Intervju: prof. dr. Josip Jurčević
Razgovarao: Josip Križić
Raskrižje: Gospodine Jurčeviću, široj javnosti ste poznati kao kandidat na posljednjim predsjedničkim izborima. Što biste Vi iz Vašeg bogatog života i djelovanja izdvojili da se predstavite posjetiteljima Internetskog portala Raskrižje?
Dr. Jurčević: Rođen sam 1951. u Studencima kod Imotskog, a od sedme godine stalno živim u Zagrebu. Otac mi je cijelog svog života radio u Austriji, a majka je bila kućanica. Oženjen sam i otac sam sedmero djece.
Sve moje školovanje, od osnovne škole do doktorata, završeno je u Zagrebu. Prvi put sam dobio stalni posao krajem 1994., a do tada sam uzdržavao sebe i obitelj radeći povremeno sve vrste poslova: od različitih obrta i kućne radinosti do primjenjene umjetnosti. Od 1997. stalno sam zaposlen u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, a honorarno predajem suvremenu nacionalnu i svjetsku povijest na Sveučilištima u Zagrebu i Osijeku. Autor sam i koautor tridesetak knjiga i četrdesetak znanstvenih radova, te više stotina feljtona i novinskih članaka. Sudjelovao sam kao suautor ili stručni suradnik u izradi 15 dokumentarnih filmova. Bio sam ekspertni svjedok pred Haagu (u procesu šestorici Hrvata iz BiH), u Vukovaru (u procesu 21 srbijanskom vojniku) i u Zagrebu (u procesu Dinku Šakiću)Izlagao sam na sedamdesetak međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova, održao sam više stotina tribina i predstavljanja, sudjelovao sam u više stotina televizijskih i radijskih emisija te u brojnim raspravama na internetskom mediju.
Cijeli život sam bio društveno veoma aktivan, iako nisam bio član Saveza komunista, niti sam se nakon 1990. učlanjivao u stranke. Tijekom Hrvatskog proljeća , 1970./71., bio sam član Sveučilišne skupštine i Fakultetskog odbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu., zbog čega kasnije nisam mogao dobiti stalno zaposlenje. U ljeto 1990. bio sam jedan od otkrivača jame Jazovke, te predsjednika novoosnovanog „Društva za istraživanje ratnih i poratnih zločina i rehabilitaciju osuđenioh osoba“. Od proljeća 1991. sam dragovoljac Hrvatskog domovinskog rata. Ujesen 1991. bio sam zapovjednik Voda za dokumentarno informativno djelovanje Glavnog stožera HV-a, a potom jedan od osnivača Uprave za informativno psihološko djelovanje MORH-a te osnivač i prvi ravnatelj Središnjeg arhiva MORH-a. U vojsci sam ostao do ljeta 1992., a stekao sam čin bojnika aktivnog sastava HV-a.
Nakon toga sam izuzetno djelatan u civilnom društvu, u udrugama proisteklim iz Hrvatskog domovinskog rata, te u organizacijama za zastupanje ljudskih prava i socijalne kohezije. Lani sam se prvi put izravno uključio u politički život, te bio neovisni kandidat na izborima za Predsjednika RH.
Raskrižje: Možete li dati kratki osvrt na ishod predsjedničkih izbora i koji se smjer djelovanja može iščitati iz dosadašnjih poteza novoizabranog predsjednika?
Dr. Jurčević: Godinu dana prije izbora, strukture koje upravljaju Hrvatskom operativno su pokrenule projekt izbora Ive Josipovića. Tijek kampanje i rezultat izbora pokazuje da je taj složeni projekt tehnički odrađen veoma dobro i Josipović je bez ikakve zapreke doveden na predsjednički položaj. Videći što će se događati, u proljeće 2009. g. objavio sam model predkampanje kojim se jedino moglo suprotstaviti projektu strukture i izabrati zaista nacionalnog hrvatskog predsjednika. Bit modela je da se demokratskim i transparentnim načinom trebao izabrati samo jedan nacionalni kandidat i svi smo trebali javno stati iza njega.
Model sam ponudio mnogobrojnim istaknutim osobama koje se u javnosti predstavljaju nacionalno i socijalno osjetljivima. Kasnije sam projekt posredno i izravno nudio predsjedničkim kandidatima koji su se predstavljali zastupnicima nacionalnih interersa. Nažalost, nijedna od kandidata niti ijedna od istaknutijih osoba, nisu htjeli pristati na model predkampanje, što je bio ključ uspjeha Josipovića. O svemu tome pripremam dokumentiranu knjigu, koja će valjda biti poučna za sljedeće parlamentarne i predsjedničke izbore.
Na početku mandata Josipović još nije uspio riješiti probleme svojeg osiguranja i stanja u uredu. Čini se da još nije shvatio kako mu je glavni unutarnji problem paraobavještajna skupina koja ga je u kampanji navodno spašavala od napada koje su zapravo oni organizirali. To je po onom prastarom triku, kad je loši učenik nagovorio prijatelje da napadnu profesora a onda se on pojavi i spasi profesora.
U predsejdničkim aktivnostima Josipović je za sada isključivo i intenzivno radio u korist Srbije, pa u tome ozbiljno konkurira Vladi RH.
Raskrižje: Što mislite o radu vlade i trenutačnoj gospodarskoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj?
Dr. Jurčević: Rad koalicijske vlade - u kojoj je HDZ, HSS, SDSS i HSLS - je katastrofalan u dva osnovna smjera. Jedna katastrofa je razaranje države, naročito ulaskom u proces veleizdajničke prodaje teritorija Sloveniji, te naopakom gospodarskom politikom u kojoj se namjesto poreznih rasterećenja i stimulacija uvode dodatna porezna opterećenja s kojima se ubrzava slom još živih dijelova gospodarstva. Usput se nastavlja državni teror nad braniteljima, daljnjim uhićenjima heroja obrane Hrvatske te razaranjem nacionalnog identiteta i ponosa.
Drugi paradoksalni smjer djelovanja tzv. hadezeove Vlade je nastavak (samo)ubojstva HDZ-a, no to je ipak prvenstveno stranački a znatno manje nacionalni problem.
O brzini produbljavanja političke i gospodarske krize - u kojoj se može potpuno potopiti hrvatska država a stanovnike odvesti u socijalni kaos - svjedoči i činjenica da se pod teretom novih valova sveopće krize i katastrofalnih poteza vlasti više gotovo javno i ne spominje navedena nedavna teritorijalna kapitualacija pred Slovenijom, kad su u jednom danu veleizdaju počinile sve tri najviše državne vlasti (Vlada, bivši Predsjednik i Sabor) te oporbene stranke.
Iz naznačenoga je sve jasnije da su sadašnje vladajuće i oporbene političke strukture u Hrvatskoj stvarno jedna monolitna protusocijalna i protunacionalna struktura koja nemože i neće zaustaviti put u propast. Stoga je nužno političko organiziranje nekorumpiranih moralnih, stručnih i socijalno odgovornih osoba koje bi na sljedećim parlamentarnim izborima trebale preuzeti vlast i započeti dubinsku rekonstrukciju državnih institucija.
Raskrižje: Aktualna su i druga, veoma važna vanjskopolitička pitanja kao što su pristupanje Europskoj uniji, odnosi sa susjedima te pitanje srbijanske protutužbe pri Haškom sudu. Ide li Hrvatska pravim putem?
Dr. Jurčević: Korumpiranost i sva bijeda vlasti u Hrvatskoj najasnije se očituje u nizovima vanjskopolitičkih poteza. Republika Hrvatska je već odavno sama sebi oduzela suverenost, te je prestala biti subjekt bilo kakvih međunarodnih odnosa; od politike do gospodarstva. Državnopravna prijelomnica je bila 1996. g. kada je donesen stvarno protuustavni „Ustavni zakon o suradnji s Haškim tribunalom“. Znakovito je da je već tada podnesena ustavna tužba protiv tog zakona, ali Ustavni sud „mudro“ šuti 15 godina.
