Razgovor s prof. dr. Josipom
Jurčevićem
Prof. dr. Jurčeviću, povod za ovaj
razgovor je predstavljanje vaše knjige "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih
komunističkih zločina", koju su zajedno s vama u punoj dvorani hotela
Sheraton prošli tjedan predstavili biskup gospićko-senjski mons. dr. sc. Mile
Bogović i prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović. Koliki je prema rezultatima Vaših
istraživanja broj do sada evidentiranih grobišta, i postoji li zbirna procjena
ukupnih žrtava?
Do sada su državna povjerenstva i
druge zainteresirane organizacije u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini,
te Srbiji evidentirale ukupno preko 1700 prikrivenih masovnih grobišta. Od
toga, u Sloveniji približno 600, u Hrvatskoj 850, u Bosni i Hercegovini 100, u
Srbiji 180.
No, taj zastrašujući broj nažalost
nije ni približno konačan, jer jugoslavenski komunistički dokumeti i iskazi
očevidaca nadvojbeno potvrđuju da je komunistički režim u poraću provodio
sustavnu i sveobuhvatnu represiju diljem cijele druge Jugoslavije. Primjerice,
krakovi marševa smrti zarobljenih hrvatskih civila i vojnika sezali su do
granice s Rumunjskom i Grčkom, a zgusnuta mreža mnogobrojnih jugokomunističkih
poratnih logora pokrivla je cijeli teritorij bivše države.
U Sloveniji i Hrvatskoj – u
kojima se ovaj problem istražuje najduže i s manje javnih zapreka - i nadalje
se otkrivaju masovna grobišta. U Bosni i Hercegovini je tema prikrivenih
grobišta još pod velikim stupnjem javnih i tajnih blokada, te će se tu otkriti
još mnogobrojna prikrivena stratišta i grobišta, jer dokumenti i svjedočanstva
upućuju na goleme razmjere poratnih zločina koje je jugoslavenski komunistički
režim počinio na prostoru BiH. U Srbiji su službena istraživanja državne
komisije započela tek 2010. godine, a u Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu i
suočavanja sa komunističkim zločinima još nisu ni započela.
Krajem Drugog svjetskog rata i u
poraću najteži i najobuhvatniji zločini jugokomunističkog režima bila su
sustavna masovna pogubljenja koja su provođena bez ikavih suđenja i vođenja
poimenične evidencije pogubljenih. Tek povremeno, postrojbe koje su vršile
likvidacije zapisale su ukratko kako nekoga dana vode na pogubljenje tisuću,
dvije ili više zarobljenika. O razmjerima tih zločina upečatljivo svjedoče
djelomična otkopavanja i sustavna sondiranja koja je slovenska državna komisija
provela na prikrivenom stratištu-grobištu u šumi Tezno kod Maribora, gdje je
pogubljeno između 15 i 20 tisuća zarobljenih osoba, uglavnom Hrvata. Slično
svjedoči i djelomično otkopavanje u Maceljskoj šumi kod Krapine, gdje se
procjena broja pogubljenih kreće između 12 i 15 tisuća.
Tek nešto bolje stanje s evidencijom
je za mnogobrojne pogubljene koji su na prikrivena stratišta odvođeni iz logora
ili iz vlastitih domova. Pouzdana poimenična evidencija postoji tek za tisuće
pogubljenih koji su prošli suđenja pred različitim prijekim, tj.
revolucionarnim komunističkim sudovima.
No, usprkos naznačenim okolnostima,
mogao bi se i sada – temeljem različitih drugih dokumenata i
svjedočanstava – s velikim pouzdanjem utvrditi poimenični broj ratnih i
poratnih žrtava. No, taj projekt je neizvediv bez pokroviteljstva države.
Nažalost, ni u samostalnoj hrvatskoj državi kod nijedne vlasti nije bilo
političke volje da se to učini. U bivšoj Jugoslaviji je tema žrtava rata bila
najteže zlorabljena za različite vrste političkih manipulacija, ratne žrtve
druge strane su službeno proglašene nepostojećima, a bilo kavo spominjanje
poratnih žrtve bilo je pogibeljno.
Zbog svega toga, do sada nisu
utvrđene ratne i poratne žrtve Drugog svjetskog rata ni u Hrvatskoj, a ni u
drugim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Nije čak sačinjena ni
stručna procjena broja žrtava, a sve što se glede toga proteklih 70-ak godina
moglo javno čuti i pročitati jest rat iznimno različitim brojevima, koji nisu
rezultat stručne procjene, nego političkih i drugih neznanstvenih motiva i
interesa.
Najočitiji primjer toga nečasnoga i
protucivilizacijskoga rata brojevima žrtava jest slučaj žrtava jasenovačkog
logora, koji je pretvoren u bešćutnu dogovornu mitomaniju, s kojom se i sada
najintenzivnije i najneodgovornije manipulira.
