ANTON KIKAŠ ZA HRVATSKI LIST

Anton Kikaš: Hrvatska nije onakva kakvu smo svi očekivali

Utorak, 28 Kolovoz 2012 19:35

Anton Kikaš, hrvatski poduzetnik rođen u Bijakovićima kod Međugorja, koji više od 40 godina živi i radi u Torontu, i ove je godine ljetne mjesece odlučio provesti u Hrvatskoj. Kikaš je s dvojicom sinova Markom i Hrvojem 'odradio' đir po Jadranu u sklopu kojega su posjetili Čavoglave, a što je, kaže Kikaš, bila želja njegovih sinova, koju im je sa zadovoljstvom ispunio. Tijekom boravka u Hrvatskoj dao je iznimno zanimljiv interview za Hrvatski list, koji prenosimo u cjelosti.

'Ljubav prema domovini duboko je utkana u mojem biću', odmah na početku razgovora kazao je Kikaš, prisjetivši se kako je jednako jaka i njegova ljubav prema Dinamu kojemu je 1972. godine, kada je nakon 24 godine, pod vodstvom Ćire Blaževića osvojio prvenstvo bivše Jugoslavije, poklonio turneju po Kanadi i Americi, te organizirao turnir u Torontu na kojemu je gostovao i tadašnji šampion Škotske Celtic, a gdje je Dinamo osvojio prvo mjesto.

'To je nekakav početak mog rada na domoljublju. Predsjednik Društva hrvatskih iseljenika intelektualaca u Torontu postao sam 1985. godine, a u tom društvu okupili smo ljude koji su do tada stajali po strani hrvatskih zbivanja te smo krenuli zajedno domoljubno raditi. Kada je siječnju 1987. godine, dakle prije stvaranja slobodne i neovisne hrvatske države, osnovana Zaklada za hrvatske studije, iznenadio sam ne samo Hrvate u domovini nego i Kanađane jer smo za jednu večer u dvorani sa 320 Hrvata iz Toronta uspjeli skupiti pola milijuna dolara, a isto smo ponovili dvije godine kasnije. Milijun dolara trebalo je za otvaranje Katedre za hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Waterloo', govori Kikaš o uspješnoj realizaciji katedre za hrvatski jezik. Sveučilište Waterloo otvorilo nam je vrata i primilo nas od srca, za razliku od nekih drugih sveučilišta koja nam nisu dala da uspostavimo katedru kazavši da te 1987. hrvatski jezik ne postoji. Nudili su nam katedru za hrvatske studije na kojoj se može predavati sve osim hrvatskoga jezika, mogli smo imati i katedru za hrvatsko-srpski jezik, ali ništa od toga nismo prihvatili. Otišli smo na drugo sveučilište i osnovali ono što smo željeli.

Koliko je hrvatska zajednica u Torontu danas jaka?

Tih 80-ih godina bila je izuzetno jaka. U svibnju 1989. godine samo za jednu večer skupio sam 250 tisuća dolara za hrvatsku Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, vodio neke druge bankete, skupio novac za gradnju hrvatskih crkava u Torontu i okolici. Zajednica je bila zaista živa, imali smo svoj glazbeni festival na kojem su 1990. godine s mojom pjesmom 'Hrvatska lađa' u duetu nastupili Mladen Grdović i Tomislav Ivčić. Tu je i nogometni klub Croatia, čiji sam predsjednik bio 1988., stalno su u vrhu nogometne lige, osvojili su i prvenstvo u Kanadi, a prošle su godine ušli u kuću slavnih nogometa u Torontu. Na žalost, početkom rata ugasile su se mnoge društvene djelatnosti iako je hrvatska zajednica i danas jaka.

Znali ste za tadašnju situaciju u Hrvatskoj, jeste li očekivali rat?