Priča o Europskoj uniji je najbizarnija. Ponajprije od hrvatske javnosti su potpuno zatajene čak i osnovne činjenice o EU, te se uporno papagajski ponavlja kako je EU ovozemaljski raj u koji samo treba ući, te će svi naši zajednički i pojedinačni problemi biti odmah riješeni. Političari u Hrvatskoj se prema činovnicima EU odnose idolopoklonički, te im ispunjavaju sve prohtjeve upropaštavajući hrvatske nacionalne interese, a u puzećem položaju za sebe očekuju nagradnu kocku šećera.
Isto tako i strategija odnosa prema susjedima je potpuno izokrenuta. Za RH, u svakom pogledu, ključna je država BiH, kao i obratno. Međutim, i državne vlasti RH i državne vlasti BiH postupaju protivno toj činjenici. Već duže vremena u Hrvatskoj se priprema novi veleizdajnički potez, a to je odustajanje od tužbe protiv Srbije. Glasnogovornici ovog poteza su ministar pravosuđa, i žurno mu pridruženi novoizabrani predsjednik, koji pripremaju i testiraju prag izdržaljivosti hrvatskih građana. S druge strane, ostali dijelovi vladajuće strukture – od informativnog sustava, športa i estrade do sigurnosti i gospodarstva – već godinama sustavno obnavljaju „bratstvo i jedinstvo“ sa Srbijom, te smo po tome najvećim dijelom već reintegrirani sa Srbijom.
Stoga s posebnom pozornošću treba pratiti približavanje trenutka bratskog povlačenja tužbi, a usporedo s time sve je javno nazočnija i vijest kako je zajednički ulazak Regiona u EU najbolji i najkorisniji. Apsurdnost situacije sa tim tužbama je usporediva sa zamišljenom situacijom, kao da je Njemačka podnijela tužbu protiv žrtava holokausta, te da su stoga preživjele žrtve i obitelji ubijenih žrtava odustali od javnog i pravnog sankcioniranja holokausta. Dakle, ostaje nam vidjeti hoće li preživjele žrtve i obitelji ubijenih žrtava u Hrvatskoj pristati na veleizdaju?
Raskrižje: Postoji li danas u Hrvatskoj ozbiljna desna opcija i može li sve veće nezadovoljstvo građana aktivirati ekstremne političke snage?
Dr. Jurčević: Neobjektivnu i jednoumnu crno-bijelu, tj. lijevo-desnu percepciju politike i svih drugih vidova društvenog života u Hrvatskoj nametnuli su komunisti davne 1945. godine. Svrhovitost tog radikalizma je bila krajne jednostavna i funkcionalna: sve što je tzv. lijevo odnosno komunističko proglašavano je dobrim i poželjnim, a sve što je nekomunističko proglašavano jelošim, neprijateljskim i nepoželjnim, te je ubijano, procesuirano i na druge načine proganjano.
Na taj način, jugoslavenski komunistički režim je već 1945. uglavnom fizički pogubio ili strpao u logore, u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji, ne samo ratne protivnike nego i cijeli spektar nekomunističkih društvenih i političkih elita. Potome se režim, do 1990., održavao na način da je u samom začetku obračunavao sa novoniklim nezadovoljnicima izvan pratije i u partiji.
Slično je bilo i u drugim komunističkim državama. Tako se u komunističkoj tranaziciji nakon 1990., na cijelom istoku Europe i u Hrvatskoj, dogodila „neprirodna“ situacija; položaje moći u svim značajnijim novonastalim nekomunističkim strankama zauzeli su komunisti – većina prema obavještajnom zadatku a manji dio zbog osobnih probitaka tj. pljačke društvenih bogatstava. To se najlakše iščitava iz činjenice da nema nikakve razlike između politike koju u Hrvatskoj vodi SDP kao izravna sljednica partije i politike koju vodi HDZ koji je navodno nacionalna i demokršćanska stranka. Žrtve toga su svi građani RH, kao i većina članova stranaka koji ne mogu o ničemu odlučivati. Primjerice, stoga je posve logično da SDP i HDZ te ostali u Saboru glasuju gotovo jednoglasno o nizu ključnih pitanja, te HDZ i SDP bez problema mogu napraviti tzv. veliku koaliciju kako bi zaštitili interese svoje bivše zajedničke komunističke partije.
Na taj način u Hrvatskoj se ni do danas nije ni počeo sanirati taj temeljni problem, te ne postoji nijedna imalo značajnija stranka koja ima građanski program, idejni profil, organizaciju te unutarstranačko i općepolitičko postupanje.
Sadašnja izuzetno snažna krizna situacija u Hrvatskoj može nas odvesti samo u dva smjera. Prvi je potpuni socijalni kaos koji će ujedinjene partije nastojati staviti pod kontrolu neograničenom represijom, slično kao i 1945., ili će se konstituirati i organizirati izvorna hrvatska građanska politička opcija koja će Hrvatsku napokon početi vraćati u pluralno-demokratski građanski civilizacijski krug.
Raskrižje: Mnogo se prašine diglo oko izmjene zakona o prebivalištu. Ukoliko dođe do izmjena, koje bi mogle biti kratkoročne i dugoročne posljedice za hrvatski narod i njegovu budućnost u cijelosti?
Dr. Jurčević: Sve zakonske i druge promjene koje vladajuća kasta u Hrvatskoj sada provodi ili priprema imaju isključivu svrhu očuvati moć i spriječiti ili bitno otežati građanima da odlučuju o svojoj sudbini. Većina tih mjera, pa tako i zakon o prebivalištu, ili uskjraćivanje izbornog prava hrvatskim državljanima koji su prognani u iseljeništvo, su protivni civilizacijskim standardima temeljnih građanskih sloboda i ljudskih prava koji su, naročito u zapadnom civilizacijskom krugu, postali neupitni i općeprihvaćeni.
No, ova dva zakona nikako ne treba promatrati odvojeno od svega negativnoga što smo naznačili u ovom razgovoru. Oni su samo dio sustavnog vraćanja Hrvatske u predcivilizacijsku prošlost, za koju smo mislili da smo je nadvladali početkom 1990-ih. Znači, u Hrvatskoj se provodi sustavna socijalna i nacionalna dezintegracija, koja nanosi svekolike kratkoročne i dugoročne štete Hrvatskoj kao društvenoj zajednici, te različitim društvenim skupinam u Hrvatskoj i velikoj većini pojedinačnih životnih sudbina hrvatskih građana. Jednostavnije rečeno, gura nas se izravno u nepotrebnu materijalnu bijedu i duhovnu pustoš, te se sijeku sve optimalne razvojne mogućnosti budućih hrvatskih naraštaja.
Raskrižje: Sve su učestaliji pokušaji suprotstavljanja Hrvata iz različitih hrvatskih krajeva. Kome je to u interesu i može li se ova pojava smatrati ozbiljnim problemom?
Dr. Jurčević: Već nekoliko tisućljeća je općepoznata izreka „Podijeli pa vladaj“. Odnosno, ako se želi vladati, tj. iskorištavati neku društvenu zajednicu najučinkovitije se to radi ako se uspije nametnuti iracionalni unutarnji razdor. Ta metoda se u Hrvatskoj može prepoznati ne samo u medijskom i političkoim forsiranju suprotstavljanja Hrvata iz pojedinih regija, krajeva i zavičaja, nego u sustavnom širenju ozračja međusobne radikalne nesnošljivosti po svim mogućim i nemogućim osnovama: svjetonazorima, vrednotama, stavovima, političkim uvjerenjima, vjeroispovjestima, regijama, stranama svijeta, zavičajnoj pripadnosti, odnosu grad-selo, dobnim skupinama, struci, stupnju obrazovanja, spolu, spolonoj orijentaciji, estetskim ukusima, vrsti prehrane, stilu odijevanja itd.
Na taj način se postižu mnogovrsni lančani negativni socijalni i psihološki učinci: gubitak socijalnog i psihološkog identiteta, asocijalnost, gubitak veza sa stvarnošću i bijeg u iracionalnost, malodušje, beznađe, gubitak povjerenja u društvo, pravo i sustav, povećana sklonost svim vrstama devijantnosti i (samo)destruktivnosti itd.