U takvoj suludo virtuelnoj situaciji
o žrtvama rata i poraća, posebno upečatljivo i nepobitno djeluje materijalna
činjenica o do sada evidentiranih preko 1700 prikrivenih masovnih stratišta i
grobišta. Najvjerojatnije zbog toga upravljačke strukture na sve načine
zatvaraju političke, pravosudne, medijske i druge načine suočavanja sa tom
zastrašujućom materijalnom činjenicom.
Još uvijek tabu tema
Iako su ukupne žrtve komunističkih
totalitarnih režima stravične, ne samo u Hrvatskoj, ovi zločini su za našu širu
javnost i dalje na neki način tabu tema. Također, često se ističe kako su oni
zapravo samo eksces jedne u teoriji dobre ideje. Što je prema Vašem mišljenju
glavni razlog žilavosti ove zločinačke ideologije, posebno u kontekstu
Hrvatske, i možete li se posebno osvrnuti na odnos prema masovnim komunističkim
zločinima u usporedbi s pojedinačnim zločinima počinjenim s hrvatske strane u
Domovinskom ratu?
Jedan od najočiglednijih javnih
paradoksa u Hrvatskoj predstavlja uporno bježanje od suočavanja s time da
teorija i ideologija „naučnog marksističko-lenjinističkog komunizma"
– koji je prakticiran diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj – zagovara
najcjelovitiji, najradikalniji i najnasilniji prekid sa savim dotadašnjim
civilizacijskim svjetonazorima, ideologijama i upravljačkim modelima.
Klasici marksizma i njihovi mnogobrojni
nastavljači nisu dopuštali ni teoretsku mogućnost da se mirnim i postupnim
načinom ostvari bilo kakva bitna društvena promjena, pa tako ni uspostava
komunističkog poretka. Njihova cjelokupna i veoma razgranata teorija uporno je
naglašavala da marksistički komunizam predstavlja najveći teoretski i praksni
diskontinuitet, tj. prekid i raskid s cjelopkupnom dotadašnjom civilizacijskom
teorijom i praksom. Stoga su i sve nemarksističke teorije komunizma i
socijalizma nazivali utopističkima, te su ih najžešće osuđivali i progonili, a
isto su činili i s bilo kojim pokušajima revizije ortodoksnoga marksizma.
U ovome te zagovaranju i provođenju
isključive i ničim ograničene revolucionarne nasilnosti nalazi se i ishodište
zaključka da je marksistički komunizam uvjerljivo najzločinačkija teorija i
praksa koju poznaje dosadašnja ljudska povijest.
Na izgradnji, apologiji i
implementaciji tog teokratskog, krajnje dogmatskog marksizma sudjelovali su
cjelokupni znanstveni, kulturni, obrazovni, politički, medijski i drugi sustavi
u nizu komunističkih zemalja, uključujući i bivšu Jugoslaviju. Svaka
različitost komunizmu – osobe, institucije, ideje i simboli – bili
su s veliko strašću, najnemilosrdnije i doslovno ubijani i uništavani.
Ta, svi koji su u Hrvatskoj živjeli
u vrijeme komunizma, a to je velika većina sadašnjih stanovnika Hrvatske, svega
toga se jasno sjećaju, jer je s time bio potpuno zasićen cijeli sustav javnoga
života.
Upravo u ovoj činjenici možemo
tražiti osnovne uzroke i razloge i sadašnje žilavosti zločinačke komunističke
ideologije i prakse u Hrvatskoj, jer su dogmatski ograničene strukture koje su
služile komunizmu preselile, tj. tranzirale svoju moć, teoriju i praksu u nove
demokratske okolnosti. Ishodište svih sadašnjih i to sve većih hrvatskih kriza
i problema počiva na upravljačkim devijacima koje su institucijski preseljene u
državni i društveni ustroj Republike Hrvatske.
Pritom se nikako ne smiju
podcjenjivati veoma složene, čvrste i žilave upravljačke tehnike u kojima su
odgojene i istrenirane komunističke strukture. Ta, komunistički upravljački
sustav je više od svih drugih sustava za svoje potrebe koristio i zlorabio
mnoge znanstvene spoznaje, uključujući mehanizme masovne psihologije, promidžbe
i markentiških trikova i prijevara.
U Hrvatskoj se to najzornije može
prepoznati na gotovo nevjerojatnoj, paranormalnoj i prevladavajućoj perverziji,
da je u hrvatskom političkom, pravosudnom, znanstvenom, kulturnom, obrazovnom i
medijskom životu duboko zaživjela teza da su Hrvatski domovinski rat i njegovi
ključni državotvorni akteri – od državnih institucija do branitelja
– udruženi zločinački pothvat kojem se sve sustavnije i masovnije na save
načine sudi, a zločinački komunistički sustav – od institucija, ideja,
osoba i simbola, do svih vrsta zločinačkih praksa – se pretvara u
idealizirane temelje hrvatske svakodnevnice i navodne sjajne budućnosti.
