i socijalne, a institucije u Hrvatskoj su potpuna suprotnost svemu tome. Tu dramatičnu razliku proteklih dvadesetak godina možemo svakodnevno prepoznavati u svim vrstama međudržavnih slovensko-hrvatskih odnosa: graničnih, političkih, gospodarskih itd.
Osnovna hrvatska haška određenja
No, vratimo se hrvatskim haškim problemima. Nakon nedavne objave prvostupanjske presude i sve žešćeg i artikuliranijeg nezadovoljstva velike većine hrvatskih građana, u upravljačkim strukturama u RH se razvija sve veća panika i raznovrsni bijeg od odgovornosti. Zajedničko obilježje ove panike i bijega jest ponavljanje ili proizvodnja još većih količina neznanja.
Jednim smjerom neznanja se nastoji bitno umanjiti svijest o svekolikim katastrofama koje će po hrvatsku budućnost imati haške presude (tim smjerom idu svi dijelovi Haške mreže). Drugim smjerom neznanja se želi očuvati javna iluziju kako će se svi problemi riješiti u žalbenom postupku (glavni zastupnik ovoga smjera je Vlada RH na čelu s J. Kosor).
Trećim smjerom se odgovorne skupine i pojedinci međusobno optužuju, kako bi umanjili svoju odgovornost i prikrili svoje sudioništvo (najglasniji u ovom smjeru je S. Mesić). Četvrtim smjerom se najviše vrijeđa zdravu pamet hrvatskih građana jer se tvrdi kako su protupravnosti, laži i veleizdaja bili navodna pravna i časna obveza svih državnih dužnosnika i građana RH (glavni zastupnici ovoga smjera su I. Josipović i V. Pusić).
Peti smjer je šutnja i promjena fokusa, kao poseban oblik javnoga govora (u ovom smjeru je najveća gužva; od M. Bajića do J. Perkovića, J. Manolića i ostalih znanih i neznanih pozadinaca).
U toj raznovrsnoj i sve zgusnutijoj halabuci nastoji se prikriti cjelovita istina i njeni dijelovi, te zamoriti javnost do iscrpljenosti u kojoj će se odustajati od suočavanja s istinom.
Kako bi se pridonijelo da taj plan ne uspije potrebno je sažeto izreći nekoliko osnovnih neupitnih istina.
Prvo, u slučaju „trojice“ i „šestorice“ stvarno se sudi hrvatskoj državi pod optužbom da je nastala na najgorim vrstama ratnih zločina. To znači da se sudi svim hrvatskim državljanima i hrvatskoj budućnosti.
Drugo, u žalbenom postupku pravnim se sredstvima nemože i neće biti uklonjena jedina temeljna točka optužnice, a to je da je Republika Hrvatska „udruženi (ili „zajednički“) zločinački pothvat“ (UZP ili ZZP). Za optužene pojedince je važna visina kazne, ali za RH je jedino važno što će se osuđujuća presuda (bez obzira na visinu kazne) temeljiti na „zajedničkom zločinačkom pothvatu“.
Treće, bilo koju korist za RH ili pojedine optuženike nesmije učiniti ni jedan pojedinac ili sadašnje skupine u institucijama RH, koji su sudjelovali u građenju teze o „zajedničkom zločinačkom pothvatu“. Ako, kojim slučajem, bilo tko od njih to i pokuša učiniti, odmah će završiti prema poučku detronizacije „Sanader“, ili prema još gorim i ovdje viđenim poučcima. Naime, svi oni su „zapakirani“ korupcijom ili drugim uobičajenim načinima.
I četvrto, najvažnije: sve ključne hrvatske državne institucije i ključni pojedinci su bitno, sustavno i dugotrajno zajednički sudjelovali u izgradnji haške teze da je RH zapravo „zajednički zločinački pothvat“. Osim njih, u to su na različite načine bile uključene ili uvučene brojne niže institucijske razine u RH i mnogobrojni pojedinci u njima. Zapitajmo se, tko je to u institucijama RH odustao od toga protupravnoga i prljavoga posla, te to javno izrekao i odbio izvršiti veleizdajničke naloge?
Ključne institucije i pojedinci
Hrvatski je sabor, kao formalno najviše tijelo vlasti, donosio niz presudnih katastrofalno destruktivnih zakonodavnih odluka, i/ili je imenovanjima, nečinjenjem i na druge načine pokrivao sve haške i druge deformacije institucijskog sustava u RH. Između ostalog, već krajem ljeta 1992. g. Sabor je donio prvi zakon o oprostu, a u proljeće 1996. g. je izglasan i ključni protuustavni Ustavni zakon o suradnji s Haškim tribunalom, koji je otvorio sva kasnija haška i druga vrata svih veleizdaja i rušenja suverenosti RH.
Sve Vlade RH, od 1996. g., su formalno i stvarno bile operativni nositelj tzv. suradnje s Haškim tribunalom, a za tehničke poslove je osnovan i poseban Ured Vlade.
Od 2000. g. je počelo najkriminalnije razdoblje suradnje, jer je od tada pripremljena i provođena strategija suradnje s Haškim tužiteljstvom a ne sa Sudom. Ta kriminalna djelatnost je čak protivna i Ustavnom zakonu i osnovnim pravnim načelima, jer je tužiteljstvo stranka u sudskim postupcima.
S time je bila zapečaćena sudbina svih optuženika, ali i sudbina RH, jer je u toj strategiji državni sustav RH postao izvršitelj svih – istražnih, procesnih, političkih, medijskih i drugih - naloga Haškog tužiteljstva. Glavni haški tužitelji i tužiteljice su od tada imali status božanstva kod svih ključnih pojedinaca u sustavu vlasti RH, jer je osobna karijera svih njih ovisila o volji i mišljenju Haškog tužiteljstva.
Vlada RH je čak i sama proizvodila lažne dokaze kako bi pojedini Hrvati mogli biti osuđeni u Hagu, a najveća žrtva tih krivotvorina je Dario Kordić. Iako je ovaj skandal premašio traženja Haga i naknadno je dokazan u Hagu, nije se promijenila ni sudbina D. Kordića, niti se u Hrvatskoj itko od nadležnih osvrtao na tu zastrašujuću činjenicu, što zorno svjedoči o dubini duhovne i upravljačke krize u kojoj se nalazimo.
Kriminalnu strategiju suradnje s Haškim tužiteljstvom su pripremili i formalno usvojili Vlada RH i Hrvatski sabor, a glavni stručni dio posla odradio je Ivo Josipović, koji je prijedlog strategija najprije poslao na uvid Haškom tužiteljstvu, a tek potom Vladi i Saboru. Zbog tih i sličnih poslova Haška mreža je I. Josipovića nagradila kandidaturom i pobjedom na predsjedničkim izborima u RH, te sve njegov dosadašnje poteze treba razumijevati iz te činjenice.
Bivši Predsjednik RH (S. Mesić) je dva mandata na mjestu predsjednika RH „kupio“ suradnjom s Haškim tužiteljstvom, a u tome se posebno ističe njegovo krivokletstvo, tj. lažno svjedočenje u korist Haškog tužiteljstva. O tome postoji i dokumentirana knjiga, no to u Hrvatskoj nije ni okrznulo moć Haške mreže.
Državni odvjetnik Mladen Bajić je postao jedan od ključnih i najmoćnijih operativaca Haškog tužiteljstva i Haške mreže u RH. Nakon duge stagnacije, dogodio se prije desetak godina munjeviti skok karijere i (pre)dugi opstanak M. Bajića na iznimno moćnom mjestu Glavnog državnog odvjetnika RH. Bajić je ulaznicu u Hašku mrežu „kupio“ više nego sramotnim odrađivanjem slučaja Lora.
Haška mreža je u RH - prema haškim kriterijima - obučila i instalirala dio državnog odvjetništva i pravosudnog sustava za tzv. nacionalna suđenja za ratne zločine. U brojnim optužnicama i presudama tog „hrvatskog“ pravosudnog sustava izrečene su daleko besmislenije, sramotnije i teže inkriminacije na račun RH, nego što je to izrekla nedavna prvostupanjska presuda u Hagu.
Ako neko prvostupanjsko vijeće u RH ne pristane sudjelovati u veleizdajničkoj montaži Haške mreže, tada na scenu stupa korumpirani Vrhovni sud RH, koji do besvijesti ponavlja suđenje dok se ne pronađe sudsko vijeće koje će ispuniti želju Haške mreže. Glede ovoga najupečatljivije je suđenje u slučaju Hrastov.
Ustavni sud RH je rekao sve o sebi činjenicom da već 15 godina šuti o ustavnoj tužbi koja je podnesena protiv Ustavnog zakona o suradnji s Hagom.
Posebno je teško, ali i neophodno važno, suočiti se i sa činjenicom da je proces razaranja hrvatske države započeo - vremenski i sadržajno - usporedo s procesom njezina nastajanja i obrane. O tome potpuno jasno svjedoči i ova hrvatska haška dimenzija. Naime, nedvojbeno je da su velike količine dokumenata – uključujući i ključne državne tajne - stizale u Hag i godinama prije 2000. godine, a dostavljali su ih moćni dijelovi strukture i moćni pojedinci iz političke i izvršne vlasti te obavještajnih službi RH.
O svemu tome uskoro će - radi svojih potreba i interesa - javno konkretno i argumentirano progovoriti različiti dijelovi Haškoga tribunala.
Na koncu ovoga kolumnističkog pregleda treba istaknuti još jednu iznimno važnu činjenicu. A ta je, da su veliki i ključni dijelovi obrana optuženih Hrvata bili dijelovi Haške mreže, te su također radili na štetu svojih branjenika, a s time i na štetu RH. Ovu temu je osobito važno otvoriti i s njome se suočiti tijekom žalbenog postupka, kako se u njemu ne bi nastavili vući katastrofalni potezi obrana. Primjerice, i pravno i laički je znakovito, da su se obrane trojice bavile svim i svačim samo ne rušenjem jedine glavne točke optužnice, tj. „udruženim zločinačkim pothvatom“. To se nikako ne može tumačiti njihovim neznanjem ili „naivnošću“.
Prema svemu naznačenom može se zaključiti da u institucijskom sustavu RH godinama zaista postoji golemi udruženi zločinački pothvat, koji sustavno djeluje protiv interesa države Republike Hrvatske i hrvatskoga društva. Hrvatski građani su odgovorni suočiti se u punoj mjeri sa ovom činjenicom.
Suočavanje s istinom obuhvaća i rješavanje problema, ili uskoro neće biti ni hrvatske države, a potom niti hrvatskoga društva. Budimo svjesni biblijske mudrosti: „Samo istina će nas osloboditi“.

Josip Jurčević

Članak je preuzet s Dnevno.hr

POSJET HRVATSKIM ISELJENIČKIM ZAJEDNICAMA U SAD I KANADI

2011-04-24T13:32:00.000-07:00

(17. ožujka – 4. travnja 2011.)

Organizatori trotjednog posjeta prof. dr. sc. Josipa Jurčevića hrvatskim iseljeničkim zajednicama u SAD-u i Kanadi bili su Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Počasni bleiburški vod i Dokumentacijsko informacijsko središte. Glavni koordinator cjelokupnog posjeta na sjevernoameričkom kontinentu bio je gospodin Damir Radoš, ugledni hrvatski iseljenik iz Kalifornije. Program posjeta pripreman je nekoliko mjeseci, a u dogovorima je sudjelovao niz hrvatskih iseljeničkih organizacija i brojni ugledni hrvatski iseljenici.
Prvi poticaj odlaska prof. Jurčevića u Sjevernu Ameriku bio je povezan s akcijom iseljenih Hrvata na širem području Los Angelesa glede prikupljanja donacija za dovršetak izgradnje Vojnog groblja na Bleiburškom polju i predstavljanja triju knjiga koje govore o značajnim temama suvremene hrvatske povijesti (Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima i Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990.-1995. kojima je autor J. Jurčević, te knjiga Bože Vukušića HRB – rat prije rata).
No, s obzirom da se Hrvatskoj u međuvremenu sve više i brže produbljavala društvena, gospodarska i politička kriza, hrvatski su iseljenici pokazivali sve više interesa i za odgovarajuća aktualna tematska predavanja prof. Jurčevića, poglavito stoga što je on jedan od utemeljitelja novoga hrvatskog političkog pokreta Hrvatski rast (Hrast). Zbog tog interesa, mediji hrvatskih iseljenika su najavljivali dolazak prof. Jurčevića pa je, između ostalog, g. Zlatko Jelinić je na Hrvatskom radiju Vancouver (www.radiovrh.ca) objavio jedan razgovor, a g. Zdravko Belančić, na radiju Zvuci Hrvatske (www.soundofcroatia.com i www.newstalkcleveland.com), objavio je nekoliko opsežnijih razgovora s prof. Jurčevićem.

Donacijska večer u Los Angelesu (19. ožujka)
    Pokrovitelji boravka prof. Jurčevića u Los Angelesu bile su hrvatske iseljeničke organizacije Udruga Hrvatski dom, United Herzegovina te Hrvatska katolička župa sv. Ante. U zrakoplovnu luku u Los Angelesu sletio je prof. Jurčavić u četvrtak 17. travnja navečer gdje su ga dočekali g. Tomislav Mamić i njegova kći Jadranka. Obitelj Mamić, koja živi u Long Beachu, bila je domaćin prof. Jurčeviću tijekom njegova boravka na području Los Angelesa.
    U petak popodne prof. Jurčević imao je duži radni sastanak s g. Radoslavom Artukovićem, koji već godinama ulaže puno truda kako bi dokazao da su njegova oca Andriju Artukovića vlasti SAD-a protupravno izručile bivšoj Jugoslaviji. Još više nastojanja g. Artuković posvećuje pokušajima pronalaženja posmrtnih ostataka svojega oca, koji je umro u zatvorskoj bolnici u Zagrebu (u Šimunskoj ulici). Komunistički režim bivše Jugoslavije zatajio je sudbinu mrtvoga tijela Andrije Artukovića a, nažalost, ni nakon dvadeset godina postojanja samostalne i demokratske hrvatske države Radoslavu Artukoviću ni hrvatska vlast ne daje nikakvu informaciju, koja je i temeljno ljudsko pravo i opći civilizacijski čin.
    U petak navečer, u Long Beachu, je održan sastanak s nekoliko istaknutih hrvatskih iseljenika koji su sudjelovali u pripremi donacijske večeri i dolaska prof. Jurčevića u Los Angeles. Između ostalih, pored g. Mamića, bili su nazočni dr. Mirko Giaconi, Drago Simovac, Ferdo Brkić, Vlado Lonza i Radoslav Artuković. U lijepoj uspomeni ostali su komentari o mons. Feliksu Diomartiću, dugogodišnjem župniku župe Sv. Ante, koji je sada u mirovini.
    U subotu 19. travnja navečer, u Hrvatskoj katoličkoj župi sv. Ante u Los Angelesu, održana je dugo pripremana donacijska večer za dovršetak izgradnje Vojnog groblja na Bleiburškom polju. Župa je zapravo Hrvatski centar koji se sastoji od prekrasne crkve sv. Ante i hrvatskog doma s velikom dvoranom, a sagrađeni su 1996. g. donacijama iseljenih Hrvata, čiji se popis nalazi u predvorju doma. Iseljeni Hrvati i prof. Jurčević najprije su bili na sv. misi koju je predvodio don Mate Bižaca. Ovaj iznimno marljiv svećenik, koji je već 17 godina među iseljenim Hrvatima, posljednjih je godina putujući župnik koji sam pokriva nekoliko hrvatskih župa od Los Angelesa do San Pedra.
    Nakon sv. mise u dvorani je održana donacijska večer na kojoj se umjesto planiranih 130 odazvalo čak 200-tinjak Hrvata. Program su obogatili sjajnim izvedbama pjevačka skupina i folklorno društvo iseljenih Hrvata.
    Predavanje prof. Jurčevića odnosilo se na uzroke i posljedice Bleiburške tragedije. Poseban je naglasak stavljen na komunističke i partizanske povijesne izvore koji najtemeljitije svjedoče i o Bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda. Prema komunističkim ideolozima proizlazi da je komunistička ideologija najzločinačkija ideologija u cijeloj povijesti čovječanstva, jer je tumačila da se bilo koja značajnija društvena promjena, uključujući i uspostavu komunizma, može dogoditi jedino primjenom neograničenog revolucionarnog nasilja. Uz to, nakon nasilnog osvajanja vlasti, komunisti su teorijski zagovarali i praktično primijenjivali tzv. diktaturu proletarijata koja je određena kao najžešći i najnemilosrdniji rat u povijesti, u kojem se komunisti obračunavaju sa svim svojim neistomišljenicima.
    Isto tako, naglasio je prof. Jurčević, jugoslavenski komunističko-partizanski dokumenti nedvojbeno svjedoče da je poratni zločin nad Hrvatima sustavno, politički i organizacijski pripremio i zapovijedio vrh Komunističke partije Jugoslavije na čelu s desetim svjetskim mega-ubojicom Josipom Brozom Titom. Najstrašniji i najmasovniji zločini bila su masovna pogubljenja bez bilo kakvih suđenja i vođenja evidencije, a o njima svjedoči preko 1600 masovnih prikrivenih grobišta koja su do sada evidentirana u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Posljedice Bleiburške tragedije su mnogostruke i dugotrajne, a kreću se od demografskih do identitetskih, te smo premalo svjesni da pola stoljeća komunističke strahovlade u Hrvatskoj predstavlja produženu Bleiburšku tragediju koja značajno utječe i na mnogobrojne današnje deformacije i probleme hrvatske države i hrvatskoga društva.
    Iseljeni Hrvati su s velikom pozornošću pratili predavanje prof. Jurčevića, a nakon završetka izlaganja uslijedila su brojna zajednička pitanja te potom i pojedinačni razgovori tijekom cijele večeri.

