Kakav me je to duboki san umorio?
Prepuna životno – elementarnog egoizma postala sam patnik kojega treba nagovarati na život.
«U mukama dok goriš, životu pripadaš.« - kaže DUŠA,
ali ... hoću li doći do ruba cedrove šume i potrčati dolinama?
Ima li netko da ugrije ruke ozeble na proljetnome suncu?
Da mi kaže kako moj san nije odsanjan i da u njemu ima mjesta za dvoje ...
Ima li netko da pomakne pramen s lica opaljena od vjetra, sunca i pljuskova?
Ima li netko?
Kao da ne postojim ...
Izabrala sam okolinu kao stranu u kojoj se više ne boravi.
Gdje je nestalo djetinjstvo utaboreno u sjećanju?
Sretni trenutci iza spuštenih vjeđi?
Gdje?
Možda ćeš to Ti znati, Gospodine?
Možeš li me Ti izvući iz jame?
Priča se kako poznaješ moje hladno srce i da si se skrio u njemu?!
Zar si tamo pronašao mjesto za sebe?!
Učini ga toplim, Ti koji goriš ljubavlju.
Želim se obradovati sebi kao povratku domu iz rata.
Želim u svojim razasutim mislima pronaći Tvoju riječ ...
... i da bude volja Tvoja i kada se ne slažem s onim što mi nudiš.
Evo mene patnika, kojega više ne treba nagovarati na život,
nego samo smiriti ovo more u grudima.
Vale koji tinjaju i nose me ka visinama.
Smiri ovo more, srce koje Tvoju ljubav grabi i čvrsto osjeća i pod svojim žilama.
Ušutkao si sumnju, a s kapima s lica stvorio bonacu u duši.
Smiri mene patnika koji je doplivao na obalu ...
H.A.
(PRENESENO SA STRANICE IVICE URSIĆA)
