OSVRT ILIJE ZOVKA: Tko nas gura u treću Jugoslaviju
Kad je sredinom devedesetih godine u hrvatsku javnost procurilo postojanje plana o tzv. zapadnom Balkanu, čiji je autor Carl Bildt, većina domoljubnih analitičara, koji su upozorili na realnu opasnost povratka Hrvatske u nekakav oblik treće Jugoslavije, bili su od strane ljevičarskih krugova proglašavani paranoicima, tuđmanovim eksponentima, nacionalistima, izolacionistima, euroskepticima, protivnicima napretka i europeizacije Hrvatske.
Već u to vrijeme bilo je intrigantno da nitko od međunarodnih diplomata nije htio priznati postojanje jednoga takvog plana.
Međutim, kada su pritisnuti dokazima o njegovom postojanju nevoljko su pojasnili kako je, navodno, riječ o nekakvom neformalnom prijedlogu. Upućenijim u tajne specijalnog ratovanja već je tada postalo nedvojbeno da je temeljni cilj jednog takvog dokumenta, zapravo, ispitivanje raspoloženja javnosti prema tom istom prijedlogu, odnosno ideji o stvaranju balkanske konfederacije.
Dok međunarodni diplomatski krugovi nisu uopće željeli komentirati ovu temu, tadašnji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je, koristeći jedan britanski zemljopisni atlas, široj javnosti obznanio kako u međunarodnim političkim krugovima postoje snage koje se ne mire s činjenicom postojanja samostalne i suverene Republike Hrvatske.
Te snage su, naglašavao je tada dr. Tuđman, uvodeći embargo na uvoz naoružanja, pokušale uskratiti nam pravo na vlastitu obranu. „Međutim, i unatoč tim i takvim nakanama uspjeli smo se obraniti“: - kazivao je u tim godinama prvi hrvatski predsjednik.
Tajni plan „Balkan 3“ ili proces bacanje Hrvatske na koljena
Analizirajući razdoblje dva posljednja desetljeća iz današnje perspektive, stječe se iznimno čvrst dojam kako je proces dezintegracije država nastalih raspadom bivše Jugoslavije započeo vrlo davno. Pokazatelji koji su do sada izašli u javnost kazuju kako je taj proces otpočeo u trenucima dok većina nekadašnjih jugoslavenskih republika nije bila u potpunosti niti dovršila proces vlastitog osamostaljivanja.
Prema nekim izvorima, dio ove strategije je sadržan u tajnom planu „Balkan-3“ osmišljenom u obavještajnim krugovima nekih zapadnih zemalja još potkraj 1993. godine.
Prema tim izvorima, kao i transkriptima nekih razgovora, do razrade spomenutog plana došlo je u trenucima kada su u vodećim europskim obavještajnim službama, na čelu sa britanskom MI-6, razradili strategiju "neutraliziranja nacionalističke prijetnje u novonastalim balkanskim državama«.
Tim planom detaljno je razrađeno rušenje dr. Franje Tuđmana i HDZ-a s vlasti u Republici Hrvatskoj. Obzirom na gotovo plebiscitarnu podršku koju su dr. Tuđman i HDZ redovito dobivali na izborima, ovu se stranku nije moglo rušiti neustavnim metodama, iako su „planeri“ i o tome razmišljali.
U obzir je dolazila opcija razbijanja HDZ-a iznutra, u kombinaciji sa eliminiranjem s ključnih pozicija „nacionalističkih elemenata“, što je u konačnici trebalo rezultirati oduzimanjem predsjedničkih ovlasti tadašnjem hrvatskom predsjedniku. U biti, ovo je temeljni plan neuspješnog Mesić-Manolićevog državnog udara iz 1994.
Stipe Mesić, tadašnji predsjednik Hrvatskog državnog sabora i jedan od čelnih ljudi tadašnjeg HDZ-a nikako nije bio „usamljeni jahač“. Prema procjenama kreatora ovog plana, pod utjecajem istog političko-interesnog kruga bila je i većina tadašnjih ministara, uključujući i premijera Nikicu Valentića. Sudeći prema nekim spoznajama, ali i potezima vučenim u posljednjem desetljeću, Valentićevi su ministri spremno čekali rezultate Mesić-Manolićevog udara i proces „ustavnog“ preuzimanje vlasti od državotvornog krila HDZ-a.