U svemu tome nisu najzačudniji oni
malobrojni koji u tu perverziju duboko vjeruju i veoma dobro zanju što rade,
nego oni brojni koji tome zapravo ne pripadaju i trebali bi znati o čemu se
radi, a ipak tome pridonose sudjelujući bilo djelima ili nedjelovanjem i
šutnjom.
Oko 500 000 žrtava
Na nedavnom Međunarodnom znanstvenom
skupu "Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine",
koji su organizirali Komisija Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Biskupske
konferencije BiH (BKBiH) za hrvatski martirologij, zajedno s Hrvatskim
institutom za povijest i Institutom društvenih znanosti Ivo Pilar, iznesen je
podatak kako Institut vodi projekt popisivanja svih žrtava Drugoga svjetskog
rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i kako je do sada utvrđeno približno
500.000 žrtava. S obzirom na to da i sami radite na Institutu, pretpostavljamo
da ste pobliže upoznati sa spomenutim projektom, pa bi Vas zamolili da našim
čitateljima objasnite njegovu svrhu i cilj te kažete koju riječ više kako se
sam projekt razvija.
U bivšoj Jugoslaviji službeno su
provođena dva popisa žrtava rata, 1950. i 1964. godine. No, koncepcija
provođenja tih popisa, te nedostupnost i manipulacije s prikupljenim podacima
bili su pod strogim nadzorom režimskih interesa. Primjerice, popisivači su
dobili upute da se žrtvama rata nesmatraju i nepopisuju osobe („borci,
pomagači i simpatizeri") koje su izgubile život na poraženoj strani. Ili,
čak i najuglednijim komunističkim znanstvenicima je onemogućavano istraživanje
prikupljenih podataka. Određene popise žrtava radile su i različite
jugoslavenske komisije neposredno nakon završetka rata.
U proteklih dvadesetak godina u
Republici Hrvatskoj nije službeno provođen popis žrtava rata i poraća. Jedno
vrijeme je bivša državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava
prikupljala podatke o žrtvama poraća, no taj posao je bio fragmentaran, jer je
Komisija nailazila na cijeli niz blokada i opstrukcija, a na koncu je i
ukinuta. Isto tako, u dva protekla popisa pučanstva politički interesi su
spriječili provođenje i popisa žrtava Drugog svjetskog rata i poraća te žrtava
tijekom Hrvatskog domovinskog rata.
Jedino što je kvalitetno i pouzdano
napravljeno jesu popisi žrtava u nekoliko desetaka lokalnih zajednica i manjih
gradova u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. Taj posao odradili su lokalni
dragovoljci, najčešće uz pomoć Crkve. No, to je samo mali dio cjeline, s tim
što je popise u većim gradovima gotovo nemoguće provesti na dragovoljačkoj
osnovi.
Projekt popisa žrtava koji je
spomenut na simpoziju obavijen je različitim tajnovitostima, kao i svi
dosadašnji popisi žrtava. Nisam upoznat s detaljima projekta koji se provodi na
Institutu za hrvatsku povijest, ali je sigurno je da Institut nije provodio
popis, te je jedino mogao prikupiti i obraditi dio ili sve različite dostupne
službene i dragovoljačke popisne podatke.
Pretpostavljam da se većinom radi o
različitim službenim podacima koje je više godina, opet tajnovito, obrađivao
dr. Kolanović u razdoblju dok je bio ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva. Nakon
što je umirovljen, njegov projekt se službeno, ali tajnovito, vodio nekoliko
godina u Institutu Ivo Pilar. Tako, u toj tajnovitosti, meni a koliko znam ni
drugim djelatnicima Instituta Pilar, nisu omogućena nikava saznanja ni o
koncepciji i metodologiji tog projekta, niti o obrađenom sadržaju Nakon toga,
opet tajnovito, dr. Kolanović je projekt preselio u Institut za Hrvatsku
povijest.
Kad se napokon objave ti najavljeni
podaci bit će zanimljivo vidjeti o čemu se radi, a u svakom slučaju
predstavljat će određeni prinos razrješavanju problema žrtava rata i poraća.
No, zbog svih opterećenja koje nose dosadašnji popisi, problem žrtava se ovom
objavom sigurno neće objektivno riješiti bez daljnjeg temeljitog i sustavnog
stručnog rada, a njega neće biti bez političke volje koja još nije ni na
vidiku.
