Saturday, February 18, 2012

'PARTIZANSKI SINOVI' I 'USTAŠKE KĆERI'

Josip Jurčević Produženi Holokaust

NEZNANJE, OGRANIČENOST I BANALIZACIJA

Produženi Holokaust

Nedavni posjet predsjednika RH Izraelu ponovno nas je podsjetio na posebno zastrašujuća neznanja i zloporabe koje intenzivno i uporno žive u institucijama i javnom životu u Hrvatskoj; i glede holokausta i glede svih drugih općih i hrvatskih, povijesnih i aktualnih, tema i vrijednosti. Ta zastrašujuća neznanja i/ili zloporabe ne vrijeđaju samo Židove koji su bili žrtve holokausta na europskim i hrvatskim prostorima, nego i svaku zdravu pamet i moralna načela.
  • Autor: Josip Jurčević|
  • Photo: gnu |
  • Subota, 18.02.2012 22:07
Holokaust
Holokaust je izvorno riječ starogrčkog podrijetla, koja je kod starih Grka označavala žrtvu paljenicu, tj. vjerski obred u kojem se - kao prinos bogovima ili dušama mrtvih - obavljalo spaljivanje cijele žrtvovane životinje.
U posljednjih 40-ak godina pojmom holokaust se najčešće označava sustavno istrebljivanje koje je nad Židovima provođeno diljem Europe u vrijeme dominacije njemačkog nacionalsocijalizma (1933. – 1945. g.). Pojam holokaust se opravdano, iako rjeđe, koristi i kao opći zamjenski pojam za genocid, tj. za označavanje sustavnog stradavanja najrazličitijih narodnosnih, socijalnih, vjerskih i drugačijih identitetskih skupina, pa i nežidovske zajednice svoja stradavanje i same ponekad nazivaju holokaustom.
Tako je, primjerice, prije desetak godina u Hrvatskoj objavljen prijevod knjige hrvatskog iseljenika I. Prcele o bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda pod nazivom „Hrvatski holokaust“, a knjiga je prvi put izašla u SAD-u prije više od četiri desetljeća na engleskom jeziku pod naslovom „Operation Slaughterhouse“ (Operacija klaonica).
Međutim, u današnjem suprotstavljenom i razmrvljenom svijetu postoje različita nesvjesna i slučajna neznanja o holokaustu. Primjerice, često se pogrešno smatra da se holokaust događao samo tijekom Drugog svjetskog rata, te da se holokaust događao samo u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj i u manjem broju europskih zemalja. Isto tako, često se pogrešno smatra da su sadržaj holokausta bila samo pogubljenja i najteža zlostavljanja u logorima.
Povijesna je istina da se holokaust događao i godinama prije Drugog svjetskog rata, i u gotovo svim europskim zemljama, i da je sadržavao spektar sustavnog kršenja svega što danas nazivamo ljudskim pravima.
Osim pogrešaka zbog neznanja, strašnije i žalosnije je što se – zbog najrazličitijih interesa i motiva - u Europi i svijetu – događaju mnogobrojne i svakovrsne manipulacije i zloporabe sadržaja i simbolike holokausta.
No, pustimo sada Europu i svijet, jer nedavni posjet predsjednika RH (I. Josipovića) Izraelu ponovno nas je podsjetio na posebno zastrašujuća neznanja i zloporabe koje intenzivno i uporno žive u institucijama i javnom životu u Hrvatskoj; i glede holokausta i glede svih drugih općih i hrvatskih, povijesnih i aktualnih, tema i vrijednosti. Ta zastrašujuća neznanja i/ili zloporabe ne vrijeđaju samo Židove koji su bili žrtve holokausta na europskim i hrvatskim prostorima, nego i svaku zdravu pamet i moralna načela.