Ne samo da smo ga očekivali radili smo na tome planu, promovirali Hrvatsku u svim njezinim dimenzijama. Danas kad razmišljam o tome ne mogu vjerovati da sam tih 80-ih godina više vremena proveo lobirajući i radeći za Hrvatsku nego u svom projektnom uredu. Bilo je nešto jako među svima nama, htjeli smo pokazati da Hrvatska nije tako crna kakva je u to vrijeme, tih 70-ih i 80-ih godina prikazivana, htio sam promijeniti te boje, to je bila moja motivacija, prikazati pravu sliku Hrvatske, u njezinoj strukturi i povijesti, a ne kako su nas prikazivali diplomati bivše Jugoslavije i mediji koji su nam prišivati razne konotacije. Na žalost, i danas je to prisutno, ponavlja se na sramotu onih koji to govore jer Hrvatska je u Domovinskom ratu pokazala kolika je naša ljubav prema domovini, kada smo goloruki pobijedili daleko nadmoćnijeg neprijatelja na svom području. Samo zahvaljujući toj ljubavi, velikom domoljublju, snazi i odvažnosti pokazali smo cijelom svijetu kako smo jači od onih koji su u naoružanju bili jači od nas. Naravno da smo i mi radili na tome da Hrvatska postane samostalna. Kad je došao pad Jugoslavije, dignuli smo se, otvorili srce i dušu, nema Hrvata koji na određeni način nije doprinio u obrane domovine u bilo kojem pogledu. Hvala Bogu da je Hrvatska postala slobodna i neovisna zemlja jer ona to zaista zaslužuje. Zaslužila je i mnogo ranije, ali bolje ikada nego nikada.

Krajem kolovoza, točnije 31. kolovoza, obljetnica je Vašeg uhićenja na zagrebačkom Plesu kada ste 1991. uhićeni jer ste avionom dopremali oružje u Hrvatsku. Svih ovih godina bilo je raznih verzija oko te Vaše dopreme oružja, što je zapravo istina?

Kad se nadvila avet rata nad Hrvatskom, upitao sam se što ja mogu učiniti za svoju domovinu. Tako se rodila ideja o poklonu oružja braniteljima. Treba naglasiti da smo mi poslali i novčanu donaciju, a onda su počele priče da je pola novca stiglo, pola nije. Nakon toga došao sam na ideju da poklonimo oružje koje je bilo neophodno jer sam negdje pročitao da su policajci morali na crno kupovati metke da bi mogli ići u akcije i braniti se. Našao sam se s dvojicom čelnih ljudi u Hrvatskoj zajednici u Torontu u to vrijeme, Jankom Herakom i pokojnim Marijanom Petrovićem, izložio im svoj plan i oni su se složili. Nakon toga 4. kolovoza stigao sam u Zagreb kako bi dobio blagoslov tadašnje Vlade, odnosno ministarstva. Htjeli smo biti sigurni da će oni prihvatiti taj poklon. Imao sam susrete u MUP-u, razgovarao s predsjednikom Vlade Franjom Gregurićem i nakon što su prihvatili naš poklon, tražio sam da mi daju čovjeka od povjerenja koji će dočekati to oružje. Dodijelili su mi Jana Gabriša, za kojeg sam kasnije saznao da je 80-ih godina bio drugi čovjek Udbe u Hrvatskoj.

Je li Vam danas poznato tko je naredio da baš on bude Vaš kontakt?

Čovjek koji mi je dodijelio Gabriša bio je zamjenik ministra MUP-a Slavko Degoricija. Gabriš je tada, isto kao i Perković, 'prešao' na našu stranu. Prihvaćen je kao takav, što je bio slučaj i Josipom Manolićem. Manolić, Perković, Gabriš, ekipa koja je 80-ih bila na čelnim pozicijama u Udbi i radila protiv Hrvatske, tada je bila među onima koji su tu Hrvatsku željeli i radili da se to i dogodi. S njima sam koordinirao cijelu akciju.

Znate li tko Vas je izdao?

