Wednesday, February 3, 2010

MOGU KRASTI NAŠE VRIJEME - JEDINSTVO NIKADA!

josipkrizicMožda se nije mogao zbiti bolji trenutak od ovoga da se po tko zna koji put cijelome svijetu, ali i svima onima koji su proteklih tjedana i mjeseci sustavno radili na tome da se u Hrvatskoj održi konstanta ugnjetavanja hrvatskog jedinstva, dozove u svijest da je hrvatskom narodu, koji je u povijesti mnogo toga pretrpio zbog mišljenja „manjeg“ dijela našeg naroda, najčešće zahvaljujući naivnosti i ravnodušnosti, ipak nemoguće oduzeti ili utrnuti duh zajedništva i zdravog nacionalnog ponosa. Naime, kroz predsjedničke se izbore, posebice kroz njihove konačne rezultate, kojih je već svima „puna kapa“, pokušalo prikazati jedno duhovno stanje hrvatskog naroda, koji uvijek vapi za boljim, a na kraju, prema „pobjednicima“, uvijek i izabere upravo njih, kako kažu, ono „bolje“. Naravno, ovdje nije riječ o pokušaju komentiranja tih izbora, to su već mnogi prije mene učinili, neki potaknuti zadovoljstvom, neki ogorčenošću. Izbori su iza nas, a rezultat za kojeg mnogi misle da je već jasan, pokazat će se tijekom 5 godina predsjedničkog mandata, pa će i na tu temu biti dovoljno prilike za komentare.
No, ono što sam u prvim recima nazvao „pravim trenutkom“ odnosim na veličanstven nastup naših rukometaša na europskom prvenstvu u Austriji, ali i na ništa manje veličanstvenu potporu, zajedništvo i dostojanstvo naših navijača, koji su se okupili oko naših momaka i, svakom Hrvatu jasno, oko hrvatskog barjaka. Sportski događaji ove vrste uvijek za sobom vuku i određene nacionalne naboje, osjećaje ponosa pripadnosti jednom narodu i želje da se ti pozitivni osjećaji podijele s ostatkom Europe i svijeta. Tako je i ovoga puta i nijedna nacija koja ima kapacitet moći se predstaviti svijetu na ovaj način, a i sve druge koje će taj stupanj, ako Bog da, dostići, ne želi biti bez toga naboja. Štoviše, pored sportskog talenta, visoki stupanj osjećaja prema vlastitom identitetu je najsnažniji izvor snage i preduvjet za dostizanje najviših rezultata, koje izabranici iz reda hrvatskih sportaša imaju, Bogu hvala, na pretek. Dakle, sportski događaji su izvrsna prilika za predstavljanje vlastite države i naroda ostatku svijeta, ali i uvijek iznova vrijedeći pokazatelj odnosa među samim reprezentativcima, između reprezentacije i stručnog stožera, reprezentacije i naroda, te na koncu između naroda i matične države kojoj pripadaju.
pix1_navijaciHrvatskaAFPSvaki put kada se jedna od naših reprezentacija nađe na nekom natjecanju, posebice ako je riječ o europskim ili svjetskim razmjerima, tu ne nedostaju ni vjerni hrvatski navijači. Ti hrvatski navijači su djelomice već nastanjeni u dotičnim gradovima, jer prošlost baš i nije mazila naš narod i uvijek mu stavljala na slobodu gdje i kako će živjeti i tako se danas možemo naći svugdje po svijetu, a djelomice su to Hrvati koji su došli izravno iz naše matične države Hrvatske. Tako možemo pročitati natpise na obilježjima hrvatskoga naroda kao što su: Odžak, Derventa, Jajce, Virovitica, Zagreb, Požega, Orašje, Busovača, Tomislavgrad, Sisak, Modriča, Mostar, Posušje, Grude, Osijek, Livno, Kotor Varoš, Vitez, Travnik, Slavonski Brod, Banja Luka, Ljubuški, Zovik, Knin, Žepče, Međugorje, Brčko i mnoge druge. Sve te natpise su postavili Hrvati iz dotičnih krajeva, gradova i mjesta. No, promatrajući ove natpise, malo tko će preko njih prijeći, a da ne uoči nešto što je jasno i „pticama na grani“. Riječ je o nekim mjestima koja se ne nalaze u okviru granica današnje Republike Hrvatske, a ipak se uvijek iznova, možda i najčešće, pojavljuju među natpisima navijača hrvatskih sportskih reprezentacija. Današnji hrvatski mediji, koji se zasigurno ne mogu smatrati slobodnim i neovisnim, u prošlosti ovoj pojavi nisu posvetili onu pozornost koju ona zaslužuje, premda se nađe tu i tamo pokoji savjestan i istinoljubiv komentator, pa nakratko prokomentira odakle su sve