Zajedništvo Đapića, Mesića i Josipovića
Ceremonijalna površnost, neznanje, ograničenost i banalizacija koju je Predsjednik RH (I. Josipović) iskazao „ispričavajući se za zločine nad Židovima počinjene tijekom Drugog svjetskog rata na tlu Hrvatske“, spustila se ispod sramotne razine koju su prije njega iskazivali njegovi politički prethodnici, koji su „u ime Hrvatske i Hrvata“ odlazili u Izrael i ispričavali se žrtvama holokausta.
Primjerice, možemo li zamisliti koji su motivi, interesi i ciljevi potaknuli i nagnali Antu Đapića - jednog od najvećih mjerača visine kukuruza u suvremenoj hrvatskoj povijesti – da se prije nekoliko godina zaputi u Izrael i licemjerno pokloni žrtvama holokausta. Možda bi to od „magistra“ A. Đapića stručnije mogao pojasniti njegov organizator puta, doktor M. Granić, koji se nagledao svijeta kao ministar vanjskih poslova RH.
Još je bio opakiji, tragikomičniji i duži slučaj lažne ljubavi koju je prema žrtvama holokausta iskazivao bivši dvomandatni Predsjednik RH (S. Mesić) – koji se između brojnih nakaradnosti, laži i prijevara okitio i titulom najpoznatijeg interkontinentalnog pjevača ustaških pjesama u cijeloj hrvatskoj povijesti.
I nakon toga, besramnost političke prijetvornosti „političkih elita“ u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške je prije nekoliko dana nastavio nadograđivati sadašnji Predsjednik RH (I. Josipović), koji je formalno znatno obrazovaniji od svojih prethodnika, te se njegovo postupanje ne može tumačiti markiranjem s nastave povijesti u osnovnoj školi.
Činjenice o holokaustu na hrvatskim prostorima
Holokaust, tj. stradavanje Židova od nacizma, i na hrvatskim prostorima je započelo barem od sredine 1930-ih godina, kada su se državne i društvene elite prve Jugoslavija počele sve ubrzanije utapati u interesima njemačkog nacionalsocijalizma. Nije se radilo samo o površnoj retorici i simbolici, nego i o sustavnom i dubokom političkom i općedruštvenom pragmatizmu.
Vrtlog nacističkog upravljačkog modela gutao je u predratnim godinama i prvu Jugoslaviju. Totalitarizacija, logori, sveopća i sve žešća represija prema svim vrstama nepoželjnih osoba i zajednica, uključujući i Židove, širila se poput kuge. U taj sveopći proces se uključila i Banovina Hrvatska.
Na svim razinama piramide upravljačkih elita u prvoj Jugoslaviji (i Hrvatskoj) započela je – s različitim uvjerenjima i interesima - opća utrka za uključivanje u Hitlerov „Novi poredak“. List vladajuće srbijanske elite „Vreme“ je pisao: „Nova Evropa je u stvaranju, nova načela će gospodariti evropskim političkim životom, a teško zemlji, u kojoj ta načela budu naišla na zatvoreno narodno srce ...“
Jugoslavenska kraljevska (tzv. Cvetković-Mačekova) vlada je objavila svečano priopćenje: „Kraljevska vlada ... želi da i ovom prilikom podvuče da prijateljstvo s Nemačkom i Italijom nije konjukturnog karaktera, već se zasniva na našim bitnim interesima. Niz poslednjih godina jasno je pokazao svu efikasnost ove saradnje koja svakim danom postaje sve prisnija.“
List „Hrvatski dnevnik“, iza kojeg je stajao moćni HSS, tradicionalno nije želio zaostajati za Beogradom: „Nova Europa mora postati političkom i gospodarskom zajednicom na sreću velikih i malih naroda. Njemačka i Italija ostvarit će ono što nisu mogle učiniti Velika Britanija i Francuska.“
Uskoro je na jugoslavenski prostor stigao Drugi svjetski rat. Državne i društvene elite raspadnute prve Jugoslavije nisu se dale zbuniti i ubrzano su se prelile i preobrazile u institucijsku strukturu novonastalih režima NDH, Nedićeve Srbije i ostalih sličnih režima koji su uspostavljeni na južnoslavernskom prostoru. Svi su oni jednako oponašali i služili prvenstveno interesima europskog „Novog poretka“, s kojim je upravljao njemački nacizam. To je, između ostalog, značilo i sudjelovanje u holokaustu.
