Dok
je u Hrvatskoj religija ljudskih prava stekla vrlo brojne
sljedbenike, a politički se glavoklimavci na svakom koraku zaklinju u
demokraciju, nitko se dosad – koliko mi je poznato – nije suočio s
problemom koji nam svima bode oči, i koji u velikoj mjeri priječi
ostvarenje demokracije, ljudskih prava i pravne države.
To
su statuti i pravilnici, uopće temeljni pravni akti političkih
stranaka. I po logici stvari i po izričitim zakonskim odredbama, ti
statuti ne bi smjeli biti u neskladu s temeljnim vrijednostima koje
pravni poredak proklamira, morali bi biti u funkciji promicanja
jednakosti građana pred zakonom, vladavine prava te promicanja
slobode i demokracije, što drugim riječima znači da bi morali
članovima stranke omogućiti ona prava koja su im zajamčena ustavom i
razrađena u političkom zakonodavstvu.
U
stvarnosti se – po pravilu i s vrlo rijetkim iznimkama – dešava
nešto posve drugo. Statuti i pravilnici su sastavljeni tako da
stranačkom vodstvu omogućuju umalo neograničenu vlast i skoro
apsolutnu nesmjenjivost. Uslijed toga je moguće da stranačka vodstva
političku stranku, koja bi imala biti temeljnim instrumentom
političke borbe u parlamentarnoj demokraciji, pretvore u najobičnija
privatna poduzeća kojima se upravlja čvršćom rukom nego što bi se
ikad usudio učiniti bilo koji privatni poduzetnik koji vodi računa o
minimumu zadovoljstva svojih zaposlenika (znajući da time vodi računa
o svome profitu).
Time
je zajamčena selekcija nagore: u stranačkoj hijerarhiji napreduju
najposlušniji, a ne najkvalitetniji i najinventivniji, na izbornim
listama visoko se plasiraju oni koji su u milosti stranačkog vrha, a
ne oni koji bi narodu i državi mogli ponuditi kvalitetnija rješenja,
što sve za posljedicu ima pasivizaciju biračkoga tijela, apatiju
mladih i ambicioznih ljudi odnosno: Hrvatsku kao zemlju stagnacije i
pesimizma.
Najšokantnija od svega jest činjenica da hrvatski pravni sustav – čak i prije nego što je, kako se to eufemistički kaže, usklađen s pravnom stečevinom Europske unije
– poznaje instrumente koji omogućuju nadzor nad pravnim aspektom
djelovanja političkih stranaka: od njihova osnivanja i registracije,
preko njihova statutarnog djelovanja i izbora stranačkih tijela, sve do
njihova brisanja iz registra političkih stranaka. Poodavno, dakle,
postoje norme i postoje sankcije, ali se te norme ne primjenjuju, a
sankcije kao da ne postoje.
Zato
je moguće da stranačka vodstva brzojavima ili običnim SMS-porukama
iz stranke isključuju čitave podružnice ili članove predsjedništva
(uopće se ne obazirući na statutarne odredbe o ispitnome postupku,
pravu na obranu i pravu na dvostupanjsko odlučivanje!); zato je
moguće da stranački predsjednici imaju doživotni mandat (poput
boljševičkih diktatora); zato je neupamćena pojava da je neki
predsjednik napustio stranku prije nego što to – poput predsjednika
Hrvatskoga nogometnog saveza – sâm odluči.
Iznimka
je moguća samo u sprezi s vlašću: nema primjera da je stranačko
vodstvo bilo koje oporbene stranke smijenjeno bez izravnog upletanja
vlasti.
Upravo
u tome grmu leži zec. Nijedna vladajuća garnitura, dolazila ona s
tzv. ljevice ili s tzv. desnog centra (od oznake «desnice» bježe svi,
ponajviše oni koji nemaju pojma da su neboljševičke diktature XX.
stoljeća potekle s političkoga centra, a ne s desnice!), ne će
posegnuti za reformom toga dijela političkog sustava, nikakva se
upravna tijela ni upravni sudovi ne će založiti za primjenu zakona,
nijedan se medij ne će sustavno truditi da i u političkim strankama
zaživi vladavina prava i demokratski način ophođenja.
Razlozi
su očevidni: one koji nemaju pravog legitimiteta najlakše je
korumpirati; onima bez legitimiteta najlakše je manipulirati. Zato je
pravo pitanje: kad će doći na red obračun s tim, zapravo
najotrovnijim oblikom korupcije – političkom korupcijom?