stigli navijači. Ipak, ova pozitivna pojava među našim navijačima, a da ne pričamo o igračima i njihovim „korijenima“, suviše je važna za naš narod i državu, da bi se već desetljećima i godinama nijekanjem tog očitog i cijelom svijetu znanog hrvatskog jedinstva posvetilo toliko malo pozornosti. Ili možda mislite da Francuz, Nijemac, Španjolac, Danac, Nizozemac, Talijan, Amerikanac, Austrijanac, Srbin, Bošnjak ili Slovenac ne znaju gdje se nalaze gradovi Mostar, Međugorje, Odžak ili Banja Luka, a napisani su na hrvatskim zastavama!? Je li svijetu možda već odavno jasno ono što hrvatska „politička elita“ putem medija pokušava ostaviti po strani? Ne samo da mu je jasno, nego je to i konačni ohrabrujući čimbenik koji „zapadnom svijetu“ daje za pravo kada svojim postupcima polako, ali sigurno želi izgraditi zid između Hrvata današnje Bosne i Hercegovine i Hrvata u današnjoj Hrvatskoj. Tako će konačno ušutkati „nezgodne“ Hrvate u BiH koji su uvijek nezadovoljni, neravnopravni i ugroženi, a sadašnjoj hrvatskoj politici olakšati opravdati nezainteresiranost za jedinstvo svoga naroda, bilo teritorijalno ili duhovno. Isto tako, Hrvatima u današnjoj Hrvatskoj (od kojih inače gotovo 40 posto vuče svoje korijene s prostora današnje BiH) će se skinuti taj „kamen“ s leđa i moći će koračati prema „europskim“ standardima i izborima na kojima sami odlučuju krojiti svoju budućnost, bez „primitivnih“ i „napuhanih“ sunarodnjaka iz BiH. Trebamo se zapitati koliko su takve namjere „stranaca“ izgledne, te doživljava li Hrvatski narod u RH svoje sunarodnjake zaista kao „kamen“ oko vrata? Za podrobnije razmatranje ovog prvog, trebalo bi napisati jedan zaseban članak, a što se tiče ovog drugog, možemo zaključiti da je neutemeljeno i u najmanju ruku služi kao instrument preostalih jugonostalgičara za razbijanje nečega što je nesalomljivo. Naravno, i o ovome se može još opširno pisati.
Jedno je sigurno, ono što je stoljećima osiguravalo opstojnost hrvatskoga naroda, danas je, nažalost, vidljivo isključivo na sportskim terenima i u gledalištima. Jedinstvo je ključna riječ za opstojnost naroda i država, a kod nas se pokazalo da se ljubav prema vlastitome narodu koja premašuje regionalne i druge granice i borba za održavanjem toga jedinstva danas pokazuje upravo tamo gdje smo najviđeniji i najbolji. Tamo, gdje se trud pojedinca i zajedničkog napora nagrađuje, gdje se narod ponosi onime što je pošteno dostignuto, gdje se što veća količina ljubavi prema vlastitom narodu smatra prednošću a ne manjkavošću, gdje se povijesni hrvatski krajevi i gradovi stapaju u jedno, gdje se zajedno dijele sreća i tuga, gdje se svi beskompromisno daju za naše igrače iz Dalmacije, Zagorja, Slavonije, Istre, Bosne, Hercegovine, koji zauzvrat na terenima vode bitke za hrvatske boje - e, tamo se nalazi ključ opstojnosti i uspjeha. Ovo jedinstvo je postojalo i prije dva desetljeća, na drugi način i zbog drugih ciljeva. Bez toga bi se jedinstva danas borili za tuđe boje, kao toliko puta u povijesti ili se ne bi imao tko boriti. I nije bitno koliko i kome smeta upravo to jedinstvo, važno je prepoznati snagu iz koje izviru sva dobra i svi uspjesi. Jedno će izvjesno vrijeme sve biti više tema nego li hrvatsko zajedništvo, jer je ono itekako problem za ostvarenje dugoročnih antihrvatskih i antikatoličkih ciljeva unutar Europske zajednice, a sve se danas kod nas, nažalost, orijentira prema njoj. Kao što na sportskim terenima uvijek nanovo vidimo dokaz da je zajedništvo među Hrvatima, ma iz kojih krajeva bili, trajna kategorija, tako ćemo, ukoliko budemo gledali vlastitim, a ne sužanjskim očima biti svjedoci sigurnog i trajnog opstanka hrvatskoga naroda i naših krajeva u cijelosti. Jer, vrijeme nam mogu krasti, ali jedinstvo nikada. Neka nam svima naši sportski junaci i veličanstveni navijači u tome budu uzor, a vrijeme će učiniti svoje, kao i u prošlosti.


Josip Križić
Zagreb, 29. siječnja 2010. godine