Za tjedan dana birat ćemo novog predsjednika Republike Hrvatske (27. prosinca 2009.). Naši su nas biskupi u svojoj poruci upozorili na važnost tog događaja i potakli da mu pristupimo «svjesno i odgovorno». «Biranje predsjednika – rekoše oni – nije samo biračko pravo nego i odgovorna dužnost».
Moram reći da sam početkom devedesetih, nenaviknut na tu demokratsku stečevinu, smatrao da su slobodni izbori kao vrijedan doseg civiliziranog društva doista «pravo», no pravo kojim se ja baš i ne moram poslužiti. Sve dok me jedan kolega nije upozorio da baš i nemam pravo tako misliti. Jer, izbori nisu samo 'pravo'. Shvatio sam da su oni 'pravo' s naslova demokracije, ali da su i 'dužnost' s naslova moje (i svačije) odgovornosti za opće dobro društva....
Dakako da se nakon te spoznaje i drukčije ponašam. Upravo zbog toga želim ovo moje promišljanje staviti pred Vas, jer uočavam, da usprkos jasnim okvirima koje nam daje spomenuta biskupska poruka, u kojima bi se trebalo kretati kršćansko promišljanje pri izboru najpogodnijeg kandidata za novog predsjednika, mišljenja se dosta razilaze. I to uglavnom, rekao bih, zavisno od toga polazi li se od načelnih ili pragmatičnih kriterija kojima se ljudi u svom mišljenju rukovode. Ovdje dakako ne ubrajam one koji o načelnim smjernicama biskupske poruke uopće ne vode računa. (Bojim se, nažalost, da je takvih mnogo, makar se oni tobože ubrajaju među kršćane i katolike.)
...
Biskupi su naime jasno rekli, i morali su to odgovorno reći, jer im je to dužnost pred Bogom i narodom, da kršćani moraju birati za predsjednika onu osobu koja svojim stavovima i životom, a onda i svojim programom, daje nadu da će se zauzimati za osnovne i vitalne ljudske i kršćanske, te nacionalne vrijednosti u pojedincima i u cijelom društvu. Rekli su i to, da ako među kandidatima nema baš nijednoga koji bi u tom smislu davao nadu, neka se među njima potraži onoga koji je nama u tom smislu najbliži, najpozitivniji. Jer – nikad nisu svi jednaki. Dakako, za to ih treba upoznati i ne dati se zavesti lijepim riječima i reklamama iza kojih ne stoji ništa, osim praznine i prevare (dovoljno smo tome bili svjedoci).
Međutim, mnogi ljudi u procjenjivanju kandidata ne idu tim putem, nego vrlo često jednim drugim, procjenjujući najprije ne tko je on, nego kakve su mu šanse na izborima. To se pak ne može nikako drukčije osim učinivši se ovisnim o medijima, odnosno o onome što nam oni posreduju. A tada se za određenog kandidata nameće zaključak: taj ionako nema šanse; treba se obratiti onima koji je imaju i među njima izabrati jednoga. To se onda dodatno opravdava pragmatičkim zaključkom: ako dam glas ovome koji jest najbolji, ali koji 'nema šanse', oslabit ću onoga s boljim šansama, a što će ići u korist onoga trećega koji je još gori. To je razmišljanje u ovom zadnjem dijelu logično, ali se gubi iz vida činjenica da na taj način kandidat koji se meni (ili nama) čini najboljim nikada neće 'isplivati' na vrh, a ja ću uvijek ostati kratkih rukava, čak i pred samim sobom. Pri tom čovjek niti ne primijeti kako su ga mediji savršeno izmanipulirali već time što su ga uspjeli zadržati u svom sustavu razmišljanja i vrednovanja.
