“Mučeno nam je tijelo, ali još više srce i duša” – gȍvori ženā-žrtava silovanja: Snježane Maljak i Đurđice Pankas, te urednice “Sunčice” Marije Slišković, na Okruglom stolu održanom 3. travnja 2012. u Vukovaru
Upravo u Velikom tjednu, u utorak 3. travnja 2012., kada se, promišljajući Kristovu Muku, pripremamo proslaviti najznačajniji događaj u povijesti čovječanstva: Kristovo spasiteljsko Uskrsnuće, u napaćenom Vukovaru, čiji su žitelji trpljenje, patnju, žrtvu i muku tijekom Domovinskog obrambenog rata, najstvarnije doživjeli, proživjeli i (ne svi) preživjeli, održao se Okrugli stol s temom seksualnog nasilja u ratu. Svjesno ili ne, organizatori Okruglog stola održanog u Vukovaru, odabrali su upravo ovo korizmeno vrijeme u kojemu se propitkuje vlastita savjest i ponašanje u svakodnevnom životu. Također, svjedočenje gđe Đurđice Pankas potvrđuje da je upravo pred i na sâm Uskrs, prije točno 20 godina, doživjela vrhunac-ali ne i kraj, svoje agonije.Na Okruglome su stolu govorile-svjedočile žene-žrtve silovanja tijekom Domovinskog rata u Vukovaru: gđa Snježana Maljak i gđa Đurđica Pankas, te urednica knjige “Sunčica” gđa Marija Slišković.
Okrugli stol priređen je u organizaciji Ujedinjenih naroda u Republici Hrvatskoj i Grada Vukovara, te uz potporu Ureda Predsjednika Republike Hrvatske. Program je obuhvatio sljedeće sadržaje: uvodni program činilo je prikazivanje filma “Kraj nekažnjivosti: seksualno nasilje pred Tribunalom” i prigodna riječ Christophera Fry-a, voditelja Ureda za vezu Međunarodnog kaznenog suda UN-a u RH. Uvodnu riječ održale su Dragica Holoker-Radumilo, pročelnica Ureda za društvene djelatnosti, zdravstvo, socijalnu skrb, branitelje i nac. manjine Grada Vukovara i Lisa Milton, koordinatorica UN-a i stalna predstavnica UNDP-a u RH. Na temu “Glasovi žena preživjelih seksualno nasilje u ratu u Hrvatskoj” govorile su Vesna Teršelič (Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću) i Marija Slišković, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu i urednica knjige “Sunčica”, te su svjedočile žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata Snježana Maljak i Đurđica Pankas, čija izvješća donosimo u nastavku. Ministar branitelja Predrag Matić-Fred, zamjenica ministra pravosuđa Sandra Artuković-Kunšt i Davor Petričević, županijski državni odvjetnik na sudu u Osijeku, govorili su na temu: “Pravda: je li dovoljno učinjeno?”. Psihologinja Marijana Senjak, savjetnica za preživjele žrtve seksualnog nasilja u Bosni i Valerija Stamenić, načelnica Odjela u Mnistarstvu zdravlja, govorile su o potpori preživjelima i je li dovoljno učinjeno, a Eve Ensler, dramska spisateljica i aktivistica o globalnom pokretu za zaustavljanje seksualnog nasilja. Moderatorica programa bila je Zrinka Vrabec-Mojzeš, savjetnica Predsjednika RH za društvene djelatnosti.
SVJEDOČENJE gđe SNJEŽANE MALJAK:
Poštovani,
Rođena sam i odrasla u Vukovaru, danas sam majka 4 djece.
Početkom 1991.g. nisam ni pomišljala da bi u Hrvatskoj moglo biti rata. Sve do krvoprolića u Borovu selu, kada su pobijeni naši redarstvenici. Tada sam i ja dobila prvu prijetnju , da će me mrak pojesti. Imala sam 22 godine.
Sredinom lipnja 1991.g, po završetku škole djeca srpska nacionalnosti i žene masovno odlaze iz grada.
