Rat protiv Hrvatske
Sada, tek 15-ak godina nakon završetka srbijanske oružane agresije, duhovno stanje hrvatske nacije nalazi se na dnu dna. Ako se krene samo korak dalje slijedi socijalni kaos i nacionalno rasulo.
Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u Srbiji je bila golema specijalnoratovska proizvodnja svih vrsta optužnica; medijskih, političkih i pravosudnih. Ratnim zločincima, teroristima i kriminalcima proglašavni su svi - pojedinci, skupine i narodi - koji su se na bilo koji način ometali zločinački projekt srbijanske agresivnosti. U tadašnju srbijansku propagandnu produkciju uključivali su se pojedinci i skupine diljem prostora bivše Jugoslavije, naročito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Brojne takve knjige, članci, emisije elektronskih medija i ostalo stizali su u Hrvatsku ili su nastajali u Hrvatskoj. Bili smo obasipani pričama o navodnim zastrašujućim zločinima i svim vrstama nasilja i progona nad jadnim ugroženim srpskim narodom. U taj specijalni rat protiv Hrvatske uključili su se i mnoge institucije, skupine i pojedinci u Hrvatskoj. Njihovi motivi i razlozi su bili veoma različiti.
Dio je to činio po izravnom zadatku jer su bili dio srbijanskog agresivnog stroja. Dio je to činio pod masovno-psihološkim utjecajem srbijanske propagande. Dio je na to bio prinuđen jer se nalazio u prosrbijanskom mikro okruženju, kojem je bilo pogubno suprotstaviti se. Dio je to činio jer je računao da je „pametno“, tj. korisno biti na strani tada veoma izvjesnih pobjednika. Dio je to činio zbog nedostatka pameti i prepustili su se valu zločina koji ih je nosio.
Prema etničkom kriteriju, među glavnim nositeljima srbijanske agresije na Hrvatsku nalazio se i značajan dio državljana Hrvatske iz manjinske srpske etničke zajednice. No, dio srbijanskog agresivnog stroja, između ostalih, bili su i brojni hrvatski državljani koji su etnički Hrvati, a koji su bili raspoređeni unutar institucija stare moćne upravljačke strukture. I njihovi razlozi i motivi bili su različiti.
Ukupno, srbijanski agresivni stroj je u Hrvatskoj ipak bio u brojčanoj manjini, ali u manjini koja je raspolagala s pozicijama državne i društvene moći, uključujući i apsolutnu oružanu silu. Ta strukturirana moć davala im je realnu i socijalno psihološku snagu uvjerenja u neupitnost njihove pobjede. To je bila neka vrsta ludila ili sljepila vlasti.
S druge strane bila je neorganizirana i potpuno razoružana većina stanovnika Hrvatske. Među njima su, razumljivo je, većinom bili etnički Hrvati. Ali bio je, između ostalih, i značajan broj etničkih Srba, koji su na sve načine branili svoju domovinu Hrvatsku.
Hrvatska je pet godina trpjela sve vrste teških posljedica srbijanske oružane agresije. Ljudi su masovno ubijani, ranjavani, masakrirani, zatvarani u logore, mučeni fizički i zlostavljani psihološki, proganjani, nasilno odvođeni i bez traga nestajali. Oni koji to sve nisu iskusili, živjeli su u stalnome golemom strahu da će ih zadesiti neko od tih zala.
Uz sve to, u Hrvatskoj se u ratu zaista preživljavalo na samom egzistencijalnom rubu. I tu su statistike više nego jasne. Hrvatska je izdržavala 850.000 izbjeglica i prognanika. U Hrvatskoj je bilo približno 820.000 umirovljenika i 245.000 nezaposlenih. Zaposlenih je bilo samo 1.156.000.
Međutim, prema istraživanju javnog mnijenja, Hrvatska je usprkos svega naznačenog tada, u ratu, bila na vrhuncu nacionalnog ponosa i socijalne solidarnosti. Ta činjenica se nikako ne može objasniti materijalnim pokazateljima, nego jedino tadašnjom duhovnom snagom hrvatske nacije.
