-Nevladine udruge s područja bivših jugoslavenskih republika uspostavile su regionalnu komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima tijekom rata 90-te godine. To je pozdravio predsjednik Josipović, Vi ste pak žestoki protivnik. Zbog čega?
Detaljno sam upoznat s nastankom Regionalne komisije (Rekoma), te sam s nizom nevladinih udruga, dugo pokušavao utjecati da to zaista bude mreža nevladinih udruga, znanstvenih ustanova i državnih tijela, koji će zajednički i prema stručnim standardima utvrditi činjenice.
Međutim, nakon godinu dana svi mi smo najgrubljom neljudskošću eliminirani, a primjenom političke, obavještajne i financijske sile su nametnute samo tri novoosnovane udruge – po jedna u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu - kojima nije cilj istražiti i utvrditi činjenice, nego proizvesti krivotvorine prema haškom modelu ravnoteže krivnje, te izjednačavanja agresora i žrtve.
Prije dvije godine je, prvenstveno zbog novca, došlo čak do žestokog obračuna unutar Rekoma, te je u igri opstala samo osovina Beograd-Zagreb, a eliminirano je Sarajevo. Naravno, glavnu riječ u Rekomu vodi stara haška suradnica iz Beograda, Nataša Kandić, a pokorno je u Zagrebu sluša ideološka sestra, Vesna Teršelič. Slično kao što brat Josipović služi bratu Tadiću.
Znakovita je i činjenica da su se na sastanke Rekoma pokorno moraju odazivati i svi ključni haški državni službenici u Hrvatskoj; od bivšeg i sadašnjeg predsjednika RH do bivšeg ministra Šimonovića, saborske zastupnice Pusić, predsjednika Vrhovnog suda Hrvatina itd. Ovaj cijeli haški maskenbal ispiranja mozga intenzivno promoviraju mediji u Hrvatskoj.
-Je li jugosfera realnost ili fantazija? Što Vam smeta u tijesnoj suradnji unutar regije?
Hrvatska država u svim međunarodnim odnosima mora postupati suvereno i biti ravnopravan partner. U ugovaranju bilo kakve suradnje Hrvatska se nužno mora rukovoditi hrvatskim nacionalnim interesima, kao što to čine sve države svijeta.
Nažalost, stvarnost je okrutno drugačija. Dužnosnici RH su ili korumpirani ili imaju kompleks manje socijalne i nacionalne vrijednosti, pa u političkim i gospodarskim međunarodnim odnosima Hrvatsku pretvaraju u koloniju bez ikavog dostojanstva.
Tako smo sada opet, po treći put, ugurani u sve tješnju jugosuradnju, koja nema ni razvojne niti identitetske osnove, a to su nam najkrvavije pokazala i nedavna hrvatska iskustva u dvije Jugoslavije.
-Profesor Puhovski tvrdi da uoči završetka pregovora s Unijom samo histerični hrvatski nacionalisti mogu fantazirati o trećoj Jugoslaviji. Mislite li Vi stvarno da je moguća nova Jugoslavija?
Nemojmo opet biti guske, te podlijegati maglovitim fantazijama. Suočimo se s konkretnim činjenicama. Ta pogledajmo naš informativni, gospodarski, znanstveni, kulturni, estradni, športski i drugi život. Hrvatska je praktično već duboko utopljena u Jugosferi. Pričaju nam o putu u EU, a stvarno nas integriraju u Jugosferu.
Nedavno je MUP RH svečano najavio otvaranje zgrade zajedničke srbijansko-hrvatske milicije u Beogradu, te je zaneseno izražena nada da će i ostala hrvatska ministarstva i državni resori što brže krenuti istim putem. Ako smo stvarno na pragu EU, zašto ne otvaramo zgradu policije u Bruxellesu, te zašto ostala ministarstva, državni resori i čelnici srljaju u Srbiju?
-Da, ali doista je činjenica da nakon ulaska u Uniju samo paranoici mogu očekivati da će baš onda nastati nekakva Jugoslavija?
Iz ovog što sam naznačio razvidno je da je Hrvatska ušla u razdoblje završne, političke jugointegracije. Pogledajmo geopolitičku kartu EU, u kojoj se nalaze sve zemlje koje okružuju Jugosferu. Uz to, već petnaest godina međunarodni interesi sustavno rade na obnovi onoga štio se neplanirano srušilo 1991. godine. O tome se 15 godina sustavno i otvoreno govori i piše, samo se traži odgovarajući naziv. Započelo se 1995. s nazivom Euroslavija, pa Zapadni Balkan, te Region i sada se testira naziv Jugosfera.
