U tragičnoj borbi hrvatskog naroda za slobodu razvijena su uglavnom tri smjera hrvatskih političara i politike: smjer "luđaka", smjer "realista" i smjer "eunuha".
Smjer "luđaka" predstavljaju Starčević i Radić; smjer "realista" hrvatski advokati, koji svoje znanje i svoj ured povezuju s narodom (u opoziciji) i s ministarstvima (na vlasti); smjer "eunuha", koji se bavi politikom, predstavljaju bezbrojni stručnjaci, izvrsni činovnici, izvan-iznad stranački, izvan-iznad nacionalni pisci i umjetnici.
Doista u pogledima strašnoga realizma i grube normalnosti Starčević i Radić imaju sve oznake ludih ljudi.
"Pametan", "ozbiljan", "realan", "normalan" čovjek ne bi mogao biti ni Starčević ni Radić. To su mogli biti samo "ludi" ljudi, i zaista su bili. Mi bismo morali obići cijeli svijet da bismo mogli pronaći tako abnormalne primjere, jer u normalnoj pameti, opreznosti, lukavosti, proračunljivosti (…) njih jednostavno ne možete pronaći.
I to su najveći ljudi hrvatske povijesti, dva giganta koji obaraju u prah i smjer špekulantskog realizma i smjer eunuha.
Oni, međutim, nisu ništa postigli, ama baš ništa, dok realisti i eunusi postižu svaki dan nešto, opipljivo, privlačno, realno, konkretno, udobno, brzo, danas.
Smjer "luđaka" je smjer vječnosti, pun i potpun u svojoj cjelini, dok je smjer realnosti smjer od ovoga časa, pun i potpun u svakoj pojedinosti. Ovaj kruti život pripada u svojoj sveobuhvatnosti gigantima, na mističan način, dok u svojoj dnevnoj brutalnosti pripada "pameti", "trezvenosti", i "realnosti" sposobnih špekulanata i bijedi uglednih eunuha.
Što su oni primili od drevne, uspješne i privlačne moći? Prečesto smijeh i pogrde, jer su realisti uvijek dovoljno moćni, dovoljno ugledni i dovoljno uspješni da "luđake" izvrgnu smijehu i pljuvanju. Ipak, u mladosti hrvatski intelektualci su s "luđacima", jer osjećaju u njima Boga, ideale, ljepotu, narod, sve – a u času, kad zatreba živjeti životom dana, tj. pameti, ozbiljnosti i realnosti, započinju slijediti smjer realnosti. To je tragedija našeg ropstva.
Samo giganti, samo su luđaci mogli ići linijom slobode, a svi su drugi morali ići linijom ropstva, oblikujući svoju povijesnu krivnju time što su svim izrazima svoga ropskog djelovanja davali pred narodom autoritet ispravnosti i superiornosti, a smjeru giganata značaj ludosti, neuspješnosti i inferiornosti.
(prof. Ivan Oršanić, Iz "Vizija slobode" – izdano u Chicagu 1990.)