Predavanje u Sacramentu (20. ožujka)
    Sutradan, u subotu prijepodne, prof. Jurčević je zrakoplovom stigao u Sacramento, glavni grad Kalifornije. Jednodnevni domaćin prof. Jurčeviću bio je g. Mile Župan, koji je rođen u Gospiću. Mile Župan je u iseljeništvu već više od pola stoljeća, a od toga čak 50 godina neprekidno živi u Sacramentu.
Hrvatska iseljenička zajednica u Sacramentu nije previše brojna ali je iznimno dobro organizirana i uspješna. Svake godine u lipnju se u Sacramentu održava Hrvatski festival širokoga sadržaja – od predstavljanja hrvatskih knjiga i folklora do različitih natjecanja i kušanja bogatstva raznolikosti hrvatske kuhinje. Tada se u Sacramentu okuplja više tisuća Hrvata iz Kalifornije i drugih država SAD-a, a obvezno su i pozvani gosti iz Hrvatske. Hrvatski festival je potpuno otvoren i za brojne oduševljene posjetitelje koji nisu podrijetlom Hrvati.
    Prije 15-ak godina u Sacramentu je osnovana Hrvatska školska zaklada koja svake godine daje pet stipendija studentima lošijeg imovnog stanja iz Hrvatske i BiH, a glavni kriterij je školska uspješnost kandidata. Zbog vrsnoće rada i dosljednosti Zaklada je dobila izniman društveni status u SAD-u, a nedavno i u Hrvatskoj. Središnja osoba u djelovanju Zaklade je hrvatska iseljenica gđa Maryann Pavić. Jedan od bivših stipendista ove Zaklade je i sve uspješniji hrvatski stručnjak dr. sc. Božo Skoko.
Prije 12 godina iseljeni Hrvati su u Sacramentu sagradili iznimno lijepi Hrvatsko američki kulturni centar koji veoma uspješno komercijalno posluje. U sklopu doma je i hrvatska knjižnica, koja čeka novu pošiljku knjiga i suvremeno katalogiziranje postojeće zbirke. Uz to, Centar je u potrazi za mladim znanstvenikom koji bi temeljito istražio i napisao knjigu o povijesti hrvatskih iseljenika u Sacramentu.
Već u danu dolaska, u kasnijim popodnevnim satima, prof. Jurčević je u Hrvatsko američkom kulturnom centru održao predavanje o različitim vrstama stradavanja Hrvata u suvremenoj povijesti. Osnovna misao vodilja bile je stara iskustvena izreka da je zajednica koja ne poznaje vlastitu povijest osuđena na njezino ponavljanje, s time da svaki naraštaj zbog neznanja misli da se to samo njemu događa. Posebno je naglašeno da su se stradavanja Hrvata – u ratnim i mirnodopskim razdobljima proteklih stotinjak godina – događala zbog vrlo sličnih uzroka, u sličnim okolnostima i sa sličnim posljedicama. Stoga se može govoriti o prepoznatljivom modelu stradavanja Hrvata u suvremenoj povijesti, koji se neprekidno ponavlja.
Kako se ne bi pomislilo da je riječ o samo teorijskoj spekulaciji, prof. Jurčević je za najtragičniji konkretni primjer naveo da se 150-ak grobišta, koje je u Hrvatskoj ostavila srbijanska oružana agresija (1990.-1995.), nalaze na istim lokalitetima na kojima i grobišta iz 1945. godine. Isto tako, u oba su slučaja veoma slične tehnike (hladno oružje, masakriranje itsl.) prouzročile stradavanje, s veoma sličnim propagandnim obrazloženjima i u sličnim povijesnim okolnostima.
Budući se o Bleiburškoj tragediji u komunističkoj Jugoslaviji nije smjela izgovoriti niti jedna riječ, to je utjecalo na golema neznanja a s time i na nepripremljenost novih naraštaja za događaje početkom 1990-ih. Stoga je važno mlađe naraštaje sustavno upoznavati s povijesnim iskustvima, ne radi negativnih osjećaja mržnje ili osvete, nego kako bi se moglo prepoznavati i što je više moguće preventivno djelovati na opasnosti koje prijete u budućnosti, zaključio je prof. Jurčević. Nakon svršetka izlaganja, nazočni Hrvati su postavljali veliki broj pitanja o konkretnim događajima i različitim detaljima, poglavito iz razdoblja Hrvatskog domovinskog rata.
Sutradan ujutro, prof. Jurčević je s g. Županom još jednom posjetio Hrvatsko američki kulturni centar iz kojeg je, prije podne, automobilom krenuo prema dva sata vožnje udaljenom Burlingamu, kod San Francisca.

San Jose (21. ožujka)
    U Burlingamu je prof. Jurčevića dočekao g. Damir Radoš, koordinator cjelokupnog posjeta hrvatskim iseljenicima u Sjevernoj Americi. Damir Radoš ima dugogodišnju i veoma uspješnu poslovnu karijeru u Americi.
Kad je 1945. imao tek dvije godine, Damir Radoš je u Hrvatskoj ostao pod izmišljenim prezimenom, dok su mu roditelji prolazili Bleiburg i izbjegličke logore, te su potom stigli u Južnu Ameriku. Tek 12 godina kasnije Damir Radoš je iz Hrvatske, posredovanjem Međunarodnog crvenog križa, preko Italije stigao roditeljima u Argentinu.
Njegova majka, Dragica Krog Radoš, prije i tijekom Drugog svjetskoga rata, imala je uspješnu glumačku karijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu, a i danas, s navršenih 93 godine, iznimnim šarmom osvaja sve koji je imaju priliku upoznati.
U posjedu Damira Radoša nalazi se drugi dio pisane ostavština velikog hrvatskog prijatelja Charlesa Michaela Mc Adamsa, a prvi je dio ostavštine predao hrvatskoj Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu sam autor Mc Adams, za koju nije primio ni potvrdu ni zahvalu. Sličan se neprihvatljiv čin dogodio i dipl. ing. Branku Leskovaru kada je 27-godišnji materijal Hrvatskog radio programa iz San Francisca proslijedio na adresu NSK-a.
    Hrvatska katolička župa Uznesenja Marijina iz San Josea već je u ponedjeljak predvečer (21. 3.) organizirala predavanje prof. Jurčevića. San Jose je jedan od brojnih kalifornijskih gradova u kojima se barem od 19. st. mogu pratiti tragovi hrvatskog iseljeničkog života. Hrvatska župa u San Joseu je osnovana dosta kasno, tek 1975. godine. Prvi je župnik bio fra Petar Topić, a velike tragove ostavili su fra Dujo Boban i njegov pomoćnik, sadašnji župnik, fra Ante Jurić.
Zahvaljujući g. Aldu Štembergu, predavanje je održano u obližnjem gradiću Sunnyvale, u dvorani dubrovačkog restorana Delmonte, gdje se za tu prigodu okupilo 100-tinjak hrvatskih iseljenika. Prije predavanja g. Radoš je prof. Jurčeviću omogućio kraći razgovor s gospođom Živkom Mareš Randić koja je istraživač u Arhivu za Jugoistočnu Europu na Hoover institutu pri Sveučilištu Stanford. Gđa. Mareš Randić je naglasila da Arhiv raspolaže iznimnom i izvornom građom i za suvremenu i stariju hrvatsku povijest, te da ta građa još čeka na hrvatske istraživače.
U uvodnom dijelu izlaganja prof. Jurčević je govorio o povijesnom nasljeđu koje je utjecalo na suvremeni hrvatski identitet, nastanak i obranu Republike Hrvatske i sadašnje političke odnose u Hrvatskoj. Središnji se dio izlaganja odnosio na potpuni nesklad između hrvatskih golemih objektivnih razvojnih mogućnosti i duboke sveopće krize koja ugrožava temelje hrvatske državne i društvene stabilnosti. S jedne strane su iznimna hrvatska prirodna bogatstva, zemljopisne datosti, geopolitički položaj i socijalni kapital, prema kojima bi Hrvatska trebala biti jedna od razvijenijih, stabilnijih i sigurnijih europskih država, u kojoj žive sretni i egzistencijalno zbrinuti ljudi. S druge strane je sve veća sveopća kriza, siromaštvo, vanjski dug, korumpiranost, nesigurnost, neizvjesnot i nezadovoljstvo, koji potresaju Hrvatsku.
Prof. Jurčević je naglasio da se - usprkos teškog povijesnog nasljeđa i šteta izazvanih srbijanskom oružanom agresijom – glavni razlog sve veće krize u Hrvatskoj nalazi u katastrofalno lošem načinu upravljanja Hrvatskom. Strukture koje upravljaju Hrvatskom su asocijalne, anacionalne, nestručne i nemoralne te korupcijom i neodgovornošću razaraju sve hrvatske potencijale, vrijednosti i interese. Stoga je, zaključio je prof. Jurčević, u Hrvatskoj nuždno izvršiti duboke duhovne i upravljačke preobrazbe, a to se jedino može učiniti ako se u institucije hrvatske države i društva dovedu nepotrošeni, stručni i moralni te dokazano socijalno i nacionalno odgovorni ljudi. Ta upravljačka promjena mora biti cjelovita i duboka, a može se izvršiti u sljedećem krugu parlamentarnih, lokalnih i predsjedničkih izbora.
Taj je očiti zadatak jednostavno prepoznatljiv, no za njegovo izvršenje – naglasio je prof. Jurčević – potrebno je zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske, slično onom koje je već pokazao naš naraštaj prije 20-ak godina kada se stvarala i branila samostalna hrvatska država. Tada je obavljen daleko najteži, najopasniji i najveći dio hrvatskog posla, a sada je preostalo dovršiti još samo desetinu toga povijesnog procesa.
Nakon izlaganja prof. Jurčevića razvio se dugačak razgovor, u kojem su se pojedini ugledni hrvatski iseljenici prisjećali primjera sudjelovanja iseljene Hrvatske u nastanku i obrani Republike Hrvatske, te konkretnih primjera sve većeg razočaranja postupanjem hrvatskih državnih institucija.

Povijesni susret u Burlingamu (22. ožujka)
    Sutradan, u utorak, održan je planirani radni sastanak prof. Jurčevića sa skupinom uglednih i uspješnih hrvatskih iseljenika iz sjeverne Kalifornije. Između ostalih, nazočni su bili gospođa Zora Ljoljić te gospoda Velimir Sulić, Aldo Štemberga, Jozo Pranić, Božidar Orlović, Leon Galić, Nedjeljko Miličević i Damir Radoš. Gospodin Milan Cvitanović nije zbog bolesti nazočio sastanku.
    Razgovor je bio isključivo usmjeren na traženje načina s kojim hrvatsko iseljeništvo može pridonijeti izlasku Hrvatske iz gospodarske, društvene i političke krize. Najprije su analizirani dosadašnji krupni i sustavni propusti, kako oni načelni tako i oni konkretni u kojima su tijela hrvatske države odbijala gospodarsko i drukčije sudjelovanje hrvatskih iseljenika u razvoju Hrvatske. Prof. Jurčević je navodio brojne primjere drugih europskih i izvaneuropskih iseljeničkih zemalja (Irska, Italija, Grčka, Turska, Izrael, Kina, Rusija), koje su proteklih desetljeća koristile globalne okolnosti za integracijski proces sa svojim iseljneištvom, u kojem su i iseljeničke zemlje, i zemlje useljenja, i iseljeništvo ostvarivali goleme gospodarske, kulturne, političke i drukčije koristi.
    Za Hrvatsku je posebno poučan primjer Irske, koja je do sredine 80-ih godina 20. stoljeća imala slične razvojne probleme kao i sadašnja Hrvatska (siromaštvo, zaostala gospodarska struktura, nezaposlenost, korupcija, iseljavanje mladih i uspješnih). Tada je Irska odlučila iskoristiti potencijale svojega iseljeništva. Najprije su izvršene promjene zakonske i upravljačke regulative, a potom su krenule investicije i potuno restrukturiranje gospodarstva, te je Irska postala jedna od vodećih zemalja u informatičkoj industriji (hardware i software). U samo desetak godina Irska se preobrazila u jednu od najrazvijenijih zemalja Europe s najvećom kupovnom moći stanovništva.
    Profesor Jurčević je skrenuo pozornost da je prvi problem Hrvatske u neuspješnim i korumpiranim partitokratskim upravljačkim strukturama u Hrvatskoj, koje onemogućavaju bilo koji pozitivan pomak. S druge strane iznio je svoja istraživačka saznanja da brojni uspješni hrvatski iseljenici iz cijeloga svijeta već 20-ak godina šalju stalne ukupno goleme donacije malim političkim strančicama i sličnim grupacijama u Hrvatskoj, koje ne samo što ne ostvaruju nikakve uspjehe u Hrvatskoj, nego izbjegavaju zajedništvo trošeći donacije na svoje sebično neuspješno samoodržavanje. Tako se zapravo radi dvostruka šteta Hrvatskoj. S jedne strane troše se golema sredstva bez rezultata, a s druge strane se u zasićenom prostoru političke razjedinjenosti onemogućava konstituiranje novih demokratskih snaga.
Budući da je Hrvatska sada kao i 1990-ih godina na sudbonosnoj prekretnici i pred imperativom oblikovanja zajedničke izborne nacionalne liste, prof. Jurčević je predložio da hrvatsko iseljeništvo prestane i s najmanjim donacijama, dok političke strančice, grupacije i inicijative ne postignu i javno objave konkretni program zajedništva. A hrvatsko iseljeništvo će odmah prići osnivanju zajedničkog fonda s kojim će moći pravodobno pomoći zajedničku nacionalnu izbornu listu. Ako se izborno zajedništvo ne ostvari, tada će se sredstva iz fonda uložiti u školovanje djece poginulih branitelja ili u druge nacionalno korisne projekte.
Taj je prijedlog jednodušno i s oduševljenjem prihvaćen u sjevernoj Kaliforniji te će se, kako je najavljeno, žurno predložiti i drugim hrvatskim iseljeničkim zajednicama, s potencijalnim proširenjem na cijeli sjevernoamerički kontinent kao i na druge kontinente. Dogovoreno je da se nastavak turneje prof. Jurčevića koristi u svrhu promicanja i što bržeg ostvarenja toga projekta.
Ako se dogovori, postignuti na ovom sastanku, prosuđuju na temelju dosadašnjeg djelovanja sudionika prema Hrvatskoj, te njihovog ugleda i utjecaja u hrvatskom iseljeništvu, onda se ovaj susret s velikim pouzdanjem može nazvati povijesnim susretom.
Nakon sastanka, a prije večernjeg leta za Vancouver, g. Radoš je u svoj dom odveo prof. Jurčevića, gdje je imao prigodu upoznati njegovu šarmantnu majku te potom vidjeti drugi dio pismohrane nedavno preminulog hrvatskog prijatelja C. M. McAdamsa.