Takvo stanje u hrvatskom društvu odgovara svima koji ga žele iskorištavati i upropaštavati zbog najrazličitijih razloga i poticaja.
Raskrižje: U posljednje se vrijeme aktualiziralo pitanje preuređenja BiH. Što bi prema Vama, kao dobrom poznavatelju povijesti, bilo najbolje rješenje za hrvatski narod u BiH, ali i cijelu regiju?
Dr. Jurčević: Pitanje je jednostavno, ali odgovor je izuzetno težak jer nema nekog čvrstog „recepta“ koji bi riješio probleme koji imaju duboko povijesno nasljeđe i snažne aktuelne međunarodne i unutarnje interese. Naime, kao istraživač pratim nizove stalno aktualnih pokušaja preuređivanja BiH koji se učestalo događaju već 140 godina. Nažalost gotovo svi pokušaji su bili ishodište sve većih novih problema i stradavanja. Stoga je kod govora o preuređivanju BiH potreban dodatni oprez i veliki senzibilitet.
Prvo i načelno, trajni glavni problem BiH je što su, zbog izuzetne važnosti tog prostora, odluke o vrsti i načinu preuređenja BiH donosile silnice izvan BiH, a interesi i htijenje stanovnika BiH te osnovna načela pravednosti gotovo da nisu dolazili do izražaja. Tako je uspostavljena i sadašnja situacija u BiH, tj. ona je rezultat okrutne srbijanske oružane agresije i tzv. Daytonskog mirovnog sporazuma kojeg su nametnule svjetske silnice, koje su priznale „status quo“, što znači da su priznati rezultati najgorih vrsta ratnih zločina koje je počinio srbijanski agresor. Daytonski temelji su donijeli daljnje sukladne postdaytonske učinke, a u tom događanju hrvatski narod u BiH, zbog svoje malobrojnosti, ubrzano dolazi na rub opstanka. U sličnom načelnom položaju je i druga žrtva srbijanske agresije - bošnjački narod – ali njegova kataklizma je usporena zbog njegove veće brojčane zastupljenosti.
Za takav sadašnji ishod u BiH veliku povijesnu odgovornost snose politički predstavnici hrvatskog naroda u RH i BiH te politički predstavnici bošnjačkog naroda, jer su oni supotpisnici bez kojih ne bi mogao biti donesen Daytonski sporazum, niti bi se bez njihovog učešća mogli događati negativni učinci postdaytonskog procesa.
Drugo, bilo koja politika, pa tako i politika hrvatskog naroda u BiH, ako želi biti čimbenik budućih događanja mora biti potpuno svjesna sadašnjeg stanja, a to znači svijest o uzrocima, interesima i akterima koji su doveli do sadašnjeg stanja i koji (isti) odlučuju o budućnosti BiH. Polazna činjenica, koju je izuzetno teško promijeniti, jest to da je BiH međunarodno priznata država, te se na toj osnovi mora tražiti cjelovito rješenje i za hrvatski narod. Svaki mamac koji vodi destrukciji države BiH, a na koji bi se uhvatio hrvatski narod, bio bi brzi i konačni kraj hrvatskog naroda u BiH.
Stoga glavni intres hrvatskog naroda u BiH jest očuvanje države BiH, te zaštita statusa hrvatskog naroda kojeg je on imao u trenutku državnog osmostaljenja BiH. To znači, puna (formalna i stvarna) konstitutivnost i jednakopravnost Hrvata u BiH, a o načinu ostvarenja toga dogovor trebaju postići stanovnici BiH.
Treće, sadašnje državno-upravno stanje u BiH je neodrživo, jer je uspostavljeno oružanom agresijom, i jer je nepoznato u dosadašnjoj svjetskoj teoriji i praksi. Znači, sadašnje stanje u BiH je prijelazno, pa se može mijenjati u dva načelna smjera. Jedan, malo vjerojatan smjer, je destrukcija države BiH, koja se može dogoditi samo oružanim sukobom ne samo u BiH nego i izvan nje. Zbog niza razloga ta vrsta i način raspleta nikako ne odgovoara Hrvatima u BiH.
Drugi smjer, koji je zbog niza međunarodnih razloga realan, je poništavanje političkih rezultata zločinačke agresije i stabilizacija BiH na temelju dogovora tri konstitutivna naroda koji će poći od svog zatečenog položaja u trenutku osamostaljenja države BiH. Za ovaj smjer događanja su logički zainteresirani i BiH narodi koji su žrtve srbijanske agresije, a tu volju su politički legitimno izrekli i na referendumu 1992. g. kojeg je priznala i međunarodna zajednica. Ukoliko hrvatski i bošnjački narod u BiH i njihovi politički predstavnici ne shvate snagu ove realnosti, te ne postignu svoju stratešku suradnju snose povijesnu odgovornost pred budućim naraštajima.
Sigurnosti neposrednog i šireg BiH okruženja logički bi trebala biti zainteresirana za ovaj drugi smjer raspleta političke krize u BiH.
Raskrižje: Kao Hrvata podrijetlom iz Bosanske Posavine zanima me, kao i mnoge druge Posavce, kako gledate na njen pad u Domovinskom ratu i na opstanak Hrvata u Bosanskoj Posavini?
Dr. Jurčević: Pad Bosanske Posavine u ruke srbijanskog agresora ujesen 1992. jedna je od najmanje istraženih, najintrigantnijih i najzlorabljenijih ratnih tema. O tome događanju imam puno istraživačkih saznanja, ali i nekih osobnih iskustava, pa ću to ukratko ali jasno iznijeti.
Nedvojbeno je i najvažnije da je za srbijansku agresiju „posavski koridor“ bio uvjerljivo najvažniji prostor, jer je on bio jedino područje preko kojeg je Srbija mogla slati svekoliku pomoć na okupirane prostore RH (osim u Hrvatsko Podunavlje) i na okupirane dijelove BiH. Dakle, bez kontrole „posavskog koridora“ Srbija bi veoma brzo ostala bez najvećeg dijela okupiranih područja u RH i u BiH. Odnosno, bez dotoka pomioći iz Srbije ovi prostori bi za nekoliko mjeseci pali takorekuć sami od sebe, a za srbijanske osvajačke interese to bi bio potpuni slom već 1992. godine.
Stoga je razumljivo da je Srbija aktivirala sve svoje vojne, obavještajne, političke i diplomatske snage da osvoji „posavski koridor“, kojeg su u proljeće 1992. nadzirale snage HVO-a i HV-a, a u blizini su bile i postrojbe Armije BiH. O snazi hrvatskih snaga u „koridoru“ i oko njega mogu svjedočiti i osobno jer sam bio u povjerenstvu MORH-a koje je u svibnju 1992. obavilo terenski uviđaj na tom cijelom prostoru u BiH i RH. Prije toga sam bio na svim bojištima u RH, te sam stoga bio izuzetno ugodno iznenađen vojničkom razinom onog što sam vidio u koridoru. Za razliku od hrvatskih snaga na bojištima u RH (tijekom 1991.) koja su imala svekoliku oružanu, organizacijsku i opkoparsku oskudicu, u „koridoru“ sam prvi put vidio hrvatske snage kao pravu vojsku, a moral je bio na izuzetnoj visini. Prema mojoj tadašnjoj iskustvenoj i sadašnjoj znanstvenoj prosudbi, „posavski koridor“ nije mogao pasti klasičnim vojničkim putem.
Nemam izravne dokaze, ali uvjeren sam da je „koridor“ pao političko-obavještajno-diplomatskim načinom. U prilog tome govore i brojna svjedočanstva zapovjednika i ratnika hrvatskih postrojbi koje su stradavale čudnim načinima u vrijeme padanja „koridora“.