Nedavnoj ponosnoj i nepobjedivoj Hrvatskoj – u specijalnom ratu - najveće smrtne udarce nanose institucije hrvatske države, koje su hrvatski branitelji sačuvali od srbijnaske oružane agresije. Približno 2.000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid kad su se suočili s duhovnom pustoši u državnim instituicijama Republike Hrvatske. Nekoliko stotina hrvatskih branitelja namjesto dodjele herojskog odličja utamničeno je u Hrvatskoj pod lažnim optužbama za ratne zločine. Niz mitskih mjesta hrvatske obrane - Split, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Pakrac i Osijek – već su pretvorena u zločinačka mjesta. Preostao je još samo Vukovar, kojeg se na sve načine - u Hrvatskoj i izvan Hrvatske - melje već dvadeset godina.
Uhićen je prvi zapovjednik obrane Vukovara, Tomislav Merčep. Srbija proizvodi tjeralice i uhićuje vukovarske branitelje, koje je nekada teško zlostavljala u svojim logorima. Započela je paklenska test-igra sa popisima nekoliko stotina vukovarskih branitelja. Punu potporu tome daju najviši državni dužnosnici u RH, koji se pretvaraju da ništa ne znaju, iako se radi o popisima koji su više puta objavljivani u srbijanskim medijima, počevši od 1992. godine.
Navodni braniteljski ministar u RH inzistira na tajnosti popisa branitelja, te na taj način zapravo tvrdi da su svi branitelji zločinci koji se trebaju sakrivati. Predsjednik hrvatske države je već skuhan, te njegova partizanska kapa jedva proviruje iz srbijanskog lonca, tek toliko, samo kako Njemačkoj ne bi izručio jugoslavensko-komunističke ubojice.
Hrvatski branitelji i građani su opet na pragu svoje izdržljivosti.
Tijekom trajanja srbijanske agresije, neprekidno je radila srbijanska tvornica laži koja je potuno izokretala sve činjnice o ratnim događajima u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. Pritom je srbijanski agresor imao izdašnu pomoć različitih interesa u Europi i svijetu.
Vrhunac srbijanskih prijevara o Hrvatskoj zbio se u času okupacije Vukovara, kada je „veliku vijest“ - o navodnom pokolju i masakriranju srpske djece u Vukovaru - cijelom svijetu objavila poznata britanska novinska kuća. Vrhunac srbijanske prijevare o BiH dogodio se u ljeto 1992. g. (nakon zastrašujućih srbijanskih masovnih zločina u logorima u istočnoj BiH), kada je Radovan Karadžić održao konferenciju za tisak u britanskom parlamentu o logorima u BiH u kojima se navodno zatvaraju, zlostavljaju i pogubljuju Srbi.
Iste srbijanske i prosrbijanske tvornice laži proteklih godinu dana su krenule u novu propagandnu ofenzivu, kako bi - opet i samo - Srbija bila što lakše instalirana na imperijalni položaj u jugoistočnoj Europi. Započelo je s londonskim uhićenjem Ejupa Ganića, člana Predsjedništva BiH u ratnom periodu, koji je optužen za navodne ratne zločine protiv Srba u BiH. Nedavno je ista tvornica laži proizvela „veliku vijest“ kako je Hašim Tači, premijer Kosova, navodno šef kriminalne organizacije koja trguje drogom i ljudskim organima.
U Hrvatskoj se najmanje trebamo bojati tvornice laži u Srbiji, jer taj posao već niz godina na najbolji način za srbijanske interese odrađuju politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj. To više ne možemo pripisivati samo ludilu i sljepilu vlasti.
Brojne takve knjige, članci, emisije elektronskih medija i ostalo stizali su u Hrvatsku ili su nastajali u Hrvatskoj. Bili smo obasipani pričama o navodnim zastrašujućim zločinima i svim vrstama nasilja i progona nad jadnim ugroženim srpskim narodom. U taj specijalni rat protiv Hrvatske uključili su se i mnoge institucije, skupine i pojedinci u Hrvatskoj. Njihovi motivi i razlozi su bili veoma različiti.
