ANTE NAZOR O KNJIZI NEDJELJKA MIHANOVIĆA "TUĐMANOVA BAŠTINA"

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, odnosno njezina vojnička i upravna organizacija, nastala je kao reakcija na srpsku agresiju

Govoreći o događajima vezanim uz raspad Jugoslavije i stradanja stanovništva na tom prostoru, netko je, čini mi se bivši ministar Ivan Šimonović, rekao: 'Može se reći da nitko nije svetac, ali se zna tko je vrag!' Na žalost, u spomenutim govorima u Sarajevu i u Pečuhu, ne navodi se tko je taj vrag, odnosno ne navodi se tko je pokrenuo spiralu zla na prostoru bivše Jugoslavije, koju je potom tako teško kontrolirati. Slažem se s predsjednikom Josipovićem da to nije cijeli srpski narod, ali jest velikosrpska politika.

 

Važne činjenice

 

Dakako, treba proći još neko vrijeme, ponajviše zbog razine sređenosti i dostupnosti gradiva, da bi se uloga Hrvata i Hrvatske, odnosno predsjednika Tuđmana, u ratu u Bosni i Hercegovini mogla cjelovito i objektivno prikazati. No, pritom se ne mogu zaobići kronologija događaja i ključne činjenice:

 

- da je glasovanje Hrvata na referendumu za neovisnost Bosne i Hercegovine (29. veljače 1992.) bilo presudno za njegov uspjeh;

- da je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu 7. travnja 1992., dakle odmah nakon što su to učinile zemlje Europske zajednice, a isti dan kad i Sjedinjene Američke Države, što Srbija do kraja rata nije učinila;

 

- da su hrvatske postrojbe, zajedno s Armijom BiH, sudjelovale u obrani i oslobađanju BiH - 1992. hrvatske postrojbe spriječile su srpske snage da zauzmu strateški iznimno značajne točke u BiH i okupiraju još veći dio te zemlje, a 1995. oslobodile su više od 5000 km2 Bosne i Hercegovine, pri čemu su od srpske okupacije spasile Bihać i spriječile novi srpski genocid nad muslimanima;

- da analiza snage i brojnosti dragovoljaca i postrojbi iz Hrvatske koje su sudjelovale u sukobu s Armijom BiH pokazuje da je njihova zadaća primarno bila obrambena (omogućiti opstanak hrvatskoga naroda na prostoru na kojem je živio), odnosno da su te snage mogle poslužiti samo za „krpanje linije sukoba“, nikako ne i za agresiju;

 

- da je hrvatsko vodstvo prihvatilo sve prijedloge međunarodne zajednice o rješenju sukoba i unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine. te

- da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, odnosno njezina vojnička i upravna organizacija, nastala kao reakcija na srpsku agresiju, dakle u ratu protiv srpskih snaga (tu činjenicu posebno je istaknuo i gospodin Mihanović u ovoj knjizi);

 

S teritorija BiH izvršena je agresija na Hrvatsku

 

Zanemarivanjem tih činjenica pojačava se negativna percepcija uloge Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini. Sukladno tomu u donošenju historiografske ocjene o ulozi i odnosu hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini, njegovi državnički potezi trebali bi biti barem jednako relevantni koliko i njegova razmišljanja i teorijske rasprave, što se u dijelu literature i publicistici uporno zanemaruje ili podcjenjuje.

 

Dakako, ne može se izostaviti ni činjenica da je s teritorija Bosne i Hercegovine izvršena agresija na Hrvatsku 1991., da je s istoga teritorija Hrvatska bila izravno ugrožena i nakon 1991., kao ni to da je u jednoj etapi rata u Bosni i Hercegovini, koji je zapravo nastavak rata u Hrvatskoj, došlo do tragičnoga hrvatsko-muslimanskoga sukoba i zločina čije počinitelje treba kazniti. Bilo je neprihvatljivih poteza hrvatskih ekstremista u BiH i samovolje na lokalnim razinama, no prije svega, treba uzeti u obzir uzrok rata, odnosno odgovornost srbijanskog vodstva te vodstva bosanskih Srba i JNA za početak rata u Bosni i Hercegovini. Sve drugo, pa tako i hrvatsko-muslimanski rat i znatno smanjen broj Hrvata u BiH, posljedica su te agresije, a ne politike hrvatskoga predsjednika Tuđmana.

