PROF. DR. JOSIP JURČEVIĆ, hrvatski povjesničar, političar i predsjednički kandidat na posljednjim izborima u RH:
REPUBLIKA SRPSKA JE SRBIJANSKA EKSPLOZIVNA NAPRAVA KOJA IZRAVNO PRIJETI SIGURNOSTI CIJELE JUGOISTOČNE EVROPE
Razgovarao: Bedrudin GUŠIĆ
Gospodine Jurčeviću! Neke su Vas medijske kuće u RH nazvale novom ikonom hrvatske desnice. Jesu li Vas ispravno pozicionirali?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Pokušaji da se golemo bogatstvo ljudske i događajne raznovrsnosti percepcijski svrstava u crno-bijelu, tj. političku lijevo-desnu šablonu su potpuno neobjektivni i zastarjeli. Ta šablona u Hrvatskoj se ukrijenila u vrijeme komunističkog jednoumlja, kad se pojmom lijevog označavalo sve što je partiji bilo poželjno, a pojmom desnog se napadalo i osuđivalo sve što komunizmu nije bilo po volji. Nažalost, u Hrvatskoj i danas veliku većinu moći, naročito u medijima, imaju nasljeđene komunističke strukture, koje nas i nadalje nastoje zadržati u duhovnom i materijalnom zarobljeništvu.
Moj svjetonazor i djelovanje temelje se na humanističkim vrednotama i načelima pluralne građanske demokracije, te socijalnosti, slobodarstvu i ljudskim pravima. Stoga je razumljivo da se nimalo ne sviđam neokomunističkim, kao i drugim nehumanim i nedemokratskim strukturama, pa njihove propagandističke napade doživljavam kao neku vrstu priznanja i ispravnosti mojeg životnog puta kojeg sam odabrao.
“Problem proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj” naziv je teme na kojoj ste magistrirali na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1997. godine. Zaista, ko su bili dominantne žrtve toga rata u Vašoj domovini?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru NDH se pored svjetskog vodio i okrutni građanski rat. Vojni i politički sukobi – u kojima je sudjelovala Njemačka, Italija, ustaše, četnici, komunistički partizani i druge skupine - su bili izuzetno složeni i promjenjivi, kako u pojedinim razdobljima, tako i na pojedinim područjima ili lokalitetim. Sukobi su se odvijali prema načelu „rat sviju protiv svih“. Sve strane su činile zločine, a žrtve su najčešće bili obični ljudi, koji su se protivno svojoj volji zatekli u različitim pogibeljnim okolnostima.
No, daleko najgore i najnemilosrdnije je bilo u zadnjih sedam mjeseci rata i naročito prvih poratnih mjeseci, kad je zločinački komunistički režim uspostavljao svoju vlast, te je neograničenim nasiljem vršio golema masovna pogubljenja, zatvaranja u logore, progone i pljačku imovine. Žrtve tog svekolikog komunističkog nasilja nisu bili samo zarobljeni vojni i politički protivnici, nego u najvećem broju obični građani za koje je komunistički sustav procijenio da bi mu mogli biti buduća politička opasnost.
O broju i strukturi žrtava u logoru Jasenovac postoje znatna odstupanja među povjesničarima/istoričarima/historičarima sa područja bivše SFRJ. Kakve su rezultate o tome polučila Vaša eventualna istraživanja?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Jugoslavenska država je u unutarnjoj i vanjskoj politici do krajnjih granica zlorabila temu žrtava rata, te nije dopuštala objektivna istraživanja niti bilo kakav slobodni javni govor o tome. Tako je režim problem žrtava rata na području Hrvatske sveo samo na jasenovački logor, a o njemu se samo licitiralo brojevima žrtava. U različitim prigodama i za različite političke potrebe izmišljani su nevjerojatno različiti brojevi žrtava. To jasno ilustrira podatak da se u komunističkim izvorima kao najmanji broj navodi tek 55 (pedesetpet) jasenovačkih žrtava, a kao najveći čak 1,4 milijuna (milijuničetristotisuća) žrtava. Između ta dva krajnja broja, svatko je u komunizmu za svoje potrebe navodio niz drugih proizvoljnih brojeva žrtava jasenovačkog logora, i uvijek se pronašao nekakav „stručnjak“ koji je jamčio da se radi o navodno neupitnoj istini.
