Monday, November 22, 2010

RENESANSA ČETNIČKOG POKRETA U HRVATSKOJ



Dok ovo pišem, čekam vijesti iz Srba. Deset je sati i trideset dvije minute, 27. srpnja godine 2010., oblačno dopodne. Nisam na mjestu događaja iz dva razloga. I ja osobno i moj automobil osobito doživjeli smo teže zdravstvene probleme na Braču.Žao mi je kao psu da nisam bio jučer na Kosovu kod Knina, u Boričevcu i u Udbini, a danas u Srbu. Čovjek snuje a Bog određuje, uvijek je ponavljao moj djed. Jedino što me je razveselilo u jutrošnjim novinama bila je Kustićeva kolumna – citirao je Sveto pismo i iz toga citata proizlazi da desni idu u raj, a lijevi u pakao.

Hrvatska je danas na samome dnu povijesne svjesnosti

Gospodarska, financijska, duhovna i moralna kriza tresu Hrvatsku i prijete njezinu opstanku. Vladajuća elita bez svijesti o povijesti vuče poteze koji se u duljem razdoblju mogu pokazati smrtnosnima, a jedan od njih doživljava upravo danas orgijastičku prezentaciju – vrh hrvatske države srdačno je nazočan činu službene rehabilitacije četništva u Hrvatskoj.
PlakatOno što se 27. srpnja 1941. dogodilo s jedne i druge strane Dinare nedvojbeno je znanstveno ustanovljeno, o tomu su pisali i partizanski zapisničari u vrijeme komunističke Jugoslavije, a u samostalnoj su Hrvatskoj povjesničari temeljito rekonstruirali cijelu jezivu priču : toga su dana četrdeset prve masakrirane dvije skupine hrvatskih hodočasnika. Poubijali su ih Srbi, još nediferencirani na četnike i komuniste. Ubijali su i žene i djecu, pekli na ražnju katoličkoga svećenika. Poznata su mnoga imena i prezimena, kako žrtava tako i krvnika.
Znači, vrlo jednostavno: samostalna, nezavisna hrvatska država obnavlja spomenik srpskim zločincima iz 1941., ubojicama Hrvata. Ništa slično nije se dogodilo u meni poznatoj cjelokupnoj povijesti.

Neznanje nije opravdanje

Da Josipović ne zna ništa ili se pravi blesavim, posve je jasno. Da Bebić ne zna ništa o povijesti, posve je prirodno. Da Vlada ipak nešto zna, može se naslutiti, a da Ministarstvo kulture možda zna nešto više – teško je reći. A ne može se reći da nisu mogli saznati da su se potrudili, na kraju krajeva Hrvatsko kulturno vijeće o tome je datumu i spomeniku održalo ne jednu tribinu, desetci i desetci hrvatskih intelektualaca opširno su pisali o Srbu, zgroženi i srditi ( serijal u "Hrvatskom slovu") itd., postoje odlično pisane i znanstveno neupitne knjige (Dizdar), postoji "Ivo Pilar". Ne postoje radovi koji bi tvrdili suportno i tvrdnju dokazali argumetnima.
I zato: Josipović ne predstavlja u Srbu hrvatsku državu koja je emanacija volje hrvatskoga naroda, niti Bebić predstavlja Hrvatski sabor. Jedino što oni ondje predstavljaju jest ignorancija, laž i uvrjeda, novovjeko ruganje hrvatskih žrtvama. Vlada u cjelini, koja je odobrila novac iz proračuna i Ministarstvo kulture koje je realizator, bit će upisani u povjesnicu kao sramotni sudionici u slavljenju zločina nad Hrvatima.