No, pravo iznenađenje je kad se krene u istraživanje tko je prodao „koridor“. Dosta sam istraživao i najiskrenije tvrdim da se za sada na to pitanje nemože ni odgovoriti niti pouzdano ukazati. Naime, iz onog što sam istražio, pad „koridora“ je povezan s nizom unutarpolitičkih, obavještajnih i personalnih ratova u RH i u BiH, s tim da su ti unutarnji sukobi u obje države bili donekle povezani. U svemu su sigurno određenu ulogu imali i srbijanski obavještajci koji su i tada i sada značajno infiltrirali RH i BiH politiku i vojsku. Primjerice, neki događaji i akteri iz događaja u „koridoru“ pojavljuju se u političko vojnim raščišćavanjima u BiH 1993. i u RH 1994., kao i kasnije.
U svakom slučaju, držim nimalo dokazanim, ali ni isključenim, tezu da su Tuđman i Šušak prodali koridor. Cijeli problem je izuzetno složen i prostorno i vremenski daleko nadilazi 1992. g., jer se još uvijek ne pojavljuju relevantni dokazi, što upućuje da se štite neke još uvijek djelatne osobe.
Najveće, izravne i trajne žrtve igara oko „koridora“ su Hrvati iz Bosanske Posavine, što se ne događa prvi put u novijoj povijesti. To znači, da ni ovo stradavanje nije bilo slučajno, nego je planirano kako jedna od posljedica pada „koridora“. Vjerujem da će domoljublje i vitalnost Hrvata iz Bosanske Posavine i ovaj puta biti jače od planova iskorjenjivanja Hrvata iz njihova zavičaja.
Raskrižje: Možete li prokomentirati promjene u odnosima između Hrvatske i Hrvata izvan Hrvatske od Domovinskog rata na ovamo?
Dr. Jurčević: Neprekinuta je javna šutnja o svekolikim materijalnim, demografskim, organizacijskim i političkim prinosima koje su Hrvati izvan Hrvatske ulagali tijekom povijesti i početkom 1990-ih u hrvatsku državu. Kad promatramo samo novčana sredstva koja su krajem 80-ih i početkom 90-ih pristizala novoosnovanim strankama u Hrvatskoj, možemo reći da tihstranaka ni njihovih političkih uspjeha ne bi bilo bez novčanih donacija iseljenih Hrvata. Kad se radi o obrani Hrvatske, Isljena Hrvatska je iscrpljena do krajnjih granica i bila je organizacijski i novčano ključna za kupovanje oružja u vrijeme embargas. S druge strane, golemi broj dragovoljaca iz presudne 1990. i 1991. bili su Hrvati iz BiH.
Nažalost, te činjenice nisu nikada javno objavljivane, nego se neprekidno u hrvatskim medijima i politici vrijednosno bagatelizira idejni, emotivni, životni, demografski i materijalni značaj, odanost i nesebičnost Hrvata izvan Hrvatske. Razlozi tome su jednostavni, kao što su jednostavni razlozi uništavanja svega hrvatskog i u samoj Hrvatskoj. Problem Hrvata, ma gdje bil je zajednički. Mi još uvijek nemamo svoju državu. Jer hrvatska država mora služiti Hrvatima i svim drugim državljanima. A ona to ne radi.
Naša je odgovornost da toliko željenu i stoljećima čekanu državu uredimo da bude kao i druge države: na dobrobit svojih državljana. Naš je problem što u svojim glavama nismo još osvijestili da je ovo prvi put da mi imamo zakonsko i civilizacijsko pravo odlučivati kakva će biti naša država. Još smo u nasljeđenom strahu i podsvjesno čekamo da se dogodi neko čudo i da netko drugi uredi našu državu za naše potrebe. To neće ućiniti nitko, osim nas samih. U tome je odgovornost našeg naraštaja, koji je stvorio i obranio državu, a sada je moramo urediti da to bude naša država. To je odgovornost nesamo prema nama, nego i prema našim potomcima, jer oni će se sigurno pitati i znat će prepoznati jesmo li napravili ono što smo mogli i morali. Najgore je ako nas se budući naraštaji budu odricali, jer smo bili neodgovorni prema njima.
Raskrižje: Katoličanstvo i vjernost Svetoj stolici su kroz povijest bili neodvojiv dio identiteta hrvatskog naroda. Vrijedi li to i danas?
Dr. Jurčević: Katoličanstvo je dio kršćanstva, a kršćanstvo je univerzalna religija. Stoga su kršćanske vrijednosti gotovo u potpunosti iste s današnjim univerzalnim humanističkim vrijednostima, koje su temelj općeg ljudskog identiteta, ljudskih prava i ostalih civilizacijskih standarda. U tome smislu kršćanske vrijednosti su stoljećima urastale u hrvatski nacionalni identitet.
S druge strane, iako je Katolička crkva univerzalna, nadnacionalna crkva ona je u Hrvatskoj stvarno imala bitnu hrvatsku dimenziju, te je na hrvatskim područjima crkvena hijerarhija u svakom pogledu dijelila sudbinu naroda.
Danas živimo u globalnom svijetu, u kojem su golema tehnološka postignuća, ali istovremeno nikad nije bila dramatičnija kriza identiteta i vrijednosti te kriza duhovnosti i socijalnosti. Bez promišljanja i dogovornosti se ruši duh tradicionalnog, te se kršćanska i humanistička načela sve više banaliziraju i obezvrijeđuju. Taj proces je osobito snažan u Hrvatskoj, koja je imala nesreću biti žrtva i zarobljenik komunističkog terora i jednoumlja, s kojim se ni danas ne suočavamo. Strukture koje razaraju Hrvatsku to rade planski, a u sklopu toga im je bitno razoriti i baštinu hvatskog identiteta koja je kršćanska.
Stoga sadašnji sustavni javni napadi na instituciju Katoličke crkve u Hrvatskoj imaju, osim globalnih razloga, i bitnu nacionalnu sastavnicu, jer bez kršćanskog nasljeđa nezamisliva je buduća Hrvatska kao zajednica.
Raskrižje: Mnogi Hrvati ističu kako je vrijeme da na vlast dođu pošteni, nekorumpirani i obrazovani ljudi, a kada imaju priliku izabrati takve predstavnike, za njih kažu kako „ionako nemaju šanse“ te biraju uvijek iste pripadnike političkih elita. Što je tomu razlog? Imajući sve to u vidu, planirate li se i dalje baviti politikom?
Dr. Jurčević: Do 1990. nismo imali zakonsko pravo na slobodu izbora vlasti u Hrvatskoj. Ako je to netko pokušao bio je ubijen, procesuiran i na druge izravne načine proganjan. Nakon 1990. imamo zakonsko pravo udruživati se, organizirati i birati naše predstavnike u tijelima državne vlasti. Kako bi nas se u tome spriječilo koriste se mnoga sofisticirana sredstva, ili tzv. posredno nasilje, u kojem su najvažnje manipulacije, propaganda i masovna psihologija.
Tako nas protivnici uspješne Hrvatske uvjeravaju u logičku besmislicu kako netko tko je dobar, pošten i socijalan nema izgleda biti izabran. Nažalost, zbog teških nasljeđa prošlosti veliki dio glasača nasjeda i zapravo glasuje sam protiv sebe birajući tzv. manje zlo, jer manipulatori to uvijek ponude.
Za prevladavanje tog stanja svijesti u Hrvatskoj potrebno je što više javno govoriti i što više čestitih osoba uključivati u politički život. Na tragu tog cilja može se promatrati i moja odluka o izravnom uključivanju u politički život. U politiku sam ušao sa velikim znanjem o tome poslu i punom sviješću o teškoćama i potrebi dugog i upornog djelovanja za postizanje uspjeha. Na predsjedničkim izborima, usprkos manipulacijama i prešućivanjima dobio sam čak 55.000 glasova, što je bilo premalo za ovu predsjedničku pobjedu, ali je više nego dovoljno za nastavak sustavnog političkog djelovanja.
Sastavnim dijelom toga smatram i ovaj naš razgovor, pa Vam stoga zahvaljujem na zanimljivim pitanjima.