Početkom kolovoza odlazimo i mi organizirano na more, ali već nakon 15-tak dana, vraćamo se u grad, kažu, nije opasno. Nakon nekoliko dana, tata dobija prijetnju da će nas tu noć pobiti sve u kući, ostanemo li. Uz pucnjavu koja nas je pratila, bježimo iz kuće, preko vrta u susjednu ulicu, pa dalje. U jednoj kući na izlazu iz grada dočekamo jutro. Iz policije dolaze po nas i prevoze nas na Mitnicu, kod ujaka. U podrumu danima trpimo granatiranje grada. Moj tada 3-godišnji sin imao je astmatični bronhitis i nestalo je mu je lijeka. Biciklom idem u bolnicu po lijek. Nakon toga na Sajmištu. Tamo su mi muž i brat. Odlazim da ih vidim. Sada pokojni susjed pita me, bi li htjela biti u sanitetu, za ranjene, ako do toga dođe. Imam malo dijete. Nema drugih kaže mi on, ili su otišli ili se boje. Pristajem i vraćam se da uzmem odjeću i kažem majci i ocu. Majka plače, pita me , šta će ona sa mojim djetetom ako se meni nešto dogodi.
Prvi veći napad 05.09. 1991, brat i bratić su ranjeni, ali uspjeli smo se obraniti i zadržati položaj. Drugi napad, 14.09. 1991. nismo uspjeli , jer su nasrnuli i avionima i tenkovima i pješadijom. Pješadija je ubijala sve koji su imali bilo koga u obrani grada ili im se nisu na vrijeme javili da su u podrumu. Gluhu staru susjedu su ubili jer im se nije odazvala na poziv. U manje od 24 sata ubijeno je 87 civila. Mnoge nismo pronašli još uvijek. Pokolj…Sutradan su išli po kućama i skupljali mrtve. Svi su bili u uniformama JNA ili u maskirnoj . Morali zavezati bijelu krpu na kapiju da se zna da su tu Hrvati.
Bili smo robovi u rukama srbočetnika i JNA. Ljudi su odvođeni, zatvarani, ubijani, žene silovane. Odvode me nekoliko puta na ispitivanje i zastrašuju, prijete . Njihov zapovjednik teritorijalaca Marko Crevar odvodi me u kuću mojih roditelja i nabija mi cijev puške u leđa i vodi me po kući. Prevrće stvari koje su već isprevrtane. U sobi na podu vidim kutije od zlatnine, sve prazne. Odvodi me u potkrovlje i prijeti da će mi zaklati oca i brata. Zatim prijeti da će zaklati i mene. Nakon nekoliko dana dolazi i odvodi me opet na ispitivanje. Opet mi prijeti. Drugi dan dolaze on, Ivanović i Vezmar i dok nas Vezmar drži na dvorištu, Crevar i Ivanović odnose stvari iz kuće.
Dolaze drugi četnici i prijete, ispituju. S. Samardžija i još jedan iz Negoslavaca dolaze i odvode snahu. Nakon što su je vratili, plačuči mi je rekla da ju je onaj drugi kojem ne znam ime, silovao. Drugi dan nailazi Srbin, Ivković i ona traži pomoć. Kaže joj, pomoći će, samo zato jer je strana državljanka. Pita ga da i mene s njom izvuče iz grada. Ne, kaže on, Ona će na Petrovu Goru , za zabavu.
02.10. 1991. Dolaze trojica, jedan je domaći, M. Samardžija otac moje školske kolegice, a drugu dvojicu ne znam. Prozivaju rođaka, odvode ga i mlate putem. Nakon nekog vremena vraćaju se po nas.
Stariji od njih nabija mi cijev puške u leđa i tjera da podižem i prevrćem stvari po kući. Odvode nas preko vrta u susjednu, moju ulicu. Mlađi četnik kaže, ja sam njegov zarobljenik, nudi me cigaretom i značajno me gleda, a stariji stavlja pištolj na čelo rođakinji, i kaže da će je ubiti jer mu liči na Franju Tuđmana. Odvode nas na ispitivanje u štab. Domaći me pita, znam li da mu je kći poginula. Znam. On veli da će ubiti 60 24- godišnjaka za nju . Putem susrećemo starijeg susjeda, vode i njega. Nailazimo na lokvu krvi, malo dalje leži rođak, mrtav.