Manipulacije ili izbjegavanje istine

U želji da nekako najavi srbački ples smrti, "Jutarnji list" angažira mladoga povjesničara Tvrtka Jakovinu, adolescentnog krivotvoritelja povijesti primitivna stila i sklonog manipulacijama. U članku "Ustanak u Srbu…", taj sljednik nedoučenog Slavka i ideologijski orijentiranog Ive Goldsteina naširoko piše o svemu samo ne o ubojstvima hrvatskih hodočasnika, dakle o meritumu. Te događaje jednostavno prešućuje, a da ne bi ispao totalno smeće, umeće rečenicu "Ustanici iz srpnja izvršili su pokolj u selu Boričevac", pa i tu se služi eufemizmom, jer onaj tko ne zna za Boričevac i njegovu sudbinu, može samo pretpostavljati da se radilo o Hrvatima koji su ondje živjeli, a "ustanici" su bili naravno srpski zločinci. Isto tako, premda narudžba nije bila toliko duboka, spominje Marka Oreškovića i veli da je "poginuo", a ne kaže kako i zašto, ne spominje njegovo protivljenje suradnje s fašističkom talijanskom vojskom, koje ga je stajalo glave. I na kraju, Jakovina suvereno barata s brojkom stradalih u logoru Jadovno u Lici (navodi 38.000 žrtava) – brojkom koja nikada nije dokazana i koja je vjerojatno mistifikacija slična onoj o 700.000 stradalih u Jasenovcu.

Za sve su krivi ustaše

Krajnje je vrijeme za objektivnu povijesnu istinu o ustaškom pokretu i ustaškom režimu, o ustašama općenito. Još i sada, naime, prevladavaju stereotipi iz totalitarnog komunističkog sustava, partijska istina koja bijaše nedodirljivom. Ta praksa jedan je od jačih dokaza da je samostalna Republika Hrvatska samo malo snažnije crveno-bijelo-plavo prefarbana Socijalistička Republika Hrvatska i da se ništa bitno nije promijenilo. Bivša Partija zamijenjena je drugim duhovnim središtem moći koje nema jednu adresu, ali djeluje jedinstveno. To je središte ispunjeno (uglavnom) aparatčicima koji su pohađali slične škole, koledže i fakultete, učili povijest iz istih knjiga i usvojili nebuloze o Hrvatima, te ih zamrzili za cijeli život, a s njima pod ruku idu srodni mediji i ona kvaziintelektualna europska ljevica koja jedva prikriva simpatije prema Staljinu, a Tita naprosto obožava. Iz toga centra hrvatska politička elita danas prima ama baš sve upute, u taj centar bez adrese ide se po mišljenje, iz toga centra se preko nevidljivih ideoloških komisija u samoj Hrvatskoj stvaraju bijele knjige i crne liste, pa već imamo zamjetan broj nepostojećih hrvatskih književnika, primjerice, kao i prepoznatljiv krug i previše postojećih mediokriteta, koji je toliko beznadno uzak da publika s pravom negoduje jer se ni nekoga tko je lijep i pametan ne može gledati baš savki dan u novinama ili na televizijama.
Tvrtko JakovinaIz toga središta moći već se odavno piše povijest, pa ne treba čekati realizaciju prijetnji bivše haaške tužiteljice. Tako pisana povijest mora biti posve u skladu s udžbenicima iz kojih je učula europska birokracija. Ustaše su ondje potpuno prezrena r a s a, ne samo režim, ne samo ljudi. Radi se o rasnoj teoriji i rasnoj praksi koja ne obuhvaća samo rasove. Nema nikakve razlike, nema govora o uzrocima, nema govora o tome da većina ustaša nije imala ništa s Jasenovcem ili sličnim logorima, da se većina borila u sastavu Oružanih snaga NDH, da je većina postala "ustašama" na isti način kao što su poslije Hrvati postajali članovima Partije (pišem velikim slovom zbog jasnoće), da je bilo mnogo mladih, i djevojaka i mladića, koji su ulazili u pokret iz idealizma, itd. A svi su oni poubijani i nitko od njih više ne može ispričati svoju priču. Poubijani zajedno s domobranima i civilima, njih zajedno više stotina tisuća. Jer su bili Hrvati. Kao što su pobijeni hrvatski hodočasnici svršetkom srpnja 1941. na području na kojemu osim nekoliko oružnika, vojnih predstavnika hrvatske države i nije bilo.