Nažalost ni nakon 1990. g. nije se promijenila situacija, te se i nadalje ratuje neutemeljenim brojevima jasenovačkih žrtava, a sve podupiru stari ili novi „stručnjaci“, pa su se na internetu i u obliku knjiga pojavili i lažni poimenični popisi žrtava.
Prema tome, za sada je jedino pouzdano i žalosno, da ne znamo broj žrtava koje su stradale u Jasenovcu. A broj ratnih žrtava u Jasenovcu bi se mogao dosta pouzdano utvrditi, jer su u ratu vođeni višestruki popisi osoba koje su upućivane u Jasenovac, ali ovi dokumenti su nakon rata odneseni u Beograd i nisu dostupni istraživačima. No, usprkos tome, nedvojbeno je da je Jasenovački logor bio zločinačko mjesto u vrijeme postojanja NDH, kao i nekoliko godina nakon rata kad su ga kao logor nastavile koristiti jugoslavenske vlasti.
Tema “Represivnost jugoslovenskog sustava u Hrvatskoj 1945. godine”, na kojoj ste doktorirali 2000. godine je, na neki način, bila čista analogija Vašeg znanstvenog istraživanja. Iako je tema sama po sebi preširoka (i preduboka), ipak, možete li ukratko eleborirati njene temeljne postulate?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Poratna represija komunističkog režima bila je jedna od najvećih tajni jugoslavenske države, te se o tome javno nije smjela progovoriti ni jedna objektivna riječ. Radilo se o sustavnim i različitim zločinima golemih razmjera, a najteža su bila sustavna masovna pogubljenja na prostoru cijele države. O tome zločinu najkonkretnije svjedoči približno 1.500 masovnih prikrivenih grobišta koja su do lani evidentirana na području Slovenije i Hrvatske, a i nadalje se učestalo otkrivaju nova grobišta.
Moje istraživanje najviše se oslanjalo na jugoslavenske komunističke dokumente koji su bili nedostupni prije 1990. godine. Svrha je bila iznutra saznati dublje idejne, normativne, organizacijske i druge uzroke, motive i okolnosti golemih poratnih zločina. Utvrdio sam da su komunistički zločini bili duboko idejno i politički utemeljeni, tj. da je komunizam zločinačka ideologija, te da se jugoslavenska komunistička struktura cijeli rat temeljito organizacijski, psihološki i normativno pripremala za fizičke obračune s golemim brojem osoba i institucija, te za poptuno svjetonazorsko i duhovno zatiranje svekolike nekomunističke civilizacijske baštine. Glavni organizator, nalogodavac i nadzornik zločina bio je vrh Komunstičke partije Jugoslavije na čelu s Titom.
Nažalost taj komunistički pripremani zločin je ostvaren u najgorim, najradikalnijim i najtragičnijim razmjerima u poraću, a nakon toga je gotovo pola stoljeća nastavljen u drugim oblicima. Još uvijek su prikriveni tragovi tih zločina i dosezi njihovih posljedica. Komunističke strukture su se preselile i preuzele moć u svim formalno demokratskim državama koje su nastale raspadom Jugoslavije, te se onemogućava suočavanje sa tragičnim posljedicama tih zločina, kao i suočavanje sa činjenicom da su na čelu svih ratnih tragedija i pljački nakon 1990. g. stajale iste komunističke strukture.