Namjere su i više nego jasne; Region treba najprije objediniti, a tek potom ćemo možda zajedno u EU. Ako - već raspadajuća - EU još dotad opstane.
-Žarko Puhovski kao apologet Rekoma tvrdi da „ustanovljavanje žrtava nema veze sa onim tko je agresor“. Stoji li ta teza?
Smisao djelovanja cjelokupne Haške mreže - uključujući Rekom, Puhovskog i ostale – jest ravnoteža podjele krivnje za rat, ratne zločine i žrtve, jer se jedino na toj mediokritetski ideologiziranoj osnovi može izgađivati novo jugoslavensko bratstvo i jedinstvo. Veoma slične priče i praksu uspješno su nametali isti međunarodni interesni krugovi uoči stvaranja prve i druge Jugoslavije.
Prema humanističkim, civilizacijskim i međunarodnopravnim standardima sastavni dio bilo kakvog govora o žrtvama nužno uključuje jasno utvrđivanje tko je agresor a tko žrtva. Svaki drugačiji pristup je nestručan i predstavlja najgrublje vrijeđanje žrtava. Rat i ratne žrtva su prvenstveno čin i rezultat sukoba interesa država, a ne nepovezanih pojedinaca.
Sve ratne žrtve su jednake u nizu prava. Ali odgovornost za rat i sve žrtve snosi agresor, jer žrtve i na jednoj i na drugoj strani iznudila je agresija. Određivanje te pravno i drugačije razlikovanje agresora i žrtve ima i bitan preventivni smisao. To najjasnije govori međunarodnopravna činjenica da je agresija ratni zločin, a svatko tko je napadnut ima pravo na obranu. Nerazlikovanje agresora i žrtve zapravo je sudjelovanje u zločinu.
-Puhovski drži da Hrvatsku nije napala Srbija – nego Jugoslavija! U čemu je razlika?
Srbijanska agresivnost je multiinstitucionalno ustrojena, te je uoči, za vrijeme i nakon oružane agresije izuzetno uspješno vodila specijalni rat. Jedan od načina bila je igra skrivača s nizom netočnih termina i pojamova. Tako je za srbijansku vojsku korišteno više od stotinu najrazličitijih netočnih naziva: srbokomunisti, četnici, pobunjenici, JNA, šešeljevci, arkanovci itd. Nažalost i mnoge žrtve su upale u tu zamku, pa ponavljanjem netočnih termina nesvjesno otežavaju prepoznavanje agresora.
Srbija je mijenjala čak islužbeni naziv države – SRJ, te Srbija i Crna gora – kako bi se stvorila pojmovna i percepcijska zbrka, te pravno i drugačije prikrilo i što prije zaboravilo da je agresor država Srbija, a svi koji su sudjelovali u oružanoj agresiji su srbijanski vojnici.
Gospodin Puhovski je sveučilišni profesor, pa smatram da ga nije potrebno o svemu ovome podučavati, nego podsjećati na odgovornost ubojica za pisaćim stolom, koji intelektualno kreiraju ili opravdavaju ratne zločine, te šalju javnu poruku da se oružana agresija i ratni zločin isplati činiti i u budućnosti.
-Na temelju čega kategorički tvrdite po medijima da Tomislav Merčep apsolutno nije ratni zločinac?
Dva su osnovna razloga. Prvo, istražujući veliki broj povijesnih izvora o Hrvatskom domovinskom ratu detaljno sam se upozno s događajima i ulogom Tomislava Merčepa. On je prvi zapovjednik obrane Vukovara, a potom je sudjelovao u obrani područja Pakraca i Lipika te Gospića. Na temelju svega toga može se samo zaključiti da je Merčep jedan od istaknutih heroja hrvatske obrane.
Drugo, istraživao sam metode i ciljeve političkog, medijskog i pravosudnog krivotvorenja u kojem se i hrvatska država i hrvatski branitelji neutemeljeno nastoje proglašavati ratnim zločincima. Postupak medijske i političke pretvorbe Merčepa u ratnog zločinca događa se već godinama.
I niz strateški važnih i mitskih mjesta hrvatske obrane proglašeni su zločinačkima. Od Splita, preko Gospića, Karlovca, Siska, Pakraca i Bjelovara do Osijeka. Sve jasnije se najavljuje obračun i s Vukovarom. Zatvaranje Merčepa je početak i pravosudnog udara na Vukovar, što zorno svjedočimo ovih dana.