I režim NDH i režim Nedićeve Srbije, kao i svi ostali slični režimi diljem Europe, trajno su se kompromitirali, između ostalog, i brzim donošenjem i sustavnim provođenjem rasnih zakona. Njihova svakovrsna kompromitacija i odgovornost ne može se nimalo umanjivati činjenicom da je to učinjeno prema zahtjevu i uz potporu nacističke Njemačke. Kompromitacija NDH ne može se prikrivati ni činjenicom što je režim Nedićeve Srbije već u ljeto 1942. g. ponosno isticao kako je Beograd bio prvi grad u Europi koji je postao „Judrenfrei“, a Srbija među rijetkim zemljama koje su konačno riješile židovsko pitanje.
Donekle bi bilo zanimljivo saznati, zbog čega je I. Josipović izbjegao i u Izraelu i u Hrvatskoj suočiti se s holokaustom u Hrvatskoj, te na ostalim povezanim hrvatskim i jugoslavenskim prostorima u godinama uoči Drugog svjetskog rata. Jer, to su činjenice koje su u određenoj mjeri istražene i poznate.
Bilo bi, isto tako, donekle zanimljivo saznati i zbog čega je I. Josipović u Izraelu „zaboravio“ istaknuti da je na hrvatskim prostorima – prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata – postojala čvrsta institucijska vertikala koja se izravno, pragmatično i dosljedno suprotstavljala svim tadašnjim pošastima zla, pa tako i zlu rasizmu i holokausta. Radi se o znanstveno - cjelovito i detaljno - istraženom djelovanju zagrebačkog nadbiskupa A. Stepinca.
Produženi holokaust
No, odgovori na ova donekle zanimljiva pitanja mogu se tražiti u glavnom problemu, a taj je da se „partizanski sin“ I. Josipović i u Izraelu izravno suprotstavio suočavanju s produženim holokaustom koji se na jugoslavenskom i hrvatskom teritoriju sustavno i temeljito događao i trajao barem sedam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Ne radi se ovdje uopće o „složenim“ međunarodnim političkim činjenicama da su komunistička Jugoslavija i njeno „zlatno tele“ („najveći sin naših naroda i narodnosti“ itd. - J. B. Tito) bili među najvećim protivnicima države Izrael, te da su dugo, sustavno i izravno - vojno, politički i drugačije - pomagali države i skupine koje su politički i oružano neprekidno ratovale s Izraelom, pa je stoga 1967. g. Jugoslavija čak i prekinula diplomatske odnose s državom Izrael.
Radi se o „običnoj“ humanističkoj povijesnoj dimenziji da je zločinački jugoslavenski komunistički režim nakon rata - na hrvatskom i ostalim jugoslavenskim prostorima - nastavio posao holokausta kojeg je započeo režim prve Jugoslavije i kojeg su u svjetskom ratu u velikoj mjeri nastavili provoditi svi režimi nastali na teritoriju raspadnute Jugoslavije.
Naime, holokaust ili konačno rješenje židovskog pitanja koje na jugoslavenskom (znači i hrvatskom) prostoru nisu dovršili svi režimi koji su postojali od 1935. do 1945. g., ipak je uspio do 1952. g. dovršiti jugoslavenski komunistički režim.
Taj produženi holokaust je i u vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije, ali i do sada ostao jedna od najmanje istraženih i javno poznatih tema.