Vjerujem da ne postoji koncenzus među hrvatskim znantvenicima-povjesničarima i političarima kada je riječ o postojanju NDH, naprimjer. Ima li šanse da se u nekoj budućnosti dođe do kakvog-takvog koncenzusa u odnosu na taj dio hrvatske povijesti, u ime ISTINE i generacija koje dolaze?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Za imalo objektivnog istraživača nije sporna osnovna činjenica da je režim NDH bio totalitaran i da je počinio niz različitih zločina: od prihvaćanja rasnih zakona do konkretnih zločina u logorima. Međutim, komunizam je tu činjenicu teško zlorabio kako bi se čak i hrvatskim naraštajima koji su rođeni nakon rata pripisivala krivnja za zločine NDH. Pod tim propagandističkim izgovorom komunistički režim se obračunavao sa svim nekomunističkim idejama te socijalnim i nacionalnim pokušajima u Hrvatskoj i hrvatskom iseljeništvu, pa su čak i neposlušni hrvatski komunisti proglašavani ustašama. Primjerice, tu sudbinu su iskusili Hebrang i proljećari, kao i Šuvar i Račan krajem 1980-ih, te Tuđman nakon 1990-ih. Taj rasistički pristup na djelu je i danas kod (neo)komunističkih i nekih drugih istraživača i politika u Hrvatskoj i izvan nje, a svrha je s time držati u kolonijalnoj ovisnosti hrvatsko društvo i državu.
Prema tome, imperativ je hrvatskog društva suočiti se sa povijesnim istinama, jer se jedino tako može buduće naraštaje osloboditi od svih teških tereta koje nosi oživljavanje povijesnih krivotvorina. Tu je bit i ishodište sporova i neslaganja među povjesničarima, političarima i ostalima.
Nezaobilazni segment iz Vašeg životopisa jeste i priča o Hrvatskom proljeću 1971. godine. Kako u kontekstu tih događanja u Hrvatskoj ocjenjujete ulogu Savke Dapčević Kučer i Mike Tripala, s jedne strane te Milke Planinc, s druge i da li je to bila uvertira u neko drugo Hrvatsko proljeće koje je uslijedilo 20 godina poslije?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Kao brucoš, 1970. g. veoma aktivno sam se uključio u Hrvatsko proljeće te imam to iskustvo, a sada tu temu znanstveno istražujem. Hrvatsko proljeće bio je najsnažniji i najdulje organiziran hrvatski nacionalni i socijalni pokret u hrvatskom društvu 20. stoljeća. U njemu su sudjelovali svi slojevi i strukture hrvatskog društva, a institucijski nositelji bili su pretežiti dio partijske vlasti u Hrvatskoj, Matica Hrvatska i Sveučilište. Usprkos idejnim i drugačijim razlikama među proljećarima, zajednički je bio osjećaj i htjenje za postizanje socijalnog i nacionalnog boljitka. No, represivnost komunističkog sustava i međunarodne okolnosti su pomele tu golemu energiju i zanos zajedništva koji su tada stvarno uspostavljeni. Savka i Tripalo bili su javni simboli proljećara, a Milka Planinc, Račan, Šuvar i neki drugi bili su dio čvrste režimske batine koja je obračunavala s osobama i idejama Hrvatskog proljeća.
Slom Proljeća raspršio je sinergiju u svim prostornim, životnim i idejnim smjerovima: od zatvora do samozatajnosti društvene margine, te od Hrvatske do hrvatskog iseljeništva. Međutim, u svakom proljećaru ostala je sačuvana ideja i osjećaj uzvišenog iskustva zajedništva. Stoga nije čudno da su proljećari u domovini i iseljeništvu bili akteri i nositelji demokratskih procesa 1990-ih, a njihova djeca dragovoljci koji su se zanosno suprotstavljali srbijanskoj oružanoj agresiji.
Postoji li dovoljna vremenska distanca da se znanstveno ocijeni odnos predsjednika Tuđmana prema BiH (pa prema tome i dijelu Hrvata u mojoj domovini)?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Suvremena povjesnica raspolaže znanstvenim metodama koje omogućuju objektivna historiografska istraživanja i interpretacije. Takozvana povijesna distanca je izmišljena s lošim stručnim i političkim namjerama, kako bi se pobjeglo od istraživačke i političke odgovornosti, te kako bi se - u vremenu kad više nema živih svjedoka i kad mnogi povijesni izvori nestanu - moglo činjenice i interpretacije prilagođavati različitim potrebama.
