KLJUČNI PROCES PROTIV HRVATSKE
Šokantno neznanje Haškog tužiteljstva
Sve besmislene optužbe sam otklonio jasnim argumentima, tražeći da se u mojim brojnim knjigama, tekstovima i ostalim javnim istupima nađe makar jedna rečenica koja bi ukazivala na opravdanost optužbi, piše Josip Jurčević.
Zajednički zločinački poduhvat
Pred Haškim tribunalom su u tijeku završne riječi u sudskom procesu protiv šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine (BiH). Radi se o suđenju Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, koje se optužuje da su dio navodnog zajedničkog zločinačkog poduhvata na čelu kojeg su se nalazile ključne institucije Republike Hrvatske (RH), koje su prema državi BiH navodno izvršile cijeli niz ratnih zločina.Haški tribunal nema ovlasti suditi državama niti drugim kolektivitetima, nego isključivo pojedincima. Međutim, tužiteljstvo Haškog tribunala uvelo je, a sudska vijeća su prihvatila, u svakom pogledu problematičnu konstrukciju o zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Na taj način su se u Hagu formalna suđenja pojedincima zapravo pretvorila u suđenja državama. Tako se – i u suđenju tzv. trojici (Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku), kao i u suđenju šestorici - praktično na optuženičkoj klupi našla i RH.
Haški sudski proces protiv „šestorice“ je daleko teže optužujući za RH – u političkom,, pravnom i materijalnom pogledu - nego što je to proces protiv „trojice“, jer se u slučaju „šestorice“ radi o navodnim ratnim zločinima koje je RH počinila prema susjednoj BiH. Važnost ovog sudskog procesa za RH prepoznaje se i iz političkog i medijskog života u RH, u kojem se već nekoliko godina sustavno šuti o njegovom tijeku. Uostalom takva je sudbina i drugih važnih stvari.
Tek sada, kada se u slučaju „šestorice“ održavaju završne riječi tužiteljstva, mediji u Hrvatskoj odlučili su donijeti poneku vijest. Naravno, u svojem poznatom haškom stilu.
Ekspertiza
No, povod za ovu kolumnu je i činjenica da je tužitelj (Keneth Scott) – u svojoj završnoj riječi – spomenuo i moju malenkost, u sklopu svojih tužiteljskih konstrukcija. Naravno, tužitelj je i ovoga puta postupio krajnje nestručno, kao i 2009. godine.Naime, početkom 2009. godine – prema traženju obrane generala S. Praljka i odobrenju sudskog vijeća - dovršio sam i Haškom tribunalu u pisanom obliku dostavio ekspertizu pod naslovom „Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990.-1995. godine“. Ekspertiza je rađena prema metodološkim standardima suvremene historijske znanosti, a za njenu izradu su korišteni svi dostupni povijesni izvori iz RH, BiH, Srbije i međunarodne zajednice. Ekspertiza je obuhvatila povijesni pregled za prostor BiH, kontekst i aktere raspada bivše Jugoslavije, glavna ratna i politička događanja u BiH 1990.-1995., odnos međunarodne zajednice prema BiH, te odnos RH prema BiH.
U ekspertizi je objektivno utvrđeno, između ostalog, da su glavne institucije RH (Predsjednik RH, Vlada RH uključujući MORH i Hrvatsku vojsku, te Sabor RH) u golemoj mjeri - politički, vojnički, humanitarno i na druge načine - pomogle opstanak i obranu cjelovite države BiH. O tome svjedoče mnogobrojni dokumenti različitog podrijetla. Primjerice, Hrvatska vojska i policija su bile ključne za ustrojavanje i obuku početne jezgre Armije BiH, svekolika pomoć Armiji BiH išla je iz ili preko Hrvatske u suradnji sa HV-om; HV i MUP RH su obučavali i elitne i druge postrojbe Armije BiH; časnici HV-a su posuđivani Armiji BiH; u Hrvatskoj je ustrojeno desetak brigada i drugih postrojbi Armije BiH, a MUP RH je u Hrvatskoj prema nalozima države BiH provodio nasilnu mobilizaciju BiH izbjeglica za potrebe Armije BiH, itd.
Cjelokupni nalaz ekspertize je argumentirano rušio neutemeljene stereotipe koje je u Hrvatskoj i drugdje – sa položaja političke i medijske moći - godinama izgrađivala Haška mreža, kojoj je cilj uspostaviti ravnotežu krivnje za rat i nerazlikovanje agresora i žrtve, kako bi se s tim mehanizmima lakše kolonizirale države nastale raspadom bivše Jugoslavije.
Osim tužiteljstva, agresorske Srbije i nekih međunarodnih interesnih krugova, glavna struktura Haške mreže i haških stereotipa se ipak nalazi u državnim, društvenim i medijskim institucijama moći u RH, a personificiraju je političari od Manolića i Mesića do Bajića, Josipovića, Lučina, Pusićke, Šimonovića, Sanadera, Pupovca i brojnih drugih.