Vancouver (23. i 24. ožujka)
U utorak navečer (22. 03.) u Vancouveru su prof. Jurčevića dočekali g. Zlatko Jelinić i g. Franjo Mihalić s Hrvatskog radija Vancouver, koji je zajedno s Ujedinjenim Kanadskim Hrvatima (UKH), ogranak, „Kralj Tomislav“ i Hrvatskim kulturnim centrom (HKC) bio organizator posjeta prof. Jurčevića iseljenim Hrvatima na području Vancouvera. Pojedinačno, najveći posao obavio je g. Zlatko Jelinić, koji je hrvatski iseljenik od 1988. godine. U Kanadi je g. Jelinić član HSS-a, a u emisijama radija intenzivno i veoma kvaliteno prati sva važnija zbivanja u Hrvatskoj i hrvatskom iseljeništvu.
U srijedu prijepodne odveli su g. Jelinić i g. Mihalić prof. Jurčevića u posjet kampusu Sveučilišta UBC (University of British Columbia), koje je jedno od najvećih i najopremljenijih u Kanadi. Na raspolaganje se kao iznimno kvalitetan vodič po sveučilištu stavio dr. sc. John Uzelac, ljubazni hrvatski iseljenik drugoga naraštaja, također član UKH-Vancouver te dugogodšnji član odbora UKH-Vancouver. John Uzelac je godinama upravljao velikim školskim sustavima i na toj je temi doktorirao. Iznio je obilje podataka o obrazovnoj i poslovnoj dimenziji sveučilišnih sustava u Kanadi i SAD-u, koje se velikim dijelom financiraju donacijama ili golemim dugoročnim investiranjem u proizvodnju znanja i usisavanje svekolike pameti koja se locira bilo gdje u svijetu.
O praktičnom izgledu i uvjetima studija i rada na ovom sveučilištu je najkorisnije ne govoriti, stoga što bi - čuvši to - mnogi u Hrvatskoj mogli odustati i od studiranja i od držanja nastave. U cijeloj toj priči najznačajnije je za Hrvatsku što su sva načela i detalji toga suvremenog društva znanja suprotni svim načelima i detaljima koji su na djelu u Hrvatskoj. Tako je i J. Uzelac, jedan od oko 800 Hrvata, koji imaju sjajne sveučilišne karijere na uglednim zapadnim sveučilištima, a zatvorena su im vrata znanstveno-sveučilišnog sustava u Hrvatskoj, kojoj žele pomoći iz domoljubnih razloga.
U sklopu Sveučilišta nalazi se sjajni (arhitekturom i postavom) Antropološki muzej koji je posvećen materijalnoj i duhovnoj kulturi Indijanaca u Kanadi, koje su u protekla dva stoljeća europski osvajači sveli na nekoliko sve oskudnijih rezervata.
Na povratku iz kampusa odveli su g. Jelinić i g. Mihalić prof. Jurčevića u ured uglednog kanadskog odvjetnika g. Tomislava Duševića, tajnika udruge i zaslužne osobe za opstanak Hrvatskog Radija Vancouver. Gospodin Dušević Hrvat je drugoga naraštaja kojeg su hrvatski iseljenici svojedobno kandidirali za počasnog konzula RH u Vancouveru, s time što bi sve troškove snosili iseljenici. No, g. Dušević nije mogao proći u korumpiranoj kadrovskoj križaljci Republike Hrvatske, koja je za to mjesto predvidjela jednoga javno nepoznatog obrtnika.
Potom su g. Jelinić, g. Mihalić i prof. Jurčević posjetili fra Duju Bobana, župnika Hrvatske katoličke župe srca Marijina u Vancouveru. Fra Dujo je niz godina bio župnik u San Joseu (SAD), a potom je preseljen u Vancouver, gdje mu pomaže fra Drago Gverić koji je godinama bio misionar u Africi.
Istoga dana navečer (23. 3.) u Hrvatskom kulturnom centru (HKC) Kralj Tomislav u Vancouveru organizirana je prva večer s prof. Jurčevićem. HKC je sagrađen 1986. godine radom i donacijama hrvatskih iseljenika, a glavni nositelji bila su tri ogranka UKH: Kralj Tomislav, Lijepa Plavka i Hrvatski Vitezovi. Prvi ogranak UKH (Kralj Tomislav) na području Vancouvera osnovan je 1957. godine.
Na predavanju je prof. Jurčević sintetički govorio o temama triju knjiga koje su ovom prigodom predstavljene (Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, HRB – rat prije rata, Odnos RH prema BiH 1990.-1995.). Posebni je naglasak bio na Bleiburškoj tragediji i ulozi koju je hrvatsko iseljeništvo imalo u hrvatskom nacionalnom i državotvornom suprotstavljanju komunističkoj Jugoslaviji, jer je te dvije teme najviše izravno proživljavala i većina Hrvata u Kanadi. Iseljeni Hrvati su desetljećima čuvali i razvijali mnoge sastavnice hrvatskog nacionalnog identiteta koje su u domovini bile potpuno onemogućene nasiljima jugoslavenskog komunističkog režima. Zahvaljujući hrvatskom iseljeništvu sačuvana je i uspomena na Bleiburšku tragediju.
Sve to se najbolje očitovalo u približno dvije tisuće različitih novina i drugih periodičnih izdanja te brojnih knjiga koje su izdavale hrvatske iseljeničke organizacije diljem zapadnoga svijeta, od obiju Amerika, preko zapadne Europe, do Australije. Osim toga, tajna jugoslavenska policija ubila je približno 80 hrvatskih političkih iseljenika, a izvršeno je preko dvadeset neuspjelih atentata, otmica i pokušaja otmica.
U višesatnom razgovoru nakon izlaganja prof. Jurčeviću je postavljen veliki broj konkretnih pitanja i komentirane su različite negativnosti koje su prema iseljeništvu dolazile iz Hrvatske i u proteklih dvadeset godina. Prof. Jurčević je sličnosti odnosa institucija u Hrvatskoj prema hrvatskom iseljeništvu - i od bivše Jugoslavije i od samostalne Hrvatske – objasnio činjenicom što su bivše jugoslavenske strukture te njihovi biološki potomci i ideološki sljedbenici sačuvali većinu institucijske moći i u Republici Hrvatskoj.
U četvrtak prijepodne g. Jelinić je organizirao posjet Sveučilištu Simon Fraser, na kojem studira 35.000 studenata, a od toga je 45% Kineza, što je dobrim dijelom povezano i s bijegom velikog broja Kineza iz Hong Konga krajem prošloga stoljeća. Izvrstan vodič po sveučilištu bio je Ivan Jelinić koji na njemu i studira treću godinu computing science.
Poslijepodne su g. Jelinić i prof. Jurčević posjetili dom Hrvatske seljačke stranke, koja je u Kanadi osnovana 1930. godine. Ogranak HSS-a u Vancouveru počeo je djelovati 1931. godine, ali je rad uskoro zamro, te je obnovljen 1951. godine. Predsjednik HSS-a u Vancouveru je g. dipl. ing. arh. Mladen Plećko i g. Bepo Cecić. Gospodin Plećko je prof. Jurčeviću pokazao prostorije doma i pismohranu HSS-a te mu je darovao nekoliko zanimljivih knjiga. Dio prostora u domu HSS-a je ustupljen vokalno instrumentalnom sastavu Grah i ječam kojega predvode Josip (Josa) Jurilj i Ante Pocrnić.
Nakon toga je prof. Jurčević imao sastanak s iskrenim simpatizerima UKH-a g. Božom Krilićem i g. Darkom Kovarikom, a potom se pridružio i g. Mirko Šakić. Taj sastanak je s proširenim sastavom UHK nastavljen predvečer u HKC Kralj Tomislav, a posebno detaljan razgovor je bio s gđom Đurđom Krilić, predsjednicom UKH-Vancouver.
Potom je u velikoj dvorani HKC održana tribina na kojoj je prof. Jurčević predstavio novi politički pokret Hrvatski rast - Hrast i inicijativu osnivanja iseljeničkog fonda za potporu zajedničkoj nacionalnoj izbornoj listi. Posebno detaljno je obrazložen način organizacijskog djelovanja Hrasta i model predizbora koji će po prvi put omogućiti da u Hrvatski sabor uđu stvarni narodni zastupnici, jer su svi dosadašnji izbori u Hrvatskoj bili partitokratski te su u Sabor dovodili predstavnike stranaka koji nisu bili odgovorni narodu.
U dugom razgovoru nakon izlaganja nazočni su hrvatski iseljenici iskazali veliku potporu stvaranju zajedničke nacionalne izborne liste na sljedećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj te su se suglasili s potrebom stvaranja iseljeničkog fonda.

Chicago (25. – 27. ožujka)
    U petak predvečer (25. 3.) prof. Jurčević je stigao u zrakoplovnu luku u Chicagu, a dočekao ga je g. Ante Romac, član Hrvatskog kulturnog društva (HKD) Napredak, koje je bilo i organizator ovoga posjeta hrvatskim iseljenicima u Chicagu. U Chicagu je prof. Jurčević bio smješten u prekrasnoj spomeničkoj zgradi Hrvatskog etničkog instituta (HEI), kojeg su 1975. g. ustanovili hrvatski franjevci. HEI je najznačajnija institucija iseljene Hrvatske jer predstavlja višestruku riznicu nacionalne i kulturne baštine hrvatskog iseljeništva. Institut je toliko značajan da je uključen i u američki institucijski sustav kao odgojna i znanstvena ustanova. Institut s velikom ljubavlju i marom vodi ravnatelj fra Ljubo Krasić.
HEI ima arhiv, knjižnicu, muzej i knjižaru. U arhivu se čuva raznovrsna i mnogobrojna dokumentacija hrvatskih iseljeničkih organizacija i uglednih pojedinaca s područja SAD-a i Kanade. Knjižnica ima 12.000 knjiga i brojne kolekcije periodike, sve uglavnom objavljeno u hrvatskom iseljeništvu. U muzeju se čuvaju najrazličitiji predmeti koji pripadaju hrvatskoj etnološkoj baštini. Od 1996. g. u institutu se prikuplja i posebna kolekcija o Međugorju.
Osim prikupljanja i čuvanja hrvatske nacionalne i kulturne baštine, institut održava predavanja, organizira i postavlja izložbe, pomaže istraživačima, studentima i učenicima. Posebno je značajno što institut promiče studij hrvatskoga jezika i potiče pripremu priručnika i pomagala, a na tome području posebne zasluge pripadaju Ljubi Krasiću i Vinku Grubišiću.
Već godinama središnja osoba hrvatskog crkvenog (franjevačkog) ali i cjelokupnoga hrvatskog društvenog života na području Chicaga je fra Jozo Grbeš, koji je nakon svršetka studija filozofije i teologije u Londonu (Engleska) godine 1992. stigao. u New York. Od 1996. živi u Chicagu, gdje 2001. preuzima dužnost župnika u Hrvatskoj katoličkoj župi sv. Jeronima, koja je osnovana 1912. godine. Kada se nekog Hrvata upućuje u Chicago ili kada se nešto korisno ili dobro u njemu namjerava napraviti, svi koji znaju situaciju u Chicagu kažu da svi putovi vode prema fra Jozi Grbešu.
Stoga nije čudno što je cijeli plan boravka prof. Jurčevića u Chicagu pripremio fra Jozo te ga detaljno izložio na sastanku u Institutu u petak navečer, a suglasni s planom su bili i fra Ljubo Krasić i g. Ivan Jureta - predsjednik Napretka.
U subotu je prijepodne fra Ljubo Krasić nekoliko sati pokazivao prof. Jurčeviću nacionalno blago Instituta te je na koncu prof. Jurčević zaključio kako bi bilo iznimno korisno da veći broj Hrvata doktorira na još neistraženoj povijesnoj građi Instituta, jer bi tako svjetlo dana ugledala bogata povijest iseljene Hrvatske.
Cijelo popodne je fra Jozo Grbeš znalački i neumorno vodio i upoznavao prof. Jurčevića s različitim dijelovima Chicaga u koje su ugrađeni i brojni hrvatski prinosi, a posjetili su i niz općih čikaških znamenitosti. Između ostalog posjećeni su veličanstveni i svjetski poznati Indijanci koje je ovjekovječio Ivan Meštrović, te javna obilježja koja je grad Chicago trajno posvetio Hrvatu drugog iseljeničkog naraštaja, Miku Bilandžiću, jednom od najpoznatijih gradonačelnika Chicaga. Prošlo se pored kuće Muhameda Alija i kuće obitelji Obama te kroz kvart u kojem nije preporučljivo zaustaviti auto. Posjetilo se i razgledalo veliki Isusovački fakultet, ali i monumentalnu katedralu svjetske crkve koja zgodno tvrdi da nema svećenike nego samo vjernike (The Bahai House of Worship). Na kraju razgledavanja i poduke koju je primio o Chicagu prof. Jurčević je priznao fra Jozi Grbešu da se osjeća kao da je godinama živio u Chicagu.
Navečer je fra Jozo Grbeš odveo prof. Jurčevića u Hrvatski kulturni centar, gdje je snimljen razgovor za Hrvatski radio. Nakon toga se u Centru nekoliko sati vodio razgovor s tridesetak uglednih hrvatskih iseljenika, a najviše je bilo riječi o aktualnoj nepovoljnoj situaciji u Hrvatskoj, te o načinima kako pridonijeti promjeni toga stanja. U razgovoru je veoma aktivno sudjelovalo i desetak mlađih Hrvata drugog iseljeničkog naraštaja, a neki od njih su duže vremena već boravili u Hrvatskoj.
U nedjelju prijepodne (27. 3.) prof. Jurčević je u crkvi sv. Jeronima sudjelovao u misnom slavlju kojeg je predvodio fra Jozo Grbeš, koji je održao veoma nadahnutu propovijed. Nakon svršetka sv. mise bio je jednosatni odmor, a potom je prof. Jurčević u prepunoj župnoj dvorani održao predavanje o uzrocima i pokazateljima duhovne i upravljačke krize u Hrvatskoj. Naglasio je da su početkom 1990-ih godina - kada se u iznimno teškim uvjetima stvarala i branila samostalna hrvatska država – duhovno stanje, nacionalni ponos i socijalna solidarnost u hrvatskoj naciji bili na vrhuncu. Tako je bilo i u domovini i u iseljeništvu, a brojni pokazatelji to nedvojbeno potvrđuju; od spremnosti brojnih Hrvata na žrtvovanje i vlastitih života za dobrobit Hrvatske kao zajednice, do raznolike i goleme pomoći koju je iseljena Hrvatska pružala domovini. Uostalom, glavni temelji nastanka i obrane Republike Hrvatske ne mogu se tražiti u području materijalnog, nego u najšire shvaćenim duhovnim određenjima i vrjednotama
No, u proteklih 15-ak godina postupno i neprekidno se u negativnom smjeru mijenja to duhovno stanje, koje je sada dovedeno do različitih oblika razdijeljenosti, nepovjerenja, sebičnosti, malodušja i osjećaja beznađa. Uzroci toga su složeni. No, oni se najvećim dijelom nalaze u krajnje razočaravajućem postupanju državnih i društvenih institucija prema zajedničkim vrjednotama i hrvatskim nacionalnim interesima. To se najasnije očituje u nemilosrdnoj privatizacijskoj pljački zajedničkih materijalnih dobara, te u vrijednosnoj perverziji koja je došla do razine da političke, pravosudne i medijske institucije u Hrvatskoj heroje hrvatske obrane osuđuju kao ratne zločince, a sve više srbijanskih agresora i ratnih zločina ulazi u državne i društvene institucije Republike Hrvatske.
Taj negativni društveni proces se može zaustaviti jedino dovođenjem moralnih i stručnih te nacionalno i socijalno odgovornih osoba na upravljačke položaje u institucijskoj strukturi u Hrvatskoj, i to od vrha do dna. Sadašnjoj neuspješnoj upravljačkoj strukturi odgovara razjedinjenost, malodušje, beznađe i pasivnost većine građana, pa se sve to sustavno i proizvodi, jer jedino tako ta struktura može opstati na vlasti.
Na kraju predavanja prof. Jurčević je pozvao na suprotstavljanje malodušju te povratak zajedništvu i uključivanje u djelovanja koja će Hrvatskoj povesti prema ostvarenju svojih veoma velikih objektivnih mogućnosti. Prva velika prilika za to su sljedeći parlamentarni izbori, pa je stoga prof. Jurčević i Hrvate u Chicagu upoznao s ciljevima i djelovanjem novog političkog pokreta Hrvatski rast (Hrast) te s oblikovanjem zajedničkog hrvatskog iseljeničkog fonda.
Iz brojnih pitanja i komentara koji su uslijedili nakon izlaganja bilo je očigledno da su i hrvatski iseljenici u Chicagu također s oduševljenjem prihvatili projekt zajedničke hrvatske nacionalne izborne liste i iseljeničkog fonda.
Cijelo predavanje i razgovor kamerom je snimao g. Zvonko Ranogajec, hrvatski iseljenik koji je u protekla tri desetljeća proizveo približno 250 dokumentarno-povijesnih filmova, televizijskih emisija, priloga i TV intervjua na hrvatskom i engleskom jeziku u hrvatskim zajednicama diljem SAD-a i Kanade. Istu večer, g. Ranogajec je u Institutu snimio i opsežni razgovor s prof. Jurčevićem.

Cleveland (28. i 29. ožujka)
    U ponedjeljak u podne (28. 3.) prof Jurčević je stigao u Cleveland, a u zrakoplovnoj luci su ga dočekali g. Ivan Katić i g. Berislav Čuvalo, dva ugledna i iskusna hrvatska iseljenika, koji su u iseljeništvu sudjelovali u mnogim događajima, uključujući i sve vrste potpora procesu nastanka samostalne hrvatske države i njezine obrane od srbijanske oružane agresije.
    Istoga dana navečer u Hrvatskom nacionalnom domu – kardinal Alojzije Stepinac održan je sastanak sa skupinom uglednih hrvatskih iseljenika koji su sudjelovali u organizaciji posjeta prof. Jurčevića hrvatskim iseljenicima u Clevelandu.
Početkom 1980-ih započelo je okupljanje Hrvata u Clevelandu radi izgradnje Doma, a već u rujnu 1984. godine održano je svečano otvorenje njegovoga najvećeg dijela. Dom je bio velika potreba jer su se česta ranija hrvatska okupljanja i proslave održavale u iznajmljenim prostorima, te je razumljivo što je Dom izgrađen zahvaljujući ulaganjima i naporima cijele, brojne i složne, hrvatske zajednice u Clevelandu. Dom se održava na komercijalnoj osnovi, a povlašteni položaj u Domu i okolnim športskim i drugim sadržajima imaju brojne hrvatske organizacije, udruženja i klubovi.
    Na sastanku s prof. Jurčevićem su sudjelovala gospoda Slavko Katić, Ivan Katić, Berislav Čuvalo, Miško Maslač i velečasni Mirko Hladni. U višesatnom razgovoru glavna tema je bila aktualna situacija u Hrvatskoj te je jednodušno prihvaćeno da će se i Hrvati iz Clevelanda uključiti u nastanak zajedničkog iseljeničkog fonda koji će potpomagati zajedničku nacionalnu izbornu listu i druge nacionalne projekte u Hrvatskoj. Takav zaključak je bio potpuno očekivan jer su hrvatski iseljenici iz Clevelanda i ranije bili veoma angažirani u nizu domovinskih i iseljeničkih projekata.
    U utorak prijepodne braća g. Slavko i Ivan Katić pokazali su prof. Jurčeviću svoje iznimno uspješno i veliko poduzeće za iskrenje i obradu metala, koje je vrhunski organizirano i informatizirano, a u njemu radi i veliki broj Hrvata. Proizvode dijelove prema narudžbi za sve vrste industrija diljem svijeta: od teških strojeva do medicinske opreme.
Poslijepodne je prof. Jurčević bio u posjetu Hrvatskoj župi sv. Pavla koja je osnovana 1902. godine, a dvije godine potom sagrađena je i (tada) nova crkva. Tu hrvatsku župu danas vodi velečasni Mirko Hladni.
Navečer je u Hrvatskom nacionalnom domu održano predavanje prof. Jurčevića na kojem su predstavljeni razlozi njegova posjeta nizu iseljenjičkih zajednica u SAD-u i Kanadi, te je obrazloženo bezizlazje u koje Hrvatsku sustavno vode postojeće političke strukture. Potom je detaljno predstavljen nastanak političkog pokreta Hrvatski hrast (Hrast) i koncepcija njegova daljenjega razvoja. Na kraju je prof. Jurčević naglasio da je hrvatski naraštaj koji je nakon devet stoljeća stvorio i obranio samnostalnu hrvatsku državu odgovoran i za uspostavljanje čestite vlasti koja će služiti hrvatskom narodu i svim državljanima Republike Hrvatske.
Nakon izlaganja postavljan je veliki broj pitanja, a poseban interes je bio za značenje skorih prvostupanjskih presuda koje će Haški tribunal izreći trojici hrvatskih generala, te za položaj i sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini.