Na neki način je bilo logično da se nemilosrdna jugoslavenska diktatura proletarijata u poraću sustavnom lakoćom masovno obračunavala sa svima koji su bili nepoželjni komunističkom režimu. Pritom je etnička pripadnost bila sekundarna.
U odnosu na prijeratni broj, i na hrvatskom i na jugoslavenskom prostoru su tijekom rata razmjerno daleko najviše stradali Židovi; smrtno, progonstvom i pljačkom. Procjene govore da je kraj rata u komunističkoj Jugoslaviji na životu dočekala tek petina prijeratnih Židova.
Prvo poratno stradavanje preživjelih Židova u Jugoslaviji (i Hrvatskoj) najjasnije se očitovalo u sustavnoj komunističkoj pljački preostalih židovskih nekretnina; od tvornica i trgovina do stanova i kuća. Židovima koji su preživjeli rat nisu u većini slučajeva vraćeni čak ni njihovi stambeni objekti jer su ih trajno „oslobodili“ partizani sa svojim obiteljima.
No, najmasovniji produženi holokaust u komunističkoj Jugoslaviji dogodio se od 1948. do 1952. godine. U tom razdoblju je - organizirano i masovno u nekoliko velikih transporta brodovima - iz Jugoslavije preseljeno u Izrael približno osam tisuća Židova, koji su naraštajima imali korijene i živjeli u južnoslavenskim zemljama. Formalno se radilo o dragovoljnim preseljenjima, koja su tada dobro došla i tek nastaloj državi Izrael.
No, kad se pogledaju samo neki do sada poznati detalji, postaje razvidna strukturirana pozadina tih komunističkih „humanih preseljenja“.
Komunistička Jugoslavija je bila prva komunistička država koja je donijela odluku da svojim državljanima Židovima dopušta neograničen odlazak iz države, i to pod netočnim formalnim nazivom „repatrijacije u Palestinu“. Odluka je bila iznenađujuća i više nego neuobičajena, jer se i pomisao bilo kakvog, pa i privremenog turističkog napuštanja „komunističkog raja“ smatralo neprijateljskim činom. Istraživačica ove problematike, Ženi Lebl, navodi da je Jugoslavija ovu odluku donijela “posle intenzivnih zakulisnih aktivnosti koje do danas nisu poznate.“
No, najvažnije je da se svaki židovski odseljenik, prije dobivanja dozvole za odlazak, morao odreći jugoslavenskog državljanstva i potpisati izjavu da neće potraživati povratak nepokretne imovine. Ženi Lebl kaže da su jugoslavenske vlasti tako sprovele „dalekovidnu politiku: da slučajno ne bi jednoga dana došlo do nekih potraživanja od strane vlasnika.“
I jugoslavenski režim i židovski odseljenici su znali da ih u Palestini čeka još teža materijalna situacija od one u Jugoslaviji. No, svejedno odseljenici su „dragovoljno“ ostajali i bez mnogih svojih pokretnih vrijednosti. Primjerice, na masovnom sastanku su prisiljeni na prihvaćanje „sugestije“ da će i „svoje obveznice Narodnog zajma darovati Komunističkoj partiji Jugoslavije ili kojoj drugoj narodnoj masovnoj organizaciji“, a organizacija i transportni troškovi pokretnih stvari također su postavljeni restriktivno.
Dakle, opće poznato je koliko golema, duboka i neprekidna su bila unutarnja i međusobna suprotstavljanja i obračuni u trokutu diktatorskih režima: prva Jugoslavija – ratni režimi – komunistička Jugoslavija.
No, ova zatajena tema o produženom holokaustu na jugoslavenskom i hrvatskom prostoru pokazuje da je u tom cjelokupnom rasulu i kaosu ipak bilo i sustavnosti, tj. veoma puno još neosviještenih poveznica koje bi nam mogla otkriti naša, u Hrvatskoj vladajuća „deca komunizma“, koja se katkada vole (ne)predstavljati kao „partizanski sinovi“ i „ustaške kćeri“.