U podrumu ispitivanje, tjeraju nas van i udaraju susjeda. Sve se čuje. Udarajući ga tjeraju ga da prizna da je hranio Ustaše i da je i sam Tuđmanovac. Kad su otvorili vrata, susjedu lipti krv iz usta, vilica je vani, on bunca. Mlađi me hvata za kosu i čupajući viče na mene da kažem gdje je radio stanica ili ću i ja biti kao moj komšija. Odveli su ga iza kuće i zaklali. Domaći je otišao po još žena. Nakon ispitivanja, susjede i mene odvode u zatvor , podrum jedne kuće, sve smrdi po mokraći i vlazi. Rođakinju su odveli u nepoznato. Drugi dan odvode nas na Velepromet, opet ispitivanje, prijetnje. Smještaju nas u jednu zgradu i daju na „čuvanje“
13.10.1991, onaj što je rekao da ću biti za zabavu na Petrovoj Gori dolazi i kaže mi „mala, sutra ćeš mi oprati veš“. Sutradan je došao po mene i odveo me. Nakon što sam oprala veš, naređuje mi da se okupam, a nakon toga da se skinem. Molim ga da to ne radi, znam ga odmalena, plačem. Kaže ili ja ili 10-orica drugih i onda strijeljanje. Nakon što je obavio što je htio, vraća me u zgradu kod Veleprometa . Vrištim i povraćam. Susjeda me drži i tješi, moli da šutim, jer zidovi „imaju uši“. Moje vrištanje je čula i žena koja je bila silovana dvije kuće dalje.
Prošlo je nekoliko dana, dolaze trojica rezervista. Jedna od žena zove me van iz sobe i šapće da moram birati jednog od njih. Za mene je smak svijeta, sve se vrti i sve je crno. Osjećam da se prepolovljavam. Pokazujem rukom na jednog od njih. Dolazi svaki dan i odvodi me u kuću jedne Srpkinje , njihove rezervistkinje i ponaša se kao da sam njegova svojina. Gadi mi se, trpim i čekam dan kad ću doći svom sinu, jer najlakše je reći ne i ubijte me, ali ja želim živjeti, želim vidjeti svoje dijete. Kad izlazim van po vodu na bunar, vidim avion i granate kako padaju nad Mitnicom, a tamo je moj sin, i ja patim još više.
Nakon pada grada, tražim svoje dijete i roditelje, sestru. Za nikog ništa ne znam. U Velepromet se ući ne može. Prvi silovatelj dolazi i kaže da mi je dijete u Veleprometu, da mi je otac ubijen iza hangara. Molim drugog silovatelja da me uvede u Velepromet tražiti dijete. Ne nalazim nikog od najbližih.
One druge dvije žene su otišle, jedna je odvedena u Sremsku Mitrovicu, a druga je pronašla svoje na Veleprometu i Srbin koji je mene silovao joj pomaže da ode s njima. Igra dobar, loš žele nas zbuniti. Meni nema tko pomoći. Preostaje mi Srpkinja u čiju kuću me silvatelj odvodio, kaže da mogu biti kod nje.
Tu proživljavam pakao pijanih četnika koji slave nad padom grada i koriste me za svoje iživljavanje, od vezivanja za stolicu i uperenog svjetla baterlampe u oči, drogiranja i prijetnji pa do silovanja. Nazivaju me ustaškom kurvom .
05.12 1991.g. kada se rješavaju preostalih Hrvata, uspijevam dobiti propusnicu za izlazak iz grada i tako preko Srbije i BiH dolazim u moju Hrvatsku.
Godine prolaze, pokušavam živjeti normalno, imati obitelj. Liječim se. Pokušala sam suicid, jer nisam imala kome reći koliko me sve proživljene strahote izjedaju. Nitko me ne pita kako sam, trebam li što.
Zar ja moram dokazivati da sam silovana, a zločinci slobodno šeću mojim Vukovarom, mojom Hrvatskom. Dobivaju obnovu kuća, posao, nitko njih ne pita gdje su bili i šta su radili 1991.g. Susrećem ih u gradu, podsmijavaju se .
Prvi silovatelj je osuđen prvostupanjskom presudom na 3,5 godine, u bijegu je, izdana je međunarodna tjeralica, a on se krije u Srbiji. Drugi živi u Vukovaru normalno. Suspendiran je iz policije, ali prima plaću od 3 900kn dok mu se ne dokaže krivnja. Ipak on čeka povratak na posao, a proces stoji jer se čeka na svjedočenje drugog Srbina koji je silovao drugu ženu i također se krije u Srbiji.