Sudeći prema danas dostupnim izvorima većini tadašnjih ministara bila je pristala na plan dodatnog zaduživanja kod stranih banaka, što bi dovelo do naglog skoka javnih radova. Veća količina javnih radova i veća količina državnog novca u opticaju ujedno bi stvarale dodatne pretpostavke za uzimanje većih provizije od eventualnih dobavljača i izvođača radova. Međutim, kao što znamo spomenuti plan ubrzanog vanjskog zaduživanja nije se dogodio sve do početka 2000.
Politika enormnog vanjskog zaduživanja otpočela je nakon 03. siječnja 2000. a nastavljena je u erama Ive Sanadera i njegove nasljednice. Sve je to rezultiralo porastom vanjskog i unutarnjeg duga za čak četiri puta, korupcijom, i dobro poznatom gospodarskom, financijskom i političkom krizom u zemlji kojoj se ne nazire kraj.
Koliko je danas poznato, Stjepan Mesić nije bio jedina osoba koja je pregovarala o zavjeri čiji je konačni cilj bio državni udar. Na sastanku, održanom u prosincu 1993. u njemačkom gradiću Wiesbadenu, Stjepan Mesić je pristao na ponuđenu ulogu prevratnika. Uz Mesića, prema tvrdnjama nekoliko izvora, na spomenutom su sastanku bili nazočni i Josip Manolic, Martin Špegelj, novinar Srećko Jurdana, te dvojica visoko rangiranih obavještajnih časnika jedne europske države.
Na tom sastanku razrađen je plan operacije »Balkan 3«, uključujući i njegove operativne inačice, ukoliko izvorni plan ne uspije. Spomenuti plan podrazumijevao je osnivanje nove političke stranke od pripadnika HDZ-a u Saboru i Vladi, te priklanjanje istih Mesićevoj struji, što se kasnije dijelom i realiziralo kroz Mesić-Manolićev projekt osnivanja Hrvatskih nezavisnih demokrata.
Prema izvornoj inačici tog plana, Sabor je trebalo izglasati nepovjerenje Vladi u kojoj su sjedili Tuđmanovi ljudi, te uz pomoć „pučista“ izabrati novu Vladu, opet na čelu s Nikicom Valenticem, ali ovog puta bez onih ministara koje je Mesić nazivao pripadnicima »nacionalističke frakcije«.
Kako bi za svoje pučističke nakane dobili potporu dijela domaće javnosti, u javnost je putem medija odaslana konstrukcija o pokušaja sprječavanja daljnje eskalacije bošnjačko-hrvatskih sukoba. Točnije kazano, upravo zbog potreba pučista, osmišljena je, isto tako, i javnosti plasirana priča o navodnom dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli Bosne i Hercegovine.
Druga faza primjene plana „Balkan 3“
Spomenuta konstrukcija o navodnom dogovoru u Karađorđeviću kasnije je, bez bilo kakvih konkretnih dokaza, putem haškog svjedočenja Stjepana Mesića 16.-19. ožujka 1998. godine plasirana u haške dokumente.
Zahvaljujući tim konstrukcijama u optužnicama i pravomoćnim presudama Haškog suda oružani sukob između postrojbi HVO-a i Armije BiH dobio je karakteristike međunarodnog sukoba. Ovakvom političkom konstrukcijom unesenom u haške dokumente, volja hrvatskog naroda za vlastitom slobodom ponovno je stigmatizirana, a ujedno su stvorene i pretpostavke za kazneno gonjenje političkih neistomišljenika.
Parlamentarni puč planiran na temelju izvorne verzije tajnog plana Balkan-3 sredinom devedesetih godina, kao što znamo, nije uspio u svojoj izvornoj varijanti.
Zbog toga su njegovi kreatori krenuli s taktičkom primjenom nekoliko njegovih inačica. Putem sebi odanih krugova u drugoj polovici devedesetih godina kreatori ovoga plana su u Republici Hrvatskoj provodili dobro osmišljen plan financijske agresije, specijalni medijski rat i pritiske putem Haškog tužiteljstva.
Niti jedan od ova tri plana nije dao potpuni rezultat ali je svaki od njih djelovao na unutarnju stabilnost a napose na promjenu javnog mijenja.
Zahvaljujući primjeni ovih taktičkih planova, te bolesti a kasnije i smrti Gojka Šuška i dr. Franje Tuđmana, u Republici Hrvatskoj su stvoreni svi preduvjeti za odlazak s vlasti Tuđmanovog HDZ-a. Zahvaljujući rečenom, početkom 2000. godine realizirano je ono što kreatorima ovih planova nije ranije pošlo za rukom.