New York (31. ožujka)
    U srijedu poslijepodne prof. Jurčević je stigao u New York, a u zrakoplovnoj luci ga je dočekao g. Zvonko Crnogorac, dugogodišnji ugledni hrvatski iseljenik, koji je zbog represije komunističkog režima morao pred više od četiri desetljeća pobjeći iz bivše Jugoslavije. Tek poslije raspada bivše države i stvaranja samostalne hrvatske države g. Crnogorac je mogao posjećivati domovinu.
    Predvečer je g. Crnogorac odveo prof. Jurčevića u poznati i dugotrajni Hrvatski radio klub New York iz kojeg se već 42 godine emitira radio program Glas slobodne Hrvatske (Voice of Free Croatia), a g. Stipe Dumančić je osoba koja desetljećima najviše skrbi o redovitom i uvijek aktualnom radio programu. Nakon kraćeg druženja u klubu g. Dumančić i g. Crnogorac su s prof. Jurčevićem snimili razgovor koji je emitiran navečer.
    Nekoliko večernjih sati g. Crnogorac i prof. Jurčević su proveli u newyorškom Istarskom klubu Rudar (Miner), u kojem su se neočekivano susreli s više predstavnika lokalnih vlasti s otoka Krka koji su tek doputovali u New York na obilježavanje obljetnice Kluba.
    U četvrtak (31. 3.) predvečer g. Crnogorac i prof. Jurčević su posjetili Hrvatsku katoličku župu sv. Ćirila i Metoda (na Manhattanu), gdje ih je dočekao mladi fra Stipe Renić. Ta župa je najstarija hrvatska župa u New Yorku, a osnovao ju je davne 1913. g. iznimno dugovječni fra Irenej Petričak (1889.-1996.). Sredinom 1970-ih hrvatska župa je preuzela, tj. preselila se u susjednu prekrasnu irsku crkvu sv. Rafaela te se na toj adresi nalazi i danas pod nazivom Hrvatska župa sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela. Crkva je sama po sebi velika, no izgleda nekako prikriveno i usamljeno u šumi okolnih golemih manhattanskih nebodera.
    Navečer je prof. Jurčević održao predavanje u župnoj dvorani, a nazočan je bio i g. Marijan Gubić, generalni konzul RH u New Yorku. U tom predavanju detaljnije se govorilo o položaju i budućoj perspektivi Hrvata u BiH, te o odnosu RH prema BiH tijekom srbijanske oružane agresije. Prof. Jurčević (koji je bio i ekspertni svjedok u sudskom procesu koji Haški tribunal vodi protiv šestorice Hrvata iz BiH) naglasio je kako i mnogobrojni izvorni dokumenti iz BiH svjedoče da je RH u golemoj mjeri pomagala Armiju BiH i opstanak BiH kao cjelovite države, a u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti ipak dominiraju neistinite teze o agresiji i ratnim zločinima koje je RH navodno počinila prema BiH. I u samom izlaganju i u kasnijim odgovorima na pitanja nazočnih prof. Jurčević je pojasnio da su optužujuće neistine na račun RH najprije nastale unutar sukobljenih političkih struktura RH, a potom su ih prihvatili neki politički interesi i susjednih zemalja i međunarodne zajednice.

Oakville (1. travnja)
U petak ujutro (1. 4.) prof. Jurčević je iz New Yorka otputovao u Toronto, koji je glavni grad Ontaria, pokrajine na jugoistoku Kanade. U nizu većih i manjih gradova južnog Ontaria je velika koncentracija hrvatskih iseljenika koji su organizirani u više hrvatskih župa.
Glavni organizator gostovanja prof. Jurčevića u južnom Ontariu je iznimno uspješni i poznati hrvatski iseljenik g. Anton Kikaš, koji je za završna predavanja prof. Jurčevića na sjevernoameričkoj turneji odredio više nego jasan zajednički naslov – Kuda ide Hrvatska i kako je spasiti?
Anton Kikaš je najširoj hrvatskoj javnosti ostao poznat zbog drame prije dvadeset godina, kada je otet sa zrakoplovom koji je Hrvatskoj trebao dovesti oružje za obranu. U hrvatskom iseljeništvu se g. Kikaš istaknuo pomaganjem niza različitih hrvatskih projekata među kojima poseban značaj ima uspostava i stalno održavanje Hrvatskih studija u Kanadi.. Krajem 80-ih i početkom 90-ih g. Kikaš je pružio različite vrste potpore F. Tuđmanu, hrvatskoj diplomaciji, HDZ- u i HDZBiH, iako se nije učlanjivao u stranke. U Kanadi je g. Kikaš općenito poznat po svojem projektnom birou koji je odradio niz velikih i važnih poslova.
U zrakoplovnoj luci u Torontu prof. Jurčevića je dočekao g. Mario Klobučar, bliski suradnik g. Kikaša, a već predvečer su se uputili u Hrvatsku katoličku župu Presvetog Trojstva u Oakvilleu. Najprije se u crkvi Presvetog Trojstva održala sv. misa koju je predvodio župnik don Ilija Petković, a potom je prof. Jurčević imao predavanje u prepunoj župnoj dvorani.
U izlaganju su najprije izneseni pokazatelji duboke i sveobuhvatne krize u koju je dovedena Hrvatska te su pojašnjeni glavni uzroci i najodgovorniji akteri. Prof Jurčević je naveo da se kriza u Hrvatskoj može promatrati na upravljačkoj i duhovnoj razini, te da je odgovorna cjelovita upravljačka struktura koja se samo politički i stranački prividno prikazuje raznolikom, a stvarno je riječ o istoj neuspješnoj strukturi koja je uglavnom nasljeđena iz bivšeg komunističkog razdoblja ili je obnovljena istovrsnim mlađim kadrovima.
Postupnim zajedničkim upropaštavanjem Hrvatske, sadašnje vladajuće i oporbene grupacije su izgubile svako povjerenje hrvatskih građana te je za spas Hrvatske nužno izvršiti duboke, korjenite promjene, a to znači dovođenje nepotrošenih, novih kvalitetnih osoba na sve razine upravljanja hrvatskim državnim i društvenim institucijama. Taj veliki zahvat praktično nije jednostavno provesti, te je stoga u Hrvatskoj potrebno novo nacionalno zajedništvo, odnosno, novi politički pokret koji će okupiti sve razasute političke stranke, organizacije, udruge i pojedince.
Model takvog okupljanja nudi Hrvatski rast (Hrast), koji je formalno osnovan u studenom 2010. godine, a javno se predstavio u prosincu. U nastavku predavanja prof. Jurčević je naveo osnovna programska i organizacijska određenja Hrasta te je nazočne upoznao s projektom osnivanja zajedničkog iseljeničkog fonda kojem je namjera poduprijeti i upravljačke promjene i druge nacionalne interese u Hrvatskoj. Nakon izlaganja uslijedila su brojna pitanja i komentari, koji su trajali nekoliko sati.

Hamilton (2. travnja)
    Sljedećeg dana (subota) popodne dugogodišnji ugledni hrvatski iseljenik g. Franjo Zelić odveo je prof. Jurčevića u industrijski grad Hamilton u kojem također postoji veoma stara i veoma dobro organizirana hrvatska iseljenička zajednica. Prvi hrvatski iseljenički dom u Kanadi osnovan je 1929. godine. u Hamiltonu. U Hamiltonu postoji i niz hrvatskih iseljeničkih organizacija koje su okupljene oko Hrvatske katoličke župe sv. Križa, koju preko dvadeset godina predvodi velečasni Marijan Miholković.
    Hrvatski iseljenici su u Hamiltonu izgradili lijepu i veliku hrvatsku crkvu sv. Križa i dom, a vanjski prostor krasi pet bista zaslužnih hrvatskih svećenika (mons. Stjepan Šprajc, vrhbosanski nadbiskup Josip Štadler, kardinal i blaženik Alojzije Stepinac, kardinal Franjo Šeper i kardinal Franjo Kuharić).
    Nakon sv. Mise, koju je predvodio vlč. Miholković, u župnoj je dvorani prof. Jurčević održao predavanje u kojem je posebno istaknuo zajedništvo domovinske i iseljenje Hrvatske, koje se potvrđivalo u svim važnim razdobljima hrvatske povijesti u proteklih stotinjak godina, a poglavito 1990-ih, tijekom uspostave samostalne hrvatske države i njezine obrane od srbijanske agresije. Nakon predavanje se i u Hamiltonu razvio razgovor o aktualnoj situaciji u Hrvatskoj te djelovanjima koja će omogućiti da hrvatske državne institucije budu slične onima u kojima žive hrvatski iseljenici.
    Potom je g. Stipe Ćurić (koji već 43 godine živi u iseljeništvu i cijelo vrijeme veoma aktivno djeluje) odveo prof. Jurčevića i g. Zelića u prostorije župnog ogranka Kolumbovih vitezova, iznimno moćne sjeverno-američke a odnedavno i europske karitativne organizacije katoličkih muževa. Ogranak nosi ime monsinjora Stjepana Šprajca, prvog hrvatskog hamiltonskog župnika, koji je župu osnovao 1958. godine. U razgovoru s g. Ćurićem i drugim članovima Kolumbovih vitezova prof. Jurčević je saznao brojne zanimljive javno nepoznate detalje iseljeničko-domovinskih veza od prije 20-ak godina.
Norval (3. travnja)
    U nedjelju ujutro je g. Klobučar odvezao prof. Jurčevića na sv. misu u crkvu Kraljice Mira u Norvalu. Ova prekrasna i velika crkva, koja se s pravom popularno naziva „norvalskom ljepoticom“ ili „katedralom u hrvatskom iseljeništvu“, blagoslovljena je 2008. godine a golemo zemljište na kojem je izgrađena Hrvati su kupili 1977. godine. Ovdje, u Norvalu se također nalazi i Hrvatsko franjevačko središte i Hrvatski društveno-kulturni centar.
U Hrvatskoj katoličkoj župi Kraljice Mira u Norvalu župnik je od prošle godine fra Marko Puljić, koji je i ove nedjelje predvodio sv. misu. Fra Marku Puljiću pomažu župni vikar fra Ilija Puljić i đakon fra Tomislav Pek, te pastoralne suradnice, časne sestre Daniela Čilić, Branka Petković i Marcela Primorac.
Nakon mise, u prepunoj dvorani je prof. Jurčević održao predavanje. Nazočan je bio i veliki broj uglednih osoba: generalni konzul RH u Torontu Ljubinko Matešić sa suprugom, g. Domagoj Šola, g. Ivica Zdunić i niz drugih.
Već je ranije bilo predviđeno da to završno predavanje prof. Jurčevića bude na neki način zbirno nakon 20-dnevnog gostovanja u hrvatskim iseljeničkim zajednicama u SAD-u i Kanadi. Stoga su u izlaganju navedeni i motivacija, tijek i rezultati tog iznimno uspješnog gostovanja na sjevernoameričkom kontinentu. Izrečena je i prosudba da je cijelo hrvatsko iseljeništvo i nadalje održalo svoj temeljni domoljubni duh, usprkos opravdanim razočaranjima postupanjem hrvatskih državnih institucija i prema Hrvatskoj i prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i prema hrvatskom iseljeništvu.
Potom je prof. Jurčević govorio o nizu teških razdoblja u hrvatskoj povijesti te se vratio nedavnom duhu zajedništva koje je prvu polovicu 1990-ih godina učinilo herojskim razdobljem hrvatske povijesti, jer je stvaranjem i obranom samostalne hrvatske države ostvaren cilj i želja za koje su živote dali brojni naraštaji nakon 1102. godine. Duh zajedništva cijele hrvatske nacije – u Hrvatskoj, BiH i iseljeništvu – bio je temeljna snaga koja je stvorila i obranila hrvatsku državu. Stoga se na obvezama prema tome duhu zajedništva i uz pomoć toga duha zajedništva može i dovršiti taj povijesni posao, a to je da se nakon stvaranja hrvatske države kao glavnog dijela posla, odradi i to da u institucijama hrvatske države napokon bude uspostavljena hrvatska vlast.
Budući da su na predavanju bile nazočne i brojne osobe koje su 1990-ih davale različite velike prinose uspostavi i obrani hrvatske države, nakon svršetka izlaganja prof. Jurčevića odvijao se veoma zanimljiv, dinamičan i konstruktivan razgovor koji je završio porukom iseljeništva: „Vi u Hrvatskoj na sljedećim izborima pokažite nacionalno zajedništvo, a mi u iseljeništvu sigurno nećemo zakazati, kao ni 1990-ih godina“.
Daljnji zanimljivi pojedinačni razgovori u Norvalu nažalost su morali biti uskoro završeni, no na sreću razlog tome je bio je odlazak prof. Jurčevića u Kitchener, gdje je za predvečer toga dana bio naknadno dogovoren susret s hrvatskom iseljeničkom zajednicom.

Kitchener (3. travnja)
    U Kitcheneru također postoji snažna hrvatska iseljenička zajednica s nizom organizacija, župom, crkvom i različitim zajedničkim objektima. Hrvatski svećenici su u Kitchener počeli dolaziti 1970., a Hrvatska katolička župa sv. Obitelji je osnovana 1975. godine. O hrvatskoj intenzivnoj nazočnosti u Kitcheneru svjedoči i podatak da je ovdje, od 1970. do 1995. g. kršteno 465 hrvatske djece. Hrvatsku župu vodi fra Miro Grubišić.
    Prof. Jurčevića u Kitchener je vozio dugogodišnji ugledni hrvatski iseljenik g. Zdravko Mlinarević. Domaćin u Kitcheneru je bio g. Ivan Radišić koji uspješno vodi Hrvatski radio, te je s prof. Jurčevićem i toga dana ali i tjedan dana ranije objavio radio razgovor.
    I na predavanju u Kitcheneru je bila prepuna dvorana, a među nazočnima su bili i za hrvatsku kulturu i jezik veoma zaslužni prof. Vinko Grubišić, te Helena Burić koja je preko hrvatskog ministarstva došla iz Splita kako bi ovdje stanovito vrijeme predavala hrvatski jezik. Tema predavanja u Kitcheneru je bila slična popodnevnom predavanju u Norvalu, kao i dugački razgovor nakon završetka izlaganja. Predavanje je započelo u sunčano predvečerje, a pri večernjem izlasku iz dvorane bila je prava snježna mećava koja je usporavala povratak u Toronto.

    U ponedjeljak (4. 4.), prije povratka u Zagreb, prof. Jurčević je posjetio Generalni konzulat RH, gdje ga je na dvosatni razgovor primio ljubazni generalni konzul g. Ljubinko Matešić, koji je rođen kod Zadra, no odrastao je i školovao se u New Yorku, u kojem je početkom 1990-ih značajno pomogao hrvatskoj diplomaciji, a potom je više godina proveo kao hrvatski diplomat u Australiji.
    Predvečer istoga dana g. Mario Klobučar je odvezao prof. Jurčevića u zračnu luku iz koje je poletio prema Zagrebu.

MARIO MAKS SLAVIČEK O SUBOTNJEM SKUPU

2011-04-13T03:45:00.001-07:00

Mario Maks Slaviček: Skup 16. travnja kao izraz stava o situaciji u kojoj se Hrvatska nalazi

Zadovoljstvo nam je objaviti razgovor s jednim od inicijatora stvaranja Pokreta Akcija za bolju Hrvatsku (ABH), hrvatskim braniteljem Marijom Maksom Slavičekom. ABH je inicijator i organizator skupa potpore hrvatskim braniteljima koji će se u subotu 16. travnja u 12 sati održati na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Iz razgovora izdvajamo: «Pripreme skupa koji smo najavili za 16. travnja teku predviđenim i planiranim slijedom, kako u organizacijskom, tako i u tehničkom smislu. Mi smo ovaj skup organizirali kako bismo u danom trenutku iskazali svoje mišljenje i stavove o situaciji u kojoj se ova zemlja, hrvatski narod i hrvatski branitelji nalaze.»(djl)
Znamo da ste hrvatski branitelj, imali smo Vas priliku vidjeti i čuti na nedavnom prosvjednom skupu na Jelačićevom trgu u Zagrebu, i pročitati neke vaše tekstove na braniteljskim portalima. Možete li nam nešto više reći o sebi, svom životu, kako braniteljskom, tako i civilnom.

Moj je život bio turbulentan, do samog Domovinskog rata sam živio po domovima, posljednji je bio u Čakovcu, odakle sam kao srednjoškolac i otišao u rat, s nepunih osamnaest godina. Jedan sam od onih momaka koji ne trpe nametnute autoritete i to me u životu podosta koštalo. No, o meni bi Vam više mogli drugi reći. Pred sam rat sam bio uhićen zbog posjedovanja automatskog pištolja „Škorpion", kojeg mi je dao vojnik JNA za civilnu odjeću dok je bježao. Dobio sam mjeru pojačane brige i nadzora od strane suda, koja je ukinuta kad sam otišao na bojište. Nisam bio najsvjetliji primjer mladeži, no danas mi je to neprocjenjivo iskustvo, posebice kod procjene ljudi i u odgoju djece. Izreka kaže da je rat nekima brat, može se reći da je u mom slučaju tako, tko zna što bi sa mnom bilo da nije bilo rata. Najvjerojatnije bih završio u inozemstvu, možda i u nekom zatvoru zbog nedjela iz mladosti, teško je reći s ove udaljenosti. U bivšem vas je sustavu prošlost stizala kao sjena, i stalno bi vas kad krenete naprijed unazadila. Kako su se bojišnice smjenjivale i vrijeme odmicalo, od vojnika sam preko dočasnika „dogurao" do časnika Hrvatske vojske. Bio sam u početku pripadnik pričuvnog sastava ZNG-a, pa 204 „A" Brigade vukovarskih veterana, zatim 350. Izvidničko-diverzantske satnije GSHV-a i na kraju sam umirovljen 2007.godine kao pripadnik 5. Gardijske brigade „Sokolovi". Ranjavan sam i 30% HRVI .Ponosan sam na svoj ratni put i postrojbe, posebno na svoje suborce na koje gledam kao na braću.

Oženjen sam, otac kćeri Ariane (11) i sina Davida (15), što je moj najveći uspjeh u životu. Bavim se politikom iz razloga što ne želim da se ona bavi mnome, smatram da čovjek mora dati svoj obol i u miru za zajednicu, posebice ako to od njega zahtijevaju principi i načela po kojima živi. Poštenje je možebitno promjenjiva i nadnaravna karakterna kategorija, to me je život na teži način naučio, no ČAST je postojana i na nju se oslanjam i o njoj govorim svojoj djeci. Kad se da riječ onda je to svetinja i ona po meni nema cijene.