O povijesnoj ulozi i postupcima F. Tuđmana -općenito i u odnosu prema BiH - više sam puta javno govorio i pisao, uključujući i ekspertizu za potreba Haškog tribunala, a što je nedavno objavljeno kao knjiga. Nažalost, zbog političkih i drugih potreba javnosti se nametnula potpuno krivotvorena činjenična i vrijednosna slika o događajima proteklih 20 godina, pa tako i o ulozi F. Tuđmana.
Najkraće rečeno, Tuđmanov odnos prema BiH i drugim temama se može sada i ubuduće promatrati na barem dva osnovna načina. Jedan način je emotivno-psihološka dimenzija o kojoj se može spekulirati i koja nikada neće biti do kraja utvrđena, kao ni kod drugih osoba. Međutim, kad se radi o Tuđmanu kao instituciji Predsjednika RH, onda se s velikim pouzdanjem, na temelju dokumenata i postupaka može rekonstruirati i njegov odnos prema BiH. Tuđman je bio veoma svjestan geostrateške, vojničke, političke i drugačije važnosti prostora i države BiH za državu RH, kao i obrnuto. Prvo, bilo mu je potpuno jasno da je oslobađanje okupiranih dijelova RH bitno i na više načina vezano za ishod vojnih i političkih događaja u BiH. Znao je da bi se u slučaju međunarodnog priznavanja podjele države BiH isto tako dogodilo i priznavanje samostalnosti okupiranih dijelova RH. Znao je da se podjela BiH ne može dogoditi, a pogotovo ne može opstati voljom država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, nego samo voljom moćnih međunarodnih silnica, tj. svjetskih sila i međunarodnih organizacija (UN, EU, OESS itd.). Znao je da je BiH međunaroidno priznata država i da se ta činjenica može veoma, veoma teško promijeniti, a ako se i promijeni to se može dogoditi samo u dužem vremenskom procesu. Zbog toga su Tuđman (kao Predjednik RH) i Vlada RH pružali neuobičajeno golemu vojnu pomoć Armiji BiH i HVO-u, te brojne druge vidove pomoći državi BiH i njenim stanovnicima u BiH i u izbjeglištvu.
Tuđman je - obzirom na svjetske, europske i južnoslavenske okolnosti prve polovice 90-ih - bio i previše skučeni real-političar. Prvi, glavni strateški interes RH je bio reintegrirati okupirana područja, te je ostvarenju toga cilja Tuđman podredio sve druge svoje predsjedničke postupke. Međutim, pogrešno je i jednostrano doživljavao međunarodnu zajednicu kao monolitnu, te je njoj i svakomi prosječnom mneđunarodnom birokratu pripisivao preveliko značenje, moć i povjerenje. Primjerice, zbog toga je brzopleto i neodgovorno potpisao i katstrofalni Plan Z-4.
Na tragu ovoga se može iščitavati i njegovo postupanje prema BiH. Naime, Tuđman i RH su i u ovome postupali krajnje reaktivno, pa su RH i HZ(R)HB jedini, prvi i bezpogovorno potpisivali sve moguće međunarodne planove za BiH, a ti planovi su bili međusobno neusklađeni ili potpuno kontradiktorni. Isto tako, katastrofalna je bila odluka Tuđmana (tj. RH, ali i države BiH) da se prema nekim međunarodnim zahtjevima ujesen 1995. g. zaustavi pobjednička akcija oslobađanja Banja Luke. Glavni sadašnji i budući problemi u BiH i šire mogli su tada biti jednostavno riješeni. Poseban problem bile su goleme slabosti i Tuđmana i RH i BiH u kadrovskoj politici, što je dijelom bilo zadano povijesnim okolnostima ali i velikm sustavnim kadrovskim propustima Tuđmana i drugih, što se nepovoljno prelamalo i na situaciju u BiH.