 

Uz spomenuto, posebice bih istaknuo nastojanje predsjednika Tuđmana da mirnim putem, uz pomoć međunarodne zajednice, riješi pitanje okupiranoga teritorija, jer su neki to smatrali njegovom slabošću. No, iako je bio spreman na znatne kompromise, istodobno jačanje Hrvatske vojske pokazuje da nije bio naivan i da se Hrvatska spremala i za moguće vojno rješenje, koje se na kraju pokazalo kao neizbježno.

 

Bio je mudar državnik, spreman i na kompromise

 

I Zakon o amnestiji, koji je Hrvatski sabor donio 1992., pa i 1995., bio je svojevrstan kompromis (a ne samo civilizacijski čin). Kompromis je bio i odgađanje vojnog djelovanja na okupirane dijelove RH (samoproglašena Republika Srpska Krajina) u prosincu 1994. kad je glavnina snaga Srba iz Hrvatske bila zauzeta napadima na Bihać. Hrvatska nije dobila američko „zeleno svjetlo“ za pokretanje oslobodilačke operacije u Hrvatskoj, što je predsjednik Tuđman poslušao, ali je istodobno pokrenuta operacija „Zima 94.“, kojom je Hrvatska vojska prvi put spasila Bihać i počela stvarati uvjete za oslobađanje hrvatskoga kraljevskog grada Knina.

 

Kompromis je bilo i prihvaćanje na razmatranje prijedloga međunarodne zajednice – tzv. Plana Z-4 početkom 1995., koji bi, da je bio prihvaćen, Hrvatsku podijelio, jer bi područja sa srpskom većinom bila „države u državi“. Dakle, predsjednik Tuđman čak je i tada izrazio spremnost da se o planu razgovara, iako se s njegovim sadržajem nije slagao. Je li posrijedi slabost ili procjena da će suprotna strana odbiti taj prijedlog? Činjenica je da je upravo odbijanje vodstva pobunjenih Srba da prihvati „Plan Z4“ bilo presudno da i međunarodna zajednica prihvati realnost da se pitanje okupiranoga teritorija RH može riješiti samo vojnom opcijom. Događaji u BiH, točnije u Srebrenici i prijetnja ponavljanja zločina sličnih, pa i većih, razmjera u Bihaću, samo su ubrzali takvo (vojno) rješenje.

 

Na kraju, zar i potpisivanje tzv. Erdutskoga sporazuma u studenome 1995., u trenutcima pobjedničke euforije u Hrvatskoj, kada je Hrvatska bila vojno nadmoćna i superiorna srpskim snagama, nije bio kompromis, toliko bolan za brojne prognanike koji su s nestrpljenjem čekali povratak kući. Naime, Hrvatska je nakon „Oluje“ bila odlučna odmah pokrenuti novu vojnu operaciju i spremna osloboditi i posljednji metar svoga okupiranoga državnog teritorija na istoku.

 

Ipak, unatoč tadašnjoj spremnosti hrvatskih vojnika i izrazitoj nadmoći hrvatskih oružanih snaga u odnosu na oružane snage pobunjenih Srba, (a u motivaciji i nad Vojskom Jugoslavije) te unatoč snažnom pritisku hrvatske javnosti, posebice prognanika, da se okupirani dio istočne Slavonije vrati vojnim putem, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman opet je pregovarao s pobunjenim Srbima, tražeći način da mirnim putem riješi problem preostalog okupiranog teritorija.