Raskrižje: Zahvaljujem na Vašoj spremnosti odazvati se pozivu na intervju i nadam se da će se suradnja nastaviti i ubuduće, na obostrano zadovoljstvo.
Dr. Jurčević: Rođen sam 1951. u Studencima kod Imotskog, a od sedme godine stalno živim u Zagrebu. Otac mi je cijelog svog života radio u Austriji, a majka je bila kućanica. Oženjen sam i otac sam sedmero djece.
Sve moje školovanje, od osnovne škole do doktorata, završeno je u Zagrebu. Prvi put sam dobio stalni posao krajem 1994., a do tada sam uzdržavao sebe i obitelj radeći povremeno sve vrste poslova: od različitih obrta i kućne radinosti do primjenjene umjetnosti. Od 1997. stalno sam zaposlen u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, a honorarno predajem suvremenu nacionalnu i svjetsku povijest na Sveučilištima u Zagrebu i Osijeku. Autor sam i koautor tridesetak knjiga i četrdesetak znanstvenih radova, te više stotina feljtona i novinskih članaka. Sudjelovao sam kao suautor ili stručni suradnik u izradi 15 dokumentarnih filmova. Bio sam ekspertni svjedok pred Haagu (u procesu šestorici Hrvata iz BiH), u Vukovaru (u procesu 21 srbijanskom vojniku) i u Zagrebu (u procesu Dinku Šakiću)Izlagao sam na sedamdesetak međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova, održao sam više stotina tribina i predstavljanja, sudjelovao sam u više stotina televizijskih i radijskih emisija te u brojnim raspravama na internetskom mediju.
Cijeli život sam bio društveno veoma aktivan, iako nisam bio član Saveza komunista, niti sam se nakon 1990. učlanjivao u stranke. Tijekom Hrvatskog proljeća , 1970./71., bio sam član Sveučilišne skupštine i Fakultetskog odbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu., zbog čega kasnije nisam mogao dobiti stalno zaposlenje. U ljeto 1990. bio sam jedan od otkrivača jame Jazovke, te predsjednika novoosnovanog „Društva za istraživanje ratnih i poratnih zločina i rehabilitaciju osuđenioh osoba“. Od proljeća 1991. sam dragovoljac Hrvatskog domovinskog rata. Ujesen 1991. bio sam zapovjednik Voda za dokumentarno informativno djelovanje Glavnog stožera HV-a, a potom jedan od osnivača Uprave za informativno psihološko djelovanje MORH-a te osnivač i prvi ravnatelj Središnjeg arhiva MORH-a. U vojsci sam ostao do ljeta 1992., a stekao sam čin bojnika aktivnog sastava HV-a.
Nakon toga sam izuzetno djelatan u civilnom društvu, u udrugama proisteklim iz Hrvatskog domovinskog rata, te u organizacijama za zastupanje ljudskih prava i socijalne kohezije. Lani sam se prvi put izravno uključio u politički život, te bio neovisni kandidat na izborima za Predsjednika RH.
Raskrižje: Možete li dati kratki osvrt na ishod predsjedničkih izbora i koji se smjer djelovanja može iščitati iz dosadašnjih poteza novoizabranog predsjednika?
Dr. Jurčević: Godinu dana prije izbora, strukture koje upravljaju Hrvatskom operativno su pokrenule projekt izbora Ive Josipovića. Tijek kampanje i rezultat izbora pokazuje da je taj složeni projekt tehnički odrađen veoma dobro i Josipović je bez ikakve zapreke doveden na predsjednički položaj. Videći što će se događati, u proljeće 2009. g. objavio sam model predkampanje kojim se jedino moglo suprotstaviti projektu strukture i izabrati zaista nacionalnog hrvatskog predsjednika. Bit modela je da se demokratskim i transparentnim načinom trebao izabrati samo jedan nacionalni kandidat i svi smo trebali javno stati iza njega.
Model sam ponudio mnogobrojnim istaknutim osobama koje se u javnosti predstavljaju nacionalno i socijalno osjetljivima. Kasnije sam projekt posredno i izravno nudio predsjedničkim kandidatima koji su se predstavljali zastupnicima nacionalnih interersa. Nažalost, nijedna od kandidata niti ijedna od istaknutijih osoba, nisu htjeli pristati na model predkampanje, što je bio ključ uspjeha Josipovića. O svemu tome pripremam dokumentiranu knjigu, koja će valjda biti poučna za sljedeće parlamentarne i predsjedničke izbore.
Na početku mandata Josipović još nije uspio riješiti probleme svojeg osiguranja i stanja u uredu. Čini se da još nije shvatio kako mu je glavni unutarnji problem paraobavještajna skupina koja ga je u kampanji navodno spašavala od napada koje su zapravo oni organizirali. To je po onom prastarom triku, kad je loši učenik nagovorio prijatelje da napadnu profesora a onda se on pojavi i spasi profesora.
U predsejdničkim aktivnostima Josipović je za sada isključivo i intenzivno radio u korist Srbije, pa u tome ozbiljno konkurira Vladi RH.
Raskrižje: Što mislite o radu vlade i trenutačnoj gospodarskoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj?
Dr. Jurčević: Rad koalicijske vlade - u kojoj je HDZ, HSS, SDSS i HSLS - je katastrofalan u dva osnovna smjera. Jedna katastrofa je razaranje države, naročito ulaskom u proces veleizdajničke prodaje teritorija Sloveniji, te naopakom gospodarskom politikom u kojoj se namjesto poreznih rasterećenja i stimulacija uvode dodatna porezna opterećenja s kojima se ubrzava slom još živih dijelova gospodarstva. Usput se nastavlja državni teror nad braniteljima, daljnjim uhićenjima heroja obrane Hrvatske te razaranjem nacionalnog identiteta i ponosa.
Drugi paradoksalni smjer djelovanja tzv. hadezeove Vlade je nastavak (samo)ubojstva HDZ-a, no to je ipak prvenstveno stranački a znatno manje nacionalni problem.
O brzini produbljavanja političke i gospodarske krize - u kojoj se može potpuno potopiti hrvatska država a stanovnike odvesti u socijalni kaos - svjedoči i činjenica da se pod teretom novih valova sveopće krize i katastrofalnih poteza vlasti više gotovo javno i ne spominje navedena nedavna teritorijalna kapitualacija pred Slovenijom, kad su u jednom danu veleizdaju počinile sve tri najviše državne vlasti (Vlada, bivši Predsjednik i Sabor) te oporbene stranke.
Iz naznačenoga je sve jasnije da su sadašnje vladajuće i oporbene političke strukture u Hrvatskoj stvarno jedna monolitna protusocijalna i protunacionalna struktura koja nemože i neće zaustaviti put u propast. Stoga je nužno političko organiziranje nekorumpiranih moralnih, stručnih i socijalno odgovornih osoba koje bi na sljedećim parlamentarnim izborima trebale preuzeti vlast i započeti dubinsku rekonstrukciju državnih institucija.
Raskrižje: Aktualna su i druga, veoma važna vanjskopolitička pitanja kao što su pristupanje Europskoj uniji, odnosi sa susjedima te pitanje srbijanske protutužbe pri Haškom sudu. Ide li Hrvatska pravim putem?
Dr. Jurčević: Korumpiranost i sva bijeda vlasti u Hrvatskoj najasnije se očituje u nizovima vanjskopolitičkih poteza. Republika Hrvatska je već odavno sama sebi oduzela suverenost, te je prestala biti subjekt bilo kakvih međunarodnih odnosa; od politike do gospodarstva. Državnopravna prijelomnica je bila 1996. g. kada je donesen stvarno protuustavni „Ustavni zakon o suradnji s Haškim tribunalom“. Znakovito je da je već tada podnesena ustavna tužba protiv tog zakona, ali Ustavni sud „mudro“ šuti 15 godina.