Upoznajem žene koje su silovane kao i ja. Tek nekolicina može govoriti javno. Svima je teško živjeti , s otvorenom ranom na duši . Mi nismo ranjene šrapnelom, metkom. Nama su htjeli oduzeti dostojanstvo žene i majke. Godine prolaze, mnogih više nema, a svima dolaze starost i bolest u tuzi bez zadovoljštine. Mi se nemamo snage same izboriti za naša prava, ali više nemamo ni snage šutjeti kao žrtve zločinačkog terora. Strašne su ispovjesti žena Vukovara, Berka, Sotina, Lovasa i drugih mjesta. Zar se nikada i nitko nije pitao kako i koliko su stradale zatočene Hrvatske žene za vrijeme srpske agresije 1991.? Najmlađa silovana djevojčica imala je svega 6 godina, a najstarija baka 80. Mi nismo prioritetna tema za sve one koji se bave humanitarnim radom, zaštitom ljudskih prava, državnom odvjetništvu, pravosuđu i ostalim institucijama.
Mi nismo bile s nikim u sukobu, kako se sada govori, mi smo divljački i nehumano zlostavljane ratne žrtve. Mučeno nam je tijelo , ali još više srce i duša. Željeli su nam iščupati duh čestitosti i majčinstva, duh supružništva svojim velikosrpskim zločinačkim pothvatom. Želim u svoje ime i u ime svih silovanih žena kriknuti do neba jer nema mi mrskije odvratnosti od onoga što su nam učinili.
Danas ti isti zločinci likuju u Srbiji i svijetu, a najžalosnije i u Hrvatskoj, dok mi govoreći istinu, tražimo pravdu i zaštitu naših ljudskih prava.
S pravdom ili bez nje naša podijeljena istina ostat će u memoriji naroda.
SVJEDOČENJE gđe ĐURĐICE PANKAS:
Rođena sam 6.4.1957. u Vukovaru.
Za vrijeme rata nalazila sam se u podrumu kod susjede. U podrumu su se nalazili vlasnici kuće, moj tata i njegova supruga, stric, strina, muž , ja i naša djeca od 12 i 11 godina.
U tom dijelu grada živjeli su uglavnom Srbi, pa se taj dio nije jako granatirao.
Kada se nije jako pucalo muž i ja odlazili smo do naše kuće i tamo nešto skuhali.
Svo meso smo iz zamrzivača morali izvaditi, peći i zalijevati u mast da bi imali što jesti. Kruh smo pekli u peći na drva i to dok smo imali kvasca, a kada ga je nestalo pekli smo bez njega.
Kada je moja ulica pala morala sam ići zavezati bijelu krpu na kapiju da se zna da su oni to zauzeli. Više nismo smjeli zaključavati vrata. Ja sam u našu kuću išla sama da mi muža ne vide, imao je padavicu i nije se prijavio u obranu Vukovara.
Negdje oko 14.09. pala je ulica u kojoj smo bili u podrumu, došli su
četnici, paravojska, dobrovoljci i naši domaći i sve nas istjerali iz podruma i detaljno ga pretražili da slučajno nema oružja. Moja djeca su se tresla od straha, a i mi svi ostali. I ta se kapija više nije smjela zaključavati. Od tada nastaje kaos, danonoćno maltretiranje da smo ustaše i da hoćemo sve poubijati, ali da više nije tako te da će ovo biti Srbija, a s nama što bude. Dolazila su i dva vojnika redovne JNA iz Beograda i rekli nam da im je rečeno da crkveni miš ne smije izaći iz Vukovara.
Jednu večer upala su dvojica, jedan je bio susjed s kojim sam se igrala, a s kojim je moj muž išao u školu, a drugi je bio redovni vojnik i imao je šljem na kojem je pisalo Štuka. Tražili su susjeda vlasnika kuće da izađe iz podruma, odveli su ga u kuću gdje su ga tukli, maltretirali,r azbili su mu lice, nitko od nas nije se usudio izaći. Drugu večer su došli po drugog susjeda , odveli ga i njemu se gubi svaki trag, do danas nije nađen. Molila sam onu dvojicu vojnika JNA da mi pomognu da ne odvedu mog muža.