O hrvatskim se braniteljima jako malo govori i piše, i to uglavnom u negativnom kontekstu, osim u dane oko obljetnica nekih datuma iz Domovinskog rata. U takvoj medijskoj konstelaciji iznimka su tek neki internetski portali. Možete li prokomentirati odnos medija u Hrvatskoj prema braniteljima i prema cijelom Domovinskom ratu.

Morate shvatiti da je dragovoljno u rat za domovinu otišlo rekao bih 5-10 % stanovništva. Sukladno tome, oni koji tada nisu dali svoj doprinos i ispunili svoju obvezu prema narodu i domovini danas su podsvjesno ljubomorni i jalni, štogod na naš ponos, štogod na našu konstantnu zaštitu domovinski vrijednosti, a ako hoćete i na privilegij što smo mali, ali ponosan dio stanovništva. Naravno da s te točke gledišta oni koji su ostali «iza leđa», koje Hrvatska nije zanimala, koji se za nju nisu borili, o nama ne žele pisati, niti nas eksponirati u javnosti. To je poznati hrvatski jal.

Danas politički prvaci sebe stavljaju u prvi plan, umjesto branitelja koji su im to omogućili. Oni kroje što je i u kojoj mjeri dobro za medije, za javnost, i što je najžalosnije, ne postoji dugoročna strategija ni u čemu, pa tako niti u onom što se nekada zvalo agit-prop, odnosno promicanje braniteljske populacije kao nekog tko bi trebao zbog svoje žrtve, hrabrosti ili jednostavno rečeno univerzalnih vrijednosti biti uzorom novim naraštajima hrvatske mladeži. Dapače većina medija i kvazi-novinara, tečajaca-honoraraca po raznoraznim nalozima i interesima čine dijametralno suprotno. Stvaraju od nas neželjenu društvenu grupaciju.

Smatramo da dio krivice za poražavajući odnos medija prema Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima leži i na samim braniteljima. Zašto je to tako, i što bi po Vašem mišljenju branitelji mogli učiniti da se to stanje promijeni? Mislimo pri tome i na nedopustivo malu zastupljenost Domovinskog rata u udžbenicima povijesti, kako osnovnoškolskim, tako i srednjoškolskim. Današnja djeca svoja znanja o Domovinskom ratu, dakle o stvaranju Hrvatske stječu uglavnom usmenom predajom u svojim obiteljima. Kako biste to komentirali?

Mi branitelji i jesmo sami krivi, posebice oni među nama koji su svojevremeno svojom hijerarhijskom pozicijom unutar vojnih, a kasnije i civilnih struktura zatajili. Zatajili na način da dolaskom s bojišnice nakon rata nisu apelirali na civilni sektor u smislu izobrazbe branitelja, a s ciljem zaposjedanja važnih strateških i društvenih pozicija kojima bi čuvali stečevine Domovinskog rata i državotvornost Hrvatske. Od političkih, do operativnih pozicija. Nadalje, opće je poznata stvar da su oni ranije spomenuti «oni iza naših leđa», koji su kad biste ih sreli u gradu samo po odori izgledali kao branitelji, ali su se u stvari „švercali", imali bolji pristup medijima i institucijama te su bili zanimljiviji medijima nego mi s prve crte. Znajte da branitelji nisu do sada bili zastupljeni u vlastima koje su vodile Hrvatsku u tolikoj mjeri da bi mogli promijeniti stanje stvari.

Trebalo bi postojati državno povjerenstvo u čijem bi sastavu bilo branitelja, koji bi svojim primjedbama mogli pripomoći stvaranju poglavlja u povijesnim i drugim udžbenicima. Nužno je da oni koji su stvarali državu počnu u njoj donositi odluke kako bi se te stvari promijenile.

Mnogo se prašine u javnosti diglo oko objavljivanja Registra hrvatskih branitelja, posebice u kontekstu optužnica, uglavnom tajnih, protiv njih. Kakvo je Vaše mišljenje o objavi tog popisa, odnosno o tome da se recimo objavi popis aboliranih pripadnika srpskih vojnih i paravojnih formacija iz Domovinskog rata?

Popis vojnika, dužnosti, ratišta postoji još od samog početka Domovinskog rata, svaki je zapovjednik imao popis svojih vojnika od prvoga dana, i svi ti vojnici znaju tko je na njemu, u kojem svojstvu, u kojem vremenskom periodu i sl. To je nešto kasnije sumirano kroz tzv. Ratne dnevnike postrojbi, koji su vjerujem kasnije bili podloga za sačinjavanje registra branitelja.

Međutim, osobno mislim da je prelaskom ZNG RH u HV došlo do stvaranja raznoraznih postrojbi, koje su za cilj imale uhljebiti one koji nisu izravno sudjelovali u oružanom otporu agresoru, a koji drže da su svojim aktivnostima doprinijeli obrani zemlje u pozadini. Nažalost, tom prilikom je došlo do naglog priljeva postrojbi i vojske te samim tim većeg broja osoba koje su kasnije ozakonjene kao branitelji.

Nitko zdrave pameti, tko je bio u ratu, posebice na prvoj crti ne bi trebao imati protiv toga da se to zna, i da na to bude ponosan.

Problem objave Registra je čini mi se u onima koji znaju da im među nama nije mjesto, jer znaju da to nisu zaslužili na isti način kao mi.

Popis aboliranih pripadnika agresorske srpske paravojske i JNA ne mora biti javno objavljen, no po meni nisu trebali biti niti abolirani. Vjerojatno su geopolitičke okolnosti tada bile takve da je hrvatski državni vrhu u višem interesu za Hrvatsku donio takovu odluku, odnosno zakon.

Te su osobe trebale i trebaju biti evidentirane, procesuirane, a onda sukladno saznanjima lustrirane, tako da ne dobiju mogućnost sudjelovanja u javnom životu Hrvatske, posebice političkom. Sukladno tome ni članovi njihovih obitelji.

Uvjerenja smo da razjedinjenost, barem formalna, bolje reći rascjepkanost branitelja i brojnost njihovih udruga i ima velik i negativan utjecaj na rješavanje svih braniteljskih pitanja i problema. Stječe se dojam da pojedine Udruge čine sve kako bi "pacificirale" svoje članstvo, tj. da žele spriječiti aktivnije javno, i pogotovo, političko djelovanje branitelja. Što mislite o tome, kao i općenito o odnosu vlasti i braniteljskih udruga?

Oblici specijalnog rata koji se vode protiv Hrvatske o samog početka njenog stvaranja, kako izvana tako i iznutra, i to posebice od ljudi koji sjede u hrvatskim redovima i nisu lako primjetni, doveli su do stvaranja zakona i pravila koji posljedično prave raskol među braniteljima. Jedan od tih famoznih oblika specijalnog rata po meni je i donošenje zakona o udrugama, koji dopušta pojedincima i grupacijama da za mali novac i nešto papirologije izniknu i nametnu se kao vođe određene društvene populacije, pa tako i braniteljske. Taj je zakon loš iz niza razloga, rascjepkava ljudstvo, sredstva, koheziju i utjecaj s jedne strane, s druge pak strane pomaže onim pojedincima koji svojom aktivnošću žele nametnuti pravila kroz NVO (Nevladine organizacije) u suradnji sa izvanhrvatskim savjetnicima i sponzorima.

Nitko ne može rješavati pitanja određene grupacije ljudi bolje od onih koji pripadaju toj grupaciji. Mora se znati da udruge i njihov broj nisu mjerilo realnog stanja na terenu, neke od njih služe za ostvarivanje ciljeva samo njihovih osnivača i pojedinaca.

Glede političkog djelovanja branitelja, odnosno prozivanja nas branitelja da smo politični i/ili apolitični po dnevnopolitičkim potrebama, mogu reći sljedeće: Politika je način na koji se čovjek odnosi prema ljudima i svijetu oko sebe i način na koji želi da se drugi odnose prema njemu. Zato mi nisu jasni razlozi zbog kojih ljudi koji tvrde da su "apolitični" ili da su neke stvari "previše ispolitizirane", jer svaki osobni stav koji se ne drži za sebe, nego se prenosi na druge i provodi u djelo je ujedno i politički stav. Čovjek je političko biće samim time što treba živjeti u zajednici da bi opstao. Osobno je političko - političko je osobno.

Najlakše je to dokazati time što svaka stranka u ovoj zemlji ima uza se braniteljsku udrugu. (HSP-UDHOS, HDZ-HVIDRA, HPS-UHDDR, pa čak i SDP koji uz sebe ima partizanske udruge).

Jedan ste od osnivača Pokreta Akcija za bolju Hrvatsku (ABH), moglo bi se reći prve organizirane braniteljske političke inicijative. Možete li nam nešto više reći o djelovanju i ciljevima te Akcije.

Vaše ranije pitanje i moj odgovor na isto govore u prilog tomu zašto branitelji moraju početi samostalno kao baza stranke djelovati u politici. Naravno, braniteljski korpus je nužno ojačati intelektualcima, radništvom, seljaštvom i drugima, kako bi bili što djelotvorniji i uspješniji u provođenju promjena o kojima govorimo u svom programu.

Temeljno je očuvanje stečevina nove Hrvatske, njene povijesti, okretanje unutarnjim stvarima i vlastitim vrijednostima, kako i gospodarskim, materijalnim tako i onim duhovnim, povijesnim i nematerijalnim.

Snaga Akcije za Bolju Hrvatsku leži i u samom nazivu, dakle država je stvorena akcijama, posebice akcijom „Oluja". Ljudi koji su osnivači, i koji čine stožer su mahom vojnih zanimanja. Što to znači? To znači da ljudi koji stvaraju ABH imaju znanja, vještina i iskustva za planiranje, kako kratkoročno, tako i dugoročno, strateško, operativno i taktičko, to znači stegu, ustrajnost za izvršenje postavljenih zadaća. Sve to je ovoj zemlji i narodu potrebno da bi zajedničkim radom izašli iz kriza - namjerno govorim u množini, jer smatram da je Hrvatska osim u materijalnoj i u duhovnoj, etičkoj i ponajviše u moralnoj krizi zbog situacije u koju je dovedena nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Dr. Franje Tuđmana. Od tada je vođena ljudima koji nemaju ono što sam nabrojio opisujući ljude koji stvaraju Akciju Za Bolju Hrvatsku.

Za 16. travnja ABH je najavila skup u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića. Iako je sada sigurno prerano govoriti o pojedinostima, recite nam barem jeste li zadovoljni s time kako teku pripreme?

Pripreme skupa koji smo najavili za 16. travnja teku predviđenim i planiranim slijedom, kako u organizacijskom, tako i u tehničkom smislu.

Mi smo ovaj skup organizirali kako bismo u danom trenutku iskazali svoje mišljenje i stavove o situaciji u kojoj se ova zemlja, hrvatski narod i hrvatski branitelji nalaze.

Geopolitička situacija i slijed događaja od 2000. na ovamo ne ide Hrvatskoj u prilog i mi moramo na to javno, jasno i glasno upozoriti hrvatski narod i hrvatske branitelje. Događaji koji su pred nama vezani za donošenje presude generalima, definicija optužnice da je Hrvatska stvorena na zločinima, samo su motiv da izađemo na ulicu. Uzrok dakako leži u podložničkoj i pasivnoj vanjskoj i unutarnjoj politici dosadašnjih vladajućih struktura, za koje držimo da su odgovorni za ovo stanje. Nepoduzimanjem nikakvih političkih i strateških poteza protiv same definicije optužnice koja je podnijeta protiv cjelokupnog državnog i vojnog vrha koji je stvarao Hrvatsku, aktualna i bivše vlasti nanose štetu i odnosima Hrvatske s državama koje su je priznale, budući da, kako bi iz toga slijedilo, one su priznale državu stvorenu na zločinu. Mi se tomu protivimo i mislimo da to možemo promijeniti, učiniti drugačije i bolje za našu zemlju i naš narod.

Gospodine Slaviček, najljepše Vam zahvaljujemo na Vašim odgovorima.

www.hakave.org

D. J. L.

dr.sc. Nino Raspudić o pravnom vakuumu u FBiH

2011-04-06T05:25:00.001-07:00

Prof. dr. Dražen Pehar o položaju Hrvata u BiH

2011-04-06T05:25:00.000-07:00

2011-04-06T05:22:00.003-07:00

Tribina udruge Grozd u Dubrovnik

U dvorani Ženskog đačkog doma Sestara Službenica milosrđa „Paola di Rosa“ u Dubrovniku, u srijedu, 30. ožujka 2011., održana je tribina udruge Glas roditelja za djecu - GROZD o ulozi vjernika u društvenom životu zajednice. Uvodno predavanje na temu „Zašto stvarne promjene u Hrvatskoj nisu moguće bez društvenog angažmana vjernika“ održala je dr. Željka Markić, potpredsjednica udruge GROZD. Primijetivši kako se u svakodnevnom životu, poglavito kroz političko i medijsko djelovanje, uočava nedovoljna zastupljenost kršćanskih vrjednota i vrijednosti u hrvatskom društvu, dr. Markić je naglasila potrebu aktivnijeg uključivanja vjernika u društvena zbivanja. Potaknuti predavanjem dr. Markić brojni zainteresirani posjetitelji tribine uključili su se u raspravu svojim pitanjima i komentarima, izrazivši snažnu želju za obnovom obiteljskih, kršćanskih i domoljubnih vrijednosti kroz novo okupljanje moralno odgovornih i nacionalno svjesnih pojedinaca i skupina koji su razočarani ukupnom nedjelotvornošću aktualne vlasti i oporbe. Dr. Markić je, odgovarajući na pitanje o konkretnim mogućnostima djelovanja vjernika u Hrvatskoj danas, istaknula kako je udruga GROZD odlučila na slijedećim parlamentarnim izborima podržati novu političku opciju Hrvatski rast – Hrast i na taj način dati svoj doprinos izlasku iz moralne, društvene i gospodarske krize u kojoj se nalazi Domovina. Nazočne Dubrovkinje i Dubrovčani s radošću i optimizmom su pozdravili početak djelovanja jednog takvog pokreta.

mr.sc. Joško Mikuš

RAZGOVOR SNJEŽANE NEMEC SA PREDSJEDNICOM STRANKE HRAST ŽELJKOM MARKIĆ

2011-04-03T17:00:00.000-07:00

VJU:Željka Markić-predsjednica stranke Hrvatski rast:„Hrvatski birači moći će konačno reći: Imali smo za koga glasovati!“