Ukidanje pokroviteljstva
komemoracije na Bleiburgu
Aktualna je vlast donijela odluku
kako više ne će financirati komemoraciju na Bleiburgu, pod izlikom da se na
Bleiburgu nisu dogodili nikakvi zločini. Biskup Bogović je u zadnjem razgovoru
za naš portal podsjetio kako je 2000. ukinuta Saborska komisija za žrtve Drugog
svjetskog rata i poraća iako je napravila "velik i dragocjen posao",
štoviše, i da se netko već pobrinuo za uklanjanje pomagala za lakše korištenje
rezultata te komisije, dok se istovremeno ne zna što će biti s novoosnovanim Uredom
za istraživanje, obilježavanje i održavanje grobišta žrtava komunističkih
zločina. Ne radi li se ovdje o jednom sustavu i možda čak elementima
"obavještajnog podzemlja", ako možemo parafrazirati predsjednikove
riječi, izrečene, naravno, u drugom kontekstu?
Čin ukidanja pokroviteljstva
Hrvatskog sabora nad obilježavanjem na Bleiburškom polju, samo je jedan od
bitnih pokazatelja da u RH im sve manje političke volje za suočavanjem s
prošlošću, a u toj prošlosti središnje pitanje je utvrđivanje objektivne istine
te civilizirani odnos prema žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. Istu lošu
poruku nosi politizacija i neutralizacija tek osnovanog Ureda.
Najgore u svemu tome je što se ne
radi o nekoj igri „obavještajnog podzemlja", nego o odluci najviših
tijela vlasti u Hrvatskoj. O kakvoći ovih odluka i kavoći sadašnje vlasti u
Hrvatskoj ponajbolje govori podatak da je Hrvatski sabor 1995. g. donio odluku
o saborskom pokroviteljstvu nad obilježavanjem najveće tragedije u cijeloj
hrvatskoj povijesti. Tu odluku nije uopće dovodila u pitanje čak ni vlast kojoj
je na čelu bio I. Račan, koji je bio posljednji čelnik Saveza komunista
Hrvatske, a čelnik SKH je postao nakon partijskog obračuna s Hrvatskim
proljećem.
Stoga se građani Hrvatske trebaju
prvenstveno zabrinuti za svoju budućnost, jer ako se mladokomunisti u Hrvatskoj
odnose tako bešćutno prema žrtvama rata i poraća, tj. neusporedvo lošije od
starokomunista, možemo lako pretpostaviti koje naopakosti pripremaju nama još
živima.
Novo vodstvo HDZ-a
Na predstavljanju knjige
"Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih
zločina" bili su zajedno novi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i
njegov zamjenik prof. dr. sc. Drago Prgomet, te prof. dr. sc. Milan Kujundžić.
Što se može očekivati od HDZ-a u skoroj budućnosti?
Nadajmo se da je njihovo zajedničko
javno pojavljivanje znak da je završena izborna utakmica u HDZ-u, te da su svi
čimbenici u toj stranci svjesni da se u novu utakmicu za vlast u državi ne može
ni krenuti bez potpunog zajedništva u stranci. Sve što se događa u Hrvatskoj i
njenom okruženju ide u prilog HDZ-u. Sadašnja vlast čini sve kako bi ubrzala
nastavak puta u nacionalnu i socijalnu katastrofu, a u Srbiji i Republici
Srpskoj sve je življi duh miloševićevog vremena.
U Hrvatskoj je opet vitalna potreba
za uspostavljanjem nacionalnog zajedništva i za povratkom nacionalnog ponosa.
HDZ ima novu prigodu biti instrument širokog nacionalnog okupljanja, ili će nas
muka opet, kao i prije dvadesetak godina, natjerati na oblikovanje nove
političke snage.
Kukuriku koalicija
I za kraj bi Vas zamolili za kraći
komentar dosadašnjih poteza koje je učinila Kukuriku koalicija, ne samo onih
vezanih za hrvatsku povijest i žrtve. Kako ona trenutno vodi Hrvatsku, i ima li
iznenađenja, pozitivnih i/ili negativnih?
U SDP-u, koji je nositelj vladajuće
koalicije, došlo je do znatnog pomlađivanja, pa su se stoga mogli očekivati
veći pozitivni upravljački pomaci, u svakom pogledu. Međutim, svi dosadašnji
potezi su suprotni, tj. iznenađujuće loši i već viđeni u ovdašnjoj jednoumnoj
režimskoj tradiciji. Kao da je fotokopirana retorika i upravljačka izgubljenost
iz vremena raspada bivše Jugoslavije, ili kao da se radi o vjernim
nastavljačima ludosti vladanja J. Kosor.
Primjerice, namjesto poreznih
rasterećenja, povećavaju se nameti koji ubrzano dave gospodarske subjekte koji
bi mogli preživjeti. Ili, kao veliki psihološki i materijalni poticaj
najvitalnijem dijelu stanovništva, na sva zvona se priprema ozakonjenje
besplatnog, robovskog rada mladih.
Davor Dijanović