25.10 došla su trojica po moga muža, ja nisam bila tamo, otišla sam kod susjeda po kruh. Pitali su gdje sam ja, a on im je odgovorio da sam sigurno u kući. Odveli su ga da im pokaže, ali kako mene tamo nije bilo probili su vrata i ušli. Rekli su mu „ e da ti je žena sada tu silovali bi je i ubili obadvoje i nitko ne bi ni znao. Tamo su ga držali sat i pol, maltretirali, prisiljavali da s njima pjeva njihove četničke pjesme.
Kada se vratio to mi je ispričao, ali je rekao da mi ništa više ne smije reći jer će ubiti i mene i djecu. Samo mi je rekao da je među njima bio i taj Štuka i da mu je rekao kada su ga vodili našoj kući da su mu malo prije ubili tasta u stanu.
Otišli smo do moga tate i našli ga mrtvog na krevetu. Mozak je bio rasut po cijelom kauču, a njemu su na čelu napisali U, a na licu 4C te po cijelom stanu ispisali 4C.
Iznad tate na zidu su napisali „ Srbin ti ubio tatu Srbija“.
Tu večer došla su ponovno trojica i odveli muža pod izlikom da su čuli da ima oružje.
Više ga nisu vratili. Ujutro sam ga našla u našoj kući, ubijenog na kauču. Pucali su mu u usta. On je znao što ga čeka zato mi i nije ništa govorio.
Došli su domaći Srbi i naši Hrvati koje su tjerali da pokapaju mrtve i rade za njih. Sahranili su tatu u njegovom dvorištu, a muža u našem.
Djeca i ja jako smo se bojali da smo mi sada na redu.
Pred pad cijelog Vukovara otišli smo kod strine u drugu ulicu, u njezin stan. Živjela je sa kćerkom. Njenog sina i mog brata su odveli i više ih nisu vratili, ni njih do danas nismo pronašli.
Kada je pao Vukovar nastalo je opće slavlje, pjevalo se, pilo,pucalo, vikali su da su oslobodili Vukovar od ustaša i da sada oni mogu mirno živjeti. Od tada je počelo posebno maltretiranje.
Zaprijetili su da će baciti bombu i sve nas pobiti. Djecu sam uvijek sklanjala u drugu sobu da ne gledaju i slušaju sve te prijetnje. Kada su oni odlazili tresli su se kao prut od straha.
Jedan dan sin je otišao po kruh , tamo su mu priprijetili da više ne govori kruh nego „hleb“.
Jednu večer došla su dvojica, ušli unutra i zatražili piće i cigarete, strina i ja smo odgovorile da nemamo, ništa nismo imale. Na stol su stavili bombe i oružje.
Jedan je rekao da idem s njim u sobu. Zanijemila sam i jedva upitala „ jel moram“. Odgovorio je da on zna i drugi način kako da me natjera. Kroz glavu mi je prošla misao na kćerku koja spava u drugoj sobi. Bojala sam se vikati da ne probudim djecu, da ne izađu iz sobe, tko zna što bi radili njima.
Otišla sam s njim. Silovao me i kada je bio gotov izašao je, a u sobu je ušao drugi. Molila sam Boga da ne ostanem trudna, što ću onda. Kod doktora ne mogu, sve je srušeno a i tko će mi vjerovati, ustaškinji kako su mi oni rekli. Strina je isto prošla, kada je bio jedan gotov samo su se zamijenili.
Prošlo je 4 sata kada su otišli. Plakala sam, gadila se sama sebi, zašto mi se sve to dogodilo.
Od tada preko dana smo bili u strininom stanu, a noću smo spavali kod susjeda. Njih dvojica su često dolazili, lupali, palili ulazna vrata , ali kako nismo bili unutra oni su odlazili.
Preko dana je bilo maltretiranja, ali mi to nije bilo bitno. Razmišljala sam zašto me nisu ubili pa bih bila mirna i ne bih morala kroz ovo prolaziti, ali moja djeca su tu moram izdržati, što će biti s njima.
