 |
Dodik je tipična srbijanska figura niže vrijednosti, koju srbijanski projekt može jednostavno zamijeniti novim Dodikom iz svojeg inkubatora. |
13.05.2010. u 11:55
Republika Srpska je srbijanska eksplozivna naprava koja izravno prijeti sigurnosti cijele jugoistočne evrope izjavio je u intervijuu Josip Jurčević.
Neke su Vas medijske kuće u RH nazvale novom ikonom hrvatske desnice. Jesu li Vas ispravno pozicionirali?
Pokušaji da se golemo bogatstvo ljudske i događajne raznovrsnosti percepcijski svrstava u crno-bijelu, tj. političku lijevo-desnu šablonu su potpuno neobjektivni i zastarjeli. Ta šablona u Hrvatskoj se ukrijenila u vrijeme komunističkog jednoumlja, kad se pojmom lijevog označavalo sve što je partiji bilo poželjno, a pojmom desnog se napadalo i osuđivalo sve što komunizmu nije bilo po volji. Nažalost, u Hrvatskoj i danas veliku većinu moći, naročito u medijima, imaju nasljeđene komunističke strukture, koje nas i nadalje nastoje zadržati u duhovnom i materijalnom zarobljeništvu.
Moj svjetonazor i djelovanje temelje se na humanističkim vrednotama i načelima pluralne građanske demokracije, te socijalnosti, slobodarstvu i ljudskim pravima. Stoga je razumljivo da se nimalo ne sviđam neokomunističkim, kao i drugim nehumanim i nedemokratskim strukturama, pa njihove propagandističke napade doživljavam kao neku vrstu priznanja i ispravnosti mojeg životnog puta kojeg sam odabrao.
Postoji li dovoljna vremenska distanca da se znanstveno ocijeni odnos predsjednika Tuđmana prema BiH?
Suvremena povjesnica raspolaže znanstvenim metodama koje omogućuju objektivna historiografska istraživanja i interpretacije. Takozvana povijesna distanca je izmišljena s lošim stručnim i političkim namjerama, kako bi se pobjeglo od istraživačke i političke odgovornosti, te kako bi se - u vremenu kad više nema živih svjedoka i kad mnogi povijesni izvori nestanu - moglo činjenice i interpretacije prilagođavati različitim potrebama.
O povijesnoj ulozi i postupcima F. Tuđmana -općenito i u odnosu prema BiH - više sam puta javno govorio i pisao, uključujući i ekspertizu za potreba Haškog tribunala, a što je nedavno objavljeno kao knjiga. Nažalost, zbog političkih i drugih potreba javnosti se nametnula potpuno krivotvorena činjenična i vrijednosna slika o događajima proteklih 20 godina, pa tako i o ulozi F. Tuđmana.
Najkraće rečeno, Tuđmanov odnos prema BiH i drugim temama se može sada i ubuduće promatrati na barem dva osnovna načina. Jedan način je emotivno-psihološka dimenzija o kojoj se može spekulirati i koja nikada neće biti do kraja utvrđena, kao ni kod drugih osoba. Međutim, kad se radi o Tuđmanu kao instituciji Predsjednika RH, onda se s velikim pouzdanjem, na temelju dokumenata i postupaka može rekonstruirati i njegov odnos prema BiH. Tuđman je bio veoma svjestan geostrateške, vojničke, političke i drugačije važnosti prostora i države BiH za državu RH, kao i obrnuto. Prvo, bilo mu je potpuno jasno da je oslobađanje okupiranih dijelova RH bitno i na više načina vezano za ishod vojnih i političkih događaja u BiH. Znao je da bi se u slučaju međunarodnog priznavanja podjele države BiH isto tako dogodilo i priznavanje samostalnosti okupiranih dijelova RH. Znao je da se podjela BiH ne može dogoditi, a pogotovo ne može opstati voljom država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, nego samo voljom moćnih međunarodnih silnica, tj. svjetskih sila i međunarodnih organizacija (UN, EU, OESS itd.). Znao je da je BiH međunaroidno priznata država i da se ta činjenica može veoma, veoma teško promijeniti, a ako se i promijeni to se može dogoditi samo u dužem vremenskom procesu. Zbog toga su Tuđman (kao Predjednik RH) i Vlada RH pružali neuobičajeno golemu vojnu pomoć Armiji BiH i HVO-u, te brojne druge vidove pomoći državi BiH i njenim stanovnicima u BiH i u izbjeglištvu.