Priča o Europskoj uniji je najbizarnija. Ponajprije od hrvatske javnosti su potpuno zatajene čak i osnovne činjenice o EU, te se uporno papagajski ponavlja kako je EU ovozemaljski raj u koji samo treba ući, te će svi naši zajednički i pojedinačni problemi biti odmah riješeni. Političari u Hrvatskoj se prema činovnicima EU odnose idolopoklonički, te im ispunjavaju sve prohtjeve upropaštavajući hrvatske nacionalne interese, a u puzećem položaju za sebe očekuju nagradnu kocku šećera.
Isto tako i strategija odnosa prema susjedima je potpuno izokrenuta. Za RH, u svakom pogledu, ključna je država BiH, kao i obratno. Međutim, i državne vlasti RH i državne vlasti BiH postupaju protivno toj činjenici. Već duže vremena u Hrvatskoj se priprema novi veleizdajnički potez, a to je odustajanje od tužbe protiv Srbije. Glasnogovornici ovog poteza su ministar pravosuđa, i žurno mu pridruženi novoizabrani predsjednik, koji pripremaju i testiraju prag izdržaljivosti hrvatskih građana. S druge strane, ostali dijelovi vladajuće strukture – od informativnog sustava, športa i estrade do sigurnosti i gospodarstva – već godinama sustavno obnavljaju „bratstvo i jedinstvo“ sa Srbijom, te smo po tome najvećim dijelom već reintegrirani sa Srbijom.
Stoga s posebnom pozornošću treba pratiti približavanje trenutka bratskog povlačenja tužbi, a usporedo s time sve je javno nazočnija i vijest kako je zajednički ulazak Regiona u EU najbolji i najkorisniji. Apsurdnost situacije sa tim tužbama je usporediva sa zamišljenom situacijom, kao da je Njemačka podnijela tužbu protiv žrtava holokausta, te da su stoga preživjele žrtve i obitelji ubijenih žrtava odustali od javnog i pravnog sankcioniranja holokausta. Dakle, ostaje nam vidjeti hoće li preživjele žrtve i obitelji ubijenih žrtava u Hrvatskoj pristati na veleizdaju?
Raskrižje: Postoji li danas u Hrvatskoj ozbiljna desna opcija i može li sve veće nezadovoljstvo građana aktivirati ekstremne političke snage?
Dr. Jurčević: Neobjektivnu i jednoumnu crno-bijelu, tj. lijevo-desnu percepciju politike i svih drugih vidova društvenog života u Hrvatskoj nametnuli su komunisti davne 1945. godine. Svrhovitost tog radikalizma je bila krajne jednostavna i funkcionalna: sve što je tzv. lijevo odnosno komunističko proglašavano je dobrim i poželjnim, a sve što je nekomunističko proglašavano jelošim, neprijateljskim i nepoželjnim, te je ubijano, procesuirano i na druge načine proganjano.
Na taj način, jugoslavenski komunistički režim je već 1945. uglavnom fizički pogubio ili strpao u logore, u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji, ne samo ratne protivnike nego i cijeli spektar nekomunističkih društvenih i političkih elita. Potome se režim, do 1990., održavao na način da je u samom začetku obračunavao sa novoniklim nezadovoljnicima izvan pratije i u partiji.
Slično je bilo i u drugim komunističkim državama. Tako se u komunističkoj tranaziciji nakon 1990., na cijelom istoku Europe i u Hrvatskoj, dogodila „neprirodna“ situacija; položaje moći u svim značajnijim novonastalim nekomunističkim strankama zauzeli su komunisti – većina prema obavještajnom zadatku a manji dio zbog osobnih probitaka tj. pljačke društvenih bogatstava. To se najlakše iščitava iz činjenice da nema nikakve razlike između politike koju u Hrvatskoj vodi SDP kao izravna sljednica partije i politike koju vodi HDZ koji je navodno nacionalna i demokršćanska stranka. Žrtve toga su svi građani RH, kao i većina članova stranaka koji ne mogu o ničemu odlučivati. Primjerice, stoga je posve logično da SDP i HDZ te ostali u Saboru glasuju gotovo jednoglasno o nizu ključnih pitanja, te HDZ i SDP bez problema mogu napraviti tzv. veliku koaliciju kako bi zaštitili interese svoje bivše zajedničke komunističke partije.
Na taj način u Hrvatskoj se ni do danas nije ni počeo sanirati taj temeljni problem, te ne postoji nijedna imalo značajnija stranka koja ima građanski program, idejni profil, organizaciju te unutarstranačko i općepolitičko postupanje.
Sadašnja izuzetno snažna krizna situacija u Hrvatskoj može nas odvesti samo u dva smjera. Prvi je potpuni socijalni kaos koji će ujedinjene partije nastojati staviti pod kontrolu neograničenom represijom, slično kao i 1945., ili će se konstituirati i organizirati izvorna hrvatska građanska politička opcija koja će Hrvatsku napokon početi vraćati u pluralno-demokratski građanski civilizacijski krug.
Raskrižje: Mnogo se prašine diglo oko izmjene zakona o prebivalištu. Ukoliko dođe do izmjena, koje bi mogle biti kratkoročne i dugoročne posljedice za hrvatski narod i njegovu budućnost u cijelosti?
Dr. Jurčević: Sve zakonske i druge promjene koje vladajuća kasta u Hrvatskoj sada provodi ili priprema imaju isključivu svrhu očuvati moć i spriječiti ili bitno otežati građanima da odlučuju o svojoj sudbini. Većina tih mjera, pa tako i zakon o prebivalištu, ili uskjraćivanje izbornog prava hrvatskim državljanima koji su prognani u iseljeništvo, su protivni civilizacijskim standardima temeljnih građanskih sloboda i ljudskih prava koji su, naročito u zapadnom civilizacijskom krugu, postali neupitni i općeprihvaćeni.
No, ova dva zakona nikako ne treba promatrati odvojeno od svega negativnoga što smo naznačili u ovom razgovoru. Oni su samo dio sustavnog vraćanja Hrvatske u predcivilizacijsku prošlost, za koju smo mislili da smo je nadvladali početkom 1990-ih. Znači, u Hrvatskoj se provodi sustavna socijalna i nacionalna dezintegracija, koja nanosi svekolike kratkoročne i dugoročne štete Hrvatskoj kao društvenoj zajednici, te različitim društvenim skupinam u Hrvatskoj i velikoj većini pojedinačnih životnih sudbina hrvatskih građana. Jednostavnije rečeno, gura nas se izravno u nepotrebnu materijalnu bijedu i duhovnu pustoš, te se sijeku sve optimalne razvojne mogućnosti budućih hrvatskih naraštaja.
Raskrižje: Sve su učestaliji pokušaji suprotstavljanja Hrvata iz različitih hrvatskih krajeva. Kome je to u interesu i može li se ova pojava smatrati ozbiljnim problemom?
Dr. Jurčević: Već nekoliko tisućljeća je općepoznata izreka „Podijeli pa vladaj“. Odnosno, ako se želi vladati, tj. iskorištavati neku društvenu zajednicu najučinkovitije se to radi ako se uspije nametnuti iracionalni unutarnji razdor. Ta metoda se u Hrvatskoj može prepoznati ne samo u medijskom i političkoim forsiranju suprotstavljanja Hrvata iz pojedinih regija, krajeva i zavičaja, nego u sustavnom širenju ozračja međusobne radikalne nesnošljivosti po svim mogućim i nemogućim osnovama: svjetonazorima, vrednotama, stavovima, političkim uvjerenjima, vjeroispovjestima, regijama, stranama svijeta, zavičajnoj pripadnosti, odnosu grad-selo, dobnim skupinama, struci, stupnju obrazovanja, spolu, spolonoj orijentaciji, estetskim ukusima, vrsti prehrane, stilu odijevanja itd.
Na taj način se postižu mnogovrsni lančani negativni socijalni i psihološki učinci: gubitak socijalnog i psihološkog identiteta, asocijalnost, gubitak veza sa stvarnošću i bijeg u iracionalnost, malodušje, beznađe, gubitak povjerenja u društvo, pravo i sustav, povećana sklonost svim vrstama devijantnosti i (samo)destruktivnosti itd.