Iz Vukovara smo izašli preko jednog strininog poznanika, tadašnjeg milicajca koji nas je odvezao do Tovarnika, pa do Šida, preko Bijeljine u Brčko autobusom i onda preko mosta u Gunju. Tamo smo čekali autobus za Zagreb.
Cijelo vrijeme nisam mogla sakriti suze što smo živi izašli, ali i zato što sam svoje najmilije ostavila mrtve u Vukovaru.
U Zagreb smo došli navečer na sam Uskrs 1992g.. Prije nisam mogla izaći, stalno smo bili pod prismotrom i nitko nam nije htjeo dati propusnicu za izlazak na slobodni dio Hrvatske. Sretna sam što smo živi .
U Vukovar sam se vratila 31.10.2001.g. s kćerkom . Bila je kratko, ubrzo se vratila u Zagreb, može doći u posjet ali više ne želi živjeti u Vukovaru. Sin se vratio 2004.g. i danas ima obitelj i živi u Vukovaru.
Živim od suprugove mirovine iz radnog prava u iznosu od 1800kn.
Brata još nisam pronašla, za zločin ubijanja moga oca i muža nitko nije odgovarao.
Nisam ostvarila nikakva prava kao žrtva ratnog zločina.
Ovo moje svjedočenje je istinito, pronalazim snagu zbog istine i pravde koje do sada nisam vidjela.
Zbog moga brata kojeg nitko ne traži, zbog mog tate i mog muža za čije ubojice nitko ne pita, zbog zločinaca nada mnom i proživljenog straha moje djece, živim i ne živim u Vukovaru. Ovdje je moj stan ali nije pravda, pa je moje biće podijeljeno. To me razdvaja od Vukovara. Želim živjeti u pravednom Vukovaru.
GOVOR gđe MARIJE SLIŠKOVIĆ:
ZLOSTAVLJANJE ŽENA U RATU – Okrugli stol 3.travnja 2012.g.
Poštovana gđo. Louisa Vinton zahvaljujem na organizaciji ovog Okruglog stola i pozivu za sudjelovanje,
zahvaljujem i Uredu Predsjednika RH i Gradu Vukovaru kao suorganizatorima.
Sve vas srdačno pozdravljam.
Žene u Hrvatskoj osuđene su na prešućivanje.
Govorit ću o ženama Hrvatske s početka 1991.g. uoči ratne agresije i ženama posebno Vukovara nad kojima je počinjen ratni zločin u drugoj polovici 1991.g
Od događaja je prošlo dvadeset godina i ja danas govorim o prešućivanju mirovnih inicijativa koje su organizirale žene i prešućivanju ratnog zločina počinjenog nad ženama.
Prešućena je činjenica da su žene, majke sinova u tadašnjoj JNA organizirale Prvu mirovnu inicijativu, koje sam sudionica, u Zagrebu 17. i 18. siječnja 1991.g. i uputile Apel Generalštabu JNA i Veljku Kadijeviću.
Dio teksta iz Apela:
„U ime čovječnosti ne dopustite prolijevanje krvi naših sinova!
U ime mira ne tjerajte naše sinove da pucaju u svoju braću, u svoje sestre, u svoje roditelje, u svoje prijatelje!
U ime slobode ne dopustite da se politički problemi rješavaju mrtvim tijelima naših sinova!
Saberite svoje snage u dijalogu i razumu!
Budite savjesni prema našim i vašim mladim, nedužnim sinovima!“
Ovaj Apel u dva dana potpisalo je 64.000 građana Zagreba. Apel smo predale gosp Stjepanu Mesiću članu Predsjedništva tadašnje Jugoslavije da ga uruči u sjedište Generalštaba JNA.Broj potpisnika ovog Apela govori o želji hrvatskog naroda da se problemi riješe mirnim putem.
Žene su prve dale svoj glas pozivu na mir. Ove žene i njihovo djelo iz nekih razloga skrivena je od javnosti.
Druga je činjenica da žrtve nad kojima je izvršen ratni zločin silovanje u vrijeme oružanog napada na Vukovar i Hrvatsku 1991.g., nemaju status i pripadajuća prava. Zločinci su na slobodi, izostala je pravda i briga za žrtvu. Poslana je kriva poruka i jednima i drugima, žrtvama da su iz nekih razloga ostavljene da se same nose s posljedicama ovog strašnog zločina, počiniteljima da to što su činili ne predstavlja kažnjivo djelo i da s tom činjenicom mogu evo već dvadeset godina živjeti kao bezazleni obiteljski ljudi u miru doma svoga s tajnom koju znaju oni i žrtve.