Dio je to činio po izravnom zadatku jer su bili dio srbijanskog agresivnog stroja. Dio je to činio pod masovno-psihološkim utjecajem srbijanske propagande. Dio je na to bio prinuđen jer se nalazio u prosrbijanskom mikro okruženju, kojem je bilo pogubno suprotstaviti se. Dio je to činio jer je računao da je „pametno“, tj. korisno biti na strani tada veoma izvjesnih pobjednika. Dio je to činio zbog nedostatka pameti i prepustili su se valu zločina koji ih je nosio.
Prema etničkom kriteriju, među glavnim nositeljima srbijanske agresije na Hrvatsku nalazio se i značajan dio državljana Hrvatske iz manjinske srpske etničke zajednice. No, dio srbijanskog agresivnog stroja, između ostalih, bili su i brojni hrvatski državljani koji su etnički Hrvati, a koji su bili raspoređeni unutar institucija stare moćne upravljačke strukture. I njihovi razlozi i motivi bili su različiti.
Ukupno, srbijanski agresivni stroj je u Hrvatskoj ipak bio u brojčanoj manjini, ali u manjini koja je raspolagala s pozicijama državne i društvene moći, uključujući i apsolutnu oružanu silu. Ta strukturirana moć davala im je realnu i socijalno psihološku snagu uvjerenja u neupitnost njihove pobjede. To je bila neka vrsta ludila ili sljepila vlasti.
S druge strane bila je neorganizirana i potpuno razoružana većina stanovnika Hrvatske. Među njima su, razumljivo je, većinom bili etnički Hrvati. Ali bio je, između ostalih, i značajan broj etničkih Srba, koji su na sve načine branili svoju domovinu Hrvatsku.
Vrhunac nacionalnog ponosa
Potom se dogodilo čudo Božije. Hrvatska je obranjena zahvaljujući duhovno-civilizacijskim vrednotama velikog broja dragovoljaca, koji su bili potpuno odlučni žrtvovati svoj život za dobrobit zajednice. Golemo hrvatsko srce pobijedilo je goleme količine srbijanskog oružja. Duhovnost je odnijela pobijedu nad materijom. Ljubav je pobijedila mržnju. Dobro je uspjelo nadvladati zlo.Hrvatska je pet godina trpjela sve vrste teških posljedica srbijanske oružane agresije. Ljudi su masovno ubijani, ranjavani, masakrirani, zatvarani u logore, mučeni fizički i zlostavljani psihološki, proganjani, nasilno odvođeni i bez traga nestajali. Oni koji to sve nisu iskusili, živjeli su u stalnome golemom strahu da će ih zadesiti neko od tih zala.
Uz sve to, u Hrvatskoj se u ratu zaista preživljavalo na samom egzistencijalnom rubu. I tu su statistike više nego jasne. Hrvatska je izdržavala 850.000 izbjeglica i prognanika. U Hrvatskoj je bilo približno 820.000 umirovljenika i 245.000 nezaposlenih. Zaposlenih je bilo samo 1.156.000.
Međutim, prema istraživanju javnog mnijenja, Hrvatska je usprkos svega naznačenog tada, u ratu, bila na vrhuncu nacionalnog ponosa i socijalne solidarnosti. Ta činjenica se nikako ne može objasniti materijalnim pokazateljima, nego jedino tadašnjom duhovnom snagom hrvatske nacije.
Prag izdržljivosti
Sada, tek 15-ak godina nakon završetka srbijanske oružane agresije, duhovno stanje hrvatske nacije nalazi se na dnu dna. Ako se krene samo korak dalje slijedi socijalni kaos i nacionalno rasulo.Nedavnoj ponosnoj i nepobjedivoj Hrvatskoj – u specijalnom ratu - najveće smrtne udarce nanose institucije hrvatske države, koje su hrvatski branitelji sačuvali od srbijnaske oružane agresije. Približno 2.000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid kad su se suočili s duhovnom pustoši u državnim instituicijama Republike Hrvatske. Nekoliko stotina hrvatskih branitelja namjesto dodjele herojskog odličja utamničeno je u Hrvatskoj pod lažnim optužbama za ratne zločine. Niz mitskih mjesta hrvatske obrane - Split, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Pakrac i Osijek – već su pretvorena u zločinačka mjesta. Preostao je još samo Vukovar, kojeg se na sve načine - u Hrvatskoj i izvan Hrvatske - melje već dvadeset godina.