Takvo stanje u hrvatskom društvu odgovara svima koji ga žele iskorištavati i upropaštavati zbog najrazličitijih razloga i poticaja.
Raskrižje: U posljednje se vrijeme aktualiziralo pitanje preuređenja BiH. Što bi prema Vama, kao dobrom poznavatelju povijesti, bilo najbolje rješenje za hrvatski narod u BiH, ali i cijelu regiju?
Dr. Jurčević: Pitanje je jednostavno, ali odgovor je izuzetno težak jer nema nekog čvrstog „recepta“ koji bi riješio probleme koji imaju duboko povijesno nasljeđe i snažne aktuelne međunarodne i unutarnje interese. Naime, kao istraživač pratim nizove stalno aktualnih pokušaja preuređivanja BiH koji se učestalo događaju već 140 godina. Nažalost gotovo svi pokušaji su bili ishodište sve većih novih problema i stradavanja. Stoga je kod govora o preuređivanju BiH potreban dodatni oprez i veliki senzibilitet.
Prvo i načelno, trajni glavni problem BiH je što su, zbog izuzetne važnosti tog prostora, odluke o vrsti i načinu preuređenja BiH donosile silnice izvan BiH, a interesi i htijenje stanovnika BiH te osnovna načela pravednosti gotovo da nisu dolazili do izražaja. Tako je uspostavljena i sadašnja situacija u BiH, tj. ona je rezultat okrutne srbijanske oružane agresije i tzv. Daytonskog mirovnog sporazuma kojeg su nametnule svjetske silnice, koje su priznale „status quo“, što znači da su priznati rezultati najgorih vrsta ratnih zločina koje je počinio srbijanski agresor. Daytonski temelji su donijeli daljnje sukladne postdaytonske učinke, a u tom događanju hrvatski narod u BiH, zbog svoje malobrojnosti, ubrzano dolazi na rub opstanka. U sličnom načelnom položaju je i druga žrtva srbijanske agresije - bošnjački narod – ali njegova kataklizma je usporena zbog njegove veće brojčane zastupljenosti.
Za takav sadašnji ishod u BiH veliku povijesnu odgovornost snose politički predstavnici hrvatskog naroda u RH i BiH te politički predstavnici bošnjačkog naroda, jer su oni supotpisnici bez kojih ne bi mogao biti donesen Daytonski sporazum, niti bi se bez njihovog učešća mogli događati negativni učinci postdaytonskog procesa.
Drugo, bilo koja politika, pa tako i politika hrvatskog naroda u BiH, ako želi biti čimbenik budućih događanja mora biti potpuno svjesna sadašnjeg stanja, a to znači svijest o uzrocima, interesima i akterima koji su doveli do sadašnjeg stanja i koji (isti) odlučuju o budućnosti BiH. Polazna činjenica, koju je izuzetno teško promijeniti, jest to da je BiH međunarodno priznata država, te se na toj osnovi mora tražiti cjelovito rješenje i za hrvatski narod. Svaki mamac koji vodi destrukciji države BiH, a na koji bi se uhvatio hrvatski narod, bio bi brzi i konačni kraj hrvatskog naroda u BiH.
Stoga glavni intres hrvatskog naroda u BiH jest očuvanje države BiH, te zaštita statusa hrvatskog naroda kojeg je on imao u trenutku državnog osmostaljenja BiH. To znači, puna (formalna i stvarna) konstitutivnost i jednakopravnost Hrvata u BiH, a o načinu ostvarenja toga dogovor trebaju postići stanovnici BiH.
Treće, sadašnje državno-upravno stanje u BiH je neodrživo, jer je uspostavljeno oružanom agresijom, i jer je nepoznato u dosadašnjoj svjetskoj teoriji i praksi. Znači, sadašnje stanje u BiH je prijelazno, pa se može mijenjati u dva načelna smjera. Jedan, malo vjerojatan smjer, je destrukcija države BiH, koja se može dogoditi samo oružanim sukobom ne samo u BiH nego i izvan nje. Zbog niza razloga ta vrsta i način raspleta nikako ne odgovoara Hrvatima u BiH.
Drugi smjer, koji je zbog niza međunarodnih razloga realan, je poništavanje političkih rezultata zločinačke agresije i stabilizacija BiH na temelju dogovora tri konstitutivna naroda koji će poći od svog zatečenog položaja u trenutku osamostaljenja države BiH. Za ovaj smjer događanja su logički zainteresirani i BiH narodi koji su žrtve srbijanske agresije, a tu volju su politički legitimno izrekli i na referendumu 1992. g. kojeg je priznala i međunarodna zajednica. Ukoliko hrvatski i bošnjački narod u BiH i njihovi politički predstavnici ne shvate snagu ove realnosti, te ne postignu svoju stratešku suradnju snose povijesnu odgovornost pred budućim naraštajima.
Sigurnosti neposrednog i šireg BiH okruženja logički bi trebala biti zainteresirana za ovaj drugi smjer raspleta političke krize u BiH.
Raskrižje: Kao Hrvata podrijetlom iz Bosanske Posavine zanima me, kao i mnoge druge Posavce, kako gledate na njen pad u Domovinskom ratu i na opstanak Hrvata u Bosanskoj Posavini?
Dr. Jurčević: Pad Bosanske Posavine u ruke srbijanskog agresora ujesen 1992. jedna je od najmanje istraženih, najintrigantnijih i najzlorabljenijih ratnih tema. O tome događanju imam puno istraživačkih saznanja, ali i nekih osobnih iskustava, pa ću to ukratko ali jasno iznijeti.
Nedvojbeno je i najvažnije da je za srbijansku agresiju „posavski koridor“ bio uvjerljivo najvažniji prostor, jer je on bio jedino područje preko kojeg je Srbija mogla slati svekoliku pomoć na okupirane prostore RH (osim u Hrvatsko Podunavlje) i na okupirane dijelove BiH. Dakle, bez kontrole „posavskog koridora“ Srbija bi veoma brzo ostala bez najvećeg dijela okupiranih područja u RH i u BiH. Odnosno, bez dotoka pomioći iz Srbije ovi prostori bi za nekoliko mjeseci pali takorekuć sami od sebe, a za srbijanske osvajačke interese to bi bio potpuni slom već 1992. godine.
Stoga je razumljivo da je Srbija aktivirala sve svoje vojne, obavještajne, političke i diplomatske snage da osvoji „posavski koridor“, kojeg su u proljeće 1992. nadzirale snage HVO-a i HV-a, a u blizini su bile i postrojbe Armije BiH. O snazi hrvatskih snaga u „koridoru“ i oko njega mogu svjedočiti i osobno jer sam bio u povjerenstvu MORH-a koje je u svibnju 1992. obavilo terenski uviđaj na tom cijelom prostoru u BiH i RH. Prije toga sam bio na svim bojištima u RH, te sam stoga bio izuzetno ugodno iznenađen vojničkom razinom onog što sam vidio u koridoru. Za razliku od hrvatskih snaga na bojištima u RH (tijekom 1991.) koja su imala svekoliku oružanu, organizacijsku i opkoparsku oskudicu, u „koridoru“ sam prvi put vidio hrvatske snage kao pravu vojsku, a moral je bio na izuzetnoj visini. Prema mojoj tadašnjoj iskustvenoj i sadašnjoj znanstvenoj prosudbi, „posavski koridor“ nije mogao pasti klasičnim vojničkim putem.
Nemam izravne dokaze, ali uvjeren sam da je „koridor“ pao političko-obavještajno-diplomatskim načinom. U prilog tome govore i brojna svjedočanstva zapovjednika i ratnika hrvatskih postrojbi koje su stradavale čudnim načinima u vrijeme padanja „koridora“.