Činjenica je da se znalo da dolazimo, to smo shvatili nakon što smo uhvaćeni na Plesu i odvedeni na ispitivanje. Znali su većinu detalja, dobar dio našeg koncepta, kao i to da dolazi oružje. Dobio sam nekoliko komentara iz raznih izvora, teško je u tom slučaju složiti pravi mozaik u kojem bi čovjek rekao – evo, to je taj koji me je izdao.

Sumnjate li na nekoga više od ostalih?

U ovom trenutku ne bih to govorio, to su priče koje su došle do mene, a nemam konkretnih dokaza pa ih ne želim iznositi u javnost.

Kako je došlo do slijetanja u Zagreb?

Prvotno smo trebali sletjeti u Ljubljanu gdje je čekao Gabriš. Avion je dolazio iz Južne Afrike gdje sam preko profesionalnog trgovca oružjem, jednog Britanca, nakon prvotnih problema i vrludanja Europom, od Mađarske, Austrije i Njemačke, dogovorio naoružanje i prijevoz. On je sve trebao napraviti, a kad smo došli u Johannesburg, shvatio sam da nije organiziran prijevoz pa smo završili na pregovorima u Ministarstvu obrane. Letjeli smo boeingom 707 'Uganda airlinesa'. Avion je bio najavljen za Trst i pred Trstom smo trebali imati slijetanje za Ljubljanu, odakle je avion trebao nastaviti za Bruxelles gdje je bilo njihovo sjedište. Kad je avion ušao u Jadranski koridor, javila se kontrola leta iz Beograda i tražila pilota da identificira avion, pitali su ga gdje leti i što nosi. Pilot, umjesto da kaže da letimo za Trst, rekao je da idemo za Ljubljanu. U tom trenutku odmah mu je rečeno da nemamo pravo slijetanja u Ljubljanu, da smo ušli u strani teritorij i da ga moramo napustiti. Bio sam zbunjen, nisam mogao vjerovati da će nam cijeli trud propasti.

Pilot i ja počeli smo komunicirati što napraviti i u tom trenutku javlja se kontrola leta iz Beograda i kaže da su provjerili da imamo pravo slijetanja u Ljubljanu i daju pilotu upute gdje da leti. Istoga trenutka shvatio sam da je namještaljka. Pilotu sam crtao i inzistirao da ostanemo na istoj ruti i kada dođemo do Pule odlučit ćemo idemo li u Trst ili na drugo mjesto. Kad sam ga u jednom trenutku pitao da mi pokaže gdje smo i vidio da pokazujemo Banju Luku, znao sam da letimo prema Zagrebu i shvatio da smo gotovi, da je sve propalo. Bio sam uvjeren da je ovo dobar posao i siguran sam da je pilot ostao dosljedan i rekao da letimo za Trst da bi sve bilo u redu i mi bismo uspjeli dovesti oružje do cilja. Nakon nekog vremena opet nam se javila kontrola leta i rekla da je aerodrom u Ljubljani zatvoren zbog tehničkih razloga i da moramo sletjeti u Zagreb. Postoje priče da su nas oni prisilili da sletimo, moram reći da nije bilo prisiljavanja, pilot je slijedio upute i došao do Zagreba. Oko šest sati sletjeli smo u Zagrebu, dočekale su nas brojne cijevi uperene prema kabini aviona, čuo sam kako netko govori: 'Lazo, gdje je Jovo?', svađali su se tko će nas strijeljati. U tom trenutku pomirio sam se sa smrću. Kad su me mučili, tukli do iznemoglosti, slomili rebra, zglobove, promijenili izgled, pomirba sa smrću pomoglo mi je da izdržim sve torture. Kad sam ležao na podu, kad su skakali po meni i tukli me do krajnjih granica, svi ti problemi bili su lakši jer sam se pomirio s tim da je došao kraj.

Nakon toga prebačeni ste u Beograd?

