VUKMANOV POZIV NA BUĐENJE

Poziv na buđenje

Datum: 25.11.2010.

Je li u tom suludom hrvatskom ozračju macbethovske strasti, zločina i izdaje, u mračnom vrtlogu prijevara i nasilja, ostalo još nešto neokaljano i čisto? Ima li još nešto u Hrvatskoj što nije bačeno u blato, ijedan ideal, ijedan spomen, ijedan čovjek, a da nije uvaljano u korupciju, pronevjeru, laž, pohlepu ili u atavističku žudnju za vlašću i moći? Hrvatska se doimlje kao poprište najgorih zločinstava. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, samo nas sustižu vijesti o pronevjerama milijuna i milijarda državnog novca, o uhićenjima do jučer uglednih ljudi, o ratnim zločinima, o maloljetničkom nasilju, o ubojstvima i samoubojstvima, o izdajama i nasilju iz afekata i strasti, o netrpeljivosti, mržnji i ludilu koje vlada svim segmentima društva. Odraz njezine stvarnosti, pogotovo u medijima i svijesti prosječnog građanina, postao je, da citiram jedan Matošev stih kao sliku, "ubijstva mjesto tamno kao blud", a Hrvatsku su na vješala doveli njezini razmetni i nevjerni sinovi. Je li uistinu ova zemlja postala tako mračno mjesto ili je mračno stanje naše društvene svijesti? Ima li i svojevrsnog mazohizma u interpretaciji društvenih negativnosti? Jesu li neki počeli pomalo perverzno uživati u sveopćem ozračju moralnog rasapa?

Hrvatski nihilizam

Propadanje kao strast, zlo kao nadahnuće, nije strano suvremenom nihilističkom duhu. Naša vremena nisu vremena ideala i idealizma, to je sigurno. Ali ne znači da bismo se baš trebali predati diktatu zla i njegove interpretacije kao da je riječ o nekoj specifičnoj hrvatskoj zakonitosti, o nekom hrvatskom defektu. Teško ćemo naći motivaciju da se izvučemo iz tog negativnog ozračja ako u sijanju malodušja nalazimo duševnu hranu. Refren kako ništa ne valja, kako je sve propalo, kako je sve amoralno, iskvareno i iznevjereno, postao je parola hrvatskog društvenog malodušja. Hranimo se vlastitim negativnostima, zdvajamo nad njima, ne vidimo njihovu uzročnost, nego nas satiru posljedice. Umorni smo od kolektivne suicidalnosti. Kako u tom ozračju pronaći onu kreativnu energiju koja bi donijela preokret? Da, mi smo društvo bez energije stvaralaštva, bez dinamike duha koji mijenja i preobražava jer nemamo više vjere ni u sebe, ni u dobro, ni u samoga Boga. Kad jedna zajednica izgubi svoje ideale, kad joj je memorija ukaljana lošim dojmovima, kad živimo u uvjerenju da smo baštinili zločin i ništa drugo, onda je ona na putu potpunog raspada sustava, u stanju unutarnjeg urušavanja. Još je gore kad nismo kadri bez afekata i povišenih tonova uopće i raspravljati o situaciji u kojoj jesmo. Hrvatska je, uistinu, poput neke šekspirijanske pozornice na kojoj se odigravaju ljudske tragedije, naša stvarnost se pretvara u kulisu iza koje se odvijaju zaslijepljeni obračuni, ubojstva iz mržnje i ljubomore, sitne i velike spletke u borbama za vlast, a protagonisti su igračke u rukama sudbine koja ih na kraju neumoljivo sustiže.

Izgubljeno povjerenje

Zato je ključno pitanje: što je ostalo a da nije uprljano? Što je još čisto i ljudsko u svemu ovome? Zar je moguće da ne postoji ništa vrijedno, značajno, veliko i herojsko u našoj stvarnosti i novijoj povijesti? Zar je moguće da ni u kakvom idealu više ne možemo naći nadahnuće? Jesmo li potpuno izgubili povjerenje u ljude, u sustav, u politiku, jedni u druge, u društvo, u institucije, u obitelj, brak, prijateljstvo i u samo povjerenje? Jesmo li izgubili i vjeru? I vjeru u samu vjeru? Ma je li zaista tako da nitko od nas nije ama baš ništa doživio, ili učinio, što bi bila topla ljudska gesta, nešto pošteno, časno, bez cinizma, bez primisli, bez računa, nešto što nam vraća vjeru da smo ipak ljudi koji žele i čine dobro? Ako jesmo, a vjerujem da jesmo, onda nam ni najcrnja slika stvarnosti ne smije pomračiti i zasjeniti nadahnuće za životom i kreativnošću, ne smije nam pomutiti moralnu svijest i vrjednosni sustav, ne smijemo dopustiti da nas zlo uvjetuje, ili oblikuje tako što će utjecati na nas svojim pogubnim defetizmom, da ono vodi glavnu riječ i daje glavnu intonaciju i refren. Prije deset, petnaest godina pisao sam o nužnosti nove postratne katarze u hrvatskom društvu, o svijesti za duhovnim preobražajem nakon nacionalnog oslobođenja. Na žalost, odgodili smo, ili preskočili tu fazu, a ona nas čeka, i kad se čini da smo dotaknuli moralno dno, onda to nije znak posvemašnje propasti, nego da je vrijeme za suočenje s istinom o sebi, i poziv na novi početak, na buđenje novoga čovjeka.

VELECASNISUDAC.COM