Srbi opet rade na svoju štetu

Srbi znaju više o povijesti od hrvatskih političara, ali iz te povijesti ništa ne nauče. Ideja Velike Srbije je živa, projekt je tek djelomično ostvaren i zato se na njemu dalje radi. Da bi u budućnosti ipak u cijelosti uspio, bilo je potrebno suočiti se s nemilosrdnom činjenicom postojanja kakve-takve hrvatske države, ali i s milosrdnom nadom u neumrlu hrvatsku političku glupost. U tim ambivalentnim okolnostima trebalo je naći manje-više čvrste stupove na koje bi se moglo osloniti. Dobrovoljni i samovoljni bijeg dijela Srba iz "ustaničkih" krajeva pretvoriti u "genocid", naći leđa u inozemstvu odgojenom na rečenim udžbenicima o ustašama koji su se dakle opet pojavili, mlatarati frazama o ugroženosti koje su bile u uporabi i na početku srpske agresije, ali iznad svega i uvijek vraćati se Drugom svjetskom ratu. Antifašizmu koji je srpski antifašizam i samo ponešto hrvatski, tek da se nađe. Staviti stup, zabiti ga i ne ići dublje u povijest, ne spominjati srbijansku i srpsku strahovladu karađorđevićevsku itd. Ne spominjati da su bili organizirani, da su velikosrpski odbori bili svugdje po Hrvatskoj i Bosni, da bi oni vojno djelovali i da nije bilo Pavelića i ustaša, da oni samostalnu Hrvatsku nisu vidjeli na zemljopisnoj karti. Da je za njih sve to bila Srbija. Pa su isto radili i 1971. i 1990., derali se upravo u Srbu da je tu Srbija.
Srpski političari iz SDSS, neki od njih i "ustaničke" biografije, vjerojatno i ratni zločinci, radili su tiho i uporno. Tuđman, koji je svojedobno gotovo molio srpske zastupnike da ostanu u Hrvatskom saboru, ponašao se u drugoj polovici devedesetih prema Srbima kao prema manjini, čiji je dio poubijao petnaest tisuća Hrvata. Račan se bojao pakta sa Srbima jer je rat bio završio tek nedavno i nije mogao sebi priuštiti taj luksuz, ali su srpski političari isprva sa zebnjom a onda s blagim oduševljenjem dočekali štetočinju Sanadera i u tom narcisoidnom ignorantu našli sve one sjajne sastojke hrvatske političke gluposti, koju su priželjkivale.
Spomenik u Srbu dokaz je da su igrali na pravu kartu. No nikako ne može biti eskulpirana na Vlada Jadranke Kosor,bez obzira ne nelagodu. Niti Božo Biškupić, koji odlazi u mirovinu na tako žalosno nedostojanstven način.

Predigra ili kako se to radi

Predigra sramotnoj farsi u Srbu bio je posjet izraelskog predsjednika Jasenovcu. Ondje je naime mjesto zločina što ga je ustaški režim počinio nad Židovima, Srbima, Romima i Hrvatima, političkim protivnicima. Izgovorena je i riječ "holokaust". Vjerojatno točna. (Zanimljivo je da nitko do sada za masovna ubojstva nekoliko stotina tisuća Hrvata nije izgovorio riječ "holokaust". Eto to ja sada činim.) Iz govora se moglo zaključiti da su ustaški zločinci u Jasenovcu bili gori od nacističkih u Njemačkoj, okupiranoj Poljskoj i drugdje. Je li to originalna misao izraelskoj predsjednika ili dolazi iz onoga centra bez adrese, koji sam spominjao?
Da je tako, dakle da dolazi, svjedoči knjiga Ulricha Schillera o kojoj je hrvatsku javnost izvijestio Gojko Borić u "Vijencu". Citiram samo međunaslove iz Borićeva opsežnog napisa o Schillerovoj knjizi: "Ustaše gori od nacista i fašista", "Preživjeli iz Bleiburga i ostali emigranti odreda su teroristi", "Katolička crkva i franjevci – izvor svih hrvatskih zala".
Nije Schiller ni prvi ni zadnji koji tako piše. I ne radi se o ustašama, radi se dakle o hrvatskom narodu u cjelini, o Hrvatima kao rođenim zločincima, o znanima i neznanima, baš kao što piše u haaškoj optužnici hrvatskim generalima. Tako to ide, uz to što Hrvatska postaje, ni kriva ni dužna, metom Irana, jer se Izraelac na našem tlu razračunavao s iranskim vlastima. Moglo bi nam se obiti o glavu, ako nikako drukčije, to u gospodarskom smislu – a baš nam takve nevolje doista nisu potrebne.