Na parlamentarnim izborima održanim početkom 2000. godine na vlast je, uz nesebičnu pomoć Dražena Budiše, došla koalicijska vlada predvođena Ivicom Račanom. Zahvaljujući potpori Budišinog koalicijskog partnera Ivice Račana, nedugo zatim, Stjepan Mesić postaje hrvatskim predsjednikom, a njegov protukandidat i Račanov koalicijski partner Dražen Budiša biva uvjerljivo poražen.
Nedugo nakon Mesićeve inauguracije službeni Zagreb postaje domaćinom velikog međunarodnog samita balkanskih zemalja i Europske unije. Iz radnih materijala korištenih na ovom samitu, te aktivnosti koje su nakon toga uslijedile kroz Pakt o stabilnosti, međusobnih ugovora koje su potpisivale države članice tzv. „regije“, kao i izjava koje su dolazile iz europskih diplomatskih krugova, više je nego očito kako ulazimo u završnu fazu ponovnog stvaranja jedinstvenog, najprije ekonomskog, a odmah zatim i monetarno-političkog prostora na jugoistoku Europe.
Dok su domaći političari, kao i većina europskih diplomata, ovaj proces ocjenjivali i ocjenjuju kao proces približavanja EU, pojedini inozemni mediji, poglavito oni američki, ovom su navodnom procesu približavanja EU prilazili na sasvim drugačiji način.
Još jedna balkanska unija
Američki The Washington Times, u broju od 02. srpnja 2003., objavio je članak znakovitog naslova «Još jedna balkanska unija» u kome je kritički intoniranim tonom optužena Europska unija da ponovno pokušava obnoviti Jugoslaviju.
„Nakon krvavog raspada bivše Jugoslavije i niza ratova vođenih tijekom raspada ove zemlje, netko bi pomislio da je međunarodna zajednica shvatila poruku Hrvata, Slovenaca, Srba bosanskih Muslimana, Makedonaca i kosovskih Albanaca o tome kako ne žele više živjeti u istoj državi“, stajalo je u navedenom članku.
„No ipak, tijekom nedavnog Zapadno-balkanskog samita što ga je sponzorirala EU, Europljani ponovno tjeraju narode bivše Jugoslavije na prihvaćanje još jedne zajedničke države, nazvane ovaj put imenom Zapadni Balkan“, stajalo je dalje u spomenutom članku.
„To je pokušaj ponovne uspostave još jedne Jugoslavije, minus Slovenija, ali plus Albanija“, navedeno je u The Washington Timesu, „ a kroz pakt o stabilnosti pokušava se stvoriti ekonomska unija zasnovanu na balkanskoj zoni slobodne trgovine, koju obilježavaju bliska gospodarska suradnja i labave političke veze“, pisao je također The Washington Times, u broju od 02. srpnja 2003.
Skoro sedam godinu prošlo je od objavljivanja ovog članka. Procesi pokrenuti tajnim planom „Balkan-3“ rezultirali su sveopćom erozijom hrvatske države i društva općenito. Vladajuće stranačke oligarhije otvoreno se nadmeću koja će bolje služiti središtima političke moći koja sustavno potkopavaju sve poluge hrvatske suverenosti. Enormno visok vanjski dug, netransparentna prodaja većinskih paketa velikih banaka, medija, energetskog i farmaceutskog sektora, telekomunikacija, te korupcionaške afere kao i sveprisutno beznađe, kod običnog čovjeka, opterećenog borbom za golim preživljavanjem, sve više stvaraju sliku kako se u nekadašnjoj Jugoslavije bolje i sigurnije živjelo.
Naravno, ova predodžba ne odgovara uopće istini. Pogledajmo koliko danas jedna prosječna hrvatska obitelj potroši na mobitel, telefon, Internet i novine. Usporedimo li to sa izdacima koja je jedna prosječna hrvatska obitelj prije dva ili tri desetljeća izdvajala za osnovne živežne namirnice doći ćemo do stvarne slike.
Naravno cilj stvaranja jedne potpuno krive predodžbe je višeslojan. Riječ je o dijelu psihološkog rata, također, osmišljenog u jednoj od razradbenih varijanti plana o kome smo govorili.
Jedan od temeljnih ciljeva ovog oblika specijalnog ratovanja svakako je poticanje sumnji u opstojnost vlastite nacionalne države!
Hoćemo li nešto iz toga naučiti ?
AUTOR: Ilija Zovko