Uhićen je prvi zapovjednik obrane Vukovara, Tomislav Merčep. Srbija proizvodi tjeralice i uhićuje vukovarske branitelje, koje je nekada teško zlostavljala u svojim logorima. Započela je paklenska test-igra sa popisima nekoliko stotina vukovarskih branitelja. Punu potporu tome daju najviši državni dužnosnici u RH, koji se pretvaraju da ništa ne znaju, iako se radi o popisima koji su više puta objavljivani u srbijanskim medijima, počevši od 1992. godine.
Navodni braniteljski ministar u RH inzistira na tajnosti popisa branitelja, te na taj način zapravo tvrdi da su svi branitelji zločinci koji se trebaju sakrivati. Predsjednik hrvatske države je već skuhan, te njegova partizanska kapa jedva proviruje iz srbijanskog lonca, tek toliko, samo kako Njemačkoj ne bi izručio jugoslavensko-komunističke ubojice.
Hrvatski branitelji i građani su opet na pragu svoje izdržljivosti.
Tvornice srbijanskih laži
Izgleda kao da se prvi mjeseci 1991. godine u sve većoj mjeri vraćaju u hrvatsku budućnost. U siječnju 1991. g. Beograd je krenuo u specijalnoratovski juriš na hrvatsku državu. Svi hrvatski branitelji su proglašeni paravojnima. Sve jugoslavenske televizije, uključujući i onu (tj. ovu) u Zagrebu, emitirale su propagandni film o navodnim koljačkim zločinima i planovima Martina Špegelja, hrvatskog ministra obrane. Uskoro iza toga u Gajevoj ulici u Zagrebu je, pred vojnim sudom, započelo suđenje virovitičkoj skupini. To je bio prag izdržljivosti hrvatskih građana koji su započeli prosvjede u Gajevoj ulici.Tijekom trajanja srbijanske agresije, neprekidno je radila srbijanska tvornica laži koja je potuno izokretala sve činjnice o ratnim događajima u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. Pritom je srbijanski agresor imao izdašnu pomoć različitih interesa u Europi i svijetu.
Vrhunac srbijanskih prijevara o Hrvatskoj zbio se u času okupacije Vukovara, kada je „veliku vijest“ - o navodnom pokolju i masakriranju srpske djece u Vukovaru - cijelom svijetu objavila poznata britanska novinska kuća. Vrhunac srbijanske prijevare o BiH dogodio se u ljeto 1992. g. (nakon zastrašujućih srbijanskih masovnih zločina u logorima u istočnoj BiH), kada je Radovan Karadžić održao konferenciju za tisak u britanskom parlamentu o logorima u BiH u kojima se navodno zatvaraju, zlostavljaju i pogubljuju Srbi.
Iste srbijanske i prosrbijanske tvornice laži proteklih godinu dana su krenule u novu propagandnu ofenzivu, kako bi - opet i samo - Srbija bila što lakše instalirana na imperijalni položaj u jugoistočnoj Europi. Započelo je s londonskim uhićenjem Ejupa Ganića, člana Predsjedništva BiH u ratnom periodu, koji je optužen za navodne ratne zločine protiv Srba u BiH. Nedavno je ista tvornica laži proizvela „veliku vijest“ kako je Hašim Tači, premijer Kosova, navodno šef kriminalne organizacije koja trguje drogom i ljudskim organima.
U Hrvatskoj se najmanje trebamo bojati tvornice laži u Srbiji, jer taj posao već niz godina na najbolji način za srbijanske interese odrađuju politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj. To više ne možemo pripisivati samo ludilu i sljepilu vlasti.