Žrtve su svoje stradanje uglavnom podijelile u krugu svoje obitelji, obitelj zločinca nema saznanja o onome što je počinio njihov član.
Pri susretima sa ženama, čujem , i ona je silovana, ili ovo moj silovatelj, ili ovo je kćerka moga silovatelja, ovdje živi silovatelj.
Između sebe svi su obilježeni, jedino društvo, državne institucije, zaduženi za procese potpore ili kažnjavanja, ne žele učiniti jedino potrebno za budućnost svih , staviti svaku ovu skupinu na pripadajuće mjesto.
Kada je spoznaja za ovo stradanje došla do određenih državnih dužnosnika, do javnosti, medija, mnogi su se pitali zašto ništa do sada nije riješeno, zašto žene nemaju status, zašto se zločini ne procesuiraju ? Ovo pitanje se postavlja već gotovo dvije godine i dalje se ništa ne poduzima. Sada žrtve nisu samo prešućene, one su ignorirane. Do statusa još treba vremena iako je prošlo dvadeset godina od počinjenja, a do sudskih procesa i pravde nije znano. Mnoge žrtve nisu dočekale ni da se javno o njihovom stradanju progovori. Umrle su s tajnom koja to nije, same, umorne, razočarane, napuštene.
Zadnjih godina u Hrvatskoj se puno govorilo o ratnom zločinu, suđenju, pravdi. Nikada o ovim žrtvama. Nikada o Sunčici koja je imala osam mjeseci i bila zatočena u stanu za silovanje njene majke, devetnaestogodišnje ropkinje na koncu dvadesetog stoljeća. Nikada o silovanju do trudnoće, spontanom porodu u ćeliji samici i metlom pometenom nedonoščetu, o ženi na izmaku snage odvedene u bolnicu i lisicama vezanom za krevet. Nije bilo govora o ženama koje nisu smjele zaključati vrata, koje su morale staviti bijelu krpu na ulazna vrata, koje su već u rujnu 1991.g. postajale vlasništvo, ratni plijen osvajača.
Vjerujem da je sve ovo teško slušati. Svakako je teže s tim živjeti.
Zato vjerujem da ovo što radimo nije uzaludno, da je pravda ipak dostižna,da će žrtve dobiti zadovoljštinu.
Vjerujem u pomak na bolje i njihovog stanja. Od trenutaka kada smo započeli naše razgovore pune boli, patnje, straha, došli smo do osnaživanja spoznajom da ih mnogi cijene kao žrtvu, da su im podrška, da nisu više same. Svjedočenjem u knjizi iskaza nazvanoj po bebi Sunčici, najmlađoj zatočenici, iako anonimne, mnoge su ojačale, žele svjedočiti i boriti se za pravdu. Pravdu za sebe, za žene koje ne nalaze snagu, za one kojih više nema, za pravednu budućnost.
Potpomognute jedna drugom zakašnjelu psihološku potporu uskoro započinjemo treningom samoobrane. Osnažene tom vještinom unijet će potrebnu sigurnost, rješavati se nesigurnosti, prisutnog straha,mijenjati nemoć.
Iako sam otvorila pitanje ovog ratnog zločina, upoznala javnost i pozvala državne institucije da ne selektiraju ratne zločine i da isprave nepravdu nanešenu ženama žrtvama, uvjerena sam da je dužnost svih nas, posebno državnih institucija, boriti se za ove ženama , ne oklijevati u progonu zločinaca, počinitelja ali prije svega njihovih potstrekača.
Imamo li snagu za pravdu, istinsku pravdu, bez prikladnih političkih riječi koje očituju želje a ne stvarnost učinit ćemo korak prema zdravlju, žrtava, zločinaca, grada, države, budućnosti svih.
Dosadašnje prešučivanje i žrtava i zločinaca nakon dvadeset godina dovelo nas je na početak, jer tako mora biti. Zna se da žrtve uvijek progovore i nije dobro prešućivanje zla, a silovanje žena u ratu to svakako je .
Marija Slišković