A postoji li znanstveni stav u RH prema čuvenom Karađorđevu, odnosno navodnom dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli BiH? Uostalom, jeste li se Vi bavili istraživanjem navodnog dogovora u tom nekada poznatom Titovom lovištu?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Navodni dogovor Milošević-Tuđman o podjeli BiH je obavještajno medijska konstrukcija za srbijanske i određene međunarodne političke potrebe, a to je jasno i pri površnoj dokumentarnoj analizi. Naime, od 1990. održavali su se mnogobrojni i veoma različiti sastanci čelnika novonastalih država. Sastanci su bili dvojni, trojni, šeterojni, s pratnjom i bez nje, itd. Razgovaralo se o svemu i svačemu, a najčešće je svatko držao svoj govor, a dogovori nisu postizani ni o čemu. Karađorđevo, je bio jedan u nizu takovih sastanaka, bez ikakvih povijesnih učinaka.
Isto tako se Tuđman sastajao više puta s Izetbegovićem, a Izetbegović s Miloševićem. Međutim, ni Tuđman ni Izetbegović nisu sklopili nikakv imalo značajan dogovor s Miloševićem, iako o tome kruže obavještajne glasine.
Ako procjenjujemo značenje svih tih sastanaka, onda je nedvojbeno da su uvjerljivo najvažniji bili neki sasatanci Tuđmana i Izetbegovića, na kojima su postizani i veoma važni dogovori i potpisivani izuzetno važni dokumenti, koji su imali važne povijesne učinke. Primjerice, 21. srpnja 1992. g. Tuđman i Izetbegović su potpisali najvažniji dokument „Sporazum o prijateljstvu i suradnji“, te početkom ožujka 1994. seriju Washingtonskih sporazuma.
Da li je, u izvjesnom smislu, tabu tema u Hrvatskoj likvidacija generala Blaža Kraljevića i ima li njegovo ubistvo političku pozadinu?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Nažalost, zbog naznačene neokomunističke situacije u Hrvatskoj, mnoge važne teme su prešućene ili krivotvorene, a većina njih nedvojbeno ima političku pozadinu. Tako je i sa zastrašujućim ubojstvom generala Blaža Kraljevića. O tome se u Hrvatskoj pisalo 1992. i u nekim prigodama kasnije, ali nikada s namjerom da se utvrdi istina. Isto je i sa djelomičnim (polu)službenim istragama u RH i u BiH.
No, iz dostupnih činjenica i šireg konteksta tadašnjih i sadašnjih događanja je potpuno jasno da je ubojstvo Kraljevića bio jedan od serije događaja koji su nanijeli golemu vojnu i političku štetu državama RH i BiH, te hrvatskom i bošnjačkom narodu. Ono što nas najviše žalosti i zabrinjava je činjenica da su u tima događajima, zbog zabluda ili po neprijateljskom zadatku, sudjelovali dijelovi hrvatskih i bošnjačkih institucija, te pripadnici hrvatskog i bošnjačkog naroda.
Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da će 1993. godina ostati zabilježena crnim slovima u povijesti bošnjačkog i hrvatskog naroda u BiH, jer su prvi puta u historiji ratovali jedni protiv drugih. Šta mislite, da li je KOS bio umiješao svoje prste u taj scenarij?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Ne samo što su ovi događaji iz 1993. g., sami po sebi, tragični i za hrvatski i za bošnjački narod, nego su oni i potpuno apsurdni. Odnosno, za njih nije bilo nikakvih razumljivih konkretnih ni vojničkih niti političkih razloga. To nas nužno vodi do razumnog pitanja: kome je to koristilo? Odgovor je krajnje jednostavan i lagan. Korist, kratkoročnu i dugoročnu te višestruku, imao je srbijanski agresor, što nas upućuje na zakljkučak da su srbijanske službe i vjerojatno neke međunarodne službe odradile scenarij prije i poslije samih događaja.
Bit je bila da zločine nad bošnjačkim i hrvatskim civilima operativno izvrše pojedine postrojbe HVO-a i Armije BiH, te da se tako posije dugoročno sjeme zla i, drugo, da se srbijanska agresija na BiH prikaže medijskom i političkom propagandom kao građanski rat naroda u BiH. To je Srbiji tada bilo potrebno jer su je svjetski mediji i većina politika osuđivale za agresiju i zločine, pa je teza o građanskom ratu vodila i ravnoteži krivnje svih strana. Isto tako, djelomični sukobi između ARBiH i HVO-a i zločini nad civilima usporavali su zajednički optor agresoru. Nažalost, Srbiji i njenim međunarodnim pokroviteljima je tada uspjelo ne samo ostvariti sve te učinke, nego i do danas zadržati tu neistinitu percepciju i njene posljedice.