Tuđman je - obzirom na svjetske, europske i južnoslavenske okolnosti prve polovice 90-ih - bio i previše skučeni real-političar. Prvi, glavni strateški interes RH je bio reintegrirati okupirana područja, te je ostvarenju toga cilja Tuđman podredio sve druge svoje predsjedničke postupke. Međutim, pogrešno je i jednostrano doživljavao međunarodnu zajednicu kao monolitnu, te je njoj i svakomi prosječnom mneđunarodnom birokratu pripisivao preveliko značenje, moć i povjerenje. Primjerice, zbog toga je brzopleto i neodgovorno potpisao i katstrofalni Plan Z-4.
Na tragu ovoga se može iščitavati i njegovo postupanje prema BiH. Naime, Tuđman i RH su i u ovome postupali krajnje reaktivno, pa su RH i HZ(R)HB jedini, prvi i bezpogovorno potpisivali sve moguće međunarodne planove za BiH, a ti planovi su bili međusobno neusklađeni ili potpuno kontradiktorni. Isto tako, katastrofalna je bila odluka Tuđmana (tj. RH, ali i države BiH) da se prema nekim međunarodnim zahtjevima ujesen 1995. g. zaustavi pobjednička akcija oslobađanja Banja Luke. Glavni sadašnji i budući problemi u BiH i šire mogli su tada biti jednostavno riješeni. Poseban problem bile su goleme slabosti i Tuđmana i RH i BiH u kadrovskoj politici, što je dijelom bilo zadano povijesnim okolnostima ali i velikm sustavnim kadrovskim propustima Tuđmana i drugih, što se nepovoljno prelamalo i na situaciju u BiH.
Srbija i RS zajednički i sve agresivnije rade na uništenju BiH. Slažete li se Vi s tim tvrdnjama i zašto je tome tako?
Republika Srpska je srbijanska eksplozivna naprava koja izravno prijeti sigurnosti cijele jugoistočne Europe, s posredno i nesagledivom svjetskom širenju rata. Prisjetimo se kako i u kojim okolnostima je započeo Prvi svjetski rat.
Ovaj problem ima više razina. Jedna je srbijanska, u kojoj je sve jasnije da je dubinski ostala potpuno očuvana agresivna velikosrbijanska institucijska struktura koja je uspostavljena u čistkama koje su provedene u Srbiji krajem 1980-ih. Od 2000. do danas je skinut i uspješno zamjenjen potrošeni miloševićevski vrh te srbijanske institucijske piramide. Usporedite meta-govor novih malih kloniranih Miloševića, Ćosića, Krestića, Draškovića, Šešelja, Karadžića, Plavšića, Raškovića... u Srbiji, BiH i RH.
Druga razina je međunarodna i ona je kompatibilana sa kretanjima u Srbiji. Prije 20 godina svekolika kriza je razgrađivala europske komunističke sustave, a izvan Europe se događala Pustinjska oluja.
Sada traje svjetska gospodarska kriza, a europske integracije sve više sliče na bratski zagrljaj smrti Sovjetskog saveza,a očekuje se kad će rat u Iraku i Afganistanu krenuti i na Iran.
Sve više izgleda da bi svim ovim, srbijanskim i europsko-svjetskim, scenarijima i kombinacijama dobro došlo još jedanput potpaliti Balkan, baš kao i nekoliklo puta u 20. stoljeću.
U posljednje vrijeme se sve glasnije spominje uloga Milorada Dodika u zalaganju za granatiranje Zagreba, o čemu postoje, kako neki mediji navode, i materijalni dokazi. Da li Hrvatska treba podići optužnicu protiv njega?
Dodik je tipična srbijanska figura niže vrijednosti, koju srbijanski projekt može jednostavno zamijeniti novim Dodikom iz svojeg inkubatora. No, kakva je situacija u Hrvatskoj, Dodik može biti savim miran, jer u vrhovima hrvatske vlasti i u hrvatskim medijima su srbijanski ljudi, koji sve češće i uspješnije uhićuju heroje koji su se prije dvadesetak godina suprotstavljali srbijanskoj agresiji.
No, Dodik koji je dosta potrošen politički i kriminalno, mogao bi - radi igre skrivača – biti zamjenjen u nekoj srbijansko-međunarodnoj kombinaciji.
