Još jedino Vukovar može ujediniti Hrvatsku. To se pokazalo i jučer u mimohodu tisuća Hrvata koji su iz svih naših krajeva došli u grad na Vuki i Dunavu. Hrvatska devetnaest godina nakon, proživljava novu katarzu. Strašno je, ali istinito: Vukovar su od 2000. godine pokušali po drugi put ubiti sustavnim zaboravom. Mi tek danas posvješćujemo dimenzije dogođenih zločina. Istina je bila potiskivana i amoralno gurana u drugi plan. Slušali smo propagandne priče o hrvatskim zločinima, stvarao se dojam kao da su u prošlom ratu Hrvati počinili 95 posto zločina, a ne Srbi. Slušali smo priče o Lori, a zaboravljali na srbijanske logore u koje su odvedeni Vukovarci. Naša djeca nisu mogla na Hrvatskoj televiziji čuti istinu o hrvatskom roblju u Srbiji, o srbijanskoj sramoti i najgorem moralnom padu nakon Drugoga svjetskoga rata. I o Škabrnji se šutjelo, osim na obljetnicu zločina, prigodno. Kao što je sve i jučer bilo prigodno kad su u pitanju političari i njihove izjave. Naslušali smo se floskula o okretanju budućnosti, putu u Europu i obnovi Vukovara. Nitko od političara nije zajamčio žrtvama istinu i pravdu koja nije zadovoljena ni dva desetljeća nakon zločina. Uporno se ustrajava na ideologiji pomirbe, iako svake godine na obljetnicu Vukovara i Škabrnje gledamo samo suze i tugu naših ratnih stradalnika i ljudi koji traže svoje nestale.
Tko je žrtve pretvorio u očajnike?
Politika pomirenja može biti ozbiljna jedino ako bi Srbe predstavljao netko čestit i iskren, netko tko bi pao na koljena na Ovčari i zavapio u nebo, i bez uvijanja priznao da su JNA, Srbija i paravojne snage počinile strašan zločin. To je jedini put do normalnog suživota Hrvata i Srba. Umjesto da gubimo vrijeme na neraskajane srpske zločince, država je trebala sama pokrenuti vlastitu proceduru, trebala se baviti čišćenjem sjećanja i privođenjem pred sud pravde svakog zločinca, od najmanjeg do najvećeg, poput Ratka Mladića. Nitko se ne pita: zašto Hrvatska ne traži i ne progoni toga gada koji je harao po našoj zemlji? Zašto smo ušli u haašku shemu po kojoj su podijeljene krivnja i odgovornost, zašto smo suđenje za Ovčaru prepuštali Beogradu? Kakvi ljudi su vodili ovu zemlju deset godina? Gdje im je savijest, gdje im je ljubav prema svojoj zemlji, suosjećanje prema stradalništvu svoga naroda, istinoljubivost i čestitost? Na žalost, mi nemamo svoj Mossad koji bi Mladića, Hadžića i slične pronašao i priveo pravdi, pa da se kriju i na Kamčatki, kao što je Izrael davne 1960. ulovio Adolfa Eichmanna! Izgubili smo tu hrabrost, drskost i izravnost kakva je potrebna da bi se u ovom opakom svijetu interesa obranila vlastita zajednica, država, narod, njegova sloboda i dostojanstvo. Predani smo u ruke tuđoj, stranoj volji, i zato svake godine gledamo suze vukovarskih majki, i pitamo se tko je našu hrvatsku stvarnost pretvorio u nešto irealno, tko je pobrkao pojmove, smislove i značenja, tko je naše žrtve pretvorio u očajnike, dok poznati i nepoznati velikosrpski zločinci primaju hrvatske plaće i mirovine, obnavljaju im se kuće, vraćaju stanovi i puna su im usta pomirenja i praštanja.
Nametanje kolektivne krivnje
Kako licemjerni moraju biti političari koji u Škabrnji i Vukovaru izjavljuju da se trebamo okrenuti budućnosti. Kako će se ojađeni ljudi, tisuće njih prepuštenih svojoj boli i državnom zaboravu, okrenuti budućnosti? Kako će se okrenuti budućnosti Škabrnjani koji traže pravdu za 86 svojih poubijanih mještana? Zar su ih napali Marsijanci? Tko je zapovijedao tim jedinicama JNA i četničkim odredima? Kako je moguće da se ništa ne zna ni 19 godina nakon? Kako je moguće da zločinci nemaju svoja imena i prezimena? Zar su uime politikantskih pomirbi i krokodilskih oprosta morali ponovno biti ubijeni i Škabrnjani i Vukovarci? Ovo nije glas protiv istinskog praštanja, ovo je samo vapaj za pravdom i istinom. Otpor prema laži i lakiranju stvarnosti. Ta znamo gdje smo živjeli proteklih deset godina! Nismo živjeli u ponosnoj i slobodnoj Hrvatskoj! Od 2000. smo živjeli u Hrvatskoj pognute glave, poniženoj i posramljenoj, koja se stidila sebe same! Na HRT-u je jučer mlada spisateljica Ivana Simić Bodrožić, koja je napisala roman "Hotel Zagorje", a prognana je kao dijete iz Vukovara, kazala nešto znakovito: da se 2000. morala stidjeti što je iz Vukovara! Ta rečenica je ostala bez komentara voditelja. Ali je duboko istinita i odražava žalosnu hrvatsku stvarnost u vrijeme posttuđmanovske trećesiječanjske euforije! Htjeli su nas natjerati da se stidimo i nametnuti nam kolektivnu krivnju! Vrijeme je da se to odlučno promijeni!
Z. Vukman, velecasnisudac.com