Stvarno, sukob između nekih postrojbi ARBiH i HVO bio je u svakom pogledu djelomičan. Sukobi su bili niskog intenziteta, bili su kratkotrajni i s ograničenim kapacitetima, a događali su se na nekim lokalnim razinama samo u srednjoj BiH i mostarskom području. Istovremeno, na većini drugih dijelova BiH, trajala je neprekinuta suradnja između ARBiH i HVO-a.
Nedavno sam Vas gledao u emisiji “Otvoreno” HRT-a, u povodu hapšenja Ejupa Ganića u Londonu. Veoma ste znakovito izložili svoju tezu o političko-diplomatskom uspjehu srbijanske politike, a potpunom neuspjehu vanjske politike RH i BiH, u kontekstu slučaja Ganić. Hoćete li i za naše čitatelje pojasniti te svoje tvrdnje?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Objektivno govoreći, najveći uspjeh srbijanskih psihološko-političko-diplomatskih oblika rata od 1990. do danas je što uspijevaju razbijati logičnu i praktično nužnu političku, sigurnosnu i drugačiju suradnju između država i naroda koji su stalne žrtvevelikosrbijanske politike i česte žrtve srbijanske oružane agresije. To za Srbiju nije nimalo jednostavan posao. Jer 1990. g. je bilo potpuno jasno što će se događati, a srbijanske žrtve ipak nisu surađivale. Srbija je deset godina vršila oružanu agresiju na susjedne gotovo potpuno nenaoružane države; Hrvatsku, Sloveniju, BiH i Kosovo; ali je uvijek ratovala samo protiv jedne države. Koliko je to bilo važno za postizanje srbijanskih ciljeva pokazuje činjenica, da je kratkoročna puna vojna suradnja RH i BiH brzo nanijela seriju poraza Srbiji, koja se spasila međunarodnim mirovnim pregovorima, nakon kojih sve više slabi suradnja između RH i BiH.
Taj specijalni rat s kojim Srbija razbija suradnju svojih žrtava sada je na novom vrhuncu, jer je Srbija prvi put nakon 2000. godine odlučila krenuti u novu specijalnoratovsku međunarodnu ofenzivu: nalaže međunarodno uhićenje Ganića i traži zabranu obilježavanja Oluje.
Ključne za ove uspjehe Srbije su prosrbijanske strukture u državnim i društvenim sustavima RH i BiH. Možete ih prepoznati po seriji različitih i sve bržih i sve radikalnijih prosrbijanskih poteza. Primjerice, u RH medijski i politički opravdavaju uhićenje Ganića, a u BiH podupiru traženja zabrane obilježavanja Oluje. Ili što je još opasnije, na najvišim razinama vlasti u RH sve otvorenije pripremaju i već medijski otvoreno najvaljuju povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije.
Koliko god možemo govoriti o uspjehu Srbije, to je istovremeno još veći poraz i vanjskopolitičkih i cjelokupnih upravljačkih struktura država RH i BiH. Ako smo početkom 90-ih mogli misliti kako se radi o neznanju i slučajnosti, nakon svih ratnih i drugih iskustava građani RH i BiH moraju shvatiti da to nije slučaj i neznanje, nego se radi o krajnjoj korumpiranosti i neprijateljskoj infiltriranosti najviših razina državnih vlasti u RH i BiH. Ako i nadalje budemo pred tim zatvarali oči, znači da pristajemo opet biti žrtve kakve smo već bili 1990. do 1995.
Mnogi ozbiljni i objektivni analitičari već duže vrijeme upozoravaju da Srbija i RS zajednički i sve agresivnije rade na uništenju BiH. Slažete li se Vi s tim tvrdnjama i zašto je tome tako?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Republika Srpska je srbijanska eksplozivna naprava koja izravno prijeti sigurnosti cijele jugoistočne Europe, s posredno i nesagledivom svjetskom širenju rata. Prisjetimo se kako i u kojim okolnostima je započeo Prvi svjetski rat.