travanj 3rd, 2011

Budući da je cilj Pokreta Hrast izlazak na parlamentarne izbore osnovana je i stranka na čelu koje ste Vi kao predsjednica. Koji su vaši ciljevi i što ćete ponuditi hrvatskim građanima?
Hrvatski rast kao pokret koji okuplja brojne udruge, stranke i pojedince konačno će osigurati da velik dio hrvatskih građana konačno može glasati za ljude koji su njihovi istinski predstavnici.Veliki dio glasača na nekoliko proteklih parlamentarnih i predsjedničkih izbora nije imao nikakv izbor – mogli su ili glasati za manje zlo ili ne glasati. To će se na ovim parlamentarnim izborima promijeniti.
Kao što ste i sami rekli, pokret za Hrvatski rast registrirao je i istoimenu stranku koja će izaći na izbore u svih dvanaest izbornih jedinica. Tko će kandidati na izbornim listama odredit će glasači kroz sustav predizbora. Na taj ćemo način omogućiti da u hrvatski sabor uđu nove, poštene i sposobne osobe koje su odgovorne svojim biračima, a ne nekome u svojoj stranci čijom su milošću dospjeli na izbornu listu. Hrast će osigurati da vrijednosni sustav većine Hrvata – koji, između ostalog, uključuje zaštitu i promicanje obitelji, domoljublje, samopoštovanje i solidarnost zaživi i na državnoj razini kroz ljude koji su svojim životom izvan politike pokazali da se znaju brinuti za opće dobro.
Kako bi ocijenili današnju političku i gospodarsku situaciju u Hrvatskoj?
Što se tiče političke situacije – ona je onakva kakav je i velik dio ljudi koji sudjeluju u politici.
Politikom u Hrvatskoj dominiraju arogancija, iskompleksiranost i nesposobnost.
Gospodarska situacija je također odraz nesposobnosti političara. Da, postoje i objektivni, izvanjski čimbenici koji su doprinijeli današnjoj gospodarskoj krizi, no oni su samo ubrzali razvoj događaja. Što reći o neproglašavanju gospodarskog pojasa u Jadranskom moru – da jedna država odluči dopustiti drugoj da bez ikakve nadokande iskorištava njezina prirodna bogatstva? Ili o tome da se ne podupire brodogradnja u zemlji koja ima više od tisuću otoka do kojih će se, vjerojatno, barem još neko stoljeća, dolaziti brodovima. Ili da se ne otkupljuju prvorazredni poljoprivredni proizvodi hrvatskih zemljoradnika, a uvoze se trećerazredni iz dalekih zemalja. Ili da se troši više nego što se zaradi. Ili da je Hrvatska po ulaganju u obrazovanje odraslih na jednom od najnižih mjesta europske ljestvice. Kad bi bilo tko od nas upravljao svojim obiteljskim budzetom na način na koji političari upravljaju državnim, brzo bismo ostali bez ičega.
Podržavate li prosvjede i prijevremene izbore, i smatrate li da bi prosvjedi mogli eskalirati?
Podržavam pravo građana da izraze svoje nezadovoljstvo na miran i pristojan način. Hrvati su proveli desetljeća u komunističkom režimu koji im nije dozvoljavao izražavati svoje mišljenje u javnosti, dobro je da je to danas to moguće. Najveće prosvjede u Hrvatskoj organizirali su branitelji i oni su se dosad, unatoč jako velikom broju sudionika, odvijali u redu i miru. Vjerujem da će i dalje biti tako.
Hrast se zalaže za očuvanje i razvoj hrvatskoga nacionalnog identiteta. Kako i na koji način, s obzirom na globalizacijske procese mislite zaštiti nacionalni identitet?
Nacionalni identitet temelji se na doprinosima kulture, vjere, znanstvenih, političkih i gospodarskih postignuća brojnih naraštaja. Jedna od teljemnih uloga države je zaštita nacionalnog identiteta. Identitet nije neka stvar za jednokratnu upotrebu, već je trajna vrijednost, pa se u nju treba trajno ulagati. Jedan od načina za to je kvalitetno obrazovanje, ulaganje u ljude koji će taj identitet nositi kroz 21. stoljeće. Kad dobro poznajemo svoju povijest, kulturu, jezik tada na njih možemo biti i ponosni te se kao ravnopravni partneri uključivati u globalizacijske procese koje tada možemo kritički sagledavati štiteći svoj identitet.
Kako ocjenjujete hrvatsku vanjsku politiku i kakav je vaš stav oko ulaska Hrvatske u EU?
Hrvatska vanjska politika je u značajnoj mjeri nedorečena i neaktivna. Hrvatska ima značajne potencijale u vanjskoj politici zbog svoga položaja i ugleda. Hrvatska može nuditi drugima rješenja, a ne konflikte, može biti kreativni izvoznik mira i tolerancije, vrijednosti koje su danas posebno tražene. Hrvatska ima svoje mjesto u EU, a kako će konkretno realizirati svoju poziciju ovisi u velikoj mjeri o njoj samoj. Samo članstvo u EU treba se temeljiti na jasnim informacijama o tome što se daje i što se dobiva. Međutim, dugoročno Hrvatska treba koristiti svoje mogućnosti na najbolji način, suvereno odlučivati o dobrobiti svojih građana, a ne dopustiti ili težiti tome ili se oslanjati na to da će netko drugi to učiniti pored nje ili umjesto nje.
Koju poruku prema vašem mišljenju Republika Srbija šalje Hrvatskoj, ali i BiH, podižući optužnice protiv branitelja?
Republika Srbija pokušava relativizirati krivnju i odgovornost – političku i materijalnu – za osvajačke ratove koje je vodila u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Najveći dio srpskih političara ponaša se kao da je Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991. i 1992. godine pogodio cunami, prirodna nepogoda za koju nitko nije odogovoran. Istina je da je to bio dobro organiziran rat u kojem je višestruko nadmoćna srpska vojska okupirala i etnički očistila tuđe teritorije sustavno vršeći ratne zločine pod vodstvom Miloševića i drugih političara izabranih na demokratskim izborima. Naravno da iz toga treba proizaći i pravna i financijska odgovornost Republike Srbije, što se nastoji izbjeći. Situacija u kojoj se srpsko pravosuđe usuđuje podizati optužnice protiv branitelja Vukovara na temelju njihovih priznanja iznuđenih mučenjem u srpskim logorima doista je navjerojatna. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da je, recimo, Njemačka nakon Drugog svjetskog rata počela podizati optužnice protiv preživjelih zatočenika Auschwitza (cijeli je Vukovar, sa ženama, djecom, starcima i braniteljima bio upravo to, veliki srpski logor). Od ovog sramotnog ponašanja srbijaskih političara, jedino je sramotnija mlakost hrvatskih političara, osobito predsjednika Josipovića. Pa zar doista nema donje granice? Zar podizanje optužnice protiv jedne Vesne Bosanac nije razlog za reći: „Sada je dosta“?
Presude hrvatskim generalima očekujemo 15 travnja o.g. Kakvu presudu očekujete i kakav je vaš stav prema Haaškom sudu?
Haški je sud politički sud - to je u razgovoru za Heral Tribune još prije nekoliko godina potvrdio i Geoffrey Nice, Miloševićev tužitelj, a na isti ga je način okaraktrizirao i Graham Blewitt, zamjenik glavne tužiteljice. Takav, politički sud će presuditi ono što od njega zatraže oni koji ga financiraju, a to su zemlje članice Vijeća sigurnosti predvođene Velikom Britanijom.
Jedina pravedna presuda hrvatskim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču je da su nevini.
Prema vašem programskom polazištu stoji da su između ostalog i životni gospodarski izvori nacionalno dobro te ih nitko ne može otuđivati i rasprodavati. Kako komentirate gospodarsku politiku koja se svih ovih godina provodila?
Raspadom tržišta bivše države i gubitkom veza sa nekim do tada tradicionalnim tržištima došlo je do urušavanja dijela gospodarske strukture. Uslijedilo je osamostaljenje, rat i ratna razaranja, period pretvorbe i privatizacije koji nije iskorišten za gospodarski iskorak i stvaranje nove gospodarske strukture, već se odvijao bez jasne vizije, a često i kriminalno. Tu su do izražaja došle brojne slabosti od kojih su mnoge naslijeđene (kao niska produktivnost, nedostatak profesionalnog upravljačkog osoblja, neizgrađene pravne institucije), ali i niz novostvorenih (kao rješavanje problema poduzeća ranim umirovljenjem, neutemeljeno gašenje proizvodnih tvrtki, bujanje administracije, prodaja monopola, izostanak investicija u pojedinim sektorima). Nastavljeno je brzim i nepromišljenim zaduživanjem u vrijeme niskih kamata i još uvijek relativno niske zaduženosti zemlje, ali sredstva su usmjeravana u previsoku državnu potrošnju i investicije koje su bile ili potpuno promašene ili sa dugim periodom povrata ulaganja. Također, da bi se namirila neumjerena potrošnja prodane su bez vizije neke ključne tvrtke. To je dovelo do sadašnjeg stanja tehnološki zapostavljenog gospodarstva, visoke birokratizacije i ovisnosti o državi te alarmantnog stupnja zaduženosti. Vrhunac svega je raširena korupcija neslućenih razmjera. Takav pristup gospodarstvu koji se temelji na odsustvu morala i odgovornosti, značajno većoj potrošnji od proizvodnje, trošenju nezarađenog, zaduživanju s jedne i privilegijama s druge strane dugoročno neodrživ. Teret pogrešnih odluka i izostanka potrebnih odluka danas snosi najveći broj građana Hrvatske. Niz loših poteza ne smije se nastaviti daljnjom rasprodajom ključnih prirodnih bogatstava i imovine. Odgovorno upravljanje raspoloživim izvorima ključno je za gospodarski i društveni zaokret nakon ovih izbora.
Svjetonazorska i vrijednosna polazišta temeljite na humanističkim i kršćanskim načelima. Kako komentirate pad povjerenja prema Crkvi od 23 posto, i pokazuje li Crkva po vama dovoljno socijalne osjetljivosti?
Da bih mogla komentirati anketu, prvo bih trebala znati koja ju je agencija provela te je li provedena u skladu s pravilima struke. Moj oprez proizlazi iz činjenice da se u Hrvatskoj katkad ankete koriste kao političko oružje, a ne kao sredstvo analize i procjene. Osobito u izbornoj godini. Katolička crkva izložena je sustavnim, neargumentiranim napadima velikog dijela medija koji uporno prešučuju sve dobro koje je ona činila i čini za hrvatski narod i senzacionalistički samo pronalaze njezine negativnosti. Tako deseci tisuća požrtvovnih svećenika, redovnika i redovnica, biskupa koji osobno žive zavjete siromaštva, brinu o bolesnima, slabima, nezaštićenima te skrbe o duhovnom životu nekoliko milijuna Hrvata lako padnu u zaborav uslijed medijske kampanje protiv fasade od oniksa o kojoj se novinar nije potrudio doznati niti temeljne činjenice.Što se tiče socijalne osjetljivosti, ako postoji socijalno osjetljiva institucija u Hrvatskoj onda je to upravo Katolička crkva.
Kakav je vaš stav prema pripadnicima drugačije seksualne orijentacije?
Pretpostavljam da mislite na homoseksualce.Poštujem svaku osobu, bez obzira na njezinu političku, vjersku, spolnu ili neku drugu orjentaciju. No, kritički prosuđujem različita ponašanja i držim da, vrlo često agresivna, nastojanja manjinskih, radikalnih homoseksualnih udruga koje žele potpuno izjednačiti vrijednost heteroseksualne i homoseksualne veze nisu dobra za društvo. Isto tako, apsolutno se protivim tome da homoseksualni parovi usvajaju djecu. Mislim da je takvo namjerno stavljanje djece u eksperimentalne uvijete odrastanja potpuno neetično.
Vrlo malo se zna o vašim aktivnostima, pa se stječe dojam da ste zatvoreni prema javnosti. Kako to objašnjavate?
Istina je da imamo pune ruke posla – u proteklih smo nekoliko mjeseci obavili jako velik posao - osnovali koordinacije u svim izbornim jedinicama, pokrenuli svoj portal, kontakirali tisuće članova udruga i političkih stranaka koje su sastavnice našeg pokreta, održali tribine po cijeloj zemlji. Hrvatski rast vam mnogo radi i malo priča. Ali za razgovor ćemo uvijek naći vremena.
Prema zadnjim anketama da su danas izbori,nikada nije bio veći postotak neodlučnih birača. Vidite li tu svoju šansu i kako ćete je iskoristiti?
Apsolutno. Nakon ovih izbora, velik dio, inače neodlučnih birača, moći će reći da su konačno imali za koga glasati.
Kako ocjenjujete službenu politiku Hrvatske prema BiH?
RH je prema svom Ustavu dužna posebno brinuti o Hrvatima izvan domovine, a kao potpisinica Daytonskog sporazuma dužna pratiti i osigurati njegovo provođenje, makar ne bili s njime u cjelini zadovoljni. Danas smo svjedoci da se i ono malo što je pozitivno u njemu narušava i osporava. Hrvatska je Hrvatima u BiH doduše pružala stanovitu potporu u području znanosti, školstva i kulture, ali je posve izostala politička potpora u bitkama koje Hrvati vode za (Daytonom zajamčenu) ravnopravnost, odnosno otpor Hrvata u BiH da budu pretvoreni u manjinu. Trenutno kršenje ustava i zakona jedne europske države od strane Visokog predstavnika i kršenje prava jednog cijelog naroda predstavlja prvorazredni politički skandal. Neugodno mi je zbog samo deklarativne potpore Hrvatske.
Vidite li rješenje za nacionalno pitanje Hrvata u BiH?
Bez vlastite, samostalne uprave u svim hrvatskim područjima u BiH, nacionalno pitanje Hrvata u BiH ne će biti riješeno. Izlaza su dva: stvaranje hrvatskoga eniteta koji osim Hercegovine obuhvaća i bosansku Posavinu, bez teritorijalnog kontinuiteta ili s kontinuitetom preko hrvatskih područja u srednjoj Bosni, te drugi : kantonizacija cijele Bosne i Hercegovine, što pretpostavlja nestanak sadašnjih dvaju entiteta, odnosno sveuobuhvatnu reviziju Daytona. Zaključno: ili tri entiteta ili nijedan. Sadašnja situacija je za Hrvate najgore moguće rješenje, to više što zadnji potezi “međunarodne zajednice” djeluju zlokobno.

Željka Markić
Rođena u Zagrebu, završila klasičnu gimnaziju, a zatim i studij medicine. Od 1990. do 2007. godine radila u sredstvima javnog priopćavanja (kao ratni izvjestitelj 1991/92. godine za HRT, a zatim za BBC, NBC, RAI II te kao urednica dnevnika i vijesti na Novoj TV od 2004. do 2007. godine). Od 2008. potpredsjednica udruge GROZD te predsjednica udruge Obiteljsko obogaćivanje koje se bave promicanjem obiteljskih vrijednosti kroz konkretne programe i akcije. Jedna od osnivača udruge Marijini obroci Hrvatska te član upravnog odbora te organizacije (Mary’s Meals) sa sjedištem u Velikoj Britaniji koja svaki dan hrani više od 525 000 djece u najsiromašnijim zemljama svijeta. Danas radi kao direktorica privatne tvrtke sa sjedištem u Zagrebu. Udana je za dr. Tihomira Markića, specijalista urologije s kojim ima 4 sina.

Posted in Politika,

VL, Snježana Nemec

Spasiti svijet_Moguća misija_inteligentna proizvodnja, emisija Reporteri...

2011-03-28T05:24:00.000-07:00

RAZGOVOR: HRVATSKO SLOVO

2011-03-27T23:42:00.000-07:00

Prof. dr. Josip JURČEVIĆ, u razgovoru s književnikom Milom Pešordom, zamjenikom glavnoga urednika, za kulturni tjednik „Hrvatsko slovo“

JOSIP JURČEVIĆ, rođen je 1951. u Studencima kod Imotskoga. Od početka osnovne škole neprekidno živi u Zagrebu. Oženjen je i otac je sedmero djece. Viši je znanstveni suradnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu te izvanredni profesor suvremene opće i nacionalne povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Istražuje suvremenu hrvatsku povijest, a središnje teme su ratno i poratno stradalništvo vezano za Drugi svjetski rat, Hrvatski domovinski rat i hrvatsko iseljeništvo. Autor je sedam i koautor u 23 knjige; objavio je 31 znanstveni članak; uredio je 14 knjiga; sudjelovao s izlaganjima na 27 međunarodnih i 36 domaćih znanstvenih skupova; vodio je ili bio istraživač u 15 znanstveno-istraživačkih projekata; bio je stručni suradnik u 15 dokumentarnih filmova. Sudjelovao je kao ekspertni svjedok na tri suđenja za ratne zločine.Bio je sudionik Hrvatskoga proljeća. Dragovoljac je Hrvatskoga domovinskog rata. Osnovao je i bio prvi ravnatelj Središnjeg arhiva Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Radio je u državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava; bio je član Savjeta Vlade RH za pripremu prijatelja suda pred Međunarodnim sudom za prostor bivše Jugoslavije. Godine 2009. bio je neovisni kandidat za predsjednika Republike Hrvatske. Nije bio član komunističke partije, niti se učlanjivao u stranke nastale nakon 1990. Godine 2010. jedan je od osnivača novoga hrvatskog političkog pokreta Hrvatski rast (Hrast). Veoma je djelatan u civilnom društvu na zastupanju ljudskih prava i ostvarivanju socijalne kohezije

- Profesore Jurčeviću, Hrvatima se, nakon obilja povijesti u vrijeme „uskrsnuća“ demokratske države Hrvatske 30. svibnja 1990. i njezine obrane od „JNA“ i srpsko-crnogorske agresije i njihove pete kolone, započete okupacijom dijela Hrvatske već 17. kolovoza iste godine, tijekom proteklih deset godina priređuje svojevrsno ispadanje iz povijesti, znakovito obilježeno, prošle godine u Zagrebu, uz posjet srbijanskoga predsjednika hrvatskomu, točno na desetu obljetnicu potpisivanja „Pakta o stabilnosti“, izjavom Tadića, sa samoga Pantovčaka, o planu izradbe zajedničkih srpsko-hrvatskih udžbenika povijesti. Kako Vi kao vrstan povjestničar gledate na spomenuta pitanja, također i na hrvatske prijepore glede na izbrisani tridesetsvibanjski Dan državnosti, na ukinuti Županijski dom, na prijenos i dijeljenje „neprenosiva i nedjeljiva“ suvereniteta?

- Povijesničarski pogledi su naglašeno dijakronijski i uzročno-posljedični, što znači da se razumijevanje svekolikoga događanja promatra u povezanomu vremenskom razvoju. Na taj način, sve što nam se događa sada, ili će se događati u budućnosti, ima neraskidivu povezanost s prošlošću, a svaki pojedinačni događaj je povezan i s drugim vrstama i oblicima događanja. Nastanak samostalne hrvatske države i njena obrana od srbijanske agresije bili su protivni mnogobrojnim interesima, koji su ranijih desetljeća bili duboko ukotvljeni u izvanhrvatskim i unutarhrvatskim institucijskim mrežama. Struktura tih mreža i u Hrvatskoj je bila sve više egzistencijalno ugrožavana radikalnom srbijanskom agresivnošću krajem 80-ih godina XX. stoljeća. Ta struktura je – isključivo da bi sebe obranila - dopustila većini hrvatske nacije da izrazi svoju volju masovnim uključivanjem u stvaranje države i sudjelovanjem u obrani. Cijeli proces političkoga i vojnoga događanja na prostoru bivše Jugoslavije diktirala je srbijanska agresija, koja je jedina bila pripremljena, idejno, organizacijski i materijalno. Svi drugi unutarjugoslavenski akteri, tj. republike, bili su potpuno nepripremljeni za te nove događaje. Jedino su se donekle pripremile institucije u Sloveniji i na Kosovu, te su stoga Slovenija i Kosovo jedine žrtve srbijanske agresije koje su na koncu ostvarile strateške nacionalne dobitke.

Jugoslavenske komunističke strukture u Hrvatskoj su djelovale samo reaktivno, bez ikakve vizije, plana i namjere da se dubinski promijeni stanje iz jugoslavenskoga i komunističkoga razdoblja. Zbog toga su te strukture i izmislile tranzicijski proces, u kojemu su se one, sa svojim cjelovitim upravljačkim modelom (način funkcioniranja institucija, kadrovi, mentalitet, simboli itd.), jednostavno preselile u nove okolnosti, u koje su natjerane srbijanskom agresivnošću.

Tako su stare strukture zauzele ključne položaje moći u novonastalim hrvatskim državnim i društvenim institucijama; od svih stranaka te državnoga i društvenoga ustroja, do privatiziranih dijelova gospodarstva, medija i civilnoga društva.

Sukladno novim okolnostima, strukture su prilagodile svoj javni govor. Tako su preko noći „najvećim“ Hrvatima, vjernicima i demokratima postajali dojučeranji Jugoslaveni, antiteisti i totalitarci.Kako je jenjavala opasnost od srbijanske oružane agresije, i kako su stare strukture postajale sve čvršeć na položajima moći u novim okolnostima, tako su se sve više i otvorenije vraćale prema starom stanju od prije 1990. godine. Danas, kad su pale mnoge maske, to je potpuno prepoznatljivo. Najilustrativniji pojedinačni primjer je Stjepan Mesić, koji je početkom 90-ih najglasnije pjevao ustaške pjesme, a desetak godina kasnije se još glasnije javno vratio svojim šumskim pjesmama i postupanju.