Ekspertno svjedočenje u Hagu
Devet mjeseci kasnije, u rujnu 2009. g., boravio sam tjedan dana u Hagu i kao ekspertni svjedok (vještak) odgovarao sam na niz ključnih i zanimljivih pitanja sudskog vijeća, tužitelja i obrana. Tužitelj je ulagao goleme napore da obesnaži nalaz ekspertize.U stručnom pogledu, ekspertiza je zapravo dobila najviša priznanja od strane Tužiteljstva, jer tužitelj, g. Scott, gotovo i nije pokušavao naći stručne zamjerke ekspertizi, nego je najveći dio vremena uložio u pokušajima da me diskreditira kao društvenu i znanstvenu osobu, tvrdeći da sam najradikalniji desničar koji je u ratu bio blizak Tuđmanu i tuđmanovcima. Navodio je da sam glavni negator nacističkih zločina, holokausta itd. Optuživao me i da ne poštujem međunarodno pravosuđe, jer sam posjetio „pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića i u intervjuu izjavio da se radi o duhovno izuzetno snažnoj osobi koja je nevino osuđena na temelju krivotvorenih dokaza koje je proizveo državni vrh u RH“.
Sve te besmislene optužbe sam otklonio jasnim argumentima, tražeći da se u mojim brojnim knjigama, tekstovima i ostalim javnim istupima nađe makar jedna rečenica koja bi ukazivala na opravdanost optužbi. U Hagu je za mene bilo čak pomalo nostalgično i zabavno, jer su službice u Hrvatskoj tako temeljito pročešljale moj svakodnevni život te to dostavile u Hag, da mi je tužitelj vratio u sjećanje neke detalje iz osobnog života koje sam bio zaboravio.
Sve skupa, pored pisanog dijela ekspertize, usmeno svjedočenje – naročito pitanja predsjedavajućeg suca (g. Antonetti) i obrana – pružila su prigodu da do detalja stručno obrazložim niz važnih i zanimljivih pitanja koja se odnose na najnoviju povijest RH, Hrvatski domovinski rat, srbijansku agresiju, međunarodnu zajednicu i događanja u BiH.
Nakon povratka iz Haga, do kraja 2009. g. objavio sam - pod istoimenim naslovom - i knjigu koja sadrži tekst ekspertize, najvažnije dijelove svjedočenja i neke druge radove koji se odnose na hašku problematiku. Smatram da su ekspertiza, svjedočenje i knjiga od posebnog javnog – znanstvenog, političkog i medijskog – značaja za Hrvatsku. A da je to tako, svjedoči i već dvogodišnja potpuna medijska i politička šutnja u Hrvatskoj o ekspertizi, svjedočenju i knjizi.
Površnost i promašenost tužiteljskog posla
Središnje mjesto u haškoj priči (mreži) zauzima Tužiteljstvo, koje se u javnosti – naročito hrvatskoj – predstavlja kao sud, a ne kao stranka u sudskom postupku, što tužiteljstvo jest formalnopravno. U takvoj situaciji najviše stradavaju ratne žrtve (pojedinci i države), ali i mnoge druge važne stvari; od istine i sudskih vijeća do sustava međunarodnog pravosuđa i međunarodnih odnosa.Kao istraživač sam i prije odlaska u Hag znao za neutemeljenost stereotipa Haškog tužiteljstva. Međutim, zadnjeg dana mojeg svjedočenja, tužitelj g. Scott me zaista iznenadio, te sam morao pred sudskim vijećem iskreno reći te potom obrazložiti da sam šokiran elementarnim neznanjem i površnošću Haškog tužiteljstva. Naime, Tužiteljstvo je predočilo tri dokumenta tvrdeći da su to ključni dokazi ravnoteže krivnje hrvatskog i srpskog entiteta u BiH, te ključni dokaz stručne neodrživosti moje ekspertize.
Radilo se o tri zaista važna dokumenta iz 1992. g. koje su izdale okupacijske vlasti Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja se tek kasnije nazvala Republika Srpska. Vjerovali ili ne, Haško tužiteljstvo - koje godinama s golemim novčanim resursima „istražuje“ BiH - nije do 2009. g. znalo da su Srpska Republika BiH i Republika Srpska dva naziva za jednu te istu stvar. Stoga su te važne dokumente predočili kao dokumente međunarodno priznate države BiH, uz odgovarajuću tužiteljsku interpretaciju.
Kada sam prema odobrenju predsjedavajućeg suca g. Antonettija, uspio obrazložiti o koliko velikom elementarnom neznanju se radi i koliko je pogrešna interpretacija tužiteljstva, svi u sudnici su bili iznenađeni, a tužitelj g. Scott je iznenada sjeo u stolicu i jedno vrijeme odsutno šutio.
Taj bitni detalj tužiteljske konstrukcije je - s jedne strane - najizravnije i najzornije posvjedočio o površnosti i promašenosti tužiteljskog posla u slučaju suđenja „šestorici“. A - s druge strane - je otvorio cijeli niz načelnih pitanja o problematičnosti cjelokupne koncepcije djelovanja Haškog tribunala i Haške mreže.
Sada, u završnoj riječi, tužitelj je verbalnom gimnastikom pokušao premostiti taj za Tužiteljstvo najteži trenutak u procesu, te sam stoga bio obvezan iskoristiti i ovu kolumnu za ponovno ukazivanje na tu izuzetno važnu činjenicu.