Ovaj problem ima više razina. Jedna je srbijanska, u kojoj je sve jasnije da je dubinski ostala potpuno očuvana agresivna velikosrbijanska institucijska struktura koja je uspostavljena u čistkama koje su provedene u Srbiji krajem 1980-ih. Od 2000. do danas je skinut i uspješno zamjenjen potrošeni miloševićevski vrh te srbijanske institucijske piramide. Usporedite meta-govor novih malih kloniranih Miloševića, Ćosića, Krestića, Draškovića, Šešelja, Karadžića, Plavšića, Raškovića... u Srbiji, BiH i RH.
Druga razina je međunarodna i ona je kompatibilana sa kretanjima u Srbiji. Prije 20 godina svekolika kriza je razgrađivala europske komunističke sustave, a izvan Europe se događala Pustinjska oluja.
Sada traje svjetska gospodarska kriza, a europske integracije sve više sliče na bratski zagrljaj smrti Sovjetskog saveza,a očekuje se kad će rat u Iraku i Afganistanu krenuti i na Iran.
Sve više izgleda da bi svim ovim, srbijanskim i europsko-svjetskim, scenarijima i kombinacijama dobro došlo još jedanput potpaliti Balkan, baš kao i nekoliklo puta u 20. stoljeću.
U posljednje vrijeme se sve glasnije spominje uloga Milorada Dodika, nekadašnjeg poslanika paljanske Skupštine u zalaganju za granatiranje Zagreba, o čemu postoje, kako neki mediji navode, i materijalni dokazi. Da li Hrvatska treba podići optužnicu protiv njega?
PROF. DR. JURČEVIĆ: Dodik je tipična srbijanska figura niže vrijednosti, koju srbijanski projekt može jednostavno zamijeniti novim Dodikom iz svojeg inkubatora. No, kakva je situacija u Hrvatskoj, Dodik može biti savim miran, jer u vrhovima hrvatske vlasti i u hrvatskim medijima su srbijanski ljudi, koji sve češće i uspješnije uhićuju heroje koji su se prije dvadesetak godina suprotstavljali srbijanskoj agresiji.
No, Dodik koji je dosta potrošen politički i kriminalno, mogao bi - radi igre skrivača – biti zamjenjen u nekoj srbijansko-međunarodnoj kombinaciji.
Iako su predsjednički izbori u RH iza nas, ipak, ću Vas pitati: da ste izabrani, u čemu biste se bitno razlikovali u vođenju Hrvatske države od prethodnog predsjednika Mesića te aktuelnog predsjednika Josipovića, naprimjer?
PROF. DR. JURČEVIĆ:
EVIC: Mesić je samo u proteklih 20 godina, kao nitko u svjetskoj povijesti, odigrao veliki broj međusobno kontradiktornih političkih i idejnih uloga, što znači da je samo pokorno izvršavao naloge režisera. Josipović je kao složeni i tehnički veoma dobro odrađeni projekt doveden na predsjednički položaj. Međutim, Josipović, prema svojem obrazovanju, životnoj dobi i nekim postupcima pokazuje da ne želi biti samo figura koju netko miče, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li se najprije uspjeti u uredu riješiti nasljeđenih obavještajaca koji su mu inscenirali spašavanje od napada koje su oni sami organizirali. Nažalost, Josipović je u početnom kratkom roku povukao previše prosrbijanskih poteza u kojima bi se mogao potpuno utopiti.
Moje dosadašnje društveno djelovanje, te predsjednička kampanja i program su jasno pokazivali kakvoću državničkih namjera koje hrvatsku državu vide kao suvremenu, suverenu i socijalnu, te otvorenu za međunarodne časne i korisne partnerske odnose. Primjerice, više puta sam naglašavao da se prema strateškoj važnosti za RH na svih prvih deset mjesta nalazi BiH, a i obratno. Stoga sam rekao da bih kao predsjednik najprije posjetio BiH te učino sve da odnosi između RH i BiH budu sukladni njihovoj objektivnoj bliskosti i međuovisnosti.