Stoga je danas potpuno logično, otvoreno i nedvojbeno djelovanje političkih, pravosudnih, medijskih, civilnodruštvenih i drugih struktura u Hrvatskoj na proglašavanju zločinačkim svega i svih koji su iskreno sudjelovali u obrani Hrvatske, a sudionici u agresiji na Hrvatsku opet postaju vlastodršci u Hrvatskoj. Kako se ne bismo zavaravali, te kako bismo prepoznali dubinu ovih procesa, treba podsjetiti da je prvi Zakon o oprostu, kojim je praktično pravosudno i politički odlučeno da agresije nije bilo, donesen u k o l o v o z u 1992. godine.

Sve sadašnje činjenice koje ste nabrojali, ali i mnoge druge, samo su posljedica ovoga općega procesa u Hrvatskoj. Proces povratka na staro sada je u Hrvatskoj u završnom razdoblju. U nekim oblicima društvenoga i državnoga života sada smo već više jugo-okupirani i jugo-integrirani nego je to bio slučaj krajem 1980-ih. Takav je slučaj primjerice s informativnom, masovnokulturnom i gospodarskom okupacijom i orijentacijom institucija u Hrvatskoj. Proteklih je mjeseci započelo ushićeno i ubrzano javno predstavljanje zajedničkih srpsko-hrvatskih represivnih institucija, tj. policije i državnoga odvjetništva.

Predsjednik Republike Hrvatske je od svojega izbora zapravo srbijanski službenik, preko kojega uzbrdo gazi predsjednik Srbije, a Republika Srpska ga koristi za izlazak iz zločinačkoga podzemlja.

- Prema Hegelu, država je specifična povijestna forma u kojoj sloboda stječe objektivnu egzistenciju i uživa u svojoj esenciji. U svjetlosti takove definicije, kako stoje stvari s Hrvatskom i slobodom, sa slobodom i srećom svakoga njezina državljanina?

- Kako bi se jasnije vidjelo koliko smo danas u Hrvatskoj udaljeni od hegelijanskih načela, dostatno se prisjetiti paradoksalnosti da je Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država postojala samo tijekom srbijanske oružane agresije.

Već su 1996. g. državne institucije RH - donošenjem neustavnoga Ustavnoga zakona o suradnji s Haškim tribunalom – otvorile provaliju gubitka suverenosti i državne samostalnosti, i potom se ta provalija sustavno sve više povećavala i produbljavala. Još je paradoksalnije to što smo esencijalnu slobodu emotivno i intelektualno uživali u teškoj ratnoj ugrozi tijekom srbijanske oružane agresije, a nakon toga se utapamo u sve većim valovima neslobode.

Sloboda je pretpostavka ostvarivanja svekolikoga životnoga zadovoljstva i sreće. Stoga je čovjek - radi ostvarivanja slobode – spreman izložiti se i najvećim pogibeljima. Tako je i niz hrvatskih naraštaja stoljećima ulagao golemi broj života u pokušaje ostvarivanja slobode u Hrvatskoj. Naš naraštaj je početkom 90-ih uspio stvoriti i obraniti državu kao instrument ostvarivanja slobode, pa smo stoga i najodgovorniji stabilizirati državu i slobodu te ih kao takve predati u baštinu narednim naraštajima.

- Prvi je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, još u vrijeme nacionalno-preporodnoga Hrvatskoga proljeća, objavio, u časopisu „Kritika“, da je duhovna i teritorijalna integracija hrvatskoga naroda preduvjetom da Hrvati izvrše svoju misiju u zajednici europskih naroda. Imamo, tek teritorijalno integriranu, tzv. avnojevsku Hrvatsku, ali što je s duhovnom i kulturnom integracijom cjeline hrvatskoga naroda u sveukupnosti njegova bitka i suvremenoga života, općenito, ali i sadašnjemu ozračju tzv. krize?

- Integracija svake zajednice, pa tako i hrvatskog naroda i nacije, je veoma složen proces, koji je podložan svim vrstama mijenjanja koje nosi i samo trajanje vremena i različiti događaji. Hrvatska se duhovno identitetska integracija stoljećima događala unatoč većoj ili manjoj, nasilno nametanoj, teritorijalnoj dezintegriranosti. To je bio izazov koji je ugrađivao i dugoročne sastavnice, koje su vodile i k duhovnoj dezintegriranosti, ali se pokazalo da su istovremeno jačale i tanane niti duhovne integriranosti hrvatske nacije kao zajednice. Iz toga se može razumijevati i specifična duhovno identitetska snaga koja je očuvala hrvatsku naciju, usprkos dugoj rasutosti hrvatskih zemalja i rasutosti iseljenih Hrvata diljem svijeta.Unutar takve nacionalne duhovnosti nastajale su i brojne sastavnice koje nisu izvorno iskustvo hrvatske nacije, nego su preuzeta iskustva drugih, od nacionalnih do najširih civilizacijskih zajednica. Ta druga iskustva, očigledno je, nisu uspijevala razgraditi hrvatski nacionalni identitet, nego su oplemenjujuće integrirana u cjelinu hrvatske nacionalne snage. U tome pogledu, europska dimenzija je tek jedna od hrvatskih nacionalnih sastavnica. No, to su teme koje su naglašeno nedovoljno istražene s historiografskoga te drugih pojedinačnih i multidisciplinarnih znanstvenih motrišta. Primjerice, u nas se, protivno zdravoj pameti, uporno bježi čak i od javnog spominjanja, naših starovjekovnih iranskih korijena.

- Kakvu je ulogu u dezintegracijskim procesima, u hrvatskom narodu i u Republici Hrvatskoj, odigrala vrhunski osmišljena i podlo provedena, medijsko-politička, fašizoidna, hajka protiv hrvatskih domoljuba iz Hercegovine i Bosne, pokrenuta već u godini međunarodnoga priznanja Hrvatske, i to nakon što su se „Hercegovci“, kao organički i samosvjestni dio naroda, dragovoljno i junački žrtvovali za slobodu domovine, od Dubrovnika i Mostara, do Zadra i Vukovara? I što sve čeka Hrvate uđu li, podijeljeni i razvlašteni, u integriranu Europu?

- Najvažnije je naglasiti da se najžešće ishodište i provodište ove rasističke hajke događa proteklih dvadesetak godina unutar institucijskoga državnog i društvenog života u Republici Hrvatskoj. U tom specijalnoratovskom djelovanju - sa svim vrstama kratkoročnih i dugoročnih te konkretnih i apstraktnih dezintegracijskih namjera – već početkom 1990-ih su svi Hrvati u BiH proglašeni Hercegovcima, a Hercegovci su proglašeni najgorima na svijetu. Povod tome bio je u tadašnjoj statističkoj činjenici da su Hrvati iz BiH bili izuzetno brojni dragovoljci u prvim redovima obrane Hrvatske. Dublji uzroci tog rasizma su u golemom identitetskom i demografskom značaju Hrvata iz BiH za Hrvatsku, te u strahovima glede uloge koju bi Hrvati iz BiH u budućnosti mogli imati za hrvatske nacionalne interese.

Ključni problem Hrvata u RH i u BiH jesu tzv. njihove institucije i tzv. njihovi ljudu u tim institucijama, jer i jedni i drugi ne zastupaju hrvatske interese nego sustavno postupaju izdajnički. Bilo tko vanjski, pa tako ni Europska unija, nije niti će za Hrvate predstavljati sudbonosnu opasnost. Osim toga, EU uopće ne integrira Europu, nego proizvodi političku i duhovnu praksu koja odvraća i otežava mogućnost kvalitetne europske integracije. Nakon 2005. g. svjedoci smo sve dublje i sve složenije krize u EU. U nizu svojih tekstova proteklih petnaestak godina detaljno sam obrazlagao da ovakav model europskih integracija ne može dovesti ni do kakve države Europe.

- Sa slobodarskim, demokratskim, nastankom Republike Hrvatske i njezinim postojanjem kao nacionalne, i matične, države hrvatskoga naroda, i opstajanjem BiH kao nezavisne i tronacionalne državne zajednice, kao da se još ne mire poneki svjetski čimbenici globalne političke moći i protuzapadnjačke snage u ovomu dijelu Europe. Je li u tomu leže razlozi njihovih upornih pokušaja da se rastoči sama bit osloboditeljskoga Domovinskoga rata kao temelja samostojne Hrvatske, da se domobranitelja i žrtvu jugosrpske agresije prikaže kao agresora, kao „zajednički zločinački pothvat“?

- Prije 83 godine je stvorena prva jugoslavenska država. Ona je prvenstveno bila zbrzani rezultat sukoba interesa, koji je na jugoistoku Europe stoljećima postojao između europskih sila. Nepotrebni Prvi svjetski rat - koji je donio samo tragedije, a nije ništa trajnije pozitivno riješio - završio je u Europi stvaranjem tzv. Versailleskog sustava, koji je bio truli kompromis između država pobjednica. Nastao je niz novih država, od Baltika do Jadrana, koje su nazvane „Sanitarnim kordonom“, kojemu je prvenstveni zadatak bio štititi zapadnu Europu od crvene sovjetske opasnosti. Osnovna logika „europskih“ geopolitičkih i gospodarskih interesa što je stvorena jedna država Jugoslavija, namjesto nekoliko država na tome prostoru, bila je banalna; tj. mislilo se kako je lakše i jednostavnije provoditi „europske“ geopolitičke i gospodarske interese u jednoj nego u više država. Iako se ta logika pokazala neuspješnom i tragičnom - i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji – ipak su u sedam desetljeća uspostavljene određene strukture i interesi između Jugoslavija i „Europe“, s tim što je jugoslavenski dio strukture stvarno bio srbijanski.

U novim okolnostima nakon 1990. g. ni RH niti BiH nisu iskoristile zbiljsku povijesnu prigodu, jer su njihove upravljačke strukture bile nekvalitetne, nesamostalne, asocijalne, anacionalne, tj. izdajničke.

Stoga je logično, da se „Europa“ postupno vraćala starim partnerima, koji su se jedini nudili; a to je Srbija i njene strukture, koje sve stabilnije upravljaju i s RH i s BiH. Danas je to više nego očigledno. Nema tu nikakve teorije zavjere, nego se samo radi o veoma konkretnim i uobičajenim geopolitičkim, gospodarskim i drugačijim interesima. Sukladno svemu naznačenom, logično je da su u Haagu zločinačkim pothvatima označene i obuhvaćene samo strukture i istaknuti pojedinci novonastalih država, a ne sudi se ključnim političkim i vojnim akterima bivše Jugoslavije: primjerice S. Mesiću, A. Markoviću, V. Kadijeviću, B. Adžiću itd.

Ista je logika i u tzv. lokalnim suđenjima, pa tako politika, mediji i pravosuđe u Hrvatskoj sude samo pravim hrvatskim braniteljima (npr. Norac, Glavaš, Merčep, Hrastov, Drljo itd.), a nedirnuta i na položajima moći ostaje cijela vojna i politička struktura koja se po zadatku preselila u institucije RH.

- Vratimo li se opet idejno-političkim vladarima jezika, onima koji, jer vladaju jezikom, vladaju svijetom, kako je to točno opisao jedan francuski marksistički teoretik, može li se, na primjeru nedavnoga zagovora zajedničkih udžbenika, govoriti o povratku, na mala vrata, jugokomunizma i šuvarovštine, s njihovim, u biti pansrpskim, konceptom udžbeničkih „zajedničkih jezgri“, koji je, u olovnim 1980-im godinama okupirane Hrvatske, u Hrvatskoj imao gorljivih pristaša u odnarođenoj „eliti“?

- Ni nacionalni niti državni identitet nije moguće zamisliti bez jezičnoga identiteta. Jugokomunistička znanstvena, kulturna i lingvistička elita u Hrvatskoj je ostala potpuno nedirnuta u proteklih 20-ak godina. Ona se čak pročistila, pomladila i u svakom drugom pogledu pogledu je ojačala. Primjerice, u najgora komunistička vremena u svim institucijama u Hrvatskoj je bilo dovoljno istaknutih pojedinaca koji su branili hrvatski nacionalni identitet. Tako je bilo i u vrijeme Novosadskog sporazuma, pa potom 1967. g. kada je nastala Deklaracija, a čak su se i nakon sloma Hrvatskog proljeća uspjeli u javnosti pojavljivati pojedinci i skupine koji su pružali otpor.

Danas, kada nema izravne fizičke ugroze i kada je formalna demokracija i sloboda u Hrvatskoj, sve tzv. vladine i tzv. nevladine institucije su dekroatizirane, bilo korupcijom, bilo drugim načinima. Tako je u proteklih desetak godina potpuno neutralizirana čak i Matica hrvatska, koja nikada ranije nije bila poražena i osramoćena.

Obrana hrvatskih interesa i u kulturi svedena je na raspršene i nezaštićene pojedince.

Ta i Vaša sudbina to najzornije potvrđuje.

- Jugodržavna politička središnjica iz Beograda nije, godina 1980-ih, uspjela nametnuti zajednički školski program književnosti, jer su se srpskomu unitarizmu nepopustljivo i intelektualno-politički suvereno suprotstavili Slovenci, s pjesnikom i akademikom Cirilom Zlobecom kao najistaknutijim pobornikom nacionalne samobitnosti. Kakovi su sada hrvatski izgledi oduprijeti se „zajedničkim udžbenicima“ (moguće čak s Dubrovnikom kao „srpskom Atinom“!) kada je Slovenija čvrsto u EU, a Hrvatska, protuustavno, već dobrano i šaptom ugurana u treću „Srboslaviju“?

- Slažem se. Slovenija je u bivšoj Jugoslaviji bila u svakom pogledu najsamosvjesnija, te stoga i važan čimbenik zaštite interesa drugih republika, uključujući i Hrvatsku. Hrvatska je neočekivano zaustavila srbijansku oružanu agresiju, ali je izgubila sve neoružane bitke s petom kolonom u svojim institucijama. Sve je jasno kad se pogleda što je sve proteklih desetak godina financirala Vlada RH, naročito ministarstvo kulture te ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Dakle, toliko smo duboko potonuli da se obrana hrvatske kulture i jezika može postići samo potpunom institucijskom preobrazbom svih državnih i društvenih institucija u Hrvatskoj, od vrha do dna.

A to se može jedino pobjedom novih hrvatskih političkih snaga na sljedećim parlamentarnim i lokalnim izborima.

- Zločin protiv čovječnosti, crveni holokaust, ili, jednostavno pučki kazano, bleiburška tragedija hrvatskoga naroda 1945., jest pitanje kojim ste zaokupljeni u svojim povijestnim istraživanjima. Zašto drugi svjetski rat i tema Jasenovca i Bleiburga nisu, znanstveno i politički, završenom pričom, objektiviziranom istinom? Što se još mora i može učiniti - budući da hrvatske vlasti ne poštuju hrvatski Ustav i jednakost hrvatskih građana, mrtvih i živih, pred zakonom, jer ne iskazuju, civilizacijski standardizirano, poštovanje prema žrtvama, prema njihovim imenima i neumrlim im dušama, jer uopće ne procesuiraju komunističke zločince - kako bi se čista obraza izišlo u svijet iz ove partijskomafijaške omerte o serbokomunističkom genocidu, kulturocidu, memoricidu?

- Komunizam općenito, pa tako i onaj u bivšoj Jugoslaviji, bio je upravljački sustav koji je u tehnikama vladanja najviše koristio sva znanstvena znanja. Uloga cjelokupnoga javnoga života u komunizmu – od medija i zabave do znanosti, umjetnosti i obrazovanja – bila je u apologiji komunističkoga režima i njegovih simbola.U tomu jednoumnomu svijetu nije se u javnosti smjela pojaviti doslovno ni jedna nepoželjna riječ. Bleiburška tragedija bila je jedna od najstrožije čuvanih tajni bivše Jugoslavije. Čak se ni preživjele žrtve najčešće nisu usudile svojim potomcima prozboriti išta o svojim tragičnim iskustvima. Komunistička struktura, koja je zadržala veliku većinu institucijske moći i nakon 1990. g. u Hrvatskoj, bila je potpuno svjesna da je za njeno dugoročno vladanje najvažnije sačuvati prevlast komunističkoga sustava vrjednota, simbola i javnih znanja. To im je uspjelo u mjeri iznad svih očekivanja, te stoga dekomunizacija javnoga života u Hrvatskoj jest najvažnija pretpostavka hrvatske duhovne obnove, a potom i uspješne upravljačke preobrazbe.

Neokomunistička struktura nije nakon 1990. g. mogla potpuno spriječiti govor o Bleiburškoj tragediji. No, uspjela je sofisticiranim metodama banalizacije i relativizacije prikriti javnosti razmjere i posljedice strašnih komunističkih zločina, te čak i Tita – koji je deseti svjetski megaubojica u 20. stoljeću – nadalje prikazivati kao poželjnu i najveću kult osobu u hrvatskoj povijesti.

- Koje su to političke silnice i strukture moći koje onemogućuju Hrvate pogledati se i ogledati u zrcalu vlastite, veoma bogate, povijesti i kulture, kao samosvojna entiteta u sklopu mediteransko-srednjeuropskoga civilizacijskoga kruga, i koje nastoje izdvojiti Hrvatsku iz organičke cjeline, šufflayevski kazano, Velikoga Zapada?

- Već je naglašeno da su institucije u Hrvatskoj naš jedini ključni problem, iz kojeg proizlaze svi ostali problemi. Posebno je nepovoljno što se taj problem neprekidno razvija od sredine 19. stoljeća. Naime, tada su u Hrvatskoj počele nastajati sve građanske institucije: političke stranke, akademija, znanstveni i obrazovni sustav itd.