Negdje oko podneva nakon torture letjeli smo u Beograd. Tu se nastavilo batinanje koje je trajalo više od 30 sati da bi me na kraju svega pokušali prisiliti da potpišem zapisnik u kojem je stajalo da sam sve radio u dogovoru s dr. Franjom Tuđmanom, što nije bilo točno, i da na mojoj farmi u Torontu 200 Hrvata Kanađana trenira za rušenje Jugoslavije, što također nije bilo točno. Htjeli su optužiti Tuđmana i hrvatsku vlast, na što nisam pristao. Odgovarao sam da imaju dva izbora, ili me objesiti ili ubiti, ali da to ne ću potpisati. Na pitanje s kim sam i kako radio, nisam htio odati da sam radio u dogovoru s Vladom. Znali su da sam se sastao s Degoricijom, to sam im i rekao. Rekao sam i za susret s Manolićem, da je to bio poklon MUP-u, nisam nijekao, a kad su me pitali je li Manolić to blagoslovio, rekao sam da nije, da je bio protiv poklona i da je tražio da mu damo novac, na što su se oni samo nasmijali. Tri mjeseca bio sam zarobljen, a nakon toga su me razmijenili.

Baš oko Vaše razmjene bilo je raznih konotacija, spominjala su se mnogo imena, čak i iznos od milijun dolara koliko je, navodno, plaćeno za Vas. Za koga su Vas razmijenili?

Čitao sam i ja razne napise o svojoj razmjeni, ali prava je istina da sam zamijenjen za generala JNA Milana Aksentijevića, zapovjednika Ljubljanske vojne oblasti, koji je letio iz Ljubljane prema Kninu i negdje oko Ogulina pokvario mu se helikopter kada su ga naši uhvatili. To je bilo dva tjedna nakon mog uhićenja i odmah je počela priča da se Kikaša mijenja za Aksentijevića. Razmjena je napravljena u Zagrebu 27.11. 1991.

Sami ste maloprije spominjali da ste u Hrvatsku slali novac za oružje pa se govorilo da je samo dio novca stigao do odredišta, a pisalo se kako je drugi dio na vašem računu u Klagenfurtu?

Sjećam se članka u jednom tjedniku, koji danas više ne postoji. Cijeli je članak bio pun neistina, odgovorio sam im i objavili su moje pismo. Negirao sam sve točke o kojima je novinar pisao jer je nizao laži jednu za drugom. Drugi tjednik, koji je također pisao neistine o meni, nije htio objaviti moje reagiranje iako sam im napisao što je istina. Naime, nakon smrti dr. Franje Tuđmana napravili su serijal od 12 epizoda navodeći crne mrlje u biografiji Gojka Šuška, spominjući u pet nastavaka i moje ime. Tako je i s tim novcem. Nema govora da je to ostalo na mome računu, dobro se zna da je novac završio za oružje, a meni nije bilo potrebno ništa zadržavati na računu jer sam već bio dobro situiran čovjek. Imputirali su mi i da sam trgovac oružja, ovakav i onakav, da sam Udbin čovjek, sumnjivac, pitali su se kako netko tko je toliko aktivan u hrvatskoj zajednici u Torontu, može slobodno doći u Jugoslaviji.

Da dođe do slične situacije, biste li opet napravili isto?

Hrvatska nije onakva kakvu smo svi očekivali, nije u svojem potencijalu, nije onakva kakvu je željela većina Hrvata, ali nema sumnje da bih i danas opet učinio isto.

Poznavali ste političare toga doba, dr. Tuđmana i Gojka Šuška. Što kažete na današnje minoriziranje njihovih uloga u stvaranju Hrvatske?

Potpuno sam svjestan potiskivanja onih koji su zaslužni za Hrvatsku, to je danas sastavni dio politike koja se provlači od 2000. otkada je počela detuđmanizacija koja je dio struktura koje ne vole ovu Hrvatsku i najradije bi da je nema.

Građani ih, usprkos svemu, opet biraju na izborima?