Malo ih je koji znaju da se bilo koji sustav nikada ne može promijeniti dok se ostaje u njemu. To izgleda kao kad bi čovjek pokušao sebe izvući iz rupe vukući se za vlastitu kosu. Sustav se mijenja tek izvana, onda kada se iz njega može/znade izaći... (Teško mi je ne reći ovu teoretsku postavku, iako je ovdje ne mogu tumačiti. Neki će je možda ipak sami uspjeti razumjeti...)
Mjesto toga treba, kad smo po našem trijeznom sudu, izvan stranačkih i bilo kojih drugih uvjetovanja i naputaka, pronašli i upoznali 'najboljega', nama u kršćanskom smislu najbližega, nastojati i druge upoznati s njim, lobirati i davati mu što više šanse mjesto da mu je mi prvi oduzimamo («on nema šanse») i time se u stvari unaprijed svrstavamo među «gubitnike». Ako svi oni koji misle partijskom glavom (SDP-ovci, HDZ-ovci i svi drugi –ovci) mogu navijati za svoje kandidate, zašto ja, običan hrvatski građanin koji se trudi voditi kršćanskim načelima, ne bih 'navijao' za onoga koga sam ja prepoznao kao najboljega, najkvalitetnijega?
To ja ovime i činim upoznajući Vas s kandidatom koji po mom sudu najbolje odgovara modelu predsjednika kakav je Hrvatskoj danas potreban: pošten, skroman, širokih pogleda i vidika, kršćanskih načela (u praksi!), dobro obrazovan, bez političkih hipoteka u svojoj prošlosti, zaljubljen u Hrvatsku..., čovjek koji u svoju predsjedničku kam-panju ne ulaže milijune niti ih drugi za njega ulažu, a oni koji rade za njega u ovoj kampanji volontiraju.
To je prof. JOSIP JURČEVIĆ.
Uvijek, pa tako i ovdje, pravimo zaključke na temelju onoga što znamo, a ne na temelju onoga što ne znamo. Sigurno i on ima svojih manjkavosti. U razgovorima sam često imao priliku čuti da on nema političkog iskustva. Koliko znam, to je istina. I to je jedan rizik. U ovom slučaju ja političku sposobnost ne mogu predvidjeti. Sjetim se samo da je na pr. Konrad Adenauer bio smijenjen s položaja gradonačelnika Kölna nakon II. svj. rata kao nesposoban (nekome se nije sviđao)..., a onda je kao njemački kancelar obnovio Njemačku. Drugim riječima: rizici postoje. Ali ono što se kod Jurčevića jasno može vidjeti jest pozitivna različitost od drugih kandidata. Upravo sam danas dobio od GROZD-a (Glas roditelja za djecu) rezultate njihove ankete što su je proveli među predsjedničkim kandidatima. Prosljeđujem Vam taj mail da ga pogledate i pročitate sami.
Skočio bih – kako se kaže – sam sebi u usta kada bih Vam ovime htio nešto nametati. Ovo je moj osobni stav i izbor iza kojega samo ja odgovorno stojim i koji sam htio podijeliti s Vama, jer smatram da se u ovakvim razmišljanjima o zajedničkim važnim pitanjima moramo povezivati. Ako ste se Vi uvjerili da netko drugi po humanim i kršćanskim kriterijima bolje odgovara za mjesto novog predsjednika, dužni ste glasovati za njega.
U prilogu Vam dostavljam i promotivnu prezentaciju prof. Jurčevića s linkom na njegovu web stranicu. Sama prezentacija se nekome može manje ili više svidjeti (ne želim je komentirati), no važno je s nje pokupiti podatke da ga se može bolje upoznati.
I na kraju želim reći najvažnije. Motiv za ovaj moj angažman koji nekome može izgledati bezizgledan leži u misli izraženoj u psalmu: «Ne spašava kralja vojska mnogobrojna, ne spašava velika sila junaka. .... Oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu.» (Ps 33, 16-18)
I mali David se u borbi s Golijatom nije uzdao u oružje nego «u Gospodina nad vojskama».
Nikola Radić