U tadašnjim teškim okolnostima, prvenstveno zbog golemoga pritiska germanizacije i madžarizacije, većina čak i domoljubnih hrvatskih elita napunila je nove hrvatske institucije s kulturom idealiziranoga jugoslavenstva, kao navodno jedinoga spasa za sve hrvatske probleme. Koliko je to paranormalno ozračje u Hrvatskoj bilo razvijano, ilustrira i činjenica da je čak i mladi Tin Ujević pripadao radikalnoj jugoslavenskoj nacionalističkoj omladini. Nakon propasti Austo-Ugarske, tj. tijekom predugih desetljeća vladanja dviju jugoslavenskih država, sustavno je i najgorim nasiljima u institucijama u Hrvatskoj provođena jugoslavizacija, te smo u katastrofalno opustošenomu institucijskom stanju dočekali 1990. godinu. Više nije bilo sustava, a ni značajnije javne institucije, koji bi mogli biti uspješnim stožerom koji bi vodio brzom povratku hrvatskoj predjugoslavenskoj baštini.

Prema tome, identitet hrvatskoga naroda i nacije je stoljećima oblikovan unutar srednjeeuropskoga i mediteranskoga zapadnoga civilizacijskog kruga. Međutim, moderne su institucije u Hrvatskoj, već pri svojemu nastanku, same sebe zarazile jugoslavenskom paradigmom. Na taj je način većina puka u obiteljskom i vjerskom krugu čuvala taj izvorni hrvatski identitet, a institucije su išle svojim jugoslavenskim putem. Najapsurdnija je povijesna činjenica što je život jugoslavenskih institucija u Hrvatskoj započeo čak stotinjak godina prije nastanka jugoslavenske države. Posljedice svega toga, najbolnije osjećamo i danas.

- Hrvatski su branitelji, s oružjem u ruci ili bez njega, bili utjelovljenom ljubavlju za slobodu i dom, tijekom svih hrvatskih ratova kroz povijest, a nadasve u Domovinskom, olujnom, našemu ratu svih ratova. Kao povjesničar i branitelj, ali i kao ozbiljan predsjednički kandidat na proteklim predsjedničkim izborima (kojemu sam osobno, u „Hrvatskom listu“, dao čistu peticu!), kako gledate na sve progone, ocrnjavanja i omalovažavanja hrvatskih branitelja i domoljuba? Kako na nevjerojatnu, ali stvarnu i moguću, ocjenu današnjega predsjednika RH o „antifašizmu“, simodubajićevskomu, kao otcu „našega Domovinskoga rata“?

- U institucijama svih društava, osim u Hrvatskoj, patriotizam ili domoljublje su socijalna vrijednost koja se najviše njeguje i vrednuje. I hrvatski branitelji, ali i većina hrvatskih građana, su 1991. g. - kada odnos snaga nije davao nikavih izgleda hrvatskoj obrani – iskazali najveći stupanj domoljublja, tj. solidarnosti sa svojom zajednicom. Stoga, sadašnji sramotni javni status i progon hrvatskih branitelja i domoljuba predstavlja krajnju neljudskost, te zaslužuje sve osude i suprotstavljanja, s bilo kojega motrišta, humanističkoga, pravnoga, moralnoga, znanstvenoga, povjesničarskoga i braniteljskoga.

U svjetlu svega rečenoga, nije iznenađujuće što je sadašnji predsjednik u Hrvatskoj još gori nastavak svojega predhodnika. Međutim, sramotnost se sadašnjega značajno povećava, kad se zna da je on - u odnosu na predhodnika - pripadnik znatno mlađega naraštaja, sveučilišni je profesor, glazbenik i teoretski poznavatelj sustava ljudskih prava. Kada se prisjetimo da je Josipović naslovnicu svoje prve autorizirane predsjedničke biografije „ukrasio“ svojom slikom u uniformi JNA-ovskoga titovoga gardista sa značkom primjerenoga vojnika, tada se suočavamo sa slikom Doriana Graya.

- Šutnja, i ušutkanost, znatnoga dijela hrvatske intelektualne i akademske zajednice o gorućim pitanjima društva i nacije jedinstvenim je fenomenom na prostoru našega civilizacijskoga kruga. Koji su uzroci toj šutnji demokrata pred nasrtajima fanatizirane (ju)ljevice i, primjerice, nereagiranju na krivotvorenja fakata iz naše bliže i daljnje prošlosti, na komitetsku interpretaciju Hrvatskoga proljeća na HTV-u, na usustavljeni antikroatizam poput onoga sadržana u klevetničkoj izjavi srpskoga ex-profesora u SAD-u Bogdana Denića, u intervjuu „Novom listu“ 16.X.2004., da „nema mjesta u Europi gdje je nostalgija za kolaboracionistima koji su klali svoje sugrađane toliko razvijena i legitimna kao u Hrvatskoj“ (citat)?

- Ovom prigodom je dosta rečeno o institucijskom stanju u Hrvatskoj, pa je razumljivo da se za sada od institucija ne može ni očekivati glas razuma, građanske svijesti i objektivnosti, jer u njima upravljaju sitni ljudi sa sitnim interesima. I javni govor u Hrvatskoj je okupiran, te oni koji imaju moć ne dopuštaju da se čuje glas javnosti. Društvene uloge su podijeljene podobnima i poslušnima, koji uglavnom služe za šaku graha.

Bogdani Denići su i prije i nakon 1990. uživali u prirodnim blagodatima Hrvatske i povlasticama s kojima su ih obasipale loše sluge još gorih gospodara. Takvi postupaju kao tipični ubojice za pisaćim stolom. Ali, nigdje ta krvava djelatnost nije toliko razvijena i legitimna kao u Hrvatskoj. Nama ipak ostaje biti sretnima što nismo kao oni, a na Bogu je da im oprosti, iako znaju što čine.

- Hrvatski latino-europski put civilizacije ljubavi i kulture života bio je u smrtnoj pogibli pod hegemonijom bizantskoga srpstva i svetosavlja i tzv. jugokomunizmom i njegovom strahovladom kroatocidne „plemenite mržnje“. Ako stoji prosudba kako su „crveni baroni i djeca udbokomunizma“ uspjeli pod svoju kontrolu staviti gotovo cijelo društvo i razjediniti naciju te stvoriti, uz pomoć i ZAVNOH-a i „Haaga“, pretpostavke za reanimiranje velikosrpskoga „Plana Z-4“, tko i što će sada pomoći Hrvatima (koje lustriraju nelustrirani totalitaristi) u očuvanju države kao kuće nacionalnoga bitka, kao mjesta planetarne suradnje i razmjene s drugima?

- Sve što smo rekli u ovom razgovoru, zaista se događa. Stoga je razumljivo što nas to boli. No, ovaj je razgovor ukazao na položaj u kojem se nalazimo, ne radi toga da nas se potakne na malodušje i odustajanje, nego je to poziv na suprotstavljanje zlu koje nas je spopalo.

Naraštaj koji je nakon gotovo devet stoljeća stvorio i obranio svoju samostalnu državu, ima pravo i snagu ljubavi urediti razhrvaćne institucije svoje države. Budimo i nadalje ponosni u zajedništvu. Ne klonimo duhom. Hrvatska je naša domovina. Naslijedili smo je od naših predaka, a naša je odgovornost predati je budućim naraštajima.

MILE ŠTIMAC IZVJEŠĆUJE S TRIBINE IZ CHICAGA

2011-03-27T16:16:00.000-07:00

MILE ŠTIMAC IZVJEŠĆUJE IZRAVNO S PREDSTAVLJANJA HRASTA U CHICAGU

Evo upravo stigoh kući sa predavanja prof. Josipa Jurčevića, koji je prije toga bio na misi u prepunoj crkvi sv.Jeronima, gdje je na najavu fra. Joze Grbeše, da je među nama na misi prof. Jurcevic, dobio buran aplauz nazočnih, što baš nije uobičajeno. Zadnji put, koliko se sjećam, tako je pozdravljen pokojni dr.Ivo Korsky..

Oko 400 nazočnih u dvorani zupe, sa zanimanjem je pratilo izlaganje prof. Jurcevica, koji je predstavio svoju knjigu "Blejburg" i govorio o zlocinima jugoslavenski komunista koji su pocinili nad hrvatskim narodom..Gospođa Iva Cuvalo je pozdravila gosta i napravila kratki uvod u predavanje, a fra Jozo Grbeš je ravnao predavanjem. Prof. Jurcevic je govorio i o politickoj situaciji u domovini i potrebi promjene vlasti, te dovođenju na čelo hrvatski institucija poštenih i sposobnih hrvatskih domoljuba..
Poslje predavanja nazočni su Jurčeviću postavljali različita pitanja u vezi zločina jugoslavenskih komunista i mogućnostima njihova procesuiranja. Bilo je pitanja i u vezi novog političkog pokreta Hrvatskog rasta-Hrasta.. Ja sam mu postavio pitanje.: "Gospodine Jurčevic, vi ste jedan od utemeljitelja Hrasta. Možete li nam nešto više reći o tom pokretu, jer mnogi prisutni nisu dovoljno s tim upoznati, a za kojeg je nedavno naš biskup Mile Bogovic izjavio da u njemu prepoznaje onu snagu koja bi mogla urediti Hrvatsku po mjeri onih koji su se za nju borili i za nju molili."Prof. Jurčevic je ukratko objasnio razloge pokretanja Hrasta. Moji prijatelji iz HRZ, su podjelili prisutnima letak Hrasta kojeg sam jutros na mom compu umnožio..Sutra gosp. Jurčevic putuje za Cleveland gdje će imati slično predavanje..

POZIV STOŽERA NACIONALNOG SPASA

2011-03-27T16:15:00.001-07:00

STOŽER NACIONALNOG SPASA POZIVA NA PROSVJED 16. TRAVNJA U ZAGREBU

Hrvatska straža je prije desetak dana u Osijeku osnovala Stožer nacionalnog spasa s ciljem da sve nezadovoljne prosvjednike u Hrvatskoj stavi pod zajednički nazivnik. U današnjem obraćanju javnosti dopredsjednik Hrvatske straže Vencel Čuljak najavio je kako će se prosvjed održati 16. travnja u 11 sati na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Ovom prigodom pozvali su sve branitelje, nezaposlene, seljake i umirovljenike da dođu na prosvjed protiv Vlade. Prosvjedovati će se, rečeno je, i protiv predsjednika Josipovića zbog njegove antihrvatske politike, ali i svih drugih opcija koje, kako kažu, žele pocrveniti Hrvatsku.

Info: http://www.osijek031.com/osijek.php?topic_id=31058#ixzz1HqRHFbRz

UTEMELJENA KOORDINACIJA HRASTA U GRADU ZADRU

2011-03-27T04:19:00.001-07:00

Potres u Zadru, koji je u političkoj javnosti poznat kao bastion HDZ-a, najblaža je rečenica za tribinu pokreta Hrast, koja je bila održana pred punom dvoranom kina Callegro u Zadru.
Usprkos bojazni, da Zadrani neće prepoznati priliku za novi put u budućnost, obistinila su se optimistična predviđanja, a reakcije Zadrana su dokazale da se sustavnim radom može doprijeti do svakoga srca.
Neposredno pred tribinu osnovano je Vijeća zadarskog ogranka pokreta Hrast u kojeg su izabrani: Darijo Tikulin, Mihovil Miletić, Radoslav Perica, Šime Čolak i Arsen Pirc koji je postao prvi koordinator.
Zadar, nekad ekonomsko-industrijski peti grad po snazi i to u četverostruko jačem okružju, danas je grad u kojem više ne postoji industrija a ostatci ostataka doživljavaju zadnje udarce prije potpunoga kraha. Grad koji je bio izložen neviđenom divljaštvu bivše bradate “braće“, a za koji se predviđala svijetla budućnost, doživio je svoj krah, svoj brodolom, slijepo vjerujući da se grad može razvijati samo uz pomoć naklonjenog ministra i njegova utjecaja.
Velike tvrtke su nestale pred interesima i lobijima graditeljstva kojima je jednokratni čin obrtanja velike količine novca bio jedini i zadnji interes, no akteri su zaboravili činjenicu da velika riba jede malu, a da su svi zadarski lovaši, zajedno skupljeni, zapravo ribice iz akvarija. Interes tog kapitala je jedino i isključivo kapital pa su svi poslovi i akcije usmjerene upravo na zgrtanje novca a ne na davanje istog. Taj pak lobi novac daje samo tada kada ima svoj interes, dakle novi kapital, ne razmišljajući o dalekosežnim posljedicama za zemlju po kojoj pustoši.
Kako bi što brže došao do toga cilja nužno je uništiti temelje društva, dakle obitelj, kao i nametnuti u najmanju ruku sumnjivo moralno razmišljanje. Droga, nasilje, istospolnost, genetski modificirana hrana i bezboštvo, alati su kojima se porobljavaju duše napadnutih naroda.
Zadrani su pokazali da su shvatili lekciju i da postoje važnije stvari od kozmetike grada i beskrajnog trošenja vrlo rijetke robe, novca. Shvatili su isto tako da postoje važnije stvari od podređivanja i podilaženja stranim interesima te da je krajnji trenutak vratiti vlak na kolosijek koji je nekad bio opterećen u punom profilu. Zadar, idealno okružje za uzgoj ekološki zdrave hrane kojom se može nahraniti i dvostruko veća zemlja negoli je to Republika Hrvatska, s prirodnim resursima koji omogućuju eksploataciju najtraženijeg elementa na kugli zemaljskoj, vode, sa svojim predivnim okružjem i nebrojenim parkovima prirode može živjeti puno bolje i puno kvalitetnije negoli sada živi. Proces koji je pred nama, u kojem su namjere, želje i djelovanja usmjerena na izradu gotovih projekata, s tehnologijom UZMI I RADI, osigurat će svakom potecijalnom obrtniku ili poduzetniku jednostavan i otvoren put do plasmana svojih proizvoda i časnog življenja od svojim rukama stvorenih novih vrijednosti.
Moderator tribine Arsen Pirc, koordinator Hrasta u Vijeću grada Zadra, istaknuo je potrebu ulaganje dodatnih snaga u prihvaćanju novih obrazaca razmišljanja kao i nužnost povrata dostojanstva kojeg smo imali devedesetih godina.
Prvi govornik večeri, književnik Hrvoje Hitrec, istaknuo je: Zadar je od davnina najvažniji hrvatski grad koji je, isto kao i njegov narod, odbio nestati iz povijesti. Međutim, u Zadru sam shvatio što znače Kristove riječi "Žao mi je naroda!". Treba li u 2011. žaliti narod koji je glasovao za svoju noćnu moru. Međutim, narodu su se otvorile oči i on je vidio da je Hrvatska sada rađena po mjeri svojih neprijatelja i da su narod izdali i lijevi i desni. Hitrec je ustvrdio da političke elite nemaju pameti, ljubavi i volje voditi Hrvatsku, već su je vratile u osamdesete godine prošlog stoljeća, k opasnom dogovoru o zapadno-balkanskom udruživanju. Da bi se to ispravilo, naglasio je Hitrec, potrebna je rekonstitucija hrvatskog društva kojega mogu voditi samo kršćani i moralni ljudi koje će pratiti većina hrvatskog naroda.
Pravnica Mirjana Granić, predsjednica Udruge “Gabrijel“ i članica predsjedništva Hrvatskog saveza za život (CRO-VITA) pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, istaknula je potrebu zaštite života od začeća do prirodne smrti kao i loš odnos društva prema istom.
Dražen Bušić, iz Udruge „Snaga za život“, istaknuo je potrebu za duhovnim preobraćenjem kao i prizivanjem snage koja dolazi iz iskrene molitve i moralnog življenja.
Ivo Markulin u svojstvu domaćina, nadahnuto je usporedio što bi se dogodilo ako bismo trebali birati između nametnutih zakona ili očuvanja jedinstva u Hrvata, te naglasio da je jedini mogući zaključak odrediti se prema interesima nacije. Hrvatski interes kao i očuvanje digniteta u Hrvata moraju biti na prvom mjestu i tu nema kompromisa.
Krešimir Miletić je upozorio na poguban Zakon o obitelji kojim se na mala vrata uvode zakoni koji se kose s moralnim stajalištima kršćanstva, dakle i sa stajalištima većinskog naroda, apelirajući na nazočne da na svoj način izvrše pritisak odnosno da ne daju glas onima koji ne štite njihove interese.
Ivan Tomljenović je nazočne upoznao s unutarstranačkim predizborima koji će iznjedriti i rangirati kandidate Hrasta za predstojeće parlamentarne izbore, naglasivši da tim modelom narod doslovno odlučuje o svojim zastupnicima te da su im isti i odgovorni.
Koordinator IX. izborne jedinice Miljenko Marić potencirao je skrb za natalitet jer Hrvatska demografski umire. Istaknuo je potrebu za ozbiljnim pristupom samim mehanizmima i sigurnosti roditelja kako bi se odlučivali na više djece, a njegova Udruga “Četvero i više djece“ pokazatelj je da su dobri temelji već postavljeni.
Skupu se zadnji obratio Ivica Relković istaknuvši kako je veliki odaziv na tribinu izniman znak te uputio poziiv prisutnima da se aktivno uključe u animiranje novih simpatizera i stvaranje šire mreže svih onih koji žele dobro Hrvatskoj.
Na kraju tribine Hrasta moderator Arsen Pirc posjetiteljima je uputio poruku: Hrvatski narode, nije nužno da se slažemo oko svega, čak što više možemo se potpuno razilaziti u pojedinim stajalištima, no ukoliko imamo zajedenički cilj, ostvaranje hrvatskog sna, ekonomsko i politički neovisne zemlje općeg blagostanja, onda smo na istom brodu, kojega će Hrast dovesti u sigurnu luku.
Tribina je uz pjesmu Vivat Croatia završila u 20.30 sati, a nazočni su s izrazima zahvalnosti i potpore još dugo u predvorju kina Callegro ostali u razgovoru s govornicima i predstavnicima Hrasta.

HL O PUTU U AMERIKU

2011-03-27T04:16:00.001-07:00

TRIBINA POKRETA HRVATSKI RAST - HRAST U ZADRU

2011-03-22T10:33:00.000-07:00

"DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE"

Sudjeluju:

Dražen Bušić, Mirjana Granić, Ivo Markulin,

Krešimir Miletić, Ivica Relković, Ivan Tomljenović

i predstavnici Hrasta iz IX. i X. izborne jedinice

Dvorana CALLEGRO (bivše kino "Zadar") na Forumu
Široka ulica 18

četvrtak, 24. ožujka u 19.00 sati