Opet u Srbu

Sada je 13 sati i 13 minuta. Još nemam vijesti iz Srba. Mobitelom saznajem da je dio ljudi koji su jučer bili nazočni misama u Kosovu kod Knina i u Boričevcu, jutros krenuo prema Srbu gdje su već sjedinjene snage rastrojenih manjih pravaških stranaka. Ne i HSP, premda njegov predsjednik Daniel Srb misli isto. No nema Srba u Srbu, barem koliko mogu za sada zaključiti. A svi bi Hrvati trebali biti ondje, ako nisu bolesni ili prestari za put – ne na "proslavi", nego u prosvjednoj skupini. Ovo je demokratska zemlja (recimo), štoviše ovo je po Ustavu nacionalna država hrvatskoga naroda. Po izmijenjenom Ustavu doduše država s ograničenim suverenitetom, a u praksi s ograničenom političkom "elitom" koja se dodvorava baš svima,pa i srpskoj manjini, pa i Srbiji koja se nije na koljenima ispričala za agresiju na Hrvatsku, nego nastavlja po starom.
Ivo_Josipovic_03Kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima cvate i buja, doživljava preporod. Komunistički zločini slave se kao dobra djela, četnički zločini kao trijumfi kojima se dižu spomenici.
Ovo je nesretna zemlja koju vode amoralne nakaze.

Ustanički teletekst

Oko pola četiri prve vijesti na teletekstu HTV-a. Inače brzo i britki teletekst RTL-a nije zainteresiran za temu, Nova TV još spava. Što kaže HTV-ov teletekst? Da se radilo o proslavi oružanog u s t a n k a. O pokoljima Hrvata ni riječi. Protiv koga su to Srbi dizali ustanak? Protiv nenaoružanih hrvatskih civila, hodočasnika, protiv žena i djece, 27. srpnja 1941.
Tako su država i HTV napokon u potpunoj harmoniji, tako HTV doista i postaje državnom televizijom, nakon kraćeg uzmaka u javnu. Jer je Informativno-politički program proviđen kadrovima kojima krivotvorenje ide od ruke, a kad vide da i država (HDZ) radi isto što i oni, samo što se ne sruše od oduševljenja. "Oni" su znači postali "mi", kažu, nakon što nisu uspjeli da "mi" postanemo "oni". Apsolutna pobjeda protuhrvatske misli i kulture smrti.

Što činiti?

Jedan drugi Schiller, onaj veliki Friedrich a ne u ovom napisu spomenuto suvremeno novinarsko smeće, uzeo je za motto svoje "Pjesme o zvonu" sentencu "Vivos voco, mortuos plango,fulgura frango" (Žive zovem, mrtve oplakujem, munje lomim). Znači, oplakujući mrtve, usporedo treba okupiti žive i prekinuti novu hrvatsku tragediju. Ona stranka koja na sljedećim parlamentarnim izborima ne kaže jasno i glasno da ne će paktirati sa SDSS-om ili podržavati velikosrpske tendencije Srpskog narodnog vijeća (vidi "Novosti") – takva stranka ne smije prijeći izborni prag. A svi oni birači kojima je preko glave HDZ-ovih uvrjeda, niskosti i političke ispraznosti, kao i oni kojima je razvidno da SDP nema ama baš ništa u džepu, osim fige, neka glasuju za HRAST, što je (za sada) radni naziv pokreta u stvaranju.
Zapamtite tu riječ, nije teška. Kratica je za Hrvatski alternativni stožer, ali i sinonim za hrvatstvo. Sada je i hrvatskim biračima već jasno da su previše puta nasamareni i postali su zbog toga očajni kao nogometni napadači kojima nikako ne uspijeva zabiti gol. Razvidno im je da su u 21. stoljeću uvijek glasovali za ljude i stranke koji su ih duboko i teško iznevjerili, kojima ni nacionalna ni socijalna dimenzija hrvatske države ne znače ništa, kojima ne znači gotovo ništa ni hrvatski jezik, koji vuku Hrvatsku u nove balkanske asocijacije, izručuju hrvatske zapovjednike iz Domovinskog rata, otvaraju vrata srbijanskim mafijašima i dižu ruke od drame hrvatskih radnika. I koji habilitiraju četnike, za sada one iz sredine 20. stoljeća, a sutra i one s kraja istoga stoljeća. I koji se prema komunističkim zločinima i dalje ponašaju vrlo neutralno, s mnogo neugode kada se spominju i bez ikakve nakane da pronađu još žive komunističke zločince. Nove masovne grobnice koje se pronalaze ne samo u Sloveniji nego i u Hrvatskoj, naglo bivaju zatrpane, kao što se dogodilo i sa "sanacijom" leševa koji su procurili iz dravskih nasipa.