No, pravo iznenađenje je kad se krene u istraživanje tko je prodao „koridor“. Dosta sam istraživao i najiskrenije tvrdim da se za sada na to pitanje nemože ni odgovoriti niti pouzdano ukazati. Naime, iz onog što sam istražio, pad „koridora“ je povezan s nizom unutarpolitičkih, obavještajnih i personalnih ratova u RH i u BiH, s tim da su ti unutarnji sukobi u obje države bili donekle povezani. U svemu su sigurno određenu ulogu imali i srbijanski obavještajci koji su i tada i sada značajno infiltrirali RH i BiH politiku i vojsku. Primjerice, neki događaji i akteri iz događaja u „koridoru“ pojavljuju se u političko vojnim raščišćavanjima u BiH 1993. i u RH 1994., kao i kasnije.
U svakom slučaju, držim nimalo dokazanim, ali ni isključenim, tezu da su Tuđman i Šušak prodali koridor. Cijeli problem je izuzetno složen i prostorno i vremenski daleko nadilazi 1992. g., jer se još uvijek ne pojavljuju relevantni dokazi, što upućuje da se štite neke još uvijek djelatne osobe.
Najveće, izravne i trajne žrtve igara oko „koridora“ su Hrvati iz Bosanske Posavine, što se ne događa prvi put u novijoj povijesti. To znači, da ni ovo stradavanje nije bilo slučajno, nego je planirano kako jedna od posljedica pada „koridora“. Vjerujem da će domoljublje i vitalnost Hrvata iz Bosanske Posavine i ovaj puta biti jače od planova iskorjenjivanja Hrvata iz njihova zavičaja.
Raskrižje: Možete li prokomentirati promjene u odnosima između Hrvatske i Hrvata izvan Hrvatske od Domovinskog rata na ovamo?
Dr. Jurčević: Neprekinuta je javna šutnja o svekolikim materijalnim, demografskim, organizacijskim i političkim prinosima koje su Hrvati izvan Hrvatske ulagali tijekom povijesti i početkom 1990-ih u hrvatsku državu. Kad promatramo samo novčana sredstva koja su krajem 80-ih i početkom 90-ih pristizala novoosnovanim strankama u Hrvatskoj, možemo reći da tihstranaka ni njihovih političkih uspjeha ne bi bilo bez novčanih donacija iseljenih Hrvata. Kad se radi o obrani Hrvatske, Isljena Hrvatska je iscrpljena do krajnjih granica i bila je organizacijski i novčano ključna za kupovanje oružja u vrijeme embargas. S druge strane, golemi broj dragovoljaca iz presudne 1990. i 1991. bili su Hrvati iz BiH.
Nažalost, te činjenice nisu nikada javno objavljivane, nego se neprekidno u hrvatskim medijima i politici vrijednosno bagatelizira idejni, emotivni, životni, demografski i materijalni značaj, odanost i nesebičnost Hrvata izvan Hrvatske. Razlozi tome su jednostavni, kao što su jednostavni razlozi uništavanja svega hrvatskog i u samoj Hrvatskoj. Problem Hrvata, ma gdje bil je zajednički. Mi još uvijek nemamo svoju državu. Jer hrvatska država mora služiti Hrvatima i svim drugim državljanima. A ona to ne radi.
Naša je odgovornost da toliko željenu i stoljećima čekanu državu uredimo da bude kao i druge države: na dobrobit svojih državljana. Naš je problem što u svojim glavama nismo još osvijestili da je ovo prvi put da mi imamo zakonsko i civilizacijsko pravo odlučivati kakva će biti naša država. Još smo u nasljeđenom strahu i podsvjesno čekamo da se dogodi neko čudo i da netko drugi uredi našu državu za naše potrebe. To neće ućiniti nitko, osim nas samih. U tome je odgovornost našeg naraštaja, koji je stvorio i obranio državu, a sada je moramo urediti da to bude naša država. To je odgovornost nesamo prema nama, nego i prema našim potomcima, jer oni će se sigurno pitati i znat će prepoznati jesmo li napravili ono što smo mogli i morali. Najgore je ako nas se budući naraštaji budu odricali, jer smo bili neodgovorni prema njima.
Raskrižje: Katoličanstvo i vjernost Svetoj stolici su kroz povijest bili neodvojiv dio identiteta hrvatskog naroda. Vrijedi li to i danas?
Dr. Jurčević: Katoličanstvo je dio kršćanstva, a kršćanstvo je univerzalna religija. Stoga su kršćanske vrijednosti gotovo u potpunosti iste s današnjim univerzalnim humanističkim vrijednostima, koje su temelj općeg ljudskog identiteta, ljudskih prava i ostalih civilizacijskih standarda. U tome smislu kršćanske vrijednosti su stoljećima urastale u hrvatski nacionalni identitet.
S druge strane, iako je Katolička crkva univerzalna, nadnacionalna crkva ona je u Hrvatskoj stvarno imala bitnu hrvatsku dimenziju, te je na hrvatskim područjima crkvena hijerarhija u svakom pogledu dijelila sudbinu naroda.
Danas živimo u globalnom svijetu, u kojem su golema tehnološka postignuća, ali istovremeno nikad nije bila dramatičnija kriza identiteta i vrijednosti te kriza duhovnosti i socijalnosti. Bez promišljanja i dogovornosti se ruši duh tradicionalnog, te se kršćanska i humanistička načela sve više banaliziraju i obezvrijeđuju. Taj proces je osobito snažan u Hrvatskoj, koja je imala nesreću biti žrtva i zarobljenik komunističkog terora i jednoumlja, s kojim se ni danas ne suočavamo. Strukture koje razaraju Hrvatsku to rade planski, a u sklopu toga im je bitno razoriti i baštinu hvatskog identiteta koja je kršćanska.
Stoga sadašnji sustavni javni napadi na instituciju Katoličke crkve u Hrvatskoj imaju, osim globalnih razloga, i bitnu nacionalnu sastavnicu, jer bez kršćanskog nasljeđa nezamisliva je buduća Hrvatska kao zajednica.
Raskrižje: Mnogi Hrvati ističu kako je vrijeme da na vlast dođu pošteni, nekorumpirani i obrazovani ljudi, a kada imaju priliku izabrati takve predstavnike, za njih kažu kako „ionako nemaju šanse“ te biraju uvijek iste pripadnike političkih elita. Što je tomu razlog? Imajući sve to u vidu, planirate li se i dalje baviti politikom?
Dr. Jurčević: Do 1990. nismo imali zakonsko pravo na slobodu izbora vlasti u Hrvatskoj. Ako je to netko pokušao bio je ubijen, procesuiran i na druge izravne načine proganjan. Nakon 1990. imamo zakonsko pravo udruživati se, organizirati i birati naše predstavnike u tijelima državne vlasti. Kako bi nas se u tome spriječilo koriste se mnoga sofisticirana sredstva, ili tzv. posredno nasilje, u kojem su najvažnje manipulacije, propaganda i masovna psihologija.
Tako nas protivnici uspješne Hrvatske uvjeravaju u logičku besmislicu kako netko tko je dobar, pošten i socijalan nema izgleda biti izabran. Nažalost, zbog teških nasljeđa prošlosti veliki dio glasača nasjeda i zapravo glasuje sam protiv sebe birajući tzv. manje zlo, jer manipulatori to uvijek ponude.
Za prevladavanje tog stanja svijesti u Hrvatskoj potrebno je što više javno govoriti i što više čestitih osoba uključivati u politički život. Na tragu tog cilja može se promatrati i moja odluka o izravnom uključivanju u politički život. U politiku sam ušao sa velikim znanjem o tome poslu i punom sviješću o teškoćama i potrebi dugog i upornog djelovanja za postizanje uspjeha. Na predsjedničkim izborima, usprkos manipulacijama i prešućivanjima dobio sam čak 55.000 glasova, što je bilo premalo za ovu predsjedničku pobjedu, ali je više nego dovoljno za nastavak sustavnog političkog djelovanja.
Sastavnim dijelom toga smatram i ovaj naš razgovor, pa Vam stoga zahvaljujem na zanimljivim pitanjima.
Raskrižje: Zahvaljujem na Vašoj spremnosti odazvati se pozivu na intervju i nadam se da će se suradnja nastaviti i ubuduće, na obostrano zadovoljstvo.
©Internetski Portal Raskrižje | IPR | www.raskrizje.com