 

Dosljednost hrvatske politike

 

Pregovori su rezultirali „Temeljnim sporazumom o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske“, koji su predstavnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj potpisali 12. studenoga 1995. u Erdutu. Spomenuti („Erdutski“) sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima, u situaciji kad je Hrvatska bila vojno sposobna osloboditi preostali okupirani dio na istoku Hrvatske, izazvao veliko nezadovoljstvo Hrvata protjeranih 1991. s toga područja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da, čak i uz bolne kompromise, pitanje okupiranih područja rješava mirnim putem.

 

S obzirom na to da je nakon pobjedničkih operacija „Bljesak“ i „Oluja“ većina Hrvata bila uvjerena u nadmoć hrvatskih oružanih snaga nad srpskim, neki i danas to tumače kao neodlučnost i žale što nije provedena nova operacija, a zanemaruju da bi „Vatrene kočije“ ili „Vučedolska golubica“ – kako se već trebala nazvati vojna operacija koja je tada planirana, odnijela mnoge živote. Je li i to bila slabost ili oprez, pa zašto ne i strah, sasvim opravdan strah, od novih ljudskih gubitaka? Činjenica je da je hrvatsko Podunavlje 15. siječnja 1998., bez novih ljudskih gubitaka vraćeno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

 

Domovinski rat najsjajnije razdoblje hrvatske političke i vojne povijesti

 

Na kraju mogu zaključiti da je Domovinski rat najsjajnije razdoblje hrvatske političke i vojne povijesti, kad se uzme u obzir da se Hrvatska, zahvaljujući umijeću ratovanja, te hrabrošću, humanošću i solidarnošću svojih vojnika, policajaca i ostalih građana koji su Lijepu Našu prihvatili kao domovinu, obranila od nemilosrdne agresije, da je uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija. U tom razdoblju predsjednik Hrvatske bio je Franjo Tuđman i to mu nitko ne može oduzeti. A očigledno je, neki mu to ne mogu oprostiti.

 

To čudo, a upravo tako se može nazvati činjenica da Hrvatska 1991. nije pokorena, ostvario je hrvatski narod i njegov tadašnji predsjednik. Nemojmo to zaboraviti! Nažalost, prilozi o Domovinskom ratu, pa tako i o predsjedniku Tuđmanu, u dijelu medija ne upućuju na takav zaključak, tako da nam ne preostaje drugo nego da znanstvenim radovima argumentirano pokušamo utjecati na one koji imaju ključeve formiranja mišljenja javnosti da prestanu zanemarivati cjelovitost jednog povijesnog procesa, da prestanu zamjenjivati uzroke i posljedice; zapravo, da prestanu dezinformirati javnost.

 

A glede neutemeljene optužbe da je „Oluja“, neki kažu čak i cijeli Domovinski rat, bio zločinački pothvat, što podrazumijeva da bi i predsjednik Tuđman bio optuženik Haaškoga suda, podsjetit ću da je, u usporedbi s ostalim ratovima u XX. stoljeću na području bivše Jugoslavije, ali i šire, posebice kad se u obzir uzmu završne vojne operacije, Domovinski rat u Hrvatskoj, kad su u pitanju pobjedničke – u ovom slučaju – hrvatske oružane snage, bio rat s najnižom razinom civilnih, odnosno, kako se to stručno kaže, kolateralnih žrtava. Nema dvojbe da je, uz zapovjednike koji su planirali i provodili vojne operacije, za to zaslužan i predsjednik Tuđman. Sve to, a posebice činjenicu da povijest ratova pokazuje da je nakon doživljenoga zločina reakcija žrtve uvijek bila žestoka, treba imati na umu prije svake rasprave o posljedicama Domovinskoga rata!

 

(Svršetak)

Ante Nazor (tekst s predstavljanja knjige Nedjeljka Mihanovića Tuđmanova baština)