Paradiranje Rade Šerbedžije

Dnevnik RTL pretrčao je nekrofilsko slavlje u Srbu, ali je u dodatku veliku minutažu posvetio Šerbedžiji, bez kojega ne prolazi ni jedan filmski, kazališni itd. događaj. Drugorazredni glumac poznat po "ačenju" (što bi rekli Srbi) na sceni, trećerazredni glumac u nekim inozemnim filmskim projektima, kamo je dospio zahvaljujući isključivo bizantinsko-balkanskom izgledu, vidio je kako srpski političari muzu hrvatsku državu, pa se vratio u Hrvatsku (kao i toliki drugi koji hrvatsku državu ne podnose, ali ne mogu bez njezinih novaca) i sada prodaje svoje brijunske predstave u lošoj režiji i sličnoj glumi, isključivo za jugoslavensku publiku.
Rade ŠerbeđijaVeć sam jednom pisao o Kaskaderu koji je nokautirao Šerbedžiju u "Jadran filmu", a evo zašto. Detalje sam tek poslije saznao: naime, 1990. snimao je jedan srbijanski redatelj igrani film – u Zagrebu. Za vrijeme snimanja u Muzeju za umjetnost i obrt, Kaskader je čuo razgovor Rade Šerbedžije i supruge rečenoga redatelja. "Mi ćemo im uzeti dio Dalmacije", rekao je Šerbedžija. "Koliko, Rade ?", pitala je oduševljena redateljeva žena. "Koliko bude trebalo", lakonski je odgovorio Rade, a ona rekla otprilike "Reči ti se pozlatile." Eto, o tome se radi.

Napokon dnevnik HTV-a

Večer je, pola osam. Dnevnik HTV-a ne trudi se podići događaj iz Srba među udarne vijesti. Kada Srb dođe na red, pušta drskog i blaziranog Pupovca koji očekivano izgovara fraze pomiješane s povijesnim lažima, a onda nastupa Josipović. Navodni predsjednik hrvatske države, glazbeni mediokritet, pravnik poznat po posmrtnoj pomoći i političar koji doslovce i u prenesenom smislu pada pred Tadićem – u Srbu hvali kape partizanke s crvenom zvijezdom i tri roga. Ako i zanemarimo već dvije rezolucije Europskoga vijeća o osudi komunističkih zločina, što podrazumijeva i simbole te totalitarne, zločinačke bagre, ako uzmemo u obzir da je Josipović odgojen i školovan u trorogom, partizanskom duhu, i opet je sve laž jer nikakvih kapa s crvenom zvijezdom nije bilo 27. srpnja 194l. nego samo šajkača na glavama Srba koji su ubijali Hrvate. Možda Josipović zna činjenice o tom vremenu, ali ih namjerno, zlonamjerno i tendenciozno skriva i iskrivljava, što nije samo protupovijesna nego i otvoreno protuhrvatska pozicija. Treba zatražiti (od Sabora) njegovo smjenjivanje, premda se to ne će dogoditi, ali zatim podići i sudsku tužbu poradi podupiranja isticanja simbola jednoga totalitarnog režima, koji je pod istim znakovljem razarao Vukovar.
HTV je dosta korektno prenio i prosvjed braniteljskih udruga i pravaških stranaka, okruženih hrvatskom policijom. Sa hrvatskim zastavama u rukama, Hrvati su bili zbijeni u privremeni konclogor, toliko daleko od "slavlja" da ga nisu mogli uznemiriti.
Nego, ostaje pitanje: koliko je zapravo ondje bilo Srba iz Hrvatske, a koliko iz drugih zemalja nastalih po raspadu Jugoslavije. Čini mi se da je prvih bilo vrlo malo, sudeći po registracijama automobila i autobusa. Možda su Srbi počeli ozbiljno razmišljati kamo ih to vode njihovi političari. Čak ni Šerbedžiju nisam ondje vidio.
A Hrvati, odnosno hrvatska publika pred televizorima? Možda je ponešto ogorčeno podigla obrve, ali mislim da ju je više zanimao slučaj navodne korupcije u hrvatskom nogometu. No, tako je i bilo i svršetkom osamdesetih, kada je šaka nas upozoravala da se bliže smutnje i nevolje koje će zahvatiti i nogometne navijače.
Hrvoje Hitrec
Preneseno s portala HKV