Bezbroj puta postavio sam pitanje kako narod ne pogleda gdje to sve skupa vodi. Međutim, odgovor koji dobivam je da ljudi imaju itekako većih briga za svoju egzistenciju i da ih politika ne zanima. Svjestan sam da bi narod trebao prepoznati gdje Hrvatska ide. Zato sam u Torontu i organizirao predavanje pod nazivom 'Kamo ide Hrvatska i kako ju spasiti' na kojem je gostovao i dr. Josip Jurčević.

Kamo ide Hrvatska?

To je ključno pitanje. Gledajući opću sliku današnje Hrvatske, odnosno zašto taj narod u određenim trenutcima izbora ne progleda, leži u činjenici polovičnog odziva na izborima. Onda se postavlja pitanje tko su oni koji glasuju za ove koji su na vlasti.

Činjenica je da je došlo do razočarenja naroda u vlast, bez obzira koja ona bila. Tko nosi dobar dio krivice za to?

Činjenica je da HDZ kao stranka na čelu sa Sanaderom nije ispunila očekivanja jer kako drukčije objasniti da su na izborima 2007. morali tražiti glasove da bi dobili većinu. Druga stvar je da su ljudi željni novih promjena koje su se dogodile pretkraj 2011. Naime, već tada su bile objavljene sve Sanaderove afere, kao i one čelnih ljudi HDZ-a i zato su građani tijekom izbora išli linijom manjeg otpora i birali nekoga drugoga. To nije prisutno samo u Hrvatskoj, i u drugim zemljama su neki došli i otišli vrlo brzo.

Mislite da će tako biti i u Hrvatskoj?

Ne bih htio te odluke hrvatskoga pučanstva komentirati jer živim u Kanadi. Cijenim i poštujem odluku iako danas nisam zadovoljan Hrvatskom. Ona ima strašan potencijal i sve resurse da postane uspješna.

Tko je najzaslužniji za ovakav loš status zemlje?

Mislim da bi se trebali vratiti u prošlost i upitati kako je došlo do pretvorbe i privatizacije, kako su se pojedinci na lagan način obogatili i upropastili potencijal prosperiteta kakav je mogao biti.

Kakav je vaš stav o bivšem predsjedniku Mesiću, s kojim ste se i susretali, i sadašnjem Josipoviću?

Dvojica predsjednika, bivši i sadašnji vodili su i vode politiku koja bi se svidjela Europi i susjedima nauštrb građana Hrvatske. To je otprilike ono što mislim o našim bivšim i sadašnjim predsjednicima. Najviše mi smetaju izjave u kojima se u istoj rečenici brani Oluja i govori o zločinima koje su Hrvati napravili u Oluji. Izjednačava se žrtva i agresor, a to nema nigdje u svijetu.

Jesmo li se mi prodali za Europu, i generale i Oluju, sve hrvatske svetinje?

Ne može se čovjek oteti tome dojmu. Zar je sram braniti vlastite nacionalne interese?! To bi trebao biti prioritet, braniti nacionalne interese i države i naroda morao bi biti prioritet svakog lidera koji dolazi na čelu države.

Mislite li da bi generali Gotovina i Markač uskoro mogli biti na slobodi?

Uzdahnuo sam na to pitanje. Jedan sam od onih koji se potajno nadaju i vjeruju da će netko u Haagu 'progledati' i shvatiti da ona prvotna odluka nije realna i da će doći, ako ne do oslobađanja, onda do drastičnog smanjenja kazne.

Hrvatska ipak postaje članice EU sljedeće godine? Što nas čeka?

Nema dvojbe da je Hrvatskoj mjesto u Europi. Službeno još nije u EU, ali dio je europske zajednice već stoljećima po svojoj kulturi i povijesti. To nije upitno. S druge strane gledajući EU iz sadašnje perspektive, pogotovo što se u njoj događa u posljednjih godinu dana, zaista postaje upitno što će Hrvatska dobiti ulaskom u EU, a koliko toga može izgubiti kad je i EU puna problema koji se samo gomilaju. Pitanje je što nas očekuje i što će s nama biti.

Andrea Černivec / Hrvatski list