O svemu tome više puta sam javno pisao i govorio od ranih 90-ih, kad je to izgledalo suludo i nemoguće, a danas je to naša realnost.
-Tko je po vama kriv što je uhićen vukovarski branitelj Purda. Što je na tu temu mogao Josipović napraviti u kontaktima sa Tadićem?
Teza o navodnom zajedničkom zločinačkom pothvatu hrvatske države nastala je u Hrvatskoj, a potom je ona rado prihvaćena od agresora i nekih međunarodnih krugova. I o tome sam detaljno, kao ekspertni svjedok, izlagao pred Haškim tribunalom, uz potpunu šutnju medija u Hrvatskoj.
Sve je javno počelo nekoliko tjedan nakon okupacije Vukovara, u prosincu 1991. g., kad je državno povjerenstvo RH - na čelu s moćnim obavještajcima Manolićem, Mustačem i Perkovićem, te uz sudjelovanje nekoliko ministara i drugih visokih državnih dužnosnika – dalo službenu ocjenu Vukovarske bitke koja je proglašena „izravnom prijetnjom ustavnom poretku RH“ i „pokušajem rušenja hrvatske države“.
Najznakovitije je, što ta u RH službena ocjena Vukovara 91 nikada nije povučena, iako sam i ja i nekoliko drugih osoba više puta javno tražili njeno ukidanje. Niz najvažnijih institucija i dužnosnika RH godinama je sudjelovalo u građenju najtežih, paradoksalnih i danas uobičajenih optužbi na račun Vukovara, hrvatskih branitelja i hrvatske države.
Dosadašnji prosrbijanski vanjskopolitički potezi Josipovića, naročito ponižavajuće služenje Tadiću, samo su učvršćivanje tog kontinuiteta.
-Oprostite ali ovo su ipak optužbe jednog predsjedničkog kandidata kojeg je Josipović uvjerljivo pobijedio. Mislite da se Josipović ni pod koju cijenu ne bi smio s Tadićem sastajati?
Zaista ništa osobno nemam protiv gospodina Josipovića. U kampanji smo se susreli na jednoj humanitarnoj priredbi i ugodno razgovarali o nepolitičkim stvarima. No, argumentirano i žestoko se protivim politici josipovića kao Predsjednika. Nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora javno sam ukazao na činjenicu da je Josipović zaštićeni protuhrvatski politički projekt. U kampannji sam iznio činjenice koje pokazuju da je on prvenstveno haški predsjednički kandidat. Sada to jasno otkrivaju svi njegovi vanjskopolitički potezi.
Bio bih radostan kad bi Predsjednik RH prikupio snage i osamostalio se, jer mu to sada ipak omogućuje predsjednički položaj. U tome bi mu bez ikakvih predrasuda rado pomogli brojni Hrvati, uključujući i mene.
-Mediji su nedavno zabilježili da je politički pokret HRAST, kojem ste Vi jedan od osnivača, održao tribinu u – Crkvi. Nije li to neobično mjesto za političke govore?
Crkva je prostor namijenjen slavljenju svete mise, pa je neprimjereno u crkvi održavati bilo što drugo. Tribina koju spominjete bila je u običnoj dvorani pored crkve, i u toj dvorani se redovito održavaju različite vrste javnih događanja koja nisu protivna osnovnim načelima vjere.
Ili upravljači medija u Hrvatskoj žele lažnim vjestima kompromitirati i Crkvu i uspjeh novog hrvatskog političkog pokreta, ili su toliko veliki vjernici da pristaju uz teoriju po kojoj je prostor cijelog svijeta jedna velika Crkva?
-Kako gledate na dekret zagrebačkog Nadbiskupa kojim se zabranjuje političku zloporabu prostora crkve?
Drago mi je što je tako, jer je bilo dosta zloporaba crkvenog prostora u vrijeme misnog slavlja. Nadam se da će od sada prestati i čuvanje prvih redova klupa u crkvama za političare koji se na bogoslužje dođu slikati par puta godišnje, te na taj način diskriminiraju vjernike koji na misu dolaze zbog duhovnih razloga.
Intervju u cjelovitom obliku nije objavljen. No, u skraćenom obliku ugledao je svjetlo dana u prilogu Obzor 22. siječnja 2011.
