Ivica Ursić: Jer Hrvatsku mi moju razapeše
... JER HRVATSKU MI MOJU RAZAPEŠE ...
(autor fotografije: Darko Rom - http://www.galeb.blog.hr/)
Razapeta moja Domovina.
Razapeta Hrvatska moja.
Za njezine posljednje haljine kocku bacaju.
I čekaju da izdahne.
Prošla je Hrvatska moja ropstvo svoje. I dugi hod pustinjom.
Bog ju je održao rukom svojom. Manu joj dijelio.
I ruke njezinim vođama visoko držao dok je Domovina moja
dom branila i za slobodu krvarila.
A onda smo zlatno tele prigrlili, a Bogu smo leđa okrenuli.
Plesali smo i igrali uokolo kumira koje su nam svako malo nove dovodili.
Žalili smo za egipatskim loncima i sanjali, zbog trbuha puna, ropstvo novo.
Užas zaborava zahvatio je narod čija je sloboda krvlju otkupljena.
Krvlju njezinih najboljih sinova.
Zaborav je osvojio srca naša i u njih unio studen bešćutnosti.
Za 30 srebrenjaka najbolje među nama progonili smo kao bijesne pse.
Locirali ih. Identificirali. Zatvarali. I isporučivali.
Ili smo im sami sudili. I sve ih odreda osudili.
Jer drznuše se slobodu sanjati.
Birali smo one koji nam nisu mogli savijest uznemiriti.
One koji su bili naša zrcalna slika.
Slika i prilika naša.
Smijali se zajedno s njima dok je Hrvatska u svoj Getsemani ulazila.
Umjesto ribara birali smo farizeje.
Umjesto raskajanih carinika birali smo pismoznance.
Dopustili smo da nam stado vode Ana i Kaifa.
Judu smo ustoličili, a od Pilata smo čekali odgovor na pitanje: „Što je Istina?“
Odrekli smo se patnice. Zatajili smo mučenicu.
A sada se je pijetao oglasio.
I pitam se ima li u nama još suza?
I jesmo li u stanju gorko zaplakati?
Onu koja nam je sve dala odlučili smo sada za Barabu mijenjati.
Ruke smo svoje oprali. Ruglu smo izvrgli i ono malo dobra što je ostalo oko nas.
Popljuvali smo snove otaca i djedova svojih.
I vičemo neka se razapne.
Ono
što je od nje ostalo sada visi na križu naše sramote, dok mi u redovima
čekamo svoje mjesto na jednom od križeva s lijeve i s desne strane
njezine.
A ona, Domovina moja, moja Hrvatska, Boga moli neka nam oprosti.
Jer ne znamo što činimo.
Možda shvatimo tek kada izgubimo Domovinu i kada
se probudimo kao sužnji babilonski.
Siti i pijani.
Okovani.
I žigom obilježeni.
Ako Bog ne uskrsne Hrvatsku ... ako naš križ ne dodirne nebo ...
Za sve one koji kleče pod križem i koji čekaju Uskrs.
U Velikom tjednu – i ove 2012. godine.
Uskrs čekajući.
