Tuesday, March 23, 2010


Ivan Miklenić
Država u službi bogatih!?
Ivan Miklenić

Mediji su ovih dana sažeto objavili da se među zamjerkama Vladi Republike Hrvatske u godišnjem izvještaju za 2009. godinu o stanju ljudskih prava američkog ministarstva vanjskih poslova navodi i sljedeće: »Minimalna plaća koju je odredila Vlada ne pokriva troškove života obitelji« (Večernji list od subote 13. ožujka). Ta američka zamjerka zaslužuje prvorazrednu pozornost jer se tiče velikoga broja hrvatskih građana i jer na neki način raskrinkava odnos tzv. političkih elita, onih na vlasti i onih u opoziciji, kako prema bogatima tako i prema slabijima i siromašnima u hrvatskom društvu. Svaka imalo socijalna država, a Hrvatska se u ustavu definirala kao takva, dužna je posredovanjem vlade osobitu pozornost posvetiti socijalno ugroženima, slabima, siromašnima, onima kojima prijeti stanje nedostojno ljudskoga življenja. Ako neka država ne bi štitila one slabije, najugroženije, i ako bi sve prepustila regulaciji bezdušnog i po sebi etički potpuno indiferentnog tržišta, postala bi za većinu građana ne samo suvišna nego i nepodnošljiv balast, postala bi tek čuvarica interesa bogatih i najjačih koji diktiraju uvjete na tržištu, često se služeći i potpuno neetičkim spekulacijama i manipulacijama.

Niti jedna vlada u Hrvatskoj ne može se osloboditi svoje odgovornosti za preživljavanje radnika koji rade a ne primaju plaću ili za one koji primaju minimalnu plaću, kao niti svoje odgovornosti za one koji su nezaposleni ili koji žive jedino od socijalne pomoći.
Dok za bogate u današnjoj Hrvatskoj nema stvarnih vladinih ograničenja glede njihovih mjesečnih primanja, za siromašne je određen tek minimum od kojeg sasvim sigurno ne može živjeti nijedna obitelj, pa je prisiljena ili živjeti ispod ljudskoga dostojanstva ili se snalaziti u tzv. sivoj zoni ili na crnom tržištu rada. Kod donošenja odluke o visini toga minimuma, vlade najvjerojatnije imaju pred očima u prvom redu one privredne grane koje jedva opstaju, a ljudima je ipak povoljnija minimalna plaća, koliko god bila nedostatna za preživljavanje, nego burzovna naknada za nezaposlene ili socijalna pomoć. No, niti jedna vlada ne može se osloboditi svoje odgovornosti za preživljavanje radnika koji rade a ne primaju plaću ili za one koji primaju minimalnu plaću, kao niti svoje odgovornosti za one koji su nezaposleni ili koji žive jedino od socijalne pomoći. Država odnosno vlada zbog toga nužno mora razviti mehanizme koji će joj omogućiti stvarni uvid u način poslovanja, tj. stvara li ili prikazuje li netko gubitke zbog svojih nekompetentnih, neodgovornih, krivih poteza (ili čak radi svoga bogaćenja) ili je takvo objektivno stanje tvrtke i tržišta da privremeno isplaćuje samo minimalnu plaću, jer ako bi neki poslodavac dugoročno računao s minimalnim plaćama svojim radnicima, onda bi to preraslo u čisto izrabljivanje. Činjenica je da u današnjoj Hrvatskoj ima velikih tvrtka koje se stalno šire i koje daju stvarno mizerne plaće, a često ne plaćaju ni poreze ni doprinose. Prema nekim podacima, državni proračun samo u posljednjih desetak godina oštećen je tako za oko 40 milijarda kuna koje su trebale biti uplaćene na ime poreza i doprinosa, a predstavnici vlasti tolerirali su neuplate i s neplatišama pregovarali. Isto tako u sličnom razdoblju zabilježena je vrlo visoka zarada, po nekim informacijama čak više desetaka milijarda kuna, nekih tvrtka koje se nisu baš iskazale ni pristojnim plaćama svojim radnicima, a koje su i otpuštale brojne radnike samo zato da bi im profit bio veći. Na tom području Vladu upravo u ovo doba krize očekuje puno vrlo odgovornog djelovanja, uz uvjet da joj dobro građana bude stvarno važnije od neumjerenog interesa pojedinih moćnih lobija.

Općenito je poznato da su hrvatske vlasti često vrlo popustljive prema predstavnicima krupnoga kapitala, dovoljno se sjetiti vrlo skupe sanacije banaka koje su potom prodane za sitne novce, pa se stječe dojam da se hrvatske vlasti često ponašaju rasipno kao pijani bogataš. Velik je problem što većina s pravom sumnja da je takvo ponašanje povezano s osobnim interesom odnosno s osobnim profitiranjem pojedinih ljudi ili skupina u takvim podcijenjenim rasprodajama, a još je veći problem što se takvim postupcima bitno osiromašuje zemlja koja grca u problemima, osobito gospodarskim. U tom kontekstu potrebno je promotriti i »Konačni prijedlog zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije« o kojem se u Hrvatskom saboru raspravljalo na prošloj sjednici te je, srećom, odlučeno da zakon ide u treće čitanje.

Naime, u tekstu prijedloga toga zakona (dakle prije trećega čitanja) u članku 18. doslovno je zapisano: »Ako je u postupku pretvorbe odnosno privatizacije u vrijednosti društvenoga kapitala društvenog poduzeća procijenjena vrijednost građevine (hotel ili drugi objekt u turističkom naselju) bez zemljišta, trgovačko društvo steći će pravo vlasništva građevine i zemljišta ispod građevine (zemljište tlocrtne površine).« Drugim riječima, prema rješenju predloženom u tom zakonu vlasnici hotela na Jadranskoj obali i u drugim turističkim područjima koji su jeftino kupili najčešće devastirane ili zapuštene hotele ili oni koji su te hotele kupili nakon što su ih prvi vlasnici obnovili i stavili u funkciju, dobili bi posve besplatno, na dar, u vlasništvo zemljište na kojem leže hoteli i drugi turistički objekti. Poznavatelji toga gospodarskoga pitanja i stanja ističu da se time Vlada sada u krizno doba u ime hrvatske države odriče više od milijarde eura, koliko objektivno vrijede ta zemljišta ispod hotela i turističkih objekata. Tragično je što bi, ako bi ostalo to predloženo rješenje, Vlada pogodovala isključivo bogatima, jer niti jedan građanin iz tzv. srednjeg ili siromašnog društvenog sloja nije vlasnik hotela u Hrvatskoj. Na taj problem već je upozoreno u saborskoj raspravi pa valja očekivati da će Vlada promijeniti predloženo rješenje, no ipak ostaje gorak okus da je Vlada imala puno sluha za bogate, a što se često ne može reći da ima i za siromašne.


Glas Koncila, broj 12 (1865), 